#1 MAROKO
Posted: 27/10/2011 21:34
Šta reći?
Kako započeti izlaganje o zemlji koja ima hiljadugodišnju tradiciju državnosti i nezavisnosti, zemlji čije stanovnike historija, ta maćeha naroda, nije mazila, zemlji naroda na čijim licima je oslikana sva bol i agonija borbe za slobodu, zemlji naroda čija je životna filozofija sadržana u riječima:” Tuđe nećemo, svoje nedamo”.
Maroko, to je zemlja pjeska i palmi, zemlja čija se zastava boje krvi vijori visoko iznad biserno bijelih gradova i oaza opkoljenih zlatnim pjeskom Sahare, budeći ponos u svakom Marokancu koji svoju domovinu nosi u srcu.
Maroko, za svakog Marokanca, pa bio on Berber ili Arap, to je drugo ime za Slobodu.
Slobodu za koju su kroz historiju ginuli mnogi podanici dinastije Alavita, odupirući se kroz 500 godina najezdama raznoraznih okupatora, željnih krvi, od Osmanlija do Portugalaca.
Maroko, to je zemlja čiji je zlatni pjesak, u jutro 4. Avgusta 1578. postao grobnica za Sebastijana, tog nadobudnog kicoša, Portugalskog kralja, koji je u u deliriju vlastitog ludila sanjao snove i kovao planove o porobljavanju slobodarskog Maroka.
I stoga, ne treba putnik namjernik da se čudi, kada šetajući ulicama Kazablanke, Marakeša ili Tangera ugleda Marokanca kako sa pogledom u plavetnilo, i suzom u oku promatra krvavo-crvenu Marokansku zastavu koja kao da utjelovljuje snove i nade svih sinova Domovine koji su kroz historiju ginuli (i ginut će opet ako bude bilo potrebe) za kralja i Maroko.
Poznato je da mnogi vole Japan nazivati (sa punim pravom)”Zemljom izlazećeg sunca”, ali neka se dobro čuva putnik namjernik da ne bi slučajno načinio kobnu grešku i nazvao, pa makar to bilo i u šali, Maroko Zemljom zalazečeg sunca.
Jer iako, istina, Helije sa svojom kočijom, svake noći uranja u tamne vode velikog okeana, prosječan Marokanac, a to je sigurno, ne bi, na takvu konstataciju, mogao ostati ravnodušan.
Maroko je zemlja ponosnih ljudi i lijepih žena, visokih palmi i zelenih oaza, po kojima, pričaju stari Marokanci, vile hode.
Pisac ovih redova, moja malenkost, nije nikad bio u prilici osvjedočiti se u istinitost navedenih priča o vilama koje noću pohode oaze i usnule ulice marokanskih gradova, ali posjećujući i boraveći u gradovima, koji kao da su tek izašli iz naljepših bajki nema razloga da ne vjeruje u istinitost navedenih tvrdnji.
Slobodarski Maroko je zemlja koja sa svojim ljudima predstavlja kamen temeljac slobode arapskog čovjeka. To je zemlja koja je je u vrijeme dok je po većini arapskih zemalja gazila Osmanska čizma uspjela da očuva svoju slobodu.
Maroko, to je svjetionik između mora i okeana, između očaja i nade, za sve nas stanovnike ove male plave planete, jer svako može da uči na primjeru ovog malog naroda koji slobodu zove imenom domovine-Maroko.
Kako započeti izlaganje o zemlji koja ima hiljadugodišnju tradiciju državnosti i nezavisnosti, zemlji čije stanovnike historija, ta maćeha naroda, nije mazila, zemlji naroda na čijim licima je oslikana sva bol i agonija borbe za slobodu, zemlji naroda čija je životna filozofija sadržana u riječima:” Tuđe nećemo, svoje nedamo”.
Maroko, to je zemlja pjeska i palmi, zemlja čija se zastava boje krvi vijori visoko iznad biserno bijelih gradova i oaza opkoljenih zlatnim pjeskom Sahare, budeći ponos u svakom Marokancu koji svoju domovinu nosi u srcu.
Maroko, za svakog Marokanca, pa bio on Berber ili Arap, to je drugo ime za Slobodu.
Slobodu za koju su kroz historiju ginuli mnogi podanici dinastije Alavita, odupirući se kroz 500 godina najezdama raznoraznih okupatora, željnih krvi, od Osmanlija do Portugalaca.
Maroko, to je zemlja čiji je zlatni pjesak, u jutro 4. Avgusta 1578. postao grobnica za Sebastijana, tog nadobudnog kicoša, Portugalskog kralja, koji je u u deliriju vlastitog ludila sanjao snove i kovao planove o porobljavanju slobodarskog Maroka.
I stoga, ne treba putnik namjernik da se čudi, kada šetajući ulicama Kazablanke, Marakeša ili Tangera ugleda Marokanca kako sa pogledom u plavetnilo, i suzom u oku promatra krvavo-crvenu Marokansku zastavu koja kao da utjelovljuje snove i nade svih sinova Domovine koji su kroz historiju ginuli (i ginut će opet ako bude bilo potrebe) za kralja i Maroko.
Poznato je da mnogi vole Japan nazivati (sa punim pravom)”Zemljom izlazećeg sunca”, ali neka se dobro čuva putnik namjernik da ne bi slučajno načinio kobnu grešku i nazvao, pa makar to bilo i u šali, Maroko Zemljom zalazečeg sunca.
Jer iako, istina, Helije sa svojom kočijom, svake noći uranja u tamne vode velikog okeana, prosječan Marokanac, a to je sigurno, ne bi, na takvu konstataciju, mogao ostati ravnodušan.
Maroko je zemlja ponosnih ljudi i lijepih žena, visokih palmi i zelenih oaza, po kojima, pričaju stari Marokanci, vile hode.
Pisac ovih redova, moja malenkost, nije nikad bio u prilici osvjedočiti se u istinitost navedenih priča o vilama koje noću pohode oaze i usnule ulice marokanskih gradova, ali posjećujući i boraveći u gradovima, koji kao da su tek izašli iz naljepših bajki nema razloga da ne vjeruje u istinitost navedenih tvrdnji.
Slobodarski Maroko je zemlja koja sa svojim ljudima predstavlja kamen temeljac slobode arapskog čovjeka. To je zemlja koja je je u vrijeme dok je po većini arapskih zemalja gazila Osmanska čizma uspjela da očuva svoju slobodu.
Maroko, to je svjetionik između mora i okeana, između očaja i nade, za sve nas stanovnike ove male plave planete, jer svako može da uči na primjeru ovog malog naroda koji slobodu zove imenom domovine-Maroko.
ako ništa daj onda prednost ženama.
