#1 Mudre rijeci, pametnih ljudi
Posted: 04/01/2005 12:56
MESA SELIMOVIC
Prignuo sam se da ga poljubim u ruku, svi sinovi tako cine,ali nije dopustio,uhvatili smo se za misice,kao poznanici, i to je bilo najbolje, izgledalo je prisno a nije pretjerano. Ali kada sam osjetio njegove ruke , jos jake, na mojima, kad sam iz blizine vidio njegove sive vlazne oci, kad sam prepoznao njegov krepki miris, drag mi od djetinjstva, zaboravio sam na svoju i njegovu zbunjenost i djetinjim pokretom prislonio glavu uz njegova siroka prsa, odjednom raznjezen necim sto sam mislio da je davno nestalo. Mozda me uzbudio taj pokret, ili blizina starceva sto je pokrenula skrivena sjecanja, mirisao je na jezero i zitna polja, mozda je razlog bio u njegovom uzbudenju, osjecao sam kako mu drhti kljucnjaca na koju sam se oslonio celom, ili me savladala priroda, cudom ozivjeli ostatak onoga sto je mogla biti moja priroda, iznenadivsi i mene samoga obiljem iskrenih suza. Trajalo je to samo trenutak, i jos dok suze nisu pocele ni da se suse, zastidio sam se tog djetinjeg postupka, jer nije odgovarao ni mojim godinama ni odjeci sto sam je nosio.
Ali sam zacudo, dugo poslije pamtio tu stidnu slabost kao beskrajno olaksanje: na cas samo bio sam izdvojen iz svega i vracen u djetinjstvo, pod neciju zastitu, osloboden godina, dogadaja,muka odlucivanja, sve je bilo predato u jace ruke od mojih, bio sam divno nejak, bez potrebe za snagom, zasticen ljubavlju koja sve moze. ( Poslala Mars)
Ne mogu da pricam sta je bilo u Hocinu, u dalekoj zemlji ruskoj. Ne zato sto ne pamtim, vec sto necu. Ne vrijedi pricati o strasnom
ubijanju, o ljudskom strahu, o zvjerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni zaliti ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da
umre ljudsko sjecanje na sve sto je ruzno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti. (poslao N.S.)
Postene i mudre vlasti nema, jer je zelja za moci bezgranicna. Covjeka na vlasti podsticu kukavice, bodre laskavci, podrzavaju lupezi, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepsa nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo misljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vjecne zakone, vjecna nacela, vjecno ustrojstvo, i vezuci vlast uz Boga, ucvrscuje svoju moc.
Zivot naroda je glad, krv, bijeda, mucno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tudjoj. A velikasi ce se vratiti kuci, svi, da pricaju o slavi, i da prezivjelima piju krv.
Najzamrseniji ljudi na svijetu. Ni sa kim istorija nije napravila takvu salu kao sa nama. Do juce smo bili ono sto danas hocemo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nesto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne mozemo vise nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaceni. Kao rukavac sto ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema vise ni toka ni usca, suvise malen da bude jezero, suvise velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjecanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadnistva, necemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo u naprijed, zato zadrzavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rijesenja. Preziru nas i braca i dosljaci, a mi se branimo ponosom i mrznjom. Htjeli smo da se sacuvamo a tako smo se izgubili, da vise ne znamo ni sta smo. Nesreca je sto smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i necemo iz nje. A sve se placa pa i ova ljubav.
Zar smo mi slucajno tako pretjerano mehki i surovi, raznjezeni i tvrdi. Zar se slucajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodredjenosti, zasto? Zato sto nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znaci da smo posteni. A kad smo posteni, svaka cast nasoj ludosti
Lakse je nagovoriti ljude na zlo i mrznju nego na dobro I ljubav. Zlo je privlacno, i blize je ljudskoj prirodi. Za dobro
i ljubav treba izrasti, treba se pomuciti.
Hiljadu necijih srecnih casaka bice kao ovaj, ali ovaj nikada vise. Hiljadu tudjih ljubavi bice kao ova, ali ova nikad vise.
Ne mogu da pricam sta je bilo u Hocinu, u dalekoj zemlji ruskoj. Ne zato sto ne pamtim, vec sto necu. Ne vrijedi pricati o strasnom
ubijanju, o ljudskom strahu, o zvjerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni zaliti ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da
umre ljudsko sjecanje na sve sto je ruzno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti.
Prignuo sam se da ga poljubim u ruku, svi sinovi tako cine,ali nije dopustio,uhvatili smo se za misice,kao poznanici, i to je bilo najbolje, izgledalo je prisno a nije pretjerano. Ali kada sam osjetio njegove ruke , jos jake, na mojima, kad sam iz blizine vidio njegove sive vlazne oci, kad sam prepoznao njegov krepki miris, drag mi od djetinjstva, zaboravio sam na svoju i njegovu zbunjenost i djetinjim pokretom prislonio glavu uz njegova siroka prsa, odjednom raznjezen necim sto sam mislio da je davno nestalo. Mozda me uzbudio taj pokret, ili blizina starceva sto je pokrenula skrivena sjecanja, mirisao je na jezero i zitna polja, mozda je razlog bio u njegovom uzbudenju, osjecao sam kako mu drhti kljucnjaca na koju sam se oslonio celom, ili me savladala priroda, cudom ozivjeli ostatak onoga sto je mogla biti moja priroda, iznenadivsi i mene samoga obiljem iskrenih suza. Trajalo je to samo trenutak, i jos dok suze nisu pocele ni da se suse, zastidio sam se tog djetinjeg postupka, jer nije odgovarao ni mojim godinama ni odjeci sto sam je nosio.
Ali sam zacudo, dugo poslije pamtio tu stidnu slabost kao beskrajno olaksanje: na cas samo bio sam izdvojen iz svega i vracen u djetinjstvo, pod neciju zastitu, osloboden godina, dogadaja,muka odlucivanja, sve je bilo predato u jace ruke od mojih, bio sam divno nejak, bez potrebe za snagom, zasticen ljubavlju koja sve moze. ( Poslala Mars)
Ne mogu da pricam sta je bilo u Hocinu, u dalekoj zemlji ruskoj. Ne zato sto ne pamtim, vec sto necu. Ne vrijedi pricati o strasnom
ubijanju, o ljudskom strahu, o zvjerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni zaliti ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da
umre ljudsko sjecanje na sve sto je ruzno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti. (poslao N.S.)
Postene i mudre vlasti nema, jer je zelja za moci bezgranicna. Covjeka na vlasti podsticu kukavice, bodre laskavci, podrzavaju lupezi, i njegova predstava o sebi uvijek je ljepsa nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo misljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju. Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vjecne zakone, vjecna nacela, vjecno ustrojstvo, i vezuci vlast uz Boga, ucvrscuje svoju moc.
Zivot naroda je glad, krv, bijeda, mucno tavorenje na svojoj zemlji, i glupo umiranje na tudjoj. A velikasi ce se vratiti kuci, svi, da pricaju o slavi, i da prezivjelima piju krv.
Najzamrseniji ljudi na svijetu. Ni sa kim istorija nije napravila takvu salu kao sa nama. Do juce smo bili ono sto danas hocemo da zaboravimo. Ali nismo postali ni nesto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne mozemo vise nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaceni. Kao rukavac sto ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema vise ni toka ni usca, suvise malen da bude jezero, suvise velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjecanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadnistva, necemo da gledamo unazad, a nemamo kud da gledamo u naprijed, zato zadrzavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rijesenja. Preziru nas i braca i dosljaci, a mi se branimo ponosom i mrznjom. Htjeli smo da se sacuvamo a tako smo se izgubili, da vise ne znamo ni sta smo. Nesreca je sto smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i necemo iz nje. A sve se placa pa i ova ljubav.
Zar smo mi slucajno tako pretjerano mehki i surovi, raznjezeni i tvrdi. Zar se slucajno zaklanjamo za ljubav kao jedinu izvjesnost u ovoj neodredjenosti, zasto? Zato sto nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno znaci da smo posteni. A kad smo posteni, svaka cast nasoj ludosti
Lakse je nagovoriti ljude na zlo i mrznju nego na dobro I ljubav. Zlo je privlacno, i blize je ljudskoj prirodi. Za dobro
i ljubav treba izrasti, treba se pomuciti.
Hiljadu necijih srecnih casaka bice kao ovaj, ali ovaj nikada vise. Hiljadu tudjih ljubavi bice kao ova, ali ova nikad vise.
Ne mogu da pricam sta je bilo u Hocinu, u dalekoj zemlji ruskoj. Ne zato sto ne pamtim, vec sto necu. Ne vrijedi pricati o strasnom
ubijanju, o ljudskom strahu, o zvjerstvima i jednih i drugih, ne bi trebalo pamtiti, ni zaliti ni slaviti. Najbolje je zaboraviti, da
umre ljudsko sjecanje na sve sto je ruzno, i da djeca ne pjevaju pjesme o osveti.
Bio je to plafon Jekanove mudrosti, ... - citaj ... nadarene gluposti. 
