Forum Klix.ba

Sveti Hulagu Khnan 1217-1265

Sveti Hulagu Khnan 1217-1265


Hulagu Khan zauzima značajnu poziciju među krvolocima historije. Onim krvolocima koji su iza sebe ostavljali samu pustoš i ruševine. Skoro da mu u tome nema premca. Izašavši iz svoje otadžbine prevalio je ogroman put dok je stigao do muslimanskih zemalja koje je jedne za drugim sjekao – sunitske i šitske - da bi krvavi pir dosegao svoj vrhunac 1258 g. padom Bagdada u ruke sila Tatarske najezde.

Hulagu/Holako je patološki mrzio muslimane. Ovu njegovu mržnju hranila je njegova supruga Tukuz Hatuna čija je mržnja spram muslimana bila priča za sebe. Tukuz Hatuna bila je kršćanka Nestorijanskog pravca. Nestorijanska crkva je stara kršćanska/hrišćanska grupacija nastala u Siriji ( danas je to područje Turske ) koju je osnovao svećanik Nestor i nije prihvatala ideju trojstva ( otac, sin sveti duh ).
Odbacivali su božansku narav Mesije/Mesiha/Isusa iz razloga što se božanska bit ne nastanjuje u čovjeku. Nego se na čovjeku ukazuje kao što se sunčeva svjetlost oslikana u niši ili kao što se urezbareno ukazuje sa pečata, pojava sunca u niši ne čini od niše sunce, te kao što urezbareno na pečatu ne čini od svoga traga zbilju samog pečata.
Ovo njegovo učenje nije prošlo kod drugih kršćanskih crkava pa mu je suđeno u Nikeji 431 g.

Donesen je sud gdje škola proglašena heterodoksnim naukom a njegov nauk zabranjen te zatvoren u manastiru u Velikoj Oazi Hibisa u gornjem Egiptu, pod Kirilovim nadleštvom. Nestorije u tom manastiru ostaje da živi narednih 16 godina, sve do svoje smrti, 451. godine.

Vraćamo se Tukuz Hatuni za koju se vjeruje da je bila glavni inicijator Hulaogovih pokolja u Bagdadu. Ne zna se tačno kada ali se pretpostavlja isti vremenski period nastala je i ova slika na kojoj se prikazuje Tukuz Hatuna kao svetica zajedno sa svecem Holakom.

Slika se i danas nalazi u jednom od manastirima na Levantu ( Šam, Sirija i okolica ).



Izvor sajt Zejdan ( Sajt književnika Jusufa Zejdana posvecen arapskoj kulturi i civilizaciji )


Holakov dalji odnos prema muslimanima ostaje upitan. Činjenica da će čuveni šitski filozof Nasiruddin Tusi kasnije zadobiti velike državne pozicije kod Holaka, da će Ala'udin el Džuvejni sunit perzijskog porijekla postati namjesnik Iraka, te da će i sam Holako graditi mnoge građevine i opservatorije po muslimanskim zemljama koje će zauzeti.
Opservatorij u Meragi ( Sirija ) kojeg je dao sagraditi. Opremljen je svim do tada dostupnim sredstvima tog vremena. Uz pomoć Tusija osnovat će uz opservatorij ogromnu biblioteku za koju kažu da je prelazila 400 hiljada tomova.

Semerkand

Istoričari nisu u stanju da odrede tačan datum nastanka ovog grada. Međutim neki vjeruju da se najvjerovatnije nastanak ovog grada vraća Zulkarnejnu spomenutom u Kur'anu, za kojeg neki kažu da je on zapravo Aleksandar Makedonski, drugi pak kažu da je Zulkarnejn Kir veliki (559 - 529 p.n.e.) osnivač perzijsko iranskog carstva.

Koliko su samo arapi bili ponosni na ovaj grad govori i svojevrsna enciklopedija „Mu'džemul Buldan“ arapsko muslimanskog istoričara Jakuta el Hamevja 1178- 1225 ( 574 – 622 hidzž. g. ) koji je ustvrdio: „Semerkand je sagradio Šimr Ebu Kereb drevni arapski kralj iz Jemena, a zatim je izvrnuta riječ u Šemerkand te na kraju u Semerkand.“

Istorija ovaj grad veže za drevnu Kinesku imperiju i osvajanja Aleksandra Velikog... 55. hidžretske godine muslimani stižu do ovog grada, a 93 hidžretske osvajaju ga pod vodstvom Kutejbe ibn Muslima od kada on važi za jedan muslimanskih gradova do dana današnjeg.

Najljepša zdanja ovog grada ostavio je iza sebe vladar i osvajač Timur (1336. – 1405 ) prozvan od svojih neprijatelja Timur Lenk. Lenk bi značilo „bogalj“. Na mjestu gdje je pokopan nalaze se dva mezara. Jedan veči i drugi manji. Veliki mezar je Timur sagradio lično svome učitelju, a u manji je on pokopan.

Izgradnju grada nastavio je njegov unuk Ulugh Bek ( Ulug Beg ) 1394. g. ' veliki imperator i učenjak astronomije. Islamsko arapska baština sačuvala je i njegovu značajnu knjigu iz astronomije koja se zove: Ez Zejdž es Sultani.

Semerkand se danas nalazi u Uzbekistanu koji se je stekao nezavisnost 1991 g. , a u kojeg su Rusi ušli 1868 g. pod čijim je čizmama ostao sve do raspada SSSSR-a.

Timur Lenk


cure u Semerkandu


Geografski položaj


Džamije

Pad Bagdada

Piše Jusuf Zejdan:

Bio sam se zavjetovao da neću napisati ni slova o događajima u Iraku. Protestirajući riječima da zalazim u kolotečinu ove tematike gdje riječi ne koriste.

Kada mi se obratio Egipatski časopis el Hilal da napišem riječ povodom tužnog izdanja koje je trebalo da izađe krajem Aprila 2003 g. ( mjesecu napada na Irak ) , dao sam im odgovor koji je više bio izgovor.

Istog tog dana Američko-britanske snage krenule su na obronke Iraka. Ne kažem granice. I samo što su kročili na tlo Iraka pričinilo im se da su zauzeli Ummu Kasr ( Irački pogranični grad, luka na krajnjem Jugu u provinciji Basre ).

Te noći sam pod rafalom informacija iz medija uzeo da listam neke stare knjige povijesti na mojim policama koje mi pritišću dušu a zovu ih arapskom kulturnom baštinom. U ruke mi dođe 13. tom Ibn Esirove istorije poznate kao el Kamilu fi Tarih.
Na 358. stranici pročitah pod naslovom „Spomen na najezdu Tatara na islamske zemlje 617 hidretske godine“ :

Saučešće

Veli Ibn Esir ( Ibn Esir/Ali ibn Athir poznati islamski arapski istoričar (630 hidžretske odnosno 1160-1233 ) http://en.wikipedia.org/wiki/Ali_ibn_al-Athir ) :

„Dugi niz godina odlažem da pišem o ovom događaju zbog njegove veličine. I kada god napravim korak, vratim se drugim nazad. Kome bi bilo lahko da piše o ovoj tragediji islama i muslimana? Kome bi još sjećanje na to bila lahka stvar? Kamo sreće da me majka nije rodila i kamo sreće da sam umro prije toga i otišao u vječni zaborav. Ali ipak nekolicina prijatelja uporno me potsticala na pisanje redaka o tome, a ja sam ostajao suzdržan.
A zatim sam uvidio da od šutnje nema koristi. Stoga velim: Ovo poglavlje sadrži sjećanje na najveći događaj i najveću nevolju kakvoj još noć i dan nisu svjedočili. Nevolja koja se nadvila nad svim Božjim stvorenjima a prije svega nad muslimanima. Kada bi ustvrdili da čovječanstvo od Ademove pojave na zemlji pa do dana današnjeg nije vidjelo većeg užasa ne bi pretjerali.
Istorija nije svjedočila događaju sličnom ovome niti izbliza. Ono što nam ona spominje od najstrašnijih događaja, jesu Nabukodonosorova zlodjela nad Izraelćanima i rušenja Jerusalema, a šta je Jerusalem u odnosu na silne zemlje koje ovi porušiše, gdje svaki grad broji i po nekoliko puta više stanovnika nego što je brojap Jerusalem.
A gdje broj Izraelćana ( Benu Israil ) u odnos na broj ljudi pobijenih u ovim događajima?! Svaki grad koji su ovi sravnili sa zemljom broji više stanovnika nego što ima sinova Israila ( Izraela ).
Vjerovatno ljudi više nikada neće vidjeti ovakve strave sve do kraja svijeta.
Muslimani su u ovom periodu iskušani takvim nevoljama kakve nisu pogađale niti jedan narod prije njih. Od tih nevolja i ovi su tatari, Bog ih unakazio. Došli su sa istoka i počinili takva zlodjela koja je osudio svako ko je za njih čuo. A tu su i najezde Franaka ( krstaša, evropljana ) sa zapada na zemlje Levanta ( Šama) te njihovo stremljenje ka ulasku u Egipat. A i ko se od muslimanskih naroda spasio od ove dvije nevolje, nije se spasio od smutnje i međusobnog krvoprolića“.

Dvije jako bitne napomene:

- Bog je bio milostiv prema Ibn Esiru pa ga je Sebi uzeo 630 hidž. godine, tako da ovaj istoričar nije svjedočio padu Bagdada 656 h.g. ... a da jeste šta bi samo tada rekao? Ono od čega je njegova duša patila ovako kako iznosi jesu tek počeci Mongolske najezde na istočne pokrajine muslimanskih zemalja i Džinkis Khanovo rušenje Havarizmijske carevine. A to nije ništa u usporedbi sa onim što će Holako poslije toga učiniti sa Bagdadom.

- Spominje Ibn Esir u svome prethodnom govoru koji je uvod u događaje 617 h.g. jednu činjenicu kao išaret nad kojim se treba zamisliti: „Molimo Allaha da olakša islamu i muslimanima, pomoći koja će od Njega doći, jer pomoćnik i ono što pomoć donosi i štiti islam nestalo je sa lica zemlje. Jer Tatari se osjećaju sigurnim, samopouzdanim, jer prepreke nema, a razlog što je nema jeste da je Muhamed Havarizm Šah ovladao zemljama i dokrajčio njihove careve, i on jedini kao sultan svima ostao, a kada je on poražen, nije više bilo nikoga ko bi Tatarima na put stao.“

Uzrok nevolje


Nastavlja se

Mislim da su ti teme vise za pf religija nego historija

Pa naslovljeno je iz istorije islama. Ovjde nema nikakvog vjerskog propisa, nego samo percepciranje nekih povijesnih detalja muslimanske prošlosti iz muslimanske percepcije. Jednako važi za bilo koju historiju. Sve su to sama klasicna djela istorije islama i arapa kojima se jednako služe orijentalisti na zapadu kao i muslimanski historicari. A uglavnom sve što sam prenio nije sa vjerskog sajta, nego jednog sajta koji se bavi rijetkim rukopisima i arapskom kulturnom baštinom.

Zanimljiva i poučna tema,