Forum Klix.ba

Bosanski vojvoda Vlatko Vuković spada u red onih ličnosti iz naše historije koje su zaboravljene jer se ne uklapaju u današnje mentalno mrtvilo našeg „naroda“ . Djela ovog velikana su rezervisana za margine stranica u knjigama režimskih historičara jer im on ,kao i ostale naše svetinje, služi samo kao podloga za današnji anti-bosanski rad. Gdje da se uklopi Vlatko? Među begove i age? Uz bok slavljenom Mehmedu Fatihu? Naravno da ne jer je on dosta puta svijetlim oružjem bitke vodio upravo protiv neprijatelja koji se danas slave kao oslobodioci Bosne. Prateći logiku bolesnih umova može se doći i do zaključka da su Bošnjani bili ti koji su okupirali svoju vlastitu zemlju Bosnu što , svakako, ide van granica zdravog razuma. Krajnje je vrijeme da se shvati ozbiljnost situacije i da se cijela politika izdaje prekine i osudi za vijeke vijekova. Spasimo uspomenu na naše djedove i prestanimo mrziti sebe slavljeći tuđe! Jedan od načina da se to uradi je i ovaj- širenje istine putem medija i konstantno podsjećanje ljudi na važnost njegovanja i poštovanja vlastitog te ljubavi prema domovini.

Datum rođenja Vlatka Vukovića je nepoznat no njegovo porijeklo je jasno. Bio je sin Vuka - osnivača humskog vlastelinskog roda Kosača . Kao jedan od najodanijih ljudi bana/kralja Tvrtka I Kotromanića učestvovao je u pregovorima sa susjednim državama u ime Bosne a posebno sa Dubrovnikom. Čak je po prvi put i spomenut u jednoj povelji Dubrovčanima iz 1378. godine. Iako je bio vrsni diplomata, najveću slavu je stekao vojnim djelovanjem. Na čelu bosanske armije ostvario je dvije velike pobjede nad Turcima : kod Bileće i na Kosovu.

Bitka kod Bileće odigrala se 27. 08. 1388 godine kada je turski vojskovođa Šahin navalio preko granica naše države sa 18 000 vojnika. Tu je dočekan od strane Vlatka Vukovića, Radiča Sankovića i 7 000 Bošnjana spremnih da krvlju brane svoju zemlju i vjeru. Turci , iako mnogobrojniji, bivaju potučeni do nogu te se njihovi zapovjednici izvukoše sa bojišta i iz naše zemlje uz mnogo sreće tj. još uvijek živi što se ne može reći za njihovu vojsku koja je potpuno uništena. Boj je ostavio veliki utisak i na ljude tog doba koji su na grob vojvode Vlatka uklesali sljedeći natpis:

"Ase leži dobri čoek Vlatko Vuković. Vojvoda Vlatko je prvi pobijedio Turke kod Bileće..."

Druga velika bitka u kojoj je Vlatko učestvovao sa bosanskom armijom je bila ona na Kosovu iz 1389. godine. Tu se balkanska kršćanska koalicija sastavljena uglavnom od odreda Vlatka Vukovića, Vuka Brankovića,srpskog kneza Lazara i križara Ivanovaca pod Ivanom Paližnom suprostavila nadirućoj turskoj islamskoj vojsci. U žestokoj borbi 5 000 ( otp.) Bošnjana je uništilo lijevo krilo turske armije što je javljeno kralju Tvrtku koji kasnije Europom širi vijesti o kršćanskoj pobjedi na Kosovu. Iako se bitka vodi kao osmanska pobjeda bitno je napomenuti da takvo stajalište nije izraženo odmah nakon bitke nego dosta vremena kasnije i to uglavnom zbog kasnijih turskih uspjeha. Sama bitka je bila neodlučena i u njoj su živote izgubili srpski knez Lazar i turski sultan Murat uz potpuni lom dva krila otomanske armije ( desnog i lijevog) što je odgodilo prolaz Turaka dalje u Europu.

Zanimljivo je kako današnji „Bošnjaci“ retroaktivno podržavaju Turke na Kosovu i slave „poraz“ kršćana dok su njihovi pradjedovi na Kosovu sa mačevima u rukama i sa ljiljanima iznad glava branili Bosnu od turske pošasti te je bila sretna kraljevina Bosna „kojoj je bilo dato tako slavnu bitku izvojevati pod desnicom Kristovom toliku pobjedu “ kako to piše Firenza u odgovoru Tvrtku na vijesti o kršćanskoj pobjedi.

Ako se ne vratimo idealima Vlatka Vukovića i ostalih naših slavnih predaka izdali smo sebe a gore izdaje od te nema!

Woody wrote:Bosanski vojvoda Vlatko Vuković spada u red onih ličnosti iz naše historije koje su zaboravljene jer se ne uklapaju u današnje mentalno mrtvilo našeg „naroda“ . Djela ovog velikana su rezervisana za margine stranica u knjigama režimskih historičara jer im on ,kao i ostale naše svetinje, služi samo kao podloga za današnji anti-bosanski rad. Gdje da se uklopi Vlatko? Među begove i age? Uz bok slavljenom Mehmedu Fatihu? Naravno da ne jer je on dosta puta svijetlim oružjem bitke vodio upravo protiv neprijatelja koji se danas slave kao oslobodioci Bosne. Prateći logiku bolesnih umova može se doći i do zaključka da su Bošnjani bili ti koji su okupirali svoju vlastitu zemlju Bosnu što , svakako, ide van granica zdravog razuma. Krajnje je vrijeme da se shvati ozbiljnost situacije i da se cijela politika izdaje prekine i osudi za vijeke vijekova. Spasimo uspomenu na naše djedove i prestanimo mrziti sebe slavljeći tuđe! Jedan od načina da se to uradi je i ovaj- širenje istine putem medija i konstantno podsjećanje ljudi na važnost njegovanja i poštovanja vlastitog te ljubavi prema domovini.

Datum rođenja Vlatka Vukovića je nepoznat no njegovo porijeklo je jasno. Bio je sin Vuka - osnivača humskog vlastelinskog roda Kosača . Kao jedan od najodanijih ljudi bana/kralja Tvrtka I Kotromanića učestvovao je u pregovorima sa susjednim državama u ime Bosne a posebno sa Dubrovnikom. Čak je po prvi put i spomenut u jednoj povelji Dubrovčanima iz 1378. godine. Iako je bio vrsni diplomata, najveću slavu je stekao vojnim djelovanjem. Na čelu bosanske armije ostvario je dvije velike pobjede nad Turcima : kod Bileće i na Kosovu.

Bitka kod Bileće odigrala se 27. 08. 1388 godine kada je turski vojskovođa Šahin navalio preko granica naše države sa 18 000 vojnika. Tu je dočekan od strane Vlatka Vukovića, Radiča Sankovića i 7 000 Bošnjana spremnih da krvlju brane svoju zemlju i vjeru. Turci , iako mnogobrojniji, bivaju potučeni do nogu te se njihovi zapovjednici izvukoše sa bojišta i iz naše zemlje uz mnogo sreće tj. još uvijek živi što se ne može reći za njihovu vojsku koja je potpuno uništena. Boj je ostavio veliki utisak i na ljude tog doba koji su na grob vojvode Vlatka uklesali sljedeći natpis:

"Ase leži dobri čoek Vlatko Vuković. Vojvoda Vlatko je prvi pobijedio Turke kod Bileće..."

Druga velika bitka u kojoj je Vlatko učestvovao sa bosanskom armijom je bila ona na Kosovu iz 1389. godine. Tu se balkanska kršćanska koalicija sastavljena uglavnom od odreda Vlatka Vukovića, Vuka Brankovića,srpskog kneza Lazara i križara Ivanovaca pod Ivanom Paližnom suprostavila nadirućoj turskoj islamskoj vojsci. U žestokoj borbi 5 000 ( otp.) Bošnjana je uništilo lijevo krilo turske armije što je javljeno kralju Tvrtku koji kasnije Europom širi vijesti o kršćanskoj pobjedi na Kosovu. Iako se bitka vodi kao osmanska pobjeda bitno je napomenuti da takvo stajalište nije izraženo odmah nakon bitke nego dosta vremena kasnije i to uglavnom zbog kasnijih turskih uspjeha. Sama bitka je bila neodlučena i u njoj su živote izgubili srpski knez Lazar i turski sultan Murat uz potpuni lom dva krila otomanske armije ( desnog i lijevog) što je odgodilo prolaz Turaka dalje u Europu.

Zanimljivo je kako današnji „Bošnjaci“ retroaktivno podržavaju Turke na Kosovu i slave „poraz“ kršćana dok su njihovi pradjedovi na Kosovu sa mačevima u rukama i sa ljiljanima iznad glava branili Bosnu od turske pošasti te je bila sretna kraljevina Bosna „kojoj je bilo dato tako slavnu bitku izvojevati pod desnicom Kristovom toliku pobjedu “ kako to piše Firenza u odgovoru Tvrtku na vijesti o kršćanskoj pobjedi.

Ako se ne vratimo idealima Vlatka Vukovića i ostalih naših slavnih predaka izdali smo sebe a gore izdaje od te nema!

Jel mi mozes reci sta mi to slavimo tudje???

Woody wrote:Bosanski vojvoda Vlatko Vuković spada u red onih ličnosti iz naše historije koje su zaboravljene jer se ne uklapaju u današnje mentalno mrtvilo našeg „naroda“ . Djela ovog velikana su rezervisana za margine stranica u knjigama režimskih historičara jer im on ,kao i ostale naše svetinje, služi samo kao podloga za današnji anti-bosanski rad. Gdje da se uklopi Vlatko? Među begove i age? Uz bok slavljenom Mehmedu Fatihu? Naravno da ne jer je on dosta puta svijetlim oružjem bitke vodio upravo protiv neprijatelja koji se danas slave kao oslobodioci Bosne. Prateći logiku bolesnih umova može se doći i do zaključka da su Bošnjani bili ti koji su okupirali svoju vlastitu zemlju Bosnu što , svakako, ide van granica zdravog razuma. Krajnje je vrijeme da se shvati ozbiljnost situacije i da se cijela politika izdaje prekine i osudi za vijeke vijekova. Spasimo uspomenu na naše djedove i prestanimo mrziti sebe slavljeći tuđe! Jedan od načina da se to uradi je i ovaj- širenje istine putem medija i konstantno podsjećanje ljudi na važnost njegovanja i poštovanja vlastitog te ljubavi prema domovini.

Datum rođenja Vlatka Vukovića je nepoznat no njegovo porijeklo je jasno. Bio je sin Vuka - osnivača humskog vlastelinskog roda Kosača . Kao jedan od najodanijih ljudi bana/kralja Tvrtka I Kotromanića učestvovao je u pregovorima sa susjednim državama u ime Bosne a posebno sa Dubrovnikom. Čak je po prvi put i spomenut u jednoj povelji Dubrovčanima iz 1378. godine. Iako je bio vrsni diplomata, najveću slavu je stekao vojnim djelovanjem. Na čelu bosanske armije ostvario je dvije velike pobjede nad Turcima : kod Bileće i na Kosovu.

Bitka kod Bileće odigrala se 27. 08. 1388 godine kada je turski vojskovođa Šahin navalio preko granica naše države sa 18 000 vojnika. Tu je dočekan od strane Vlatka Vukovića, Radiča Sankovića i 7 000 Bošnjana spremnih da krvlju brane svoju zemlju i vjeru. Turci , iako mnogobrojniji, bivaju potučeni do nogu te se njihovi zapovjednici izvukoše sa bojišta i iz naše zemlje uz mnogo sreće tj. još uvijek živi što se ne može reći za njihovu vojsku koja je potpuno uništena. Boj je ostavio veliki utisak i na ljude tog doba koji su na grob vojvode Vlatka uklesali sljedeći natpis:

"Ase leži dobri čoek Vlatko Vuković. Vojvoda Vlatko je prvi pobijedio Turke kod Bileće..."

Druga velika bitka u kojoj je Vlatko učestvovao sa bosanskom armijom je bila ona na Kosovu iz 1389. godine. Tu se balkanska kršćanska koalicija sastavljena uglavnom od odreda Vlatka Vukovića, Vuka Brankovića,srpskog kneza Lazara i križara Ivanovaca pod Ivanom Paližnom suprostavila nadirućoj turskoj islamskoj vojsci. U žestokoj borbi 5 000 ( otp.) Bošnjana je uništilo lijevo krilo turske armije što je javljeno kralju Tvrtku koji kasnije Europom širi vijesti o kršćanskoj pobjedi na Kosovu. Iako se bitka vodi kao osmanska pobjeda bitno je napomenuti da takvo stajalište nije izraženo odmah nakon bitke nego dosta vremena kasnije i to uglavnom zbog kasnijih turskih uspjeha. Sama bitka je bila neodlučena i u njoj su živote izgubili srpski knez Lazar i turski sultan Murat uz potpuni lom dva krila otomanske armije ( desnog i lijevog) što je odgodilo prolaz Turaka dalje u Europu.

Zanimljivo je kako današnji „Bošnjaci“ retroaktivno podržavaju Turke na Kosovu i slave „poraz“ kršćana dok su njihovi pradjedovi na Kosovu sa mačevima u rukama i sa ljiljanima iznad glava branili Bosnu od turske pošasti te je bila sretna kraljevina Bosna „kojoj je bilo dato tako slavnu bitku izvojevati pod desnicom Kristovom toliku pobjedu “ kako to piše Firenza u odgovoru Tvrtku na vijesti o kršćanskoj pobjedi.

Ako se ne vratimo idealima Vlatka Vukovića i ostalih naših slavnih predaka izdali smo sebe a gore izdaje od te nema!

@Ronnie O'Sulliven

Evo, navešću ti prva dva koja mi padaju na pamet:
- Dani Musalle: http://www.rijaset.ba/index.php?option= ... Itemid=301
- Bitka na Monte Melleti: http://www.kip.ba/2011/06/12/foto-obilj ... e-melleti/

Još jedna tema u fazonu "vere pradedovske".

Tema je odlicna Woody, samo bice vrlo malo kvalitetnih, odobravajucih replika, nazalost. Premalo se ljudi identifikuje sa tom slavnom prosloscu. Zamisli jos ne dao Bog da si spomenuo Veliki Ilirski Ustanak i Batu Dezitijata...i nije cudno sto smo ovako jadni...uvijek su nam bili bolji tudji heroji, nego nasi vlastiti.
Nek mi pjevamo o Osman Pashi i drugima...najveci nam ponos sto mu je Secer Djula bila jedna od 40 zena ....salim se, samo se salim

@ Woody,malo je reci "Svaka cast"

Tema je odlicna.Ako imas jos podataka,samo nastavi,uzivao sam citajuci text U onom filmu "Kosovski boj"(koji naravno obiluje glupostima nazalost) prvi put sam video sadasnju bosansku zastavu ja mislim,u sceni kad se sudaraju dve vojske.Citao sam dosta textova o ucescu Vlatka Vukovica u toj bitci.Ako me secanje dobro sluzi Bosanci su do nogu potukli ono krilo turske vojske kojim je komandovao Bajazitov brat,ako nisam u pravu ispravi me.Jos jednom

Ako se ne vratimo idealima Vlatka Vukovića i ostalih naših slavnih predaka izdali smo sebe a gore izdaje od te nema!

Koji su to ideali?

Jedna od obilježja balkanskih kriza identiteta je i "prepravljanje" historijskih događaja - pokušavanje njihovog tumačenja kroz prizmu sadašnjih definicija u regionu,u čemu naravno prednjače nacionalisti.
Međutim i ovakvo tumačenje ide na isti princip. - Zašto? - jer se implicira - ako ne obilježavam to,ako se ne vratim "idealima" onda sam izdajica - uslovljenost dostojna punokrvnog nacionaliste.
Neću da ulazim u historijske činjenice,ali da li ste se zamislili generalno kakve funkcije ima geopolitka stara skoro pola vijeka? Kakvog smisla ima njeno obrađivanja ala Balkan (znači ideološko tumačenje a ne faktografsko)
Zašto sam ja izdajica ako ne da ne obilježavam,nego čak nemam pojma o tome? Kakvog pokretač teme ima kontinuiteta sa bilo kojim učesnicima tih događaja - osim nekog namaštanog?
Ja vidim kontinuitet sa svojim ocem,majkom,djedovima i pradjedovima,čak mi ni njihova nacija,vjera ni političko opredjeljenje ništa ne znače i ne utiču na moje (mada koincidiraju - ja opet imam osjećaj da mi pripada pravo na samodefiniranje - kada bi mi bilo do toga) Kako ja uopšte mogu tražiti i insistirati na tolikom kontinuitetu od te neke bitke iz 623 - jer ako to ne radim - po definiciji sam izdajica i jel treba me pljunut,zatvoriti,novčano kazniti šta li,no postavimo hipotezu da želim da nađem neki kontinuitet - ne mogu!
Na ovim prostorima su živjeli i kelti i rimljani i iliri,bilo je sigurno i grčkih naseobina - predpostavimo da želim da namaštam kao pokretač teme da vučem kontinuitet sa rimljanima koji su ovdje živjeli i brćkali se na Ilidži,da nacrtam sebi par legionarskih simbola,napravim web site i da sve vas ostale proglasim izdajicama prave vjere Jupiterove i poganima došljačkim? Zašto da se kačim za nekakvog sitnog lokalnog vlastelinčića,ja želim da budem sin najveće imperije u historiji?
- Samo je problem - kako?

@xDenisx
Najveći i najvažniji ideal je patriotizam/domoljublje, ali ne onaj lažni koji je "posljednje utočište hulja".

@Bratov Brat

Zaboravljeni grob Vlatku Vukoviću, plemiću Huma. Umro 1392. godine.

Vlatko Vuković Kosača (? - 1392) bio je gospodar Huma i jedan od najboljih vojskovođa bana/kralja Tvrtka I.

Predvodio je Bosansku vojsku u pobjedi nad Turcima kod Bileće 1388. godine. Našao se na čelu odreda koji je kralj Bosne poslao knezu Lazaru i oni su činili lijevo krilo združene vojske u Kosovskoj bitki koje je bilo pod udarom Bajazita I, iz koga se vratio i izvjestio o pobjedi.

Vlatko je vladao Humom u drugoj polovini XIV vijeka i na tom mjestu je naslijedio svog oca, velikog vojvodu Vuka, a od bliže rodbine inalo je brata Hranu, čiji ga je sin Sandalj, kasnije naslijedio. Jedan je od rodonačelnika vlastelinske porodice Kosača koja je vladala tim oblastima i odan vazal i saradnik kralja Tvrtka I.

Nakon bitke kod Bileće, dobio je zadatak od svog suverena Tvrtka da predvodi odrede koje je on poslao svom savezniku Lazar Herbeljanoviću protiv Turaka. Vlatko je sa sobom ponio i jedan top koji je dobio od svog susjeda Dubrovačkog kneza, pošto se nalazio u dobrim odnosima sa Dubrovačkom Republikom i taj top će kasnije činiti jedino artiljerisko oruđe u Kosovskoj bitki. lazar je njemu prepustio komandu nad lijevim krilom koje su činile trupe kralja Bosne. Poslije okončanja bitke, vratio se u Bosnu donijevši sa sobom vijest o pobjedi, na osnovu čega je zatim Tvrtko slao izvještaje o pobjedi u čiju slavu su zvonila crkvena zvona u Parizu.

Umro je 1392. godine. Na groblju blizu današnjeg sela Boljuni, nedaleko od Stoca u Hercegovini, nalazi se krst sa natpisom: "Ase leži junak i čoek Vlatko Vuković. Piše Semorad".

@BASS
To što ti nemaš svog nacionalnog identiteta, to je tvoja stvar. I zbog toga te iskreno žalim, isto kao što žalim i sve one jadnike koji ostaviše kosti po Monte Melleti i Galiciji, Staljingradu i inim stratištima "Bošnjaka patriota". A to što se positovjećujem sa VV, samo ti mogu reći da sam ponosan što sam njegov potomak (provjereno), pa čak i to što sam po vjeroispovjesti musliman, ne sprečava me da imam svoju nacionalnu istoriju i nacionalni ponos.

Nije to nista na racun " vere pradedovske ", nego postovanje prema necemu sto su bili nasi preci i prema onome ko smo i sta smo.
Mozes ti za nas reci i da smo onakvi i da smo ovakvi ali jedno je sigurno, nikada nismo bili pi*ke i izdajnici ( recimo, procitajte knjigu " Bosnjaci dolaze ", koja govori o Bosnjacima u KuK vojsci tokom Prvog rata ).
Povraca mi se kada cujem, kako reis kaki o tome kako je Turska nasa mati i sl. Niti mi je bila, niti ce biti.

Svakome njegovo ali ja cu svoje postovati i braniti

Woody wrote: @BASS
To što ti nemaš svog nacionalnog identiteta, to je tvoja stvar. I zbog toga te iskreno žalim, isto kao što žalim i sve one jadnike koji ostaviše kosti po Monte Melleti i Galiciji, Staljingradu i inim stratištima "Bošnjaka patriota". A to što se positovjećujem sa VV, samo ti mogu reći da sam ponosan što sam njegov potomak (provjereno), pa čak i to što sam po vjeroispovjesti musliman, ne sprečava me da imam svoju nacionalnu istoriju i nacionalni ponos.

Nemoj me žaliti jer imam identitet,ali mi pak nije uopšte stalo do toga.Ja taj identitet doživljavam samo kao podatak sa kojim imam veze i uticaja kao sa npr.tjelesnom visinom,rodnim gradom isl - znači nikakvog uticaja ni izbora.
I nemoj žaliti ni jadnike što su ostavili kosti po Monte Melleti i Galiciji,Staljingradu,jer - ko ih je pitao? - Da živiš u tom vremenu da li bi ti mogao lijepo porazgovarati sa austrougarskim ili turskim oficirom i lijepo mu objasniti kako se to kosi sa tvojim idealima? Ljudi sa linkova koji obilježavaju - obilježavaju (besmislenu) smrt svojih predaka - konkreno M.Milleti,a ne nikakve ideale.Ideali su nešto individualno,lišeno kolektiva,osim nekog apsolutnog kolektiva koji uključuje cijeli ljudski rod.
To "provjereno" vučenje potomaka je simptomatično,ali hajd prepustit ću te tome.
Sve u svemu - što bi rekli ameri : half-baked.

@ Woody,jel ima nekih naznaka da ce se obratiti vise paznje na ovaj grob?Mislim ,neke kako da kazem,restauracije...Ako se vec zna da je to grob VV-a,to moze biti zanimljvo i turistima iz regiona.Evo da ti nisi otvorio temu,ja ne bih ni znao da se zna lokacija groba Vlatka Vukovica,a svakako bih posetio to mesto cim mi vreme dozvoli.

Bratov brat wrote:@ Woody,jel ima nekih naznaka da ce se obratiti vise paznje na ovaj grob?Mislim ,neke kako da kazem,restauracije...Ako se vec zna da je to grob VV-a,to moze biti zanimljvo i turistima iz regiona.Evo da ti nisi otvorio temu,ja ne bih ni znao da se zna lokacija groba Vlatka Vukovica,a svakako bih posetio to mesto cim mi vreme dozvoli.

Evo opet rizikujem da me proglase umobolnim ali moram replicirati na ovoj temi.Ovaj spomenik nalazi se u Boljunima 10-15 kilometara od Stoca, prema Hutovu blatu i u sklopu je jedne od najvažniji srednjovjekovnih nekropola u starom Humu.Nekropola je značajna i po veličini i po broju ukrašenih spomenika.Ipak, najveća vrijednost ove nekropole je obilje natpisa,čak 19.Samo grobište ,pripisuje se vlaškom klanu Boljuna, na što upućuje i otkriveni natpis Taraha Boljunovića kneza te grupacije iz 15 vijeka.Što se tiče krstače, koja se pripisuje Vlatku Vukoviću, mogu reći da se radi o vrlo skromnom spomeniku,koji se ne izdvaja posebno ni veličinom a ni stepenom umjetničke obrade.Iz natpisa saznajemo da je tu stvarno pokopan neki Vlatko Vuković, ali se ovaj teško može poistovjetiti sa čuvenim vojvodom.
Zašto?
Treba uzeti poimenični popis iz 1477 godine i vidjeti da su popisivači zabilježili mnogo ljudi sa tim imenom .Zatim,spomenuti natpis glasi ovako"ASE LEŽI DOBRI JUNAK VLATKO VUKOVIĆ PIŠE SEMORAD.Semorad je sa svojim kolegom Grubačem ostavio dosta pisanog materijala na kamenim spavačima, pa je njihovo umjetničko i spisateljsko djelovanje struka prilično sigurno datovala u drugu polovinu 15 vijeka i malo je vjerovatno da je čuvenom vojvodi spomenik pravljen 60-70 godina poslije smrti.
Stvarno mi nije cilj izazivati nikakvu antibosansku velikosrpsku propagandu, čak mi se tema sviđa, ali nauka je o ovom natpisu davno dala svoj sud i ne treba sad nanovo otkrivati toplu vodu.Pogledaje radove Marka Vege.Pogledajte Bešlagićev rad o Boljunima objavljen u beogradskom Starinaru i vidjećete odakle ja crpim svoje tvrdnje.

Ovo je napisao neki dečkić,meni je simpatično
Dusan Arsenovic:
Podugačko je, ali nadam se da vredi


Bitka kod Bileće
27. april, Leto Gospodnje 1388.

Kroz proreze vizira, posmatrao je turske odrede kako pristižu i grupišu se na drugoj strani polja. Lala šahin, njihov zapovednik, je, ili bio lakomislen, ili nedokučivo lukav, kada se odlučio za uobičajenu formaciju. Vlatkov plan bi možda mogao i da uspe.
Međutim, Radič Sanković je bio nervozan. Trudio se to da ne pokaže pred vojnicima, ali grčevito stezanje uzdi i brada poduprta šakom skupljenom u pesnicu odavali su njegove predosećaje. činilo mu se da čak i kao gavran crn konj pod njim poigrava i rže više nego uobičajeno.
Sunce je vojevalo sa oblacima, bledo osvetljavajući poljanu srebrnastosivim zracima koji bi uspeli da se probiju kroz barijeru. činilo se da su obaci svakog časa sve gušći. Sjajno, samo nam pljusak i blato treba! Slike vranca kako lomi nogu u potocima sprane zemlje pomešane sa krvlju i vlažnih struna na lukovima počeše da mu opsedaju um sve dok nije zažmurio uz uzdah.
Bilo je to normalno stanje pred bitku. Veterani su pored ognjišta, uz pucketanje plamenih jezika, pričali o mislima koje poput lešinara kruže nad šlemom ratnika i o hladnim prstima čiji gvozdeni stisak pronalazi svaki želudac. Strah i napetost su se mogli namirisati u tim trenutcima. Mnogo je lepše slušati bajke nego zaista okusiti ono o čemu govore.
Duboko je udahnuo i, ne dozvolivši sebi da razmišlja o mučnini koja mu se pritom širila trupom, spustio ruku na balčak svog mača uz zveckanje čelične rukavice. Težina kacige mu se sručila na glavu i vrat, ali su prsti obavijeni oko drške oštrog komada čelika davali osećaj sigurnosti. Bio je to njegov ritual za prikupljanje hrabrosti i snage.
Sa svoje desne strane začuo je konjska kopita i sporo okrenuo glavu. Ponosno uspravljen u sedlu, približavao mu se Vlatko Vuković na svom riđem pastuvu. Oklop mu je bio blistav, svedok mnogih bitaka, ali idalje očuvan. Uz bok zapovednika, poput nekog dosadnog insekta, jahao je mladi stegonoša, pogrbljenih ramena pod težinom zastave na kojoj se šepurio crveni grb Kosača.
Radič uz škripu podiže vizir u znak pozdrava i poštovanja kada Vlatko dojaha do njega, a zapovednik učini isto. Pogledi ljudi spremnih da zaplešu u ritmu smrti se pri tom susretoše, ali ne sukobiše.
Obojica su predvodili vojsku, ali Radič je prepuštao Vlatku glavnu ulogu. Posle svega, on je bio gospodar Huma u koji su pljačkaški odredi upali i sejali nesreću i njegova dužnost je bila da ih zaustavi. Međutim, Radič je otišao par koraka unazad na brvnu, ali se nije sasvim pomerio sa njega.
„čini mi se da ćemo ih razbiti”, odmah je prešao na stvar Vlatko, „ali to mi ne pomaže da se oraspoložim. Um mi se pomračio.”
Radič sporo klimnu.„Znam kako ti je. Pitam se da li je ovo neki pljačkaški trik, mada ni sam u to ne verujem.”
Vlatko se zagleda u tursku vojsku koja se činila spremna. „Razmišljamo isto, ali verujem da je pre u pitanju nedostatak ratnog umeća. Sve polažu na brojnost, kao da ih Pločnik ništa nije naučio. Na našu sreću.” Radič ništa ne reče, pa su sedeli u tišini nekoliko trenutaka.
”Gospodaru, je li vreme za pokret?’’, upita barjaktar. Svi su želeli da počne bitka, da odgnaju napetost, ali golobradi mladić skoro da je bio nestrpljiv. Radič prezrivo frknu
pomislivši: želi da ’’izgubi’’ barjak, a nije svestan da i mnogo vredniju stvar može izgubiti u bici.
”Jeste, momče, zaista’’, udostoji ga odgovora Vlatko dok je okretao konja usklađenim pokretima uzdi i radom nogu, tako da je bio spreman da jurne u pravcu neprijatelja. Barjaktar ga je pratio, manje vešto, ali uspešno.
Radiču srce zalupa. Došlo je vreme. Bacio je pogled unazad, gde su njihove trupe stajale u senkama svojih šlemova, barjaka i konja, lica ispisanih strahom. Ponegde bi se začulo grcanje između zarđalih verižnjača, naizgled kukavički čin. Ali svi ljudi koji su stali tog dana da se suoče sa Turcima su morali imati makar zrno hrabrosti. Svi bi oni ridali kada bi znali koliko ih se neće vratiti svojim poljima, brdima, planinama, rekama, roditeljima, ženama i deci... Možda ću i ja biti među onima čije će oči pojesti vrane, turbno pomisli Radič spuštajući vizir.
Od trenutka kada se rog oglasio i mač bio isukan iz ukrašenih korica za pojasom, razum je napuštao vitešku kacigu. Radič obode konja, videvši da je to uradio i Vlatko pored njega, i uz urlik koji se izgubio među ostalim glasovima jurnu preko polja. Pred njegovim očima, vizir je nestao i sasvim se jasno mogao skoncentrisati na samo jednu stvar. Turke.
U ušima su mu odzvanjali topot konjskih kopita i tutnjava ljudskih stopa iza i pored njega sve do prvog sudara. Tada se dva talasa oružja i ljudi razbiše jedan o drugi uz strahovit prasak i lomljavu, koji zaglušiše sve ostale zvukove.
Radič snažno povuče uzde, okrećući konja na bok kako bi izbegao da naleti na džilite dvojice protivničkih vojnika. Znao sam da je trebalo da uzmem i koplje! Vranac ga posluša uz njištanje i blago propinjanje, ali vrhovi koplja ostaše veoma blizu Radičevih prsa. Jedan zamah je bio dovoljan i oružja ostaše osakaćena.
Bilo je teško upravljati uplašenim konjem u nastaloj gužvi, ali Radič je bio dobar jahač.
Veliki ratni konj se okrete ponovo glavom ka neprijateljima, pokušavajući da se svojevoljno povuče unazad. Nije bio naviknut na ignorisanje bolnih vrisaka, udaranja čelika o čelik, fijukanja strela i psovki za razliku od gospodara.
Radič ulete među vojnike sa džilitima, koji su sada u rukama imali sablje. Jedan je brzo ostao kraći za glavu, jer nije uspeo da parira udarac, poprskavši čizmu i vrančev bok krvlju. Njegov saborac je dobio strelu u lopatice od srpskih strelaca na konjima, a zatim ga je Radič dokrajčio dok se izvijao u bolovima.
Pešaci njegove vojske, u zakašnjenju za konjicom, tek su u tom trenu ušli u borbu, potiskujući sve unapred. Radič nije imao izbora nego da krene da krči sebi put, kako se ne bi u potpunosti zaglavio između pešadije i neprijatelja. Strela mu prolete pored glave dok je mamuzao konja.
Ratni užas ga je odavno uhvatio, tako da je svim tim strancima pred sobom oduzeo ljudskost kako bi se nosio sa krivicom. Iako čudnog izgleda, sa turbanima i tamnijeg tena, bili su to obični ljudi. Većina su zli, znao je, ali njegovo nije bilo da sudi. Međutim, u žaru borbe, to saznanje je potiskivao.
Mač u Radičevoj ruci je prosecao stazu kroz trnovito žbunje i šiblje, koje je znalo da ubode i ožeže, ali oštrica je prolazila kroz njihove zelene stabiljke veoma lako. Neki udaljeni izdanci su ga gađali trnovima, ali nisu mogli pronaći slabe tačke oklopa.
Iza i pored njega su nastupali drugi ratnici zajedno sa svojim sledbenicima, čineći isto što
i on, manje ili više uspešno. Neki od njih su podlegali pred trnjem i šibama, ali drugi su uvek bili tu da popune prazno mesto. U retkim trenutcima kada bi postao sasvim svestan, Radič se osvrtao kako bi proverio šta je sa njegovim sledbenicima. Znao je da treba da ih
povede tim pravcem po planu koji mu je odjekivao u mislima, ali nije ni morao da ga se
seti. Bio mu je toliko poznat da ga je instinktivno sprovodio.
Sve manji broj korova i pojava Vlatka u vidnom polju vratila je Radiča u stvarnost. Bilo je to kao buđenje iz sna. Osetio je bol u slepoočnici, gde mu je kaciga bila ulubljena, i modrice u nastajanju počeše da mu oživljavaju svuda po telu. Stisnuo je zube, iako je želeo da jauče. Zapovednici to ne smeju dok ne ostanu bez uda, prisećao se dok je mač zabadao u protivnika.
Vlatko Vuković se na svom pastuvu i u blistavom oklopu, sada prošaranim crvenim mrljama i ožiljcima, probijao nedaleko od njega. Barjaktara više nije bilo, ali su drugi jahači, oklopljeni, jahali uz zapovednika. Mogao je da zamisli kljun čelične ptice koju su oni načinili u formaciji klina pri probijanju neprijateljskih redova. Bilo mu je žao što je to propustio.
Idalje vitlajući mačem, pogledom je krstario bojištem u potrazi za Lalom šahinom. želeo je da izađe na megdan Turčinu i pridobije slavu, ali nije mogao da ga pronađe. Ako nije mrtav, tela izgaženog u stampedu kopita i vojničkih čizama, onda je pobegao podvijenog repa. Radič se osmehnu.
Nije ti ovo reka Marica, šahine, pomisli on dok je usmeravao konja ka neprijateljskim leševima i ranjenicima. Mi nismo pospani vojnici oko logorske vatre, niti je Vlatko Uglješa Mrnjavčević. Ovo je naše kraljevstvo!
„Bosna!”, uskliknu Radič i svi vojnici prihvatiše njegov poklič. Bili su umorni i povređeni, ali znali su kada treba slaviti pobedu. Nijedan neprijateljski vojnik nije ostao na nogama.
Radičev vranac napravi napravi jedan krug u mestu, blagim propinajnjem i kontrolisan gospodarevim uzdama. Njištao je radosno ili su tako makar vojnici tumačili. Zatim krenu kasom ka Vlatku.
Zapovednik je sjahao sa konja, skinuo svoju kacigu i bacio je na zemlju. Gledao je u pravcu u kom su Turci bežali, spasavajući žive glave. Radič je takođe iskočio iz sedla kada je stigao do mesta gde su ležale gomile leševa turskih strelaca. Bio je to suprotan kraj polja, onaj u koji je pre bitke škiljio, a u blizini je sigurno i neprijateljski logor.
„Hoćemo li ih pojuriti?”, upita Radič, čisteći mač o plašt poginulog vojnika.
„Ne, ljudi su umorni i povređeni. Neka odu i kažu sultanu da Hum neće biti utočište za ološ.”, odsutno uzvrati Vlatko. Pogled mu je idalje počivao na beguncima.
Radič slegnu ramenima i vrati mač u korice uz zvonko oglašavanje čelika. Bilo mu je drago da je preživeo. Okrenuo se ka neprijatnoj slici, bojištu i svojim vojnicima. Među kopljima pobodenim u zemlju, barama i baricama krvi, unakaženim leševima i delovima tela koji su ležali delimično prikriveni travom, veliki broj ljudi je ostao živ. Neki su bili na nosilima, neki oslonjeni na saborce sa rukom preko njihovih leđa, ali idalje su disali. Bio je to veliki trijumf.
Sunce se na tren sasvim promoli kroz oblake, obasuvši vojnike kišom zlatnih zraka. Radič se pobedonosno osmehnu i skinu kacigu, što je izazvalo nalet bola u slepoočnici. Međutim, nije ga bilo briga. Stavio je kacigu pod ruku, nadlanicom obrisao znoj koji mu je orosio čelo i počeo da skida rukavice.
„Konačno smo ih pobedili. Biće to kraj turskih pljačkaša u ovim krajevima. Neće smeti da se vraćaju”, komentarisao je naglas euforični Radič dok je Sunce ponovo nestajalo sa neba.
„Delom si u pravu”, progovori Vlatko dok mu se pogled idalje gubio u daljini. Radiču se činilo kao da mu glas dolazi iz pećine.„Oni se neće vraćati još neko vreme u Hum. Ali ovo nije kraj naših nevolja sa Turcima. Ovo je, nažalost, tek početak.’’
Radič je ostao nem i nepomičan. Nije mu se dopalo ono što je čuo niti način na koji je Vlatko pritom govorio zato što je znao da je zapovednik u pravu. žmarci mu se popeše uz kičmu i ukus pobede iznenada postade gorak. Rukavica uz zvečanje pade na tlo, ali Radič na to nije obratio pažnju.
Munja raspara oblake poput ožiljka, a ubrzo se oglasi i grom. Iz radoznalosti, privučeni grmljavinom, pogledi preživelih se vinuše u visine da posvedoče prvim suzama, prolivenim za buduća vremena.

Sad sam video u nekim pisanijima da je Murat posle ovoga toliko ispizdeo kad je saznao da mu je unisteno 18.000 vojnika,da je vrlo brzo nakon toga krenuo na unistavanje ovih prostora.

Zar je već toliko prošlo, a ko da je juče bilo ...

ja big radije ideale nasih junaka i heroja koji dadose zivote za BiH 1992-1995...

Woody wrote:A to što se positovjećujem sa VV, samo ti mogu reći da sam ponosan što sam njegov potomak (provjereno), pa čak i to što sam po vjeroispovjesti musliman, ne sprečava me da imam svoju nacionalnu istoriju i nacionalni ponos.

@ Woody,

S obzirom, da po mom mišljenju, veoma mali procenat ljudske populacije može sa 100% -nom sigurnošću utvrditi svoje porijeklo unazad 600 i više godina možeš li pojasniti tvoju tvrdnju da si ti potomak Vlatka Vukovića Kosače, (? - 1392) gospodara Huma, i način na koji si to provjerio.

Nemoj ovo shvatiti kao provokaciju jer me ovo stvarno zanima.

I mene ovo porijeklo od vojvode Vukovica jako interesuje, iako moram priznati da sam jako skeptican jer u citavoj zapadnoj evropi postoji sacica kraljevskih i porodica visokog plemstva cijim se genaoloskim stablima koja sezu u 14 stoljece od strane kompetentnih istoricara vjeruje. Zapravo se vjeruje samo onima koji to mogu dokazati kroz neprekinuti lanac pisanih dokumenata - uz to imajuci na umu da su se razne povelje, darodavnice, diplome o plemstvu kroz citavu istoriju rado falsifikovale. Recimo u Njemackoj i Austriji vrijede kao plemici svi koji poticu od Karla Velikog (racuna se danas oko 40.000 osoba) ili od ljudi koji su imali status vitezova u to doba. E sada kad je zivio Kralj Karlo i sta se tu sve moze dokazati to je druga stvar.

Evo pokušavam da prozrijem u motive ove ideje o veličanju Vlatka Vukovića i Bitke kod Bileće i nadam se da iza svega toga stoji ovo što govorite, a ne neka veća glupost koja se podobro nazire. Za mene je malko čudno da je odabran baš Vlatko Vuković od svih istorijskih ličnosti koje zaslužuju patriotsko poštovanje onih koji vole Bosnu i žele da upoznaju njenu prošlost. Jasno je da je namjera testirati naš odnos prema osmanskom osvajanju Bosne kroz veličanje onih koji su je branili i ja tu u principu ne vidim ništa hrđavo. I meni je apsurdno veličanje sultana Fatiha i zanemarivanje bosanske istorije prije osmanlija tako da ova inicijativa ima tu pozitivnu dimenziju. Međutim sa druge strane također nosi i jedan antiislamski ili prokršćanski šmek koji je teško ignorisati.

Ako ćemo pravo - historijski - od Kulina od Tvrtka bosanski vladari borili su se za opstnak Bosne protiv kršćana i bili predmet krstaških pohoda u nekoliko navrata. Matej Ninoslav odbranio se od više krstaških pohoda tokom 13. vijeka koje je naredio papa dok su napade izvšili Mađari. U to vrijeme Ninoslava Bosnu pohode i inkvizitori Dominikanci. Nakon toga Stjepan Kotromanić odbranio je Bosnu od napada Cara Dušana najmočnijeg srpskog vladara i proširio vladavinu na Hum. Nešto kasnije u 14 vijeku za vrijeme Tvrtka 1363. mađarski kralj Ludovik poveo je opet po nalogu pape krstaški pohod protiv bosanskih krstjana a najistaknutiji Tvrtkov vojskovođa u tom ratu bio je vojvoda Vukac Hrvatinić koji je eto možemo reći odbranio Bosnu od katoličke krstaške invazije (da bi dvadeset godina kasnije Tvrtkova vojska bila kako se to obično kaže "dio kršćanske alijanse na Kosovu").

Prema tome naša srednjevijekovna istorija obiluje junačkim podvizima, epopejnim bitkama, slavnim vladarima i borbom protiv raznih dušmana, međutim vi ste odabrali baš da uveličate lik i djelo Vlatka Vukovića zato što je porazio osmansku pljačkašku ekspediciju u Bosni. Močna je to pobjeda i treba da se za nju zna. 18.000 Turka do nogu je porazila upola malobrojnija bosanska vojska sa minimalnim gubicima. Navodno je bosanska teška konjica bila strahovito jaka što svjedoči o snazi Tvrtkovog kraljevstva.

Kažem opet nije hrđavo ali nije ni pravo izdvojiti baš tu pobedu i dati joj nekakvo posebno mjesto u našoj srednjevijekovnoj historiji. Čak vidim sad je izgleda moderno postaviti avatar sa grbom Vukovića koji mene onako ovlaš iz daljine podsjeća na križ templara (za razliku od grbova svih drugih bosanskih i humskih velikaških porodica koje u svojoj heraldici nemaju križ/krst). Dakle ne znam je li ovo sve slučajno kada je u pitanju vračanje našim kršćanskim korjenima odnosno veličanje poraza islamske vojske ali mislim da baš taj momenat ta insinuacija budi mnoge negativne asocijacije pa čak i kod onih koji i na koji način ne veličaju ulogu osmanlija u našoj zemlji kakav sam i sam. Kad smo već kod asocijacija onih par momaka i djevojaka koji su neki dan slavili ovu bitku po Sarajevu neodoljivo podsjećaju na neonaciste i white pride varijnte što pojačava sumnje da him je maslo za ramazana.

Da. Uhvatio se noge u Srpskim izvorima
Ma koliko oni (Srbi) nastojali da Vlatka predstave kao Srbina, u drugu ruku im se vidi ljubomora na njega.
Vlatko Vađević nije Vlatko Vuković. Svi izvori (od dokumenata, darovnica, povelja...) ga spominju baš tako - Vlatko Vuković, kao bošnjanina (krstjanina).
Naposlijetku i na njegovom stećku jasno stoji - Vlatko Vuković.

S druge strane, koliko se hvatao noge i kod Bileće i na Kosovu, govori darovnica iz Firence Tvrtku I, gdje mu se zahvaljuje i odaje priznanje za držanje u bitkama protiv Osmanlija, te mu se predaju na dar ključevi grada Firence (koji su obečani pobjedniku bitke na Kosovu.

Ali, tu činjenicu Srbi NIKAD NEĆE PREŽVAKATI!!!

I "Praskozorje" nije nikakav nacistički ni četnički pokret, to što zagovaraju slavenstvo je druga stvar, ali se ne smije dovoditi u vezi sa četništvom. Naročito ne sa nacizmom (jer je to paradox teške vrste).
Šta iz "Praskozorja" kažu o svemu tome imate na njihovoj stranici: http://praskozorje.weebly.com/

Nakon objavljivanja članka o organiziranoj povorci povodom sjećanja na bitku kod Bileće, zajedničku bitku svih naroda u Bosni i Hercegovini, koja je slavila historijski kontinuitet i opstojnost Bosne i Hercegovine, na osnovu predočenih komentara ostali smo više nego šokirani privitivizmom, predrasudama i nepoznavanjem opće kulture, ali i historije države u kojoj živimo.

Na osnovu toga, dužni smo razjasniti par stvari, iako ne želimo nikome polagati račune za bilo štao, ovo radimo prije svega zbog ugleda pokreta i njegovih članova:

O PRASKOZORJU

1. „Praskozorje“ nije ogranak niti ima ikakve veze sa Bosanskim Pokretom Nacionalnog Ponosa. Ideja koju slijedi BPNP direktno se kosi i suprotstvalja idejama koje propagira „Praskozorje“. Primjerice, dok se BPNP zalaže za: „uspostavljanje nacionalne sekularne države Bošnjaka shodno europskoj praksi gdje svaka nacija ima pravo na vlastitu državu.“, „Praskozorje“ kao svoj cilj vidi: „Od kulturnog, do političkog ujedinjenja raštrkanih i mržnjom zadojenih Južnoslavenskih naroda!”. Nacionalizmu nema mjesta!
2. Samim tim, članovi „Praskozorja“ nisu nikakvi „četnici“, već su – prije svega građani sa jednakim pravima kao i svi ostali, pa tek onda osobe koji su okupljeni oko ideja koje „Praskozorje“ propagira. Bez obzira na religiju ili etničku grupu.

Poistovječavanje „Slavenstva“ i „Srpstva“ od strane Bošnjaka muslimana (predpostavljamo) ne znači ništa drugo nego da su Bošnjaci muslimani prihvatili Srpske historijske izmišljotine, te uveliko nasjeli na sprsku propagandu protiv koje se, ironično suprotstavljaju. Ako ništa, u najmanju ruku, sama činjenica što smo pripadnici Slavenskog govornog područja i običajnosti, daje nam mentalitet i potrebu suživota sa drugim narodima u okruženju.

1. Samim tim, članovi „Praskozorja“ nisu nikakvi „nacisti“ ili „neonacisti“. Sama ideja „Praskozorja“ striktno je protiv bilo kakvog oblika nacizma, fašizma i šovinizma. Umjesto toga, propagira se sloga jednakosti, jedinstva i složnosti među svim (Južno)Slavenskim narodima. Ili narodima na Balkanu, ako je to nekima lakše „prežvakati“. Slavenstvo kao ideja, u suprotnosti je sa nacizmom kao idejom, jer je on prvobitno Slavene smatrao, tobože, nižom rasom. Na osnovu toga, cilj ujedinjenja Južnoslavenskih naroda, također ima ekonomsku pozadinu, koja je zasnovana u zajedničkim egzistencijalnim interesima i ekonomskoj ovisnosti svih zemlja regiona. Zajednički interesi trebaju biti prioritetni.
2. Stavovi onih koji su nas izjednačavali sa neonacistima i fašistima su upravo neonacistički i fašistički, jer se rasprava vodila oko genetskih i fizioloških osobina članova. Šta više, mnogi i nisu pročitali tekst u kojem se jasno spominje „sloga“, dok se u komentarima pozivalo upravo na suprotno, potenciranje rasne i religijske diferencizacije.
3. „Praskozorje“ priznaje samo jedan narod u Bosni i Hercegovini, bosansko- hercegovački, koji je na religijskom planu razdvojen. Tu razdvojenost iskoristili su upravo šovinistički i fašistički kreatori politika, praveći od religija – narode, brišući tako zajedničko porijeklo ne samo „narodima“ u Bosni i Hercegovini, nego i stvaranju antagoizma između susjednih južnoslavenskih naroda.


SIMBOLIKA

1. Zastave su zastave dinastije Kotromanića, vladajuće dinastije Srednjovjekovne bosanske države – banovine, a potom i kraljevine.
2. Grb jeste grb Vlatka Vukovića. Križ na grbu nije nimalo sporan heraldički elemenat u srednjovjekovlju. Križ je zastupljen i na stećcima. Čak šta više, sami ljiljani su stilizirana verzija križa. Isto tako, križ, kao i mnogi drugi simboli, potiče iz mnogo ranijeg perioda, a kršćanstvo ga je samo preuzelo. Također, Vlatko Vuković je bio bosanski vojvoda, krstjanske vjere i to pokazuju svi historijski izvori.
3. Crna podloga i bijela slova su jednostavno estetske prirode. U bojama nema nikakve simbolike. Radilo se samo na tome da natpis bude uočljiv i jasan.
4. Font je klasični srednjovjekovni font i nema nikakve veze sa nacizmom ili neonacizmom. Druga je stvar što su nacisti koristili sličan font, no njemačku inačicu ove vrste fonta. Može se provjeriti kako font nacista i font korišten kod nas u povorci nisu isti,
5. Broj 1388 nema nikakve nacističke simbolike, već je to godina kada je pomenuta bitka bila!


Odgovor na postavljeno pitanje: „Znate li zbog čega je za BiH značajna bitka kod Bileće?“ očigledno je: “NE”.

Umjesto glumljenja internet revolucionara, bolje bi bilo da se pomenuti počnu baviti nekim korisnijim poslom, ako ništa, pokrenu privredu ove ionako napaćene države, ili budu moralni i dostojanstveni pa se javno ne dokazuju svojim ne znanjem i primitivizmom. Ova akcija je očito pokazala koliko malo marimo za našu zemlju i našu historiju. Pa tako, ne treba se čuditi zašto susjedi olako prisvajaju sve „naše“ kao „njihovo“, kada se „mi“ olako odričemo „svoga“. Čak šta više – nismo ni upoznati sa istim. Žalosno je da se danas ne smije biti patriota, već se jedno normalno osjećanje patriotizma, tumači kao nešto strano i neprijateljsko – četništvo, neonacizam...

A cilj je veoma jednostavan: Spoznati zajedničke interese i ciljeve naroda u Bosni i Hercegovini, kroz pouke iz prošlosti, spoznati apsurd podjeljenosti kako bismo zajedno mogli graditi bolju budućnost.

Sarajmen wrote:Bajram Šerif Mubarek Olsun, i neka je mir sa Vama. Woody, ako budeš ovih dana obilazio sarajevska mezarja i groblja, srešćeš me sigurno kako kraj mezara skrušeno držim ruke ka nebu, a zatim malo dalje, ponosno i sa sjetom stojim kraj groba. Mahom je u pitanju sarajevska mladost...a malo njih mi je rod, gotovo niko od njih . Ali će se zajebati svako onaj ko na njih doda riječ viška...

P.S.
Legende i mitovi...prema jednom izvoru on se pominje kao Vlatko Vlađević i da se ''uhvatio noge'' tada.
http://www.treceoko.novosti.rs/code/nav ... ticleId=69

Dakle, vidi se da Vlatko Vlađević NIJE BIO Vlatko Vuković.

Nadgrobni spomenik Vlatka Vlađevića:
"Va imeotsa isina isvetoga duha a se lezi Vlatko Vladjevic koji ne moljase nijednoga cloveka bilo kakvog, a obide mnogo zemlje a doma pogibe, a za njim ne osta ni sin ni brat. A na nju usice kami njegova vojvoda Miotos. Sluzi boziom pomocio i kneza Pavla moloscu koji ukopa, Vlatka, pomenu boga."

Nadgrobni spomenik Vlatka Vukovića:
"Ase leži dobri čoek Vlatko Vuković. Vojvoda Vlatko je prvi pobijedio Turke kod Bileće..."

kao i svaka tema ove konotacije,završiće na četnicima i zadnjem ratu.Mislim da čova samo potencira predosmanlijsku Bosnu i njene velikane.Zar nismo imali svoje kraljevstvo,sa kraljem,grbom i ostalim elementima državnosti toga doba,koje svako malo spominjemo kada nam treba u dnevopolitičke svrhe.pa kako onda od stolnog mjesta krunisanja bosanskih kraljeva u Arnautovićima napravismo smetljište,a Ludi Šeširđija uz podršku iste te politike i klera prekopa brda i traži piramide na kilometar od toga.

Penicilin wrote:Evo pokušavam da prozrijem u motive ove ideje o veličanju Vlatka Vukovića i Bitke kod Bileće i nadam se da iza svega toga stoji ovo što govorite, a ne neka veća glupost koja se podobro nazire. Za mene je malko čudno da je odabran baš Vlatko Vuković od svih istorijskih ličnosti koje zaslužuju patriotsko poštovanje onih koji vole Bosnu i žele da upoznaju njenu prošlost. Jasno je da je namjera testirati naš odnos prema osmanskom osvajanju Bosne kroz veličanje onih koji su je branili i ja tu u principu ne vidim ništa hrđavo. I meni je apsurdno veličanje sultana Fatiha i zanemarivanje bosanske istorije prije osmanlija tako da ova inicijativa ima tu pozitivnu dimenziju. Međutim sa druge strane također nosi i jedan antiislamski ili prokršćanski šmek koji je teško ignorisati.

Ako ćemo pravo - historijski - od Kulina od Tvrtka bosanski vladari borili su se za opstnak Bosne protiv kršćana i bili predmet krstaških pohoda u nekoliko navrata. Matej Ninoslav odbranio se od više krstaških pohoda tokom 13. vijeka koje je naredio papa dok su napade izvšili Mađari. U to vrijeme Ninoslava Bosnu pohode i inkvizitori Dominikanci. Nakon toga Stjepan Kotromanić odbranio je Bosnu od napada Cara Dušana najmočnijeg srpskog vladara i proširio vladavinu na Hum. Nešto kasnije u 14 vijeku za vrijeme Tvrtka 1363. mađarski kralj Ludovik poveo je opet po nalogu pape krstaški pohod protiv bosanskih krstjana a najistaknutiji Tvrtkov vojskovođa u tom ratu bio je vojvoda Vukac Hrvatinić koji je eto možemo reći odbranio Bosnu od katoličke krstaške invazije (da bi dvadeset godina kasnije Tvrtkova vojska bila kako se to obično kaže "dio kršćanske alijanse na Kosovu").

Prema tome naša srednjevijekovna istorija obiluje junačkim podvizima, epopejnim bitkama, slavnim vladarima i borbom protiv raznih dušmana, međutim vi ste odabrali baš da uveličate lik i djelo Vlatka Vukovića zato što je porazio osmansku pljačkašku ekspediciju u Bosni. Močna je to pobjeda i treba da se za nju zna. 18.000 Turka do nogu je porazila upola malobrojnija bosanska vojska sa minimalnim gubicima. Navodno je bosanska teška konjica bila strahovito jaka što svjedoči o snazi Tvrtkovog kraljevstva.

Kažem opet nije hrđavo ali nije ni pravo izdvojiti baš tu pobedu i dati joj nekakvo posebno mjesto u našoj srednjevijekovnoj historiji. Čak vidim sad je izgleda moderno postaviti avatar sa grbom Vukovića koji mene onako ovlaš iz daljine podsjeća na križ templara (za razliku od grbova svih drugih bosanskih i humskih velikaških porodica koje u svojoj heraldici nemaju križ/krst). Dakle ne znam je li ovo sve slučajno kada je u pitanju vračanje našim kršćanskim korjenima odnosno veličanje poraza islamske vojske ali mislim da baš taj momenat ta insinuacija budi mnoge negativne asocijacije pa čak i kod onih koji i na koji način ne veličaju ulogu osmanlija u našoj zemlji kakav sam i sam. Kad smo već kod asocijacija onih par momaka i djevojaka koji su neki dan slavili ovu bitku po Sarajevu neodoljivo podsjećaju na neonaciste i white pride varijnte što pojačava sumnje da him je maslo za ramazana.