#1 Ninjutsu Sarajevo - borilačka vještina pravih boraca
Posted: 12/10/2011 13:16
Ukratko o Ninjutsu-u:
Postoji mnogo teorija o počecima vještine koju danas nazivamo "ninjutsu" (nin-istrajati, izdržati, preživjeti, kao i hrabrost, lukavstvo, tajnost; jutsu-vještina, umjetnost).Svaki japanski historičar ima skup svojih činjenica i pretpostavki, pa je teško ukazati na osobu, vrijeme i mjesto nastanka ove vještine. Većina podataka ukazuje da su prvi pisani dokazi o početku nastajanja ove vještine vezani za 6-ti vjek kada su izbjeglice iz Kine (ratnici i generali sa svojim porodicama, taoistički mudraci, monasi i dr. učeni ljudi) potražile utočište na ostrvima Japana. Taoistički mudraci, kao Gamon, Kain i dr., i kineski generali, Cho Gyokko, Ikai i Cho Busho, donjeli su vjekovima akumulirano znanje iz svoje zemlje. Oni su svoju vojnu strategiju, religioznu filozofiju, medicinu i uopšte mudrost Indije, Tibeta, Kine podjelili sa mještanima a sve u znak zahvalnosti što su ih ovi primili. Ko su u stvari bili ti mještani?
Tadašnje društvo u Japanu je bilo rangirano na sledeći način. Na dnu su bile sluge, zatim trgovci, pa seljaci, sveštenstvo i na kraju bushi (samuraji) koje je obavezivao bushido (kodeks časti). Ali na samom dnu su se nalazili takozvani ljudi bez časti (niže porjeklo), a to su bili upravo gore spomenuti mještani, kasnije nazvani "ninđe".Tadašnji Japan je bio podjeljen na veliki broj provincija sa poglavarem (daimjon) na čelu. Između njih su vođene konstantne borbe i generali koji bi izgubili bitku po bushidu su imali obavezu da izvrše "hara kiri", tj. da izvrše samoubistvo (isjeku sebi stomak). Međutim bilo je generala koji su odbijali da izvrše takav čin.
Oni su sebe smatrali praktičarima političkih, religioznih i vojnih strategija koje su se sudarale sa mišljenjima konzervativne vlade tih vremena. Pošto se takvo ponašanje suprotstavljalo kulturi vodeće samurajske elite ti generali su morali skupa sa svojim porodicama i slugama potražiti utočište u najzabačenijim djelovima Japana, a proglašeni su za ljude bez časti. Malobrojnije i konstantno proganjane od drugih samuraja buduće ninđe (ovo đ se izgovara kao nešto između đ i dž) su morale da razvijaju svoju vještinu do savršenstva i da koriste razna oružja netipična za taj period, jednom rječju morali su biti bolji borci ne bi li preživjeli i odbranili svoju porodicu i sela. Drugim rječima ako su samuraji bili redovna vojska ninđe su bile specijalci tog vremena. Iz ovih razloga korjeni ove vještine su vjekovima pokriveni velom tajanstvenosti i skrivanja što je izazvalo konfuziju u istoriji. Svoj procvat ninđucu je doživio u 14-tom vjeku za vrijeme sangoku chidai (100-godišnji ratovi) kada je cio Japan gorio u plamenu. Pojedini poglavari su uvideli da ninđe, koje nije obavezivao bushido, mogu biti i te kako korisni. Po bushidu kada bi ste zaratili sa suprotnom stranom bili ste obavezni da najavite taj rat i vrijeme i mjesto borbe. Ninđe nisu imale taj problem. Zahvaljujući svojoj vještini upali bi u selo noću, ubili poglavara i na taj način ubrzali pobjedu svog gazde. Počela je velika potražnja za ninđama koji skrivani vjekovima vide šansu za povratak. Upravo u ovom periodu se prvi put javlja naziv ninđucu i ninđe. Do tada su bili poznati pod nazivom shinobi (skriveni ljudi). Može se reći da su koljevka ninđucua regioni Iga i Koga, gde je postojalo 73 porodice, tj. 73 različita stila (ryu) borenja od kojih je 16 bilo u oblasti Iga a ostale u oblasti Koga. Po pravilu ako bi jedan poglavar unajmio ninđe iz jedne oblasti, onda bi suprotna strana unajmila ninđu iz druge oblasti. U filmovima često viđamo kako se oni bore međusobno kao krvni neprijatelji (npr. film Shinobi). Međutim ne postoje pisani dokazi da su se bilo kad direktno sukobili pripadnici ova dva regiona, sem ako im se misije nisu podudarale.U 16-tom vjeku vojskovođa Tokugava dolazi na vlast i ujedinjuje Japan tako da u Edu (tada se glavni grad tako zvao) preostali ninđa klanovi postaju tajna policija, a jedan deo odlazi u vatrogasnu službu.Jednom rječju ninđucu se povlači u ilegalu.
Posle 200 godina vladavine Tokugava klana dolazi do reformi u Japanu (Meiđi restauracija) gdje se Japan otvara prema svijetu. Jedna od želja japanske vlade je bila da se zapadu pokažu ljepote borilačkih vještina koje je posjedovao Japan, ali da bi izgledale što civilizovanije (tada sportske vještine nisu postojale) te vještine su morale biti razvodnjene (karate, ju jutsu, aikido). Neki ratnici a naročito ninđe nisu pristajale na to i povlače se u totalnu ilegalu. U 19-tom vjeku Takamacu-poslednji ninđa uči ninđucu kod tri različita učitelja i postaje soke (nasljednik) 9 preostalih stilova. Jedini njegov učenik Masaaki Hatsumi nailazi na njega i postaje sljedeći soke. Takamacu uvidjevši da postoji realna opasnost da ninđucu totalno izumre savetuje Hatsumija da vještinu po prvi put izveze van granica Japana 80-tih godina 20-og vjeka. To objašnjava zašto se o ninđucu-u tako malo zna a što su druge vještine iako mnogo, mnogo mlađe, a neke proizašle iz ove vještine, stigle na zapad znatno prije i već zauzele mesto u srcima ljudi koji su voljeli vještine ove vrste. Hatsumi počinje da putuje po svijetu i prezentuje ninđucu. Za ameriku Hejz, a za evropu šveđanin Bo Munte postaju prvi majstori i ninđucu počinje da se širi nevjerovatnom brzinom. Međutim sljedeći udarac ovoj vještini zadaje Holivud sa svojim nevjerovatno glupim filmovima o ninđama u kojima bi ninđu uglavnom glumio neki karatista (Sho Kosugi npr) ili neko ko je manje znao o ninđucu-u od mog učenika koji ima 10-i kyu a i malo dijete bi uvidjelo vrlo brzo da su scene nemoguće što je bacalo ljagu na ovu vještinu. Međutim polako dolazi sve na svoje mjesto. Ninđucu je preplavio cjeli svijet a i Bosna i Hercegovina nije izostavljena i polako niču klubovi u svim gradovima naše države i zbog toga obratite paznju na sljedece:
Budite oprezni kod koga trenirate naročito kada je ninđucu u pitanju. UVIJEK pogledajte treninge u više različitih klubova,trenirajte kod učitelja koji imaju licencu direktno iz Japana,koji imaju svog učitelja i koji redovno posjećuju međunarodne seminare jer ninđucu je živa vještina koja stalno evoluira. Danas i prije 15 god.nije bila ista, a i poslje 15 neće biti ista.Program po kome mi radimo je autentični japanski program izuzetno rjedak i samo par klubova ga praktikuje. Ja (Darko Trajković) neću nikad reći kako je naš klub NinpoEra ili ja kao instruktor smo bolji ili lošiji od bilo kog drugog, obiđite sve klubove i vještine i trenirajte onu vještinu koja je u skladu s vašim karakterom i vama najviše odgovara.Ako imate želju da trenirate ninđucu u potpunosti, zahtevajte od svog učitelja rad kroz svih 9 škola ninđucua uključujući i mnogobrojno oružje koje ninđucu kao vještina posjeduje, jer u suprotnom nemojte ni pomisliti da ste napravom putu, vec da samo gubite vrijeme i novac.Ko gleda na sve životne aspekte kao na borbu, ova vještina mu omogućava da razumije prvo sebe, pa ljude oko sebe, prostor u kome živi i da samim tim život učini boljim. Naravno tu je druženje,putovanja po seminarima i kampovima ljetnim i zimskim itd. Svi koji dođu mogu da očekuju pomoć od starijih članova (po znanju).Što se tiče starosne dobi nema ograničenja.Ninđucu trening gledano sa strane izgleda surov i pun opasnosti sa dosta kontakta i konstantnim dogovorenim sparingom.Međutim, po našem mišljenju to je jedini način za dostizanje maksimalnog potencijala kod praktičara i postizanja tzv.6-og čula koje u stvari znači osjećaj stapanje sa okolinom. Iza svega što valja u životu stoji mukotrpan rad. Ako neko kaže da mu je sala daleko neka pomisli da sam jako često puta nedeljno putovao po 300 kilometara na treninge i seminare,ako neko pomisli da je skupa članarina neka zna da je jedan privatni trening (45min) skuplji od mjesecne članarine.Ako ga mrzi da jedanput nedjeljno odradi trening na otvorenom po snijegu,kiši,suncu ili blatu neka zna da konstantan rad u sali sa stručnjacima stvara lažni osjećaj sigurnosti.Ko želi da trenira sa nama neka zaboravi hodanje po vodi,nestajanje,preskakanje drveća iz mjesta i ostale nerealne scene iz niskobudžetnih filmova, a neka se pripremi za jedan ozbiljan rad i učenje.
Jedino osobe sa krimogenom prošlošću,fizički ili psihički bolesne osobe ne mogu postati članovi ovog kluba, kao i sto se ova vještina ni u kom slučaju ne smije zloupotrebiti već isključivo služi za samoodbranu.Ako ništa drugo na ninđucu možete da gledate kao na polisu osiguranja za starost jer većina drugih, pogotovo sportskih, a i borilačkih vještina,završava se posle 40-te godine pa i ranije što sa ninđucuom nije slučaj.Najbolji dokaz je Hatsumi. Ako neko želi da trenira i otvori klub usvom gradu, ukoliko već nemamo sekciju u istom, dobiće bezrezervnu podršku.
Preuzeto sa: http://www.ninpoera.com/
Jel ko trenirao ili već trenira u ovom klubu?
Vaši utisci, ukoliko trenirate? Kakve su cijene?
Postoji mnogo teorija o počecima vještine koju danas nazivamo "ninjutsu" (nin-istrajati, izdržati, preživjeti, kao i hrabrost, lukavstvo, tajnost; jutsu-vještina, umjetnost).Svaki japanski historičar ima skup svojih činjenica i pretpostavki, pa je teško ukazati na osobu, vrijeme i mjesto nastanka ove vještine. Većina podataka ukazuje da su prvi pisani dokazi o početku nastajanja ove vještine vezani za 6-ti vjek kada su izbjeglice iz Kine (ratnici i generali sa svojim porodicama, taoistički mudraci, monasi i dr. učeni ljudi) potražile utočište na ostrvima Japana. Taoistički mudraci, kao Gamon, Kain i dr., i kineski generali, Cho Gyokko, Ikai i Cho Busho, donjeli su vjekovima akumulirano znanje iz svoje zemlje. Oni su svoju vojnu strategiju, religioznu filozofiju, medicinu i uopšte mudrost Indije, Tibeta, Kine podjelili sa mještanima a sve u znak zahvalnosti što su ih ovi primili. Ko su u stvari bili ti mještani?
Tadašnje društvo u Japanu je bilo rangirano na sledeći način. Na dnu su bile sluge, zatim trgovci, pa seljaci, sveštenstvo i na kraju bushi (samuraji) koje je obavezivao bushido (kodeks časti). Ali na samom dnu su se nalazili takozvani ljudi bez časti (niže porjeklo), a to su bili upravo gore spomenuti mještani, kasnije nazvani "ninđe".Tadašnji Japan je bio podjeljen na veliki broj provincija sa poglavarem (daimjon) na čelu. Između njih su vođene konstantne borbe i generali koji bi izgubili bitku po bushidu su imali obavezu da izvrše "hara kiri", tj. da izvrše samoubistvo (isjeku sebi stomak). Međutim bilo je generala koji su odbijali da izvrše takav čin.
Oni su sebe smatrali praktičarima političkih, religioznih i vojnih strategija koje su se sudarale sa mišljenjima konzervativne vlade tih vremena. Pošto se takvo ponašanje suprotstavljalo kulturi vodeće samurajske elite ti generali su morali skupa sa svojim porodicama i slugama potražiti utočište u najzabačenijim djelovima Japana, a proglašeni su za ljude bez časti. Malobrojnije i konstantno proganjane od drugih samuraja buduće ninđe (ovo đ se izgovara kao nešto između đ i dž) su morale da razvijaju svoju vještinu do savršenstva i da koriste razna oružja netipična za taj period, jednom rječju morali su biti bolji borci ne bi li preživjeli i odbranili svoju porodicu i sela. Drugim rječima ako su samuraji bili redovna vojska ninđe su bile specijalci tog vremena. Iz ovih razloga korjeni ove vještine su vjekovima pokriveni velom tajanstvenosti i skrivanja što je izazvalo konfuziju u istoriji. Svoj procvat ninđucu je doživio u 14-tom vjeku za vrijeme sangoku chidai (100-godišnji ratovi) kada je cio Japan gorio u plamenu. Pojedini poglavari su uvideli da ninđe, koje nije obavezivao bushido, mogu biti i te kako korisni. Po bushidu kada bi ste zaratili sa suprotnom stranom bili ste obavezni da najavite taj rat i vrijeme i mjesto borbe. Ninđe nisu imale taj problem. Zahvaljujući svojoj vještini upali bi u selo noću, ubili poglavara i na taj način ubrzali pobjedu svog gazde. Počela je velika potražnja za ninđama koji skrivani vjekovima vide šansu za povratak. Upravo u ovom periodu se prvi put javlja naziv ninđucu i ninđe. Do tada su bili poznati pod nazivom shinobi (skriveni ljudi). Može se reći da su koljevka ninđucua regioni Iga i Koga, gde je postojalo 73 porodice, tj. 73 različita stila (ryu) borenja od kojih je 16 bilo u oblasti Iga a ostale u oblasti Koga. Po pravilu ako bi jedan poglavar unajmio ninđe iz jedne oblasti, onda bi suprotna strana unajmila ninđu iz druge oblasti. U filmovima često viđamo kako se oni bore međusobno kao krvni neprijatelji (npr. film Shinobi). Međutim ne postoje pisani dokazi da su se bilo kad direktno sukobili pripadnici ova dva regiona, sem ako im se misije nisu podudarale.U 16-tom vjeku vojskovođa Tokugava dolazi na vlast i ujedinjuje Japan tako da u Edu (tada se glavni grad tako zvao) preostali ninđa klanovi postaju tajna policija, a jedan deo odlazi u vatrogasnu službu.Jednom rječju ninđucu se povlači u ilegalu.
Posle 200 godina vladavine Tokugava klana dolazi do reformi u Japanu (Meiđi restauracija) gdje se Japan otvara prema svijetu. Jedna od želja japanske vlade je bila da se zapadu pokažu ljepote borilačkih vještina koje je posjedovao Japan, ali da bi izgledale što civilizovanije (tada sportske vještine nisu postojale) te vještine su morale biti razvodnjene (karate, ju jutsu, aikido). Neki ratnici a naročito ninđe nisu pristajale na to i povlače se u totalnu ilegalu. U 19-tom vjeku Takamacu-poslednji ninđa uči ninđucu kod tri različita učitelja i postaje soke (nasljednik) 9 preostalih stilova. Jedini njegov učenik Masaaki Hatsumi nailazi na njega i postaje sljedeći soke. Takamacu uvidjevši da postoji realna opasnost da ninđucu totalno izumre savetuje Hatsumija da vještinu po prvi put izveze van granica Japana 80-tih godina 20-og vjeka. To objašnjava zašto se o ninđucu-u tako malo zna a što su druge vještine iako mnogo, mnogo mlađe, a neke proizašle iz ove vještine, stigle na zapad znatno prije i već zauzele mesto u srcima ljudi koji su voljeli vještine ove vrste. Hatsumi počinje da putuje po svijetu i prezentuje ninđucu. Za ameriku Hejz, a za evropu šveđanin Bo Munte postaju prvi majstori i ninđucu počinje da se širi nevjerovatnom brzinom. Međutim sljedeći udarac ovoj vještini zadaje Holivud sa svojim nevjerovatno glupim filmovima o ninđama u kojima bi ninđu uglavnom glumio neki karatista (Sho Kosugi npr) ili neko ko je manje znao o ninđucu-u od mog učenika koji ima 10-i kyu a i malo dijete bi uvidjelo vrlo brzo da su scene nemoguće što je bacalo ljagu na ovu vještinu. Međutim polako dolazi sve na svoje mjesto. Ninđucu je preplavio cjeli svijet a i Bosna i Hercegovina nije izostavljena i polako niču klubovi u svim gradovima naše države i zbog toga obratite paznju na sljedece:
Budite oprezni kod koga trenirate naročito kada je ninđucu u pitanju. UVIJEK pogledajte treninge u više različitih klubova,trenirajte kod učitelja koji imaju licencu direktno iz Japana,koji imaju svog učitelja i koji redovno posjećuju međunarodne seminare jer ninđucu je živa vještina koja stalno evoluira. Danas i prije 15 god.nije bila ista, a i poslje 15 neće biti ista.Program po kome mi radimo je autentični japanski program izuzetno rjedak i samo par klubova ga praktikuje. Ja (Darko Trajković) neću nikad reći kako je naš klub NinpoEra ili ja kao instruktor smo bolji ili lošiji od bilo kog drugog, obiđite sve klubove i vještine i trenirajte onu vještinu koja je u skladu s vašim karakterom i vama najviše odgovara.Ako imate želju da trenirate ninđucu u potpunosti, zahtevajte od svog učitelja rad kroz svih 9 škola ninđucua uključujući i mnogobrojno oružje koje ninđucu kao vještina posjeduje, jer u suprotnom nemojte ni pomisliti da ste napravom putu, vec da samo gubite vrijeme i novac.Ko gleda na sve životne aspekte kao na borbu, ova vještina mu omogućava da razumije prvo sebe, pa ljude oko sebe, prostor u kome živi i da samim tim život učini boljim. Naravno tu je druženje,putovanja po seminarima i kampovima ljetnim i zimskim itd. Svi koji dođu mogu da očekuju pomoć od starijih članova (po znanju).Što se tiče starosne dobi nema ograničenja.Ninđucu trening gledano sa strane izgleda surov i pun opasnosti sa dosta kontakta i konstantnim dogovorenim sparingom.Međutim, po našem mišljenju to je jedini način za dostizanje maksimalnog potencijala kod praktičara i postizanja tzv.6-og čula koje u stvari znači osjećaj stapanje sa okolinom. Iza svega što valja u životu stoji mukotrpan rad. Ako neko kaže da mu je sala daleko neka pomisli da sam jako često puta nedeljno putovao po 300 kilometara na treninge i seminare,ako neko pomisli da je skupa članarina neka zna da je jedan privatni trening (45min) skuplji od mjesecne članarine.Ako ga mrzi da jedanput nedjeljno odradi trening na otvorenom po snijegu,kiši,suncu ili blatu neka zna da konstantan rad u sali sa stručnjacima stvara lažni osjećaj sigurnosti.Ko želi da trenira sa nama neka zaboravi hodanje po vodi,nestajanje,preskakanje drveća iz mjesta i ostale nerealne scene iz niskobudžetnih filmova, a neka se pripremi za jedan ozbiljan rad i učenje.
Jedino osobe sa krimogenom prošlošću,fizički ili psihički bolesne osobe ne mogu postati članovi ovog kluba, kao i sto se ova vještina ni u kom slučaju ne smije zloupotrebiti već isključivo služi za samoodbranu.Ako ništa drugo na ninđucu možete da gledate kao na polisu osiguranja za starost jer većina drugih, pogotovo sportskih, a i borilačkih vještina,završava se posle 40-te godine pa i ranije što sa ninđucuom nije slučaj.Najbolji dokaz je Hatsumi. Ako neko želi da trenira i otvori klub usvom gradu, ukoliko već nemamo sekciju u istom, dobiće bezrezervnu podršku.
Preuzeto sa: http://www.ninpoera.com/
Jel ko trenirao ili već trenira u ovom klubu?
Vaši utisci, ukoliko trenirate? Kakve su cijene?