Ima jedna vrlo zanimljiva stvar u ovoj čitavoj situaciji s doseljavanjem muslimana u Bosnu nakon 1687. Turska je u opasnosti o daljih napada, ima problem s izbjeglicama, i najlogičniji način da se doprinese rješenju oba problema je da se izbjeglice nasele na granicama da ih čuvaju. Na kraju krajeva, upravo to su radili Austrijanci i Mlečani. Izbjegli katolici iz SI Bosne su naseljeni dobrim dijelom uz Savu gdje su postali graničari. U Liku dovode Bunjevce iz Dalmacije. Mleci smještaju dovedene katolike iz Rame u Sinjsku krajinu a izbjeglice iz Hercegovine u Vrgorac i Imotski.
Turci to ipak ne rade, bar ne doslijedno. Kad pogledaš gdje su prije 1991. živjeli Bošnjaci, skontaš da ih je jedva bilo uz vrlo dugu granicu s Hrvatskom. Što ih je bilo, to je bilo u nekadašnjim jakim utvrđenjima. Na ovoj vjerskoj karti BiH iz 1885. se jako dobro vidi stanje kakvo je bilo 200 godina nakon ovih doseljavanja
http://img543.imageshack.us/img543/3474/1885small.png
Krenimo prvo "suhom" granicom. Ona počinje južno od Bosanskog Novog. Uz istočni obod Cazinske krajine su pravoslavna sela. Onda dolazimo do Podzvizda i Kladuše, gdje su muslimani, ali tu se radi o utvrđenim gradovima. Ista stvar je na zapadnom obodu, gdje su Šturlić i Tržac, takođe utvrđena mjesta. Općenito u Cazinskoj krajini nije bilo stanovništva izvan gradova sve do XIX stoljeća. Između Cazina i Kladuše su bili samo utvrde Peći, Todorovo i Mala Kladuša. Sva današnja sela su nastala iseljavanjem muslimana iz ovih gradova, kad su se osjetili sigurnijim od napada Krajišnika iz Like i Korduna.
Dalje opet imamo Izačić kao utvrdu, i par manjih sela između Izačića i Bihaća(Klokot i Papar) koji su zaštićeni s dvije strane ovim gradovima a s treće visokom planinom. Na jedinom prijelazu iz Like u Bihać su katolička sela Vedropolje i Žegar.
Onda imamo opet pravoslavna sela, pa onda Kulen Vakuf, Ostrovac i Klisu, sve tvrdi gradovi s muslimanskim stanovništvom. Onda stotinama kilometara na jug nemamo muslimana ni blizu granice. Livanjski i duvanjski muslimani su živjeli dublje u poljima, blizu ova dva grada. Usprkos tome su bili stalna meta hajduka iz Dalmacije. Pavao Šilobadović iz Sinja u svojoj kronici četovanja po tom kraju nabraja mnoštvo muslimana koji su odvedeni u ropstvo iz tih krajeva.
Onda opet imamo dug pojas bez muslimana, dok ne dođemo do Ljubuškog. I oni su živjeli u utvrđenom gradu, koji još i nije bio na granici, nego desetak kilometara u unutrašnjosti. I onda, prije nego prijeđemo Neretvu, nalazimo usamljeno muslimansko selo Jasenicu kod Čapljine. Ona je vrlo poseban slučaj. Njeno stanovništvo su zvali Balije ili Travari, i bavili su se stočarstvom. Bili su polu-nomadi. Oni su veći dio godine provodili sa svojom stokom oko Konjica i Nevesinja, i živjeli životom koji je identičan životu srednjovjekovnih vlaških stočara. Još u XX stoljeću se hercegovački Bošnjaci nisu ženili međusobno s njima. Onda opet imamo dugu dionicu bez muslimana, sve dok ne dođemo do Crne Gore. Ovo je još zanimljivije jer ovdje nije bilo neke opasnosti za muslimane. Ovdje je granica bila s Dubrovačkom republikom, gdje nije bilo hajduka koji bi upadali preko granice. Nešto muslimana je živjelo u par manjih sela južno od Trebinja, ali to su u biti prigradska naselja.
Uz čitavu suhu granicu muslimana je bilo samo u utvrdama i nešto malo oko njih. Uzmimo sad "mokru" granicu.
Na Uni imamo B. Novi kao utvrdu, i par sela u pozadini iza njega koje grad štiti. Kostajnicu ovdje ne računam, jer su njeni muslimani naseljeni oko 1860. iz Srbije. Onda imamo B. Dubicu koja je utvrđeni grad. Oko nje čak nema ni jednog sela s muslimanskim stanovništvo. Orahovu opet ne računam jer je podignuta za izbjeglice iz Srbije. Onda imamo B. Gradišku, najjaču utvrdu na Savi, koja štiti i nekoliko muslimanskih sela odmah iza grada. Onda ide jedan pojas bez muslimanskog stanovništva, pa onda B. Kobaš i B. Dubočac. Skele i manje utvrde na Savi. Dalje je B. Brod, kao i Kolibe i Sijekovac koje čuva utvrda. Do sredine XIX stoljeća, muslimana nije bilo sve do Brčkog. B. Šamac i Orašje su opet izbjeglička naselja Srbijanaca. Brčko je utvrda, a Brezovo Polje su opet Srbijanci.
I to je to. I onda tek skontaš koliko je turska država od kraja XVII stoljeća pa nadalje bila nesposobna. Dok su Austrijanci i Mlečani izbjeglice iz Turske stavili uz granicu, opremili, napravili od njih stalne vojnike i kreirali čitav sistem graničara, Turci svoje izbjeglice naseljavanju u unutrašnjost B. Krajine, oko Gračanice, Bileće, itd. Onda imaš situacija da se hajduci ubacuju preko granice negdje kod Livna i rade šta hoće neprimjećeni jer su svugdje njihovi jataci kršćani i hrišćani. Do Skopaljske doline nema većeg broja muslimana. Tek između G. i D. Vakufa imamo kule po selima i veći broj ratarskog muslimanskog stanovništva. Znači, hajduci dođu, a tebi treba 5-6 dana da skontaš da su došli. Oni do tad već popale Kupres, odvedu roblje i stoku, i na putu su nazad za Sinj. A sva sreća Turske da je geopolitička situacija bila takva da se u Europi nisu nikad mogli svi složiti da se "riješi" pitanje Turske, jer šta bi bilo da je neka veća vojska krenula iz Splita na Bosnu?
A gore u Cazinskoj krajini početkom XIX stoljeća imaš slučaj da je neki musliman ubio pravoslavnog dječaka s Korduna koji je lovio rakove u potoku koji je činio granicu s Hrvatskom. Za par sati dolazi bataljon krajišnika iz Kordunske regimente, pali sve oko Kladuše i opsjeda grad. Naravno, onda dolazi naredba odozgo da se povuku i ne podgrijavaju situaciju, ali ovo pokazuje koliko je krajiški sistem činio Austriju spremnom. Turci su trebali prisiliti izbjeglo stanovništvo da se naseli na granici, natjerati ih da budu vojnici i uvesti poseban zakon(čitaj: prijeki sud) koji bi važio za pogranične krajeve. Nešto malo oko toga je napravljeno uvođenjem kapetanija, ali to nije bilo isto što i krajiške regimente.