#1 Tamo gdje smo svi svoji
Posted: 14/10/2011 20:21
Dobio sam jednom savjet od prijatelja, kaže ako ti ikad neka slomi srce, tih se dana drži što dalje od Venecije. Toliko zagrljenih i nasmijanih parova da te od muke stegne u prsima, prestaneš racionalno razmišljati i zaboraviš disati. Kaže, dođe ti da ih sve pobacaš u one kanale, porazbijaš stolove prekrivene ispeglanim stolnjacima, ukrašene svijećama, cvijećem i fino ti prestane biti žao grada koji tone. Neka potone, ko ga jebe.
Malo nasilno ali mislim da znam o čemu govori. Postoje tako ta neka mjesta, gradovi i države koje svojom atmosferom pojačaju svaki osjećaj, pa ako si sretan, onda si još sretniji, ako si tužan, onda si još tužniji. Ne znam koliko je istinita ta veza između ljubavnih jada i Venecije, ali sam siguran da postoji neka veza između ljudskosti i ove naše zemlje. Pa ako si dobar čovjek u Bosni i Hercegovini, onda si bolji od Gandija i majke Tereze zajedno. A ako si loš u Bosni i Hercegovini, onda si baš smeće kakvo se teško može naći u nekoj drugoj zemlji.
Dugo je vremena kod nas bilo zakonom zabranjeno širiti mržnju. Bilo je moderno vjerovati drugom i drugačijem i na tom je svjetlu procvjetalo sve ono pozitivno u ljudskom biću. Takva je atmosfera dovela do približavanja i porasta međuetničkih brakova jer smo svi bili svoji. To nam je zajedništvo omogućilo da Staljinu pokažemo srednji prst a Italijanima par puta zaprijetimo mehanizovanim divizijama. Do Torina da dođemo ako se ne prestanu zajebavati s nama. Bili smo sila. A Bosna i Hercegovina, sa svojim raznolikostima i lice koje treba pokazati kroz Olimpijadu.
Onda je postalo moderno širiti mržnju, a na dnevnu svjetlost su se usudile izgmizati sve one mračne primisli do tada zaključane u lobanjama bolesnika. Bošnjaka se tjeralo da siluje zaklanu Bošnjakinju, Hrvata da gleda kako mu roditelje ubijaju bušilicom, Srpkinji se u polni organ guralo granu drveta. Sve ono najgore što čovjeku može pasti na pamet, ovdje se desilo, ovdje je neko kroz to prošao. Ovdje ako si loš, onda si baš smeće kakvo se teško može naći u nekoj drugoj zemlji.
Zato je, ako stvarno želimo naprijed, neophodno zaustaviti širenje mržnje. Neophodno je rušiti zidove među našim narodima i raditi na uvezivanju, odbiti svaku generalizaciju na račun srpskog naroda, a onom Bošnjaku ili Hrvatu koji kaže da je srpski narod genocidan, jebati mater. Neophodno je raditi na zajedništvu u svim segmentima života, čak i kada nam se čini da je to jednostran napor. One političare koji odbijaju mogućnost da im sude sudije koji su pripadnici drugih etničkih grupa predstaviti u stvarnom svjetlu, kao mrzitelje sa kojim dijalog nije realno očekivati, a u međuvremenu i tamo gdje je moguće, donijeti zakone kojim bi se oštro i posebnim kaznama sankcionisalo širenje međuetničke mržnje. Treba napraviti atmosferu u kojoj je nebitno ko je šta i odakle je, tek tada će šovinisti ponovo ustuknuti i nestati u mračnim rupama iz kojih su izmigoljili.
Malo nasilno ali mislim da znam o čemu govori. Postoje tako ta neka mjesta, gradovi i države koje svojom atmosferom pojačaju svaki osjećaj, pa ako si sretan, onda si još sretniji, ako si tužan, onda si još tužniji. Ne znam koliko je istinita ta veza između ljubavnih jada i Venecije, ali sam siguran da postoji neka veza između ljudskosti i ove naše zemlje. Pa ako si dobar čovjek u Bosni i Hercegovini, onda si bolji od Gandija i majke Tereze zajedno. A ako si loš u Bosni i Hercegovini, onda si baš smeće kakvo se teško može naći u nekoj drugoj zemlji.
Dugo je vremena kod nas bilo zakonom zabranjeno širiti mržnju. Bilo je moderno vjerovati drugom i drugačijem i na tom je svjetlu procvjetalo sve ono pozitivno u ljudskom biću. Takva je atmosfera dovela do približavanja i porasta međuetničkih brakova jer smo svi bili svoji. To nam je zajedništvo omogućilo da Staljinu pokažemo srednji prst a Italijanima par puta zaprijetimo mehanizovanim divizijama. Do Torina da dođemo ako se ne prestanu zajebavati s nama. Bili smo sila. A Bosna i Hercegovina, sa svojim raznolikostima i lice koje treba pokazati kroz Olimpijadu.
Onda je postalo moderno širiti mržnju, a na dnevnu svjetlost su se usudile izgmizati sve one mračne primisli do tada zaključane u lobanjama bolesnika. Bošnjaka se tjeralo da siluje zaklanu Bošnjakinju, Hrvata da gleda kako mu roditelje ubijaju bušilicom, Srpkinji se u polni organ guralo granu drveta. Sve ono najgore što čovjeku može pasti na pamet, ovdje se desilo, ovdje je neko kroz to prošao. Ovdje ako si loš, onda si baš smeće kakvo se teško može naći u nekoj drugoj zemlji.
Zato je, ako stvarno želimo naprijed, neophodno zaustaviti širenje mržnje. Neophodno je rušiti zidove među našim narodima i raditi na uvezivanju, odbiti svaku generalizaciju na račun srpskog naroda, a onom Bošnjaku ili Hrvatu koji kaže da je srpski narod genocidan, jebati mater. Neophodno je raditi na zajedništvu u svim segmentima života, čak i kada nam se čini da je to jednostran napor. One političare koji odbijaju mogućnost da im sude sudije koji su pripadnici drugih etničkih grupa predstaviti u stvarnom svjetlu, kao mrzitelje sa kojim dijalog nije realno očekivati, a u međuvremenu i tamo gdje je moguće, donijeti zakone kojim bi se oštro i posebnim kaznama sankcionisalo širenje međuetničke mržnje. Treba napraviti atmosferu u kojoj je nebitno ko je šta i odakle je, tek tada će šovinisti ponovo ustuknuti i nestati u mračnim rupama iz kojih su izmigoljili.
