ovo sam do sada nekoliko puta postao, ali cu evo opet....dok vam ne udje u glavu
----------------------------------
Zlatko Hadžidedić
2003
U RAT, PROTIV PREGLASAVANJA!
U jeku Sarajevskog filmskog festivala teško se osvrtati na prošlonedjeljnu javnu polemiku između članova Predsjedništva Bosne i Herecegovine, gospode Tihića i Paravca. Teško se osvrtati, jer postoji nešto u ljudskoj psihi što čovjeka tjera da gleda prema naprijed i prema vanjskom svijetu, kuda nas – željeli bismo da vjerujemo – vodi Sarajevski filmski festival, umjesto da gleda unazad, u pravcu neprekidnog bavljenja vlastitom prošlošću, kuda nas sasvim sigurno vodi polemika između dvojice članova Predsjedništva. Ipak, nužno se osvrnuti i na argumente upotrijebljene u toj polemici i na činjenice iz nedavne prošlosti na koje ti argumenti podsjećaju, jer u njima se nalazi ključ stanja u kojem se nalazi naša zajednička zemlja, koju bi trebalo da ne samo zajedno nego i zajednički predstavljaju gospoda Paravac i Tihić, stanja koje njenim građanima ne dozvoljava ni da ozbiljno razmišljaju o tome kako da se, zajedno sa zemljom, pokrenu naprijed a kamoli da tamo zaista i krenu.
U središtu polemike, da podsjetimo, nalazi se pitanje pravnih temelja na kojima je izgrađena Republika Srpska, odnosno pitanje legitimnosti njenog nastanka – a to praktično znači pitanje legitimnosti njenog sadašnjeg postojanja i njenog daljeg opstanka. Jer, bez obzira što je Dejtonski mirovni sporazum legalizirao postojanje Republike Srpske, ta legalizacija, a samim tim i dalja politička sudbina ove državno-pravne formacije koju Dejtonski ustav definira kao “entitet” (što je kategorija nepoznata u ranijoj političkoj i pravnoj teoriji i praksi), ipak bi mogla biti osporena na pravnom planu, ukoliko bi se definitivno i očigledno pokazalo da je sam način njenog nastanka bio u neskladu sa važećim normama i principima političke teorije i međunarodnog prava.
Za Tihića, nelegitimnost postojanja Republike Srpske zasniva se na činjenici da je teritorija koju danas taj “entitet” zauzima nastala oružanim zaposijedanjem, uz ubijanje i protjerivanje ne-srpskog stanovništva u razmjerama koje Evropa nije vidjela od Drugog svjetskog rata. Za Paravca, prema saopćenju iz njegovog kabineta, legitimitet Republike Srpske zasniva se na činjenici da je Republika Srpska proglašena prije početka oružanih dejstava, još u januaru 1992., te na tvrdnji da je činom njenog proglašenja izražena politička volja “;izabranih predstavnika srpskog naroda, kako bi se taj narod zaštitio od preglasavanja u tadašnjoj BiH”. I dok Tihić ponavlja dobro poznati argument o nelegitimnosti političko-pravnih i teritorijalnih tvorevina nastalih silom (što je logika međunarodnog prava kojoj se ni Paravčevo saopćenje u načelu ne suprotstavlja), Paravac iznosi krajnje zanimljiv, i jednako problematičan, argument da je Republika Srpska nastala voljom “izabranih predstavnika srpskog “, i to da bi se “;taj narod zaštitio od preglasavanja u tadašnjoj BiH”;. Argument je zanimljiv, jer se tu, vjerovatno po prvi put nakon 1992., precizno navodi razlog zbog kojeg su poslanici Srpske demokratske stranke i Radikalne stranke u Parlamentu Republike Bosne i Hercegovine u januaru 1992. proglasili – kako je tada nazvana – “Republiku Srpsku Bosnu i Hercegovinu”, koja je ubrzo materijalizirana putem etničkog čišćenja onih teritorija za koje se prilikom proglašavanja planiralo da uđu u njen sastav. Taj razlog, kako je navedeno u saopćenju, bila je zaštita srpskog naroda “od preglasavanja u tadašnjoj BiH”, i da bi to “preglasavanje” bilo spriječeno Srpska demokratska stranka i Radikali posegnuli su za stvaranjem vlastite paradržave na tlu BiH, uz sve posljedice koje je takav čin prouzrokovao.
Problematičnost tog argumenta, međutim, samo dijelom leži u činjenici da poslanici SDS i Radikala u tadašnjem Parlamentu nisu bili izabrani kao “predstavnici srpskog naroda” nego – kao i poslanici svih ostalih političkih stranaka – kao prestavnici svih građana BiH, jer tadašnji Ustav nije poznavao ni priznavao kategoriju etničkog predstavljanja odn. separatnog predstavljanja etničkih grupa unutar korpusa građana BiH (samim tim, tadašnji poslanici SDS i Radikala nisu bili “izabrani” nego samozvani, neustavni “predstavnici srpskog naroda” i njihovo “preglasavanje” u Parlamentu, prema tada važećem Ustavu, nije moglo biti “preglasavanje” čitavog “naroda”, već samo “preglasavanje” dvije političke stranke). Srž problematičnosti Paravčevog argumenta leži, pak, u nastojanju da se “preglasavanje” dvije političke stranke u Parlamentu predstavi kao samorazumljiv i dovoljan razlog koji bi trebalo da legitimira čin proglašenja paradržavne formacije, kojem su pripadnici te dvije stranke pribjegli da bi izbjegli “preglasavanje” od strane drugih stranaka u Parlamentu. Dakle, sve što je počinjeno u svrhu stvaranja etnički “čiste” teritorije za tu paradržavu (koja je kasnije legalizirana kao “entitet” unutar države BiH) trebalo bi da bude legitimirano željom dvije političke stranke da ne budu “preglasane” u Parlamentu!? Krajnja apsurdnost takve “legitimacije” naglašena je činjenicom da je upravo”preglasavanje” temeljni princip na kojem počiva svaki demokratski sistem u svijetu. A u modernom svijetu, sve važeće teorije političkog legitimiteta su u tome jasne, jedini izvor legitimiteta je politička volja koja se dobija u procesu demokratskog odlučivanja. Ono što Paravac – kao pripadnik stranke koja, kakve li ironije, u svom nazivu ima atribut “demokratska” – naziva “preglasavanjem”; i protiv čega je, kako proizlazi iz saopćenja, ta stranka bila spremna povesti čitav rat, jeste obični mehanizam za ustanovljavanje političke volje većine. A volja većine je u svim demokratskim ustavima i sistemima obavezujuća i za većinu i za manjinu, i tu obavezu svaka politička stranka preuzima i prihvata kao uslov za vlastiti ulazak u proces političkog odlučivanja. Nepristajanje na “preglasavanje” jeste nepristajanje na demokratske principe odlučivanja i društvenog uređenja, a pokušaj da se Republika Srpska legitimira kao “zaštita” od “preglasavanja” trajno de-legitimira Republiku Srpsku kao mehanizam kojim su se stranke koje su pretendirale na predstavljanje “srpskog naroda”nastojale zaštititi od demokratije. A to bi, valjda, trebalo biti dovoljno da Republiku Srpsku kao takvu trajno de-legitimira u očima svih onih snaga u svijetu koje za sebe tvrde da zastupaju demokratske vrijednosti.
