#1 Država ne daje domovnice ni djeci Bošnjaka rodenim u Hrvatsk
Posted: 28/12/2004 16:46
Vijesti Hrvatska
24.10.2004 19:01
MANJINE Oko 140 Bošnjaka u pograničnim selima kod Vojnića, Cetingrada i Topuskog nemaju hrvatsko državljanstvo
Država ne daje domovnice ni djeci Bošnjaka koja su rođena u Hrvatskoj
Autor Romana Kovačević Barišić
Tridesetčetverogodišnja Zarifa Dolić iz Široke Rijeke kraj Vojnića ima petero djece, ali u njihovoj šesteročlanoj obitelji samo dvoje su hrvatski državljani. Četrnaestogodišnja Šuhreta i dvanaestogodišnji Adem. Kao i njih dvoje, i osmogodišnja je Seida rođena u Hrvatskoj, u Karlovcu, ali domovnicu joj ne daju. Troje Zarifine djece imaju tek dozvolu privremenog boravka u Hrvatskoj.
Dolići nisu nikakvi svjetski putnici nego siromašna obitelj iz pograničnog hrvatskog sela, s čijim se sudbinama poigravaju državne granice i zakoni.
Zarifa se iz Velike Kladuše doselila 1987. godine udavši se u vojnićko selo Krstinju. Od 1988. do 1996. djecu je rađala ondje gdje su ju zatekle životne okolnosti, a dvojicu starijih dječaka, Šukriju i Huseina, u BiH. Ništa čudno ako se zna da je Kladuša od njezina sela udaljena tek nekoliko kilometara, a Karlovac oko 45.
Dolići su primjer za 140-ak Bošnjaka iz Hrvatske, kojima država ne priznaje državljanstvo. Bošnjaci u pograničnim općinama Vojnić, Cetingrad i Topusko žive oduvijek, a kad su se 1995. godine vratili iz izbjeglištva, dočekala ih je pravna barijera ka dobivanju statusa hrvatskih državljana.
Skupo državljanstvo
Ulaskom Tankovića u Sabor, 11 ih je dobilo državljanstvo ove godine, 28-ero ljudi dobilo je jamstvo uz uvjet odricanja bosanskohercegovačkog državljanstva. N o, tu je financijski problem. Odricanje od BiH državljanstva u Sarajevu stoji 200 konvertibilnih maraka (800 kuna), a put u Sarajevo još toliko. Taj novac ti ljudi nemaju priča Azim Durmić, vjerski službenik za Karlovačku županiju.
Svojim primjerom Durmićeve riječi potkrepljuje i 31-godišnji automehaničar Husein Kendić, nastanjen u hrvatskom selu Pašin Potok od 1977. godine.
Završio sam osnovnu školu u Cetingradu i imao sve hrvatske dokumente. Kad sam 1995. godine podnio zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva, odobren mi je privremeni status stranca, poslije toga status stalnog boravka. Na ponovni zahtjev, zajamčili su mi državljanstvo ako se u roku dvije godine odreknem bosanskog, što je 1997. godine stajalo 2000 dolara, a sada 153 eura putem ambasade, odnosno 200 KM u Sarajevu. Osim što mi je to preskupo, ne vidim razloga da ne budem hrvatski državljanin ako sam od svoje četvrte godine tu prijavljen. Pa i autoškolu sam polagao u Slunju navodi Kendić. Četverogodišnjeg mu sina supruga je rodila u Kladuši jer nemaju hrvatsko zdravstveno osiguranje, a u Kladuši se "da dogovoriti".
No, ni djeca rođena u Karlovcu ne mogu dobiti domovnicu, ako je nemaju roditelji ističe efendija Durmić, zaljučivši da će na taj način samo povećavati broj Bošnjaka bez državljanstva.
Novca ni za užinu
Samohrana Zarifa Dolić preživljava zahvaljujući kravici, donacijama i kući APN-a u koju je smještena, nakon što je muž okrenuo leđa i njoj i njihovoj djeci, a svekrva ih izbacila iz kuće. Zanemarila ih je i država.
Moram plaćati po 1000 kuna mjesečno za zdravstveno osiguranje djece, sve dok ne dobiju državljanstvo. Da nije toga, snašli bismo se, ovako, ne mogu djeci platiti užinu u školi. Ima dobrih ljudi, pomognu. Kad imam brašno i sol u kući, imam sve! Ali, osvane i dan da nemam što iznijeti djeci na stol tu Zerifa spušta pogled i ušuti, a malena Seida skoči i obaspe majku poljupcima.
Rješavanje bošnjačkog problema u Hrvatskoj prva je točka sporazuma koji je Šemso Tanković, bošnjački zastupnik, potpisao s Vladom. Međutim, problem još nije riješen.
24.10.2004 19:01
MANJINE Oko 140 Bošnjaka u pograničnim selima kod Vojnića, Cetingrada i Topuskog nemaju hrvatsko državljanstvo
Država ne daje domovnice ni djeci Bošnjaka koja su rođena u Hrvatskoj
Autor Romana Kovačević Barišić
Tridesetčetverogodišnja Zarifa Dolić iz Široke Rijeke kraj Vojnića ima petero djece, ali u njihovoj šesteročlanoj obitelji samo dvoje su hrvatski državljani. Četrnaestogodišnja Šuhreta i dvanaestogodišnji Adem. Kao i njih dvoje, i osmogodišnja je Seida rođena u Hrvatskoj, u Karlovcu, ali domovnicu joj ne daju. Troje Zarifine djece imaju tek dozvolu privremenog boravka u Hrvatskoj.
Dolići nisu nikakvi svjetski putnici nego siromašna obitelj iz pograničnog hrvatskog sela, s čijim se sudbinama poigravaju državne granice i zakoni.
Zarifa se iz Velike Kladuše doselila 1987. godine udavši se u vojnićko selo Krstinju. Od 1988. do 1996. djecu je rađala ondje gdje su ju zatekle životne okolnosti, a dvojicu starijih dječaka, Šukriju i Huseina, u BiH. Ništa čudno ako se zna da je Kladuša od njezina sela udaljena tek nekoliko kilometara, a Karlovac oko 45.
Dolići su primjer za 140-ak Bošnjaka iz Hrvatske, kojima država ne priznaje državljanstvo. Bošnjaci u pograničnim općinama Vojnić, Cetingrad i Topusko žive oduvijek, a kad su se 1995. godine vratili iz izbjeglištva, dočekala ih je pravna barijera ka dobivanju statusa hrvatskih državljana.
Skupo državljanstvo
Ulaskom Tankovića u Sabor, 11 ih je dobilo državljanstvo ove godine, 28-ero ljudi dobilo je jamstvo uz uvjet odricanja bosanskohercegovačkog državljanstva. N o, tu je financijski problem. Odricanje od BiH državljanstva u Sarajevu stoji 200 konvertibilnih maraka (800 kuna), a put u Sarajevo još toliko. Taj novac ti ljudi nemaju priča Azim Durmić, vjerski službenik za Karlovačku županiju.
Svojim primjerom Durmićeve riječi potkrepljuje i 31-godišnji automehaničar Husein Kendić, nastanjen u hrvatskom selu Pašin Potok od 1977. godine.
Završio sam osnovnu školu u Cetingradu i imao sve hrvatske dokumente. Kad sam 1995. godine podnio zahtjev za stjecanje hrvatskog državljanstva, odobren mi je privremeni status stranca, poslije toga status stalnog boravka. Na ponovni zahtjev, zajamčili su mi državljanstvo ako se u roku dvije godine odreknem bosanskog, što je 1997. godine stajalo 2000 dolara, a sada 153 eura putem ambasade, odnosno 200 KM u Sarajevu. Osim što mi je to preskupo, ne vidim razloga da ne budem hrvatski državljanin ako sam od svoje četvrte godine tu prijavljen. Pa i autoškolu sam polagao u Slunju navodi Kendić. Četverogodišnjeg mu sina supruga je rodila u Kladuši jer nemaju hrvatsko zdravstveno osiguranje, a u Kladuši se "da dogovoriti".
No, ni djeca rođena u Karlovcu ne mogu dobiti domovnicu, ako je nemaju roditelji ističe efendija Durmić, zaljučivši da će na taj način samo povećavati broj Bošnjaka bez državljanstva.
Novca ni za užinu
Samohrana Zarifa Dolić preživljava zahvaljujući kravici, donacijama i kući APN-a u koju je smještena, nakon što je muž okrenuo leđa i njoj i njihovoj djeci, a svekrva ih izbacila iz kuće. Zanemarila ih je i država.
Moram plaćati po 1000 kuna mjesečno za zdravstveno osiguranje djece, sve dok ne dobiju državljanstvo. Da nije toga, snašli bismo se, ovako, ne mogu djeci platiti užinu u školi. Ima dobrih ljudi, pomognu. Kad imam brašno i sol u kući, imam sve! Ali, osvane i dan da nemam što iznijeti djeci na stol tu Zerifa spušta pogled i ušuti, a malena Seida skoči i obaspe majku poljupcima.
Rješavanje bošnjačkog problema u Hrvatskoj prva je točka sporazuma koji je Šemso Tanković, bošnjački zastupnik, potpisao s Vladom. Međutim, problem još nije riješen.
... pravovjerne bosnje i tako ne vole saharu ... 
)