ne poričem da su i floydi jedni od prvih koji su dosta koristili sintisajzere........ali to ih upravo i čini posebnim.......nisu poznavali granice unutar muzike.....i koristili su tehniku upravo onoliko koliko je potrebno....80% je ostajalo na njima četvorici da odsviraju.................danas je taj omjer obrnut........20% su nstrumenti, 80 % je tehnika.........čak se i vokali provlače kroz procesore.....da bi ličili na nešto....
ma ja....tekstovi tip "I fucked your bitch, Fuck you all....ili u domaćoj varijanti Hej nemoj jebat me, jednog dana ja ću sjebat te.......su stvarno vrhunac poezije........imaju jako lijepu poruku.........a nisi svjestan koliko muzika može uticati na psihu mladih ljudi.......drugim riječima.......zaglupljivati...........mjesto da traže milion filozofskih poruka koje u sebi nose Dark side ili The Wall..........sve im se lijepo pojednostavi rečenicom Hej nemoj jebat me..............i tako ode sve u pičku materinu....da upotrijebim riječnik neznanog autora iz domena "hopa-cupa" (ne)muzike........pomiješano sa uticajem okoline i ostalih mozgoispirajućih faktora....nastaje kompletan idiot koji sve svoje probleme riješava gore ispisanom rečenicom.....da je ne ponavljam više.....
za opis kako se izvodi On The Run....preporučujem Live At Pompeii DVD gdje to Roger Waters sve detaljno objasni.....
Pa ko hoce da se bavi filozofijom valjda cita filozofe.
Pop muzika, koja je sastavni dio pop kulture, nema takve pretenzije.
Roger Waters nije nikakav filozof nego talentovan i uspjesan rock'n'roll muzicar.
Do mistificiranja muzicara,bandova, albuma i pojedinih pjesama dolazi zahvaljujuci ostrascenim i navijackim fandomima.
A ti fandomi su, protiv kojih ja nemam ama bas nista protiv, pristrasni poligoni za raznorazna fantaziranja, idolopoklonstva i kreiranje novih pop mitova.
Sto se tice savremenih hip pop autora koji puno psuju, e, to ti je sasvim druga prica.
Kako se u samoj stvarnosti, inace, puno psuje i posto njihove rime iznicu iz takve stvarnosti, ne vidim nista neprirodno i lose u tome da, oni koji su do grla zaglibljeni u takvu stvarnost, o toj stvarnosti ‘filozofiraju’ koristeci metaforiku i metafiziku umocenu u takvu stvarnost, Dakle, da prave rime o neumivenoj i nenasminkanoj stvarnosti koja je dodatno 'distorzirana' losim crackom.
Pa nece valjda hip hoperi filozofirati o astralnim temama apsolviranim kroz halucogenu LSD proslost koja je okoncana 70ih proslog stoljeca.
Ili je posrijedi perceptualno ogranicenje prouzrokovano losim crackom koji nije u stanju da inicira dovoljno duboke filozofske 'poruke' u rimovanim nabrajanjima hip hop pjesnika.
(Slicno se desava sa ovim mladjasnim generacijama, koje eksperimentisu sa ecstasy i ostalim 'speed & club' drogama i kojoma ne pada na pamet da po plafonskim sjenama fataju skrivena znacenja u Floydiranoj muzici. Valjda ti je jasno da se uz ‘distorzirane’ droge ide ‘distorzirana’ muzika.)
I kao sto vec rekoh, u samoj stvarnosti se puno psuje.
A psuje se puno valjda zbog toga sto su ljudi frustrirani tom stvarnoscu.
A ljudi su frustrirani tom stvarnoscu zato sto ih neko jebe u glavu..
A ti sto ih jebu u zdrav mozak su najcesce, vlade, politicari, losi zakoni, laka naoruzanja, lake i teske droge, nezaposlenost, bolesti i lose bolnice, segregacija, getoizacija, pohlepne i sebicne gazde i sefovi, generali i kaplari, lose skole i pedofili, korupcija, religiozni fanatici, drotovi i zatvori, ludnice, rasisti, fasisti, siledzije, drkadzije, prepuni tramvaji i prazan stomak, losi zubi i skupi zubari, skupe i debele knjige a tanki filozofi...
I na kraju da i ja tebi preporucim jednu Floydiranu filozofsku poruku:
"Stay out of the road, if you want to grow old." (Pink Floyd)
p.s
a o uticajima Dark Side of the Moon albuma na postojece muzicke trendove i raznorazne slane, slatkaste i kiselkaste 'distorzije' procitaj ovaj tekst koji je objavljen u "Q' magazinu 1998 godine.
So while Emerson, Lake & Palmer were busy whisking up a baroque soufflé, Floyd came up with Breathe, Time, Us and Them - Robert Johnson, in comparison - segueing everything with the futuristic warble of VCS3 synthesizers and a collage of background noises: a human heartbeat, cacophonous alarm clocks and the mumblings of Jerry Driscoll, the Abbey Road doorman. Not to mention great, deeply bluesy guitar solos that never outstayed their welcome. Implausibly, considering the cold, soulless acts they were lumped in with (anyone for Van Der Graffe Generator?), The Great Gig in the Sky, with its vocal gymnastics from session singer Clare Torry, added a gospel fervour to proceedings, while Waters’ lyrics told a story of madness, disillusionment and general pissed-offednes - hot stuff for teenagers of any age.
Released at a time when hi-fi was becoming increasingly advanced, the album gave record buyers the chance to show off their stack while offering hours of musical listening pleasure when the headphones went on. "It still doesn’t sound dated," agreed guitarist David Gilmour. "But I really don’t see why it should achieve that longevity over some of the other great records that have been out."
THE REASON FOR its success isn’t so difficult to gauge. Dark Side has offered something different to a succession of new audiences: be it On The Run’s synthesized pre-rave doodlings, the perfect chill-out room vibe of Time, or the Storm und Drang heavy metal of Money. There are few displays of musical virtuosity - Johnny Greenwood shows off more on Radiohead’s OK Computer than David Gilmour does over 16 Pink Floyd albums - and the rejection of an anachronistic sleeve shot depicting the band with waist-length hair and oily loon pants, remains, in retrospect, a genius move.
