Film lažno prikazao srbijanske plaćenike kao žrtve rata u Bosni: "Lepa sela lepo gore" - istina o tunelu
Autor: Avdo HUSEINOVIĆ
Na ulazu u tunel na Brodaru još su vidljivi tragovi borbe
Mjesto Brodar, udaljeno osam kilometara od Višegrada, nalazi se na ušću rijeke Lim u Drinu, i uglavnom je poznato po mostu preko kojeg putnici namjernici s magistralnog puta Sarajevo - Višegrad prelaze i idu dalje prema Rudom i sandžačkim gradovima.
Brodar je prije 19 godina i skoro tri mjeseca bio poprište velike bitke i briljantne pobjede koju su izvojevali pripadnici Prve slavne višegradske brigade Armije RBiH, pod komandom legendarnog komandanta Ahmeda Sejdića, protiv srpskih jedinica koje su kontrolirale ovo mjesto i putnu komunikaciju prema Rudom.
Morali se povući
Rijetki su oni na prostoru Balkana koji barem jednom nisu vidjeli ili čuli za srbijanski film "Lepa sela lepo gore" reditelja Srđana Dragojevića, rađen po istoimenom romanu Vanje Bulića, koji je producirao i u kojem je glavnu ulogu igrao poznati beogradski glumac Dragan Bjelogrlić.
Mnogi ovaj film pamte po scenama stradanja grupe srpskih vojnika u jednom tunelu. Njegovo snimanje započelo je početkom 1996. godine, dva mjeseca nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, po događaju u tunelu Brodar, čija je autentična radnja počela 9. septembra 1992., a završila devet dana kasnije.
Prolamao se od detonacija tih septembarskih dana 1992. kanjon Drine, od Međeđe do Hidrocentrale Višegrad. Forsirajući rijeku Drinu, veslajući čamcima pod okriljem mraka, 6. septembra 1992. borci Prve slavne višegradske brigade Armije RBiH krenuli su u gotovo nemoguću misiju oslobađanja sela Drinsko, u kojem su bili smješteni jaki artiljerijski srpski položaji.
Pošto su kontrolirali značajan dio lijeve obale Drine, bosanski ratnici su došli u poziciju da oslobađanjem Drinska kontroliraju prilaze Višegradu s tri strane. S pridodatim snagama iz Goražda, planiralo se krenuti u oslobađanje grada Višegrada. Akcija oslobađanja Drinska tekla je kao u snu, za nekoliko minuta oslobođene su dvije strateški bitne pozicije, srpsko stanovništvo počelo je bježati iz Višegrada, srpski vojnici sa fronta...
A onda, zbog nefunkcioniranja sistema veze, srpske snage su se nakon početnog rasula konsolidirale i uz jake snage iz Višegrada i Rudog krenule u kontraofanzivu, tako da su se bosanski ratnici morali povući iz faktički dobivene bitke. Nakon neprežaljenog povlačenja s Drinska, jedan od najvećih podrinjskih heroja, rahmetli Bekto Gacka je sa svojom diverzantskom jedinicom tokom noći čamcima preko rijeke Lim došao u četničku dubinu na putnu komunikaciju između Strmice i Brodara.
Laž o proboju
U podne 9. septembra 1992. godine počinje bitka za Brodar. Ratni komandant Prve slavne višegradske brigade Armije RBiH, pukovnik Ahmed Sejdić o ovoj akciji nam priča:
- Moje komandno mjesto nalazilo se na špicastoj stijeni Viktorija, na lijevoj obali Drine, imao sam PAM zarobljen na Drinskom i vidio Brodar kao na dlanu. Nasuprot mene bio je srpski tenk. Moram priznati da je među nama bilo i malo nespremnih. Trebalo je sve što ide iz pravca Rudog blokirati, a onda mi Zaim Kustura Hodža, koji je vodio jednu grupu i također ušao u četničku dubinu, javlja da mu je "proletio jedan oklopni kamion i jedno vozilo s četnicima".
I Bektini diverzanti djelovali su po četnicima, ali su ih promašili i taj kamion i vozilo su ušli u tunel u Brodaru. Kad je počela bitka, četnici su tenkom s Brodara gađali tunel na lijevoj obali Drine koji vodi prema Međeđi i granatom nam ubili šest ljudi koji su iz radoznalosti došli da prate bitku i koji uopće nisu bili planirani da učestvuju u ovoj akciji. Sjećam se da smo četnike PAT-om gađali preko glave rahmetli Bekte i njegovih diverzanata. Bitka je za kratko vrijeme dobivena, a srpske jedinice razbježale su se na sve strane.
Dio srpskih vojnika je, znači, kamionom ušao u tunel i ostao zakovan tu. Rahmetli Meša Hećo prvi je pretrčao preko mosta na Drini i stigao do tenka kojeg smo zarobili. Pozivali smo ove iz tunela na predaju, međutim, nisu pristali, samo su ponekad pucnjavom odgovarali. U jednom trenutku pokušala ih je spasiti i avijacija Vojske Jugoslavije, koja je najvjerovatnije poletjela s aerodroma Ponikve kod Užica. Avijacija je gađala moje komandno mjesto, ali nisu se smjeli spustiti previše nisko zbog našeg djelovanja PAM-om, tako da su djelovali bezuspješno.
Dani i noći su prolazili, oni u tunelu, naša jedna jedinica na tunelu i okolo. Pokušavali smo civilizacijski da ih zarobimo, a oni su to uporno odbijali. Međutim, nismo bili dosljedni u noćnom čuvanju tunela. Desilo se da je cijelu noć tunel bio slobodan, a da ni ja to nisam znao, a nisu ni oni u tunelu. I onda, nakon nekoliko dana, jedna naša jedinica napustila je raniju poziciju osiguranja izlaza iz tunela prema mostu i Drini.
Bili smo iscrpljeni od svakodnevnih borbi i jednostavno nismo mogli tražiti od ljudi da čuvaju tunel bez smjene. Nekoliko srpskih vojnika to je iskoristilo, izašlo i vjerovatno plivanjem niz Drinu uspjelo se izvući. Znači, laž je da su oni izvršili proboj. Radio Višegrad je tada javljao da je došlo deset hiljada Alijinih bojovnika u dolinu Drine, a nas je tada svega bilo 200.
Izjednačavanje zločina
O događajima u tunelu Brodar pričao je i preživjeli srpski vojnik Mikajlo Šimšić iz Staniševca kod Dobruna, koji danas jedva preživljava kao radnik najamnik po Srbiji.
- Nas četvorica vojnika treće čete Drinskog bataljona Višegradske brigade Vojske RS, Slađan Simić iz Bosanske Jagodine, Novak Arsić iz Veletova, Vladan Gavrilović iz Višegrada i ja, te trojica dobrovoljaca iz Srbije, Stevo Panić iz Smedereva, Milovan Lučić iz Užica i Stanko Mađaševac iz Lazarevca, našli smo se devet dana i devet noći u klopci u tunelu Brodar, dugom 97 metara, punom nekih betonskih ploča, s desnom krivnom na polovini tunela.
Četvorica njih, Novak, Vladan, Steva i Milovan, ostala su u tunelu zauvijek. Milovan i Vlado poginuli su u tunelu od gelera. Novak je bio teško ranjen i kad je osjetio da umire, pucao je sebi u sljepoočnicu. Bio je sedmi dan kad se ubio Novak. Stevo iz Lazarevca ostao je u tunelu pored svog pobratima Milovana iz Užica da čuva njegovo mrtvo tijelo i na kraju je poginuo. Nas trojica krenula smo u smrt, ali smo nekim čudom ostali živi. Slađan je poslije poginuo. Danas su me u Višegradu svi zaboravili, a nekad su govorili "kako od Višegrada do Romanije od mene nema većeg srpskog junaka" - svjedočenje je Mikajla Šimšića.
U vrijeme bitke na Brodaru komandant Višegradske brigade Vojske RS bio je pukovnik Vinko Pandurević, oficir koji je pred Haškim tribunalom 10. juna 2010. godine osuđen na 13 godina zatvora zbog zločina protiv čovječnosti počinjenih u julu 1995. u Srebrenici.
Film "Lepa sela lepo gore" komandant Sejdić pogledao je nekoliko puta.
- Ovaj film je pokušaj izjednačavanja zločina u Podrinju, a ujedno i pokušaj da se onaj ko je došao iz Srbije s namjerom uništenja bošnjačkog naroda prebaci u ulogu žrtve. Plaćenik iz Srbije, na tuđoj zemlji, ne može se prikazati kao žrtva. Laž je da je s druge strane tunela među mojim borcima bio neko ko je bio najbolji drug iz djetinjstva jednom od ovih u tunelu kao i to da se među njima u tunelu našla strana novinarka.
U kasnijim bitkama za Meremišlje i Strgačinu zarobili smo značajan dio srpskih vojnika koji su uglavnom razmijenjeni za naše civile iz Višegrada, a dešavalo se i da smo tijela četnika mijenjali za hranu. I ovi iz tunela, da su se predali, bili bi sprovedeni u Goražde i razmijenjeni, možda i za hranu, jer je već harala glad među narodom i borcima na slobodnom višegradskom teritoriju.
Ovdje smo išli isključivo na zarobljavanje, da se išlo na njihovu likvidaciju po svaku cijenu, mi bismo dovukli zemlju kojom bismo zarušili ulaze u tunel, pokrenuli bismo neku značajniju vojnu akciju njihovog uništenja i ne bi niko izašao živ. Ona njihova herojstva u filmu nisu istinita, najveće herojstvo je bilo kad sebe ubijaju, njihova priča o herojstvu se ne uklapa s onim što su na terenu pokazali - dodaje Sejdić.
Film "Lepa sela lepo gore" zasigurno spada u red najciničnijih filmova srpske produkcije devedesetih godina, koja se prvenstveno odslikava porukom o zarobljenim Srbima u tunelu, koji ovdje imaju ulogu pozitivaca, okruženi Bošnjacima, koji su u ovom slučaju negativci, jer se pretpostavlja da ne bi postupili sa Srbima korektno ako bi se ovi predali, nego naprotiv.
S obzirom na to da je film finansiran u produkciji RTS-a, kojom je gazdovao Slobodan Milošević, apsolutno je jasno kako je i po čijem nalogu dizajnirana situacija u kojoj je došlo do zamjene teza, po kojoj su Srbi, kao najnaoružanija i vojno najorganiziranija strana u datom trenutku, svedeni na grupicu iznemoglih i očajnih ratnika opkoljenih "velikom silom Bošnjaka", koji su strašni i divlji, koji siluju žene, muče očajne ljude - "hrabre srpske ratnike"...
Realnost je bila sasvim drugačija.
Ratni zločinci kreiraju istinu o ratu u BiH
Ovaj film je jedna od mnogobrojnih velikih ideoloških laži i produžena politika srpskog hegemonizma u kojem se agresor tokom ubijanja Bosne predstavlja žrtvom. Bivši ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo i naš popularni glumac Emir Hadžihafizbegović prvi je javno otkrio u avgustu 2009. godine da je jedan od organizatora snimanja filma "Lepa sela lepo gore" bio ratni zločinac Milan Lukić.
- Bez Lukićevog znanja nisu se u Višegradu tada mogla snimiti pluća, a kamoli film. Pa, ne zahvaljuju autori filma "Lepa sela lepo gore" na odjavnoj špici filma udruženju golubara ili savezu izviđača grada Višegrada, nego zahvaljuju na pomoći pri snimanju filma Vojsci Republike Srpske i vojnoj komandi Višegrada. Što se mene tiče, zahvaljuju Milanu Lukiću i njegovoj bratiji - izjavio je Hadžihafizbegović.
Na konstataciju da je višegradski monstrum Milan Lukić učestvovao u organizaciji snimanja filma "Lepa sela lepo gore", komandant Sejdić kaže:
- Onda je to jedna nova dimenzija ove filmske priče, a to je da najveći ratni zločinci kreiraju istinu o ratu u BiH. U filmu se vidi da se snimalo u bošnjačkim višegradskim selima koje je spalila srpska vojska početkom agresije na BiH. Stekao sam dojam da su neke bošnjačke kuće koje su ostale nespaljene, spaljene za potrebe filma, da nisu uopće pravljene makete.
Naredne godine bit će realiziran dokumentarni film koji će prvi put regionalnoj javnosti prezentirati istinu o Višegradu i tek tada će se shvatiti koliko je srpska strana do sada lažima trovala javnost o ratnim događajima u Višegradu i Podrinju.
Na suđenju Milanu Lukiću 25. marta 2009. godine svjedočio je američki ekspert, forenzički psiholog Džordž Hof (George Hough). Prema ocjeni američkog psihologa, Milan Lukić "nije duboko intelektualna osoba", ali je nekoliko puta pročitao knjigu "Na Drini ćuprija", dok mu je ubjedljivo najdraži film "Lepa sela lepo gore".
