Pocetkom rata bilo mi je 9 godina
Ono sto mi je najupecatljivije ostalo u pamcenju:
-naučila igrati TAČA sa kartama i po cijele dane se kartali u podrumu
- procitala mnogo knjiga, najvrijednije sto sam stekla u ratu su dva kompleta LASTAVICE koju mi je ostavila komsinica u amanet nakon sto je napustila sarajevo 93.
-pokusavala napisati knjigu
svaki dan vodila dnevnik
-išla sa mamom po srušenim objektima i skupljali drva i daske
-išla sa tatom i sestrom po vodu, nosila jedan kanister od 5 l i dobila temperaturu 40,jedva ziva ostala
-S obzirom da smo zivjeli u prizemlju zgrade , pocetkom rata sve komsiluka sto je bilo u zgradi a sto je ostalo u ratu zivjeli su kod nas. Znalo nas je u mom dvosobnom stanu spavati preko trideset ljudi, plus papagaj, cuko i mačak. Medjutim uskoro su pocele padati granate u nasu zgradu pa smo svi tako preselili u podrum susjedne zgrade. To je medjutim trajalo do kraja 93. g kada smo se svi lijepo vratili svojim kucama i unatoc svakodnevnoj pucnjavi pokusavali normalno da zivimo, cak i oni koji su zivjeli na zadnjem spratu zgrade.
-Vec krajem ljeta 92. osnovana je ratna skola. Imali smo "punktove" na "sigurnim" mjestima, tj. po komsijskim podrumima. Znam da sam imala jedne lijepe cizmice, kozne, futrovane, kupila mi mama pred rat. Toliko sam ih voljela da sam ih nosila i ako su mi vec odavno postale male, pa su me boljeli prsti na nogama kada dodjem kuci. Nisam htjela da nosim nekakve stare gvojzderice koje mi je dala kmisinica
. U skoli smo svi imali petice, svaki dan smo zavrsavali nastavu sa pjesmom kemala montena:zajedno smo rasli grade ja i ti.
-93-94 su pocele dolaziti humanitarne organizacije. Pa smo u skoli organizirali razne priredbe i doceke, a za uzvrat dobivali nestle cokolade i lion cokoladice. Jedna luda nastavnica je uporno pokusavala nagovoriti jednu ucenicu da ponese klavir na priredbu hahahaha. Kao ono stavi je u ruksak i donesi sutra da zasviramo francuzima.
-dopisivala sam se sa rodbinom preko crvenog kriza koja je bila izvan sarajeva.
-dobivala ekstra humanitarnu pomoc jer sam bila neuhranjeno dijete, sa 10 god 23 kg. DObivali vocnu salatu u konzervi, mljac i dan danas bih je jela
- sijali ispred zgrade blitvu koju sam voljela jesti u kombinaciji sa rizom, sijali buraniju koja se osusila pa moji roditelji isjeckali listove i pusili je umjesto cigara,sijali paradajz koji nismo mogli docekati da pocrveni nego ga jeli zelenog itd
- nisam voljela ikar, najvise sam voljela margarin u zutoj konzervi sa nacrtanim djecakom ili pak curicom.
-tata zamjenio svoj zlatni vjencani prsten kod nekog svercera da kupi meni i sestri patike.
- moj najsretniji dan je bio kada sam za jedan rodjendan pukom srecom dobila od MZ ljubicastu vrecu za spavanje. Joj moje srece
)))) imam je i dan danas.
-igrali se rata u kanalima koji su prokopani da bi se uveo plin
) naucila konacno praviti fišeke i dobih dobru cjevku od komsije.
-potukla se sa najboljom jaranicom iz razreda jer je pred razredom htjela obznaniti da sam zaljubljena u jednog deckica
- ma bilo je svega...u sustini uvijek se nekako vise prisjecam samo lijepih i pozitivnih stvari. A ono sto je bilo najbolje u svom tom zlu je to sto smo svi bili bliski, pomagali smo jedni drugima, provodili mnogo vremena skupa, smijali se, zabavljalji...
Sad se nekako sav svijet otudjio. Znam prvog komsiju da nesretnem mjesecima na ulici...
Mnogi pojma nemaju kako je bilo u opkoljenom gradu...
kod slastičarne mb na otoci. Kad se završi nastava vozali bicikla ili igrali klikera izmedju zgrada, a zimi naravno sankanje. Naravno bilo je tu jos dosta djecijih igara. Moram napomenuti da se dosta čitalo, prije svega lastavica lektira kao što neko već spomenu pa onda i alan ford stripovi. Prijatelj i ja smo započeli izradu jedne epizode alan forda, ali nas je prekinula njegova povreda sjekirom prilikom cijepanja drva za potpalu