#1 Naseljavanje muslimanskih prognanika iz Kneževine Srbije
Posted: 28/12/2004 16:32
Naseljavanje muslimanskih prognanika (muhadžira) iz Kneževine Srbije u zvornički kajmakamluk 1863. godine
Osman-paša je bio najmlađi sin bosanskog valije Sulejman-paše. Na dvoru svog oca je obavljao dužnost defterdara, ali je Sulejman-paša sam vodio finansije ejaleta jer ih nije mogao povjeriti sinu zbog njegove dokazane sklonosti ka rasipništvu. Kad je došao ponovo u Bosnu, već je bio iskusan sedamdesetogodišnji državnik i dobro poznavao prilike ne samo u Bosanskom ejaletu nego i susjednim krajevima. Dopisivao se sa knezom Milošem, ali mu nije vjerovao. Svakako nije bilo čudno kad je knez Milošo cijenio da je nastupio povoljan trenutak da uzbuni hrišćansko stanovništvo u Bosni i Bugarskoj jer je Porta bila zapala u velike teškoće, a velike sile su bile sklone da pripomognu njenom cijepanju.[1] Osim toga, Osman-paša je 8. novembra 1859. godine bio obaviješten privatnom vezom da je knez Miloš u Skupštini objavio plan napada na Bosnu kod Zvornika. Štaviše, Rusija je podržala ovaj njegov plan, a Francuska mu se nije protivila.[2]
Tako je još od Svetoandrejske skupštine (1858) Kneževina Srbija zaoštravala odnose prema Visokoj Porti. No, do otvorenog sukoba je došlo tek kod Čukur česme u Beogradu 1862. godine. To se dešavalo zbog toga što se nacionalna politika kneza Mihaila Obrenovića odvijala kroz dva uporedna plana: prvo, u okupljanju i organizovanju okolnog stanovništva pod neposrednom osmanskom vlašću; drugo, u sklapanju saveza sa balkanskim državama i političarima. Po tom planu trebalo je podići ustanak u Bosanskom ejaletu.[3] Slijedeći taj plan, Toma Kovačević je u februaru 1862. godine podnio „Projekat za podizanje bune protiv Turaka u Bosni i Hercegovini, Staroj Srbiji, Niškom i Vidinskom pašaluku živeći“.[4]
Ovo očevidno uplitanje susjedne Srbije u bosanske prilike s ciljem da izazove nerede, bilo je poznato vlastima u Sarajevu, zato su ejaletske vlasti preduzimale mjere kojima će to spriječiti, odnosno spremno spriječiti upad srpske vojske na svoju teritoriju, prije svega u zvorničkom kajmakamluku.[5] Pošto se to nije dogodilo 1862, u Bosni su očekivali da bi pripremani napad Srbije na Bosnu mogao biti izveden i u 1863. godini i da se onda napadu na Bosnu pridruže i oružane grupe iz Vojne krajine. Tako bi se ostvario plan o „stvaranju jedne južnoslovenske države u koju bi ušla i pobunjena Krajina“.[6] Međutim, ovaj plan nije sproveden ni u 1863. godine vjerovatno zbog toga što su unutrašnje prilike u Bosanskom ejaletu bile tada stabilnije nego u vrijeme kad su ovi planovi sačinjeni i kad je Bosna bila zahvaćena nemirima, pa ih je bilo lakše izvesti.
I susjedna Austrija je redovno prikupljala podatke o pograničnim osmanskim provincijama, pretežno o Bosanskom ejaletu. Njene konzularne agencije u Trebinju, Livnu, Banjoj Luci (Bihaću) i Tuzli, kao i Vicekonzulat u Mostaru i Generalni konzulat u Sarajevu, pored redovnog zadatka da omogućavaju redovan protok austrijske robe na bosansko tržište, prikupljale su i podatke o demografskim prilikama, rudnom bogatstvu i ekonomskim mogućnostima, zdravlju ljudi i stoke, stanju cesta i drugih strateški važnih tačaka, uglavnom sa područja na kojem su djelovale konzularne agencije. Godinu dana prije nego što će konzularnu agenciju iz Tuzle preseliti u Brčko, konzularni agent Nikola Omčikus je na zahtjev austrijskog generalnog konzula Jovanovića podnio izvještaj o zvorničkom kajmakamluku.[7] Gotovo da je to bilo po istom šablonu po kojem je bio sastavljen i izvještaj o istom kajmakamluku urađen 1856. godine.[8] U stvari, ovim novim izvještajem je Maričić opisao stanje u zvorničkom kajmakamluku u 1864, kad su muslimanski prognanici iz Srbije razmještani po sjevernoj Bosni, sa posebnim osvrtom u ovom kajmakamluku. O Bosanskom ejaletu, ili njegovim pojedinim oblastima, a posebno u periodu 1862–1864. godine kad su muslimani prognani iz Srbije, donosili su podatke i poslanici drugih država koje su u Sarajevu imale svoje konzulate.
Italijanski konzul Cezar Durando, koji je 1863. godine došao u Sarajevo i započeo rad u novoosnovanom konzulatu, također je već 28. novembra iste godine podnio svojoj vladi opširan izvještaj o stanovništvu Bosanskog ejaleta. Za katolike, Durando piše da ih ima najmanje u Bosni i Hercegovini i da su siromašni. Međutim, stavili su se pod austrijsku zaštitu koja ih je obilato pomagala i štitila. Oni su se obraćali za pomoć i francuskom vicekonzulatu koji je započeo rad još 1852. godine. Od tada je Francuska smišljeno i zamašnim poklonima pridobijala bosanske katolike. O muslimanima i pravoslavnim stanovnicima Bosne, Durando piše: „Muslimani ispoljavaju najjače nacionalne osjećaje. Oni vole Bosnu, ponosni su na svoj rod i svoje porijeklo. Pravoslavno stanovništvo djeluje izgubljeno, a oni najbogatiji, tj. trgovci, su odreda škrti i bave se lihvarstvom.“ Durando je posebno ukazao na to da je fanatizam podjednako razvijen kod pripadnika sve tri vjere u Bosni. Bosanski musliman naziva Osmanliju nevjernikom koji se ne pridržava striktno načela Kur’ana. Katolici i pravoslavni su netrpeljivi jedni prema drugima, čak netrpeljiviji nego prema muslimanima. Upravo ih je ta mržnja spriječavala da se okupe na zajedničkom nacionalnom programu. „Iako svi oni pripadaju Slovenima izgledaju tako kao da su bili udaljeni jedni od drugih stotinama milja.“[9]
Međutim, bilo je i drugačijih zapažanja u kojima se iznose podaci da su vladali snošljivi odnosi između pripadnika sve tri vjere u Bosni. Najbolji primjer za to je zapis Živka Crnogorčevića, poznatog tuzlanskog trgovca, koji nam donosi podatke o prilikama u Tuzli u osmansko doba.
Živko Crnogorčević, jedan od poznatijih tuzlanskih trgovaca, zapisao je u svojim memoarima da je 1864. Godine na Spasovdan stigao novi zvornički mutesarif iz Travnika u Tuzlu. Bio je to Mustafa-paša koji je u Bosnu došao zajedno sa komandantom beogradske varoši Šerifom Osman-pašom kod kojega je bio divan-efendija. U Bosni ga je novi valija unaprijedio u zvorničkog mutesarifa. Iz zatočeništva je te godine stigao i Osmanbeg, sin Mahmud-paše Tuzlića, i ponovo se nastanio u Tuzli. Sa svakim je živio dobro. a osobito sa Srbima. Bio je član idare-medžlisa. Crnogorčević piše: „Dok smo čekali dolazak Mustafa–paše, Hadžibeg se nasloni na šarage običnih kola i pozva me: Ti odža takum, čuj: jesam li nešto zaboravio što se pjeva u vašoj crkvi? i poče: Čežnjejšuju heruvimi, od početka do svršetka, nijedne riječi nije pogriješio, a poslije poče: Roždestvo Tvoje, Hriste Bože vaš... i td. Pitao je: Jesam li đe pogriješio? A Živko mu kaže da jeste, jer umjesto vaš trebalo je da kaže naš, a Hadžibeg mu odgovori: E, ja to ne mogu reći, elem, bez pogreške.“ Hadžibeg je inače često zalazio u magazu kod Živka Crnogorčevića, obično ujutro, ali i poslije podne. „Odijelo je nosio a la franca, ali fes i kosa ošišana. Svake godine dolazio je prvi dan Vaskrsa u našu crkvu, tutor crkveni metne mu stolicu niže vladikina stola, i on sjedne, ali pod fesom naravski, i nikuda se neće maknuti, a ni obazirati.“ Živko dalje piše kako je čuo da je Hadžibeg „dok je carevao“, tj. prije Omer-pašine intervencije u Bosni i Hercegovini (1850-1852), „da je mlogo dolazio na više mjesta u varoši na svadbe, na krsne slave i kojekakve ručkove i večere, i tu se jelo i pilo, i da je kojekakve crkvene pjesme kao tropare, pjevao i učio od našije“.[10]
Pošto se u Bosni u to vrijeme posvuda govorilo da će Bosna i Hercegovina biti pripojena Austriji kao nadoknada za izgubljene austrijske posjede u Italiji, Durando je pisao i o tome kako na to gledaju bosanski muslimani i hrišćani. Bosansko stanovništvo u cjelini nije rado prihvatalo takvu mogućnost; protiv su bez sumnje svi muslimani i sigurno bi se silom oduprli da bi odbranili svoju domovinu. Nasuprot njima, hrišćani se neće upustiti u oružanu borbu, neće javno ni ispoljavati protivljenje, ali će djelovati iz prikrajka i, ako ustreba, pridružiće se bosanskoj aristokratiji. „Štaviše, muslimani su smatrali da je proročanstvo već predodredilo da Osmanlije moraju napustiti evropske krajeve i vratiti se u Aziju odakle su i došli, ali da će oni, Bošnjaci, ostati u Bosni i dalje ispovijedati čistu islamsku vjeru.“ Durando je na osnovu takve ocjene raspoloženja naroda u Bosni zaključio da „vjera zamjenjuje nacionalne programe“.[11] Takođe je dobro uočio kad je tvrdio da je u ovoj provinciji nejednako raspoloženje stanovništva sve tri vjere prema nagoviještavanom pripajanju Bosne i Hercegovine Austriji, što se pokazalo kao sasvim tačno prilikom okupacije 1878. godine. Muslimani su se zaista požrtvovano i hrabro borili protiv nadiranja austrougarske vojske, ali nisu mogli spriječiti okupaciju.
Poslije naglog pogoršanja odnosa između kneževske vlade i Portinih garnizona u gradovima u 1861. godini, Srbija je uspjela da se s Visokom Portom dogovori o tome da muslimansko stanovništvo koje je boravilo po gradovima u Srbiji napusti odmah svoje domove. Porta je odlučila da ove „sultanove musafire“, kako ih je bosanski valija uobičajio nazivati, odnosno muhadžire, kako ih je pravilnije domaće stanovništvo nazivalo, naseli u Bosanskom ejaletu. Istovremeno su obrazovane dvije potkomisije, osmanska i srpska, da procijene vrijednost njihovih nepokretnih dobara koje je Srbija trebalo da isplati Turskoj.
Još od polovine 1862. godine, muhadžiri su počeli neorganizovano i u većim grupama prelaziti preko Drine u Bosnu. Tih dana bosanske vlasti su im odredile privremeni smještaj uglavnom u zvorničkom kajmakamluku. Austrijski generalni konzul baron Stjepan Jovanović je 6. februara 1863. godine izvijestio ministra Rehberga da je najvrijednija stvar ovog vremena bilo upravo zbrinjavanje i naseljavanje muslimanskih porodica koje su u Bosnu došle iz Srbije. One su privremeno smještene po privatnim kućama. Vlasti su im davale novčanu pomoć iz državne kase. Međutim, ta pomoć je bila nedovoljna za njihovo minimalno izdržavanje, pa su lokalne vlasti pristupile sakupljanju dobrovoljnih priloga za izbjeglice. U nekim krajevima su svi stanovnici bili obavezni da uplate novčani prilog „pa i hrišćansko stanovništvo.“
O trajnom smještaju muhadžira iz Srbije govorilo se posvuda. Pošto su proturane glasine da će se oni pretežno naseliti na zemljištu koje su hrišćani kmetovi dotad već obradili i sa kojeg nisu ubrali plodove, te da će to biti sprovedeno silom, Jovanović se obratio valiji s pitanjem da li su te glasine tačne. Šerif Osman-paša mu je rekao da su to samo glasine. Vlasti će „sultanove musafire“ naseliti tek u proljeće, dakle u vrijeme dok zemljoradnici nisu ni obradili zemljišne površine i kmetovima neće biti nanesena nikakva šteta. Konzul je bio uvjeren da je valija govorio istinu. On je izvijestio Rehberga i o tome da se u Bosni pristupilo opštem regrutovanju, ali su proturane neprovjerene vijesti da će njime biti obuhvaćeni i hrišćanski mladići. Valija je i ovu glasinu odbacio kao netačnu. To se kasnije pokazalo sasvim tačnim. Tih godina je u Bosanskom ejaletu uglavnom vladao mir; samo je bihaćki kajmakam 5. februara 1863. godine izvijestio valiju „da se među stanovnicima kajmakamluka zapaža uznemiravajuća uzrujanost“, a za nju je okrivio strane emisare koji dolaze iz Srbije i Vojne krajine.[12]
Uporedo sa smještanjem muhadžira, potkomisije su procjenjivale njihovu nepokretnu imovinu u Srbiji. Osmanska potkomisija je procijenila tu imovinu na šest miliona groša, a srpska na tri i po miliona. „Ova velika razlika došla je otuda što je sa turske strane uzeta kao osnova za procenu vrednost imanja pre 1862. godine. Srpska potkomisija smatrala je da je jedino pravedno stanovište – držati se vrednosti u trenutku pregovora. U tom vremenskom razmaku cene kuća morale su pasti usled jednovremenog iseljavanja 3 do 4.000 osoba. Vrednost im je i dalje opadala, jer su ostale napuštene i izložene propadanju.“[13] Svakako je procjenu trebalo utvrditi onda kad su muhadžiri bili prisiljeni da se isele, a prorijeđeni su podaci o tome da su njihove kuće ostale neuseljene i da im je zbog toga cijena mogla opasti.
Način života domaćeg srpskog stanovništa je uticao na to da su zanemarivani oni običaji koji su bili ukorijenjeni kod muslimanskog stanovništa, kako o tome piše Blagoje Živković. „Dok su bili u Užicu Turci oko cele varoši bilo je mnogo votnjaka, a turske kuće su bile ograđene zidom. Stoga što njine žene nisu nikud izlazile, svaka je kuća imala vodu... Kad su Turci izašli i otišli u Bosnu, Srbi su zapustili sve vode, od najmanje 120 tekućih voda – česama – danas nema više od stotine – sve je to zasuto...“[14] Ipak, procjena imovine vršena je između Srbije i Turske, i to nije imalo uticaja na njihovo ubrzanije ili usporenije naseljavanje u Bosanskom ejaletu. Osim toga, muhadžiri iz Srbije nisu mogli uticati na procjenu njihove imovine koja je ostala u Srbiji te nisu ni mogli ustanoviti da li je ona procijenjena u stvarnoj vrijednosti ili je to bila pogodba dvaju komisija.
Čim je dobio dozvolu iz Carigrada da u Bosni može stalno naseliti bivše stanovnike Užica i Sokola, valija je izjavio da bi bilo dobro da se oni razmjeste u Bijeljini, Zvorniku, Tuzli, Maglaju i Sarajevu. Očevidno je vodio računa o tome da su muhadžiri do tada živjeli u gradovima i da su se bavili gradskim privređivanjem te da bi ih zbog toga trebalo smjestiti u bosanske gradove koje je nabrojao. Nasuprot njemu, Šefik-beg je predložio da se svi nasele na jedno mjesto, na državno zemljište koje je ranije pripadalo Huseinbegu Gradaščeviću. Očevidno je, pisao je Ščulepnikov svojoj vladi, da Šefik-beg nije vodio računa o tome da „užički turci nisu zemljoradnici, nego su većinom gradski stanovnici - trgovci i zanatlije“ i da će se oni vrlo teško prilagoditi životu na novom močvarnom i poljoprivrednom zemljištu. Sarajevski medžlis je prihvatio valijin prijedlog da u Sarajevu i njegovoj okolini naseli oko stotinu užičkih porodica.
Prisilno iseljavanje muslimanskih stanovnika iz gradova u Srbiji bilo je propraćeno njihovim nezadovoljstvom, pa i pružanjem otpora. Tako su stanovnici Sokola izjavili da nikako ne žele napustiti svoje kuće. „Početkom novembra 1862. ovaj nesporazum je mogao dobiti široke razmjere, jer su stanovnici Sokola izjavili ne samo što neće da se sele iz grada već su spremni da iz tvrđave pruže otpor svakom nasilnom pokušaju iseljavanja, te da će se braniti do posljednjeg.“[15] I pored snažnog protivljenja da napuste svoje domove, Sokoljani su se ipak morali iseliti, a pri tom nisu pružili otpor koji su bili nagovijestili.
Bosanski valija je odredio da se većina muslimanskih „sultanovih musafira“ prognanih iz Srbije ipak smjesti u naselja koja će se za njih podići uglavnom u zvorničkom kajmakamluku. Zato je 14. aprila 1863. godine krenuo iz Sarajeva u sjeverne krajeve ejaleta da bi odredio zemljište na kojem će se podizati ta nova naselja. Na polasku je izjavio da će usputno rješavati i druga sporna i neriješena pitanja koja su u njegovoj nadležnosti. Tako će provjeriti kako se izvode radovi na izgradnji druma Sarajevo-Brod i riješiti spornu dionicu kod Vranduka kako bi se gradnja nesmetano nastavila.[16] Na svom putu u Posavinu, valija je 17. aprila stigao u Maglaj, a potom nastavio putovanje preko Doboja i Modriče do Gradačca u koji je stigao 19. aprila 1863. godine.
Stručna komisija, koju su sačinjavali Bedri-beg i jedan inženjer, krenula je iz Sarajeva nekoliko dana prije valije drugim pravcem. Oni su najprije preko Zvornika došli u Bijeljinu, onda u Brezovo Polje gdje su odredili zemljište za novo naselje, a potom se u Gradačcu pridružili valiji da bi odredili teren za izgradnju naselja na bivšem imanju Huseinbega Gradaščevića. U toku boravka u Zvorniku, oni su razgovarali sa doseljenicima iz Srbije koji su im izjavili kako ne odobravaju da se za njih grade nova naselja. Tom prilikom, oni su predlagali da im se isplati novčana odšteta za njihova imanja ostavljena u Srbiji i da im se onda dozvoli da slobodno izaberu mjesta u kojima će podići svoje nove domove. Ovo tim prije što se većina doseljenika u ranijem mjestu stanovanja bavila isključivo trgovinom i zanatima, pa ukoliko ih smjeste na jedno mjesto, ili nekoliko mjesta, ne bi se mogli baviti svojim dotadašnjim zanimanjem. Poručili su valiji da upravo zbog toga ne mogu prihvatiti ni njegovu odluku da ih naseli u poljoprivredne krajeve.
U vrijeme valijinog odsustvovanja iz Sarajeva, 6. maja je stigao Portin vanredni mubašir (izaslanik) Zija-beg, koji se od dolaska u Sarajevo ponašao neuobičajeno. Naime, bez valijinog prisustva je sazvao ugledne ljude iz ejaleta i objavio im ferman o svojim zadacima u Bosni. Zatim je obavio protokolarne posjete stranim konzulima i priredio prijeme za njih. Na prijemu, koji je za njega priredio mubašir, konzul Jovanović je saznao da će on ostati u Bosni znatno duže nego što mu je fermanom bilo određeno jer, kako je sam izjavio, „ovdje ima puno posla za njega“.[17] Do tada su mubaširi sve obavljali uz valijinu saglasnost i uz njegovo prisustvo. Zašto je Zija-beg tako postupio nije nigdje objasnio. Valija je u to vrijeme obilazio mjesta u Posavini radi određivanja zemljišta za nova naselja. U Gradačcu ga je posjetio i fra Martin Nedić.
Toliški župnik fra Martin Nedić započeo je u Tolisi zidati novo crkveno zdanje za koje do tada nije dobio dozvolu, pa je pokušao privoljeti valiju da mu izdjejstvuje Portino odobrenje. O sadržaju razgovora sa valijom i mufetišom, Nedić je odmah upoznao austrijskog generalnog konzula, svakako u namjeri da se i konzul založi kod valije kako bi dobio potrebno odobrenje za podizanje crkve. U svom pismu Jovanoviću, on je detaljno naveo cijeli tok razgovora sa valijom:
Presvitli Gospodine c.k. Glavni Konzule!
Sovim pismom javljam Vam čestitog Vezira Osman paše dolazak ovdi u
Tolisu. On je dne 19. Travnja čatiso u Gradačac, gdi sam mu ja slideći dan pristupio, za učinit naklon. Isti me je uljudno primio pa u dugom razgovoru
upita ga ja: Gospodaru! kamo Ferman, da moremo gradit cerkvu u Tolisi? Odgovori: piso sam na Devlet, dojtiće Ferman ako Bog da. Dne 22. Travnja na Zapovid Vezira dojdu u Gradačac Popovi i knezovi i sakupljenim kaza Vezir ovo: ja imam nalog od Devleta da na mirinskom zemljištu smjestim carske goste (musafire) koi su iseljeni iz Srbie, od ovih gostiuh ima se naselit u Selo Orašzu na obali Save (sahat daleko od Tolise) oko 250 kućah. I za ovo obavit imadu se iz Orašja dignut Seljani svi (Srbi) koim će se na drugom mjestu dati selišta. Tom prigodom kaza Vezir i ovo: imam naredbu od Visoke Porte, da ponudim carske kmete, neka ako hoće odkupe zemlje, koje obrađuju.
Dne 22. Travnja Vezir i kajmakam tuzlanski sa mnogom pratnjom dojdoše ovdi kmeni i kahvu popiše. Opet u razgovoru ja napomenu Ferman za gradnju cerkve, Vezir odgovori: Vi ste falili, jer niste pravnijem pravcem tražili Ferman. Ja odgovori: neznam pravnijeg pravca, nego što smo četiri mazbatte izvadili od gradačkog Medschlissa; koje smo preko rukuh kajmakama slali Veziru, a Vezir valjda ji je slao na Devlet. Pri polasku Vezir prigleda početo lani zidanje i reče: ovo proslidite zidat, u tom će stignut Ferman i za cerkve. Prinoćio Vezir pod šatorom dne 23. proš. mis.ode u Berčki i Belinu pa dne 30-tog istog miseca opet dojde u Tolisu, komu pod šatorom ja pristupi i opet u dugom razgovoru reče mi: jesteli počeli zidat? Ja odgovori: nisam jer još pribavljam kreč, i pisak, pakću lahko počet zidat. On mi i opet veli: falili ste, jer se niste deržali pravca za dobit Ferman od Devleta. Pri rastanku reče mi Vezir: sutra ću sa Mufetiš pašom (carskim Povjerenikom) doći kvama na kahvu, pa dne 1. Svibnja zbilja i dojdoše. Prigleda opet započeto zidanje Mufetiš upitame: jer ste sa starog mista preselili ovdi? Ja odgovori: jer ono misto voda topi. On: sčijem ste dozvoljenjem to učinili? Ja: sa Churšid pašinim, koi je tada bio Vezir na Bosni. I tada je Vezir naredio Kajmakamu tuzlanskom Izak paši, a ovi Medschlissu Gradačkom, i ovi je prigledao staro i novo misto, ter smo prominili zemlju za zemlju, staru mi prodali carskim kmetim, a na ovoi smo se smistili. Mufetiš: imateli na to pismo? Ja: nejmamo, al nismo ni na staro zemljište imali pisma, jer nam je od starina ostalo. Mufetiš: buduć da nejmate pisma na vaše zemljište, nit imate pisma s koim vam je dopušteno da ovu, i ovoliku kuću načinite, ovo se ima porušit. Za tim upita me Mufetiš: koliko ste potrošili, dok ste ovu kuću načinili? Ja odgovori: dok je samo pokrivena potrošili smo 500 dukatah, i to na majstore, i pribavljanje materiala, i župljani su bez platno nadničili. Dok je pako ponutrica sva dogotovljena, neznam koliko je potrošeno. Turci vele od prilike još 500 dukat, daklen sva kuća stoi 1.000 Dukat. Mufetiš veli: he! toliko će vam Devlet platit, i zabiližit misto drugo, pa na njem gradite. Ja velim: mi nemožemo van u sredini župe biti, a ovo je sredina, i kad bi se mi pokrenuli, imalo bi se 5.000 katolikah odavle pokrenut, i na drugo misto preseliti. Mufetiš i ovo i dva krat reče: Vas je netko drugi nagovorio je daovdi kuću i cerkvu gradite. Ja mu odgovori: nitko Efendum. Vridno je napomenut, da kad sam i u Gradačcu i ovdi izlazio prid Vezira odmah je činio da na stolu sjednem, a ni jedan od begah ne bi bio prisutan našem razgovoru. Al Mufetiš u moju sobu došao ne reče mi: da sjednem, a pusti da prisutan bude Hadži Muhamed beg Gradačević, koije najpoglavitiji protivnik i tužitelj krštenog zakona, i svake prosvjete europejske. Pa i ovo napominjem što Mufetišpaša kod mene ni kahvu nehtjede posrkat.
Na poslidnjem razgovoru prid Mufetišem Vezir reče: sinoć sam kazao, da ste vi falili nedržeći pravca zadobit Ferman. Mojim mnenjem kod njia je moja falinka ta, što posli nego nisam mogo po Turcim dobit Fermana, obratio sam se na Slavni c.k. Austrianski glavni konzulat i visoku Internuntiaturu. Ičim ovo javljam ostajem nadalje odanosti Vašeg Presvitlog Gospodstva preporučujući se jesam u
Tolisi dne 5. Svibnja 1863.
Pokorni sluga O. Martin Nedić
Župnik Tolise[18]
Austrijski generalni konzul je podržao Nedićevu molbu kod bosanskih vlasti, što mu nije bilo teško jer se ni Osman-paša nije protivio gradnji crkve u Tolisi. Već je 24. marta 1864. godine fra Martin Nedić imao u svojim rukama dozvolu za gradnju crkve i otad je ona tekla nesmetano.
Valijino kretanje po Posavini pratile su austrijske pogranične vlasti i ukazivale mu uobičajene počasti. Iz pisma koje je Andrija Torkvat Brlić uputio 3. maja 1863. godine u Zagreb u vezi sa Osman-pašinim putovanjem proizlazi da je valija 2. maja došao u Bosanski Brod. Hrvatski ban Šokčević je odmah odredio delegaciju koja će u njegovo ime pozdraviti valiju u Bosanskom Brodu. Na čelu ove delegacije bio je komandant slavonskobrodske tvrđave koji je sa pratnjom u svečanim uniformama pozdravio valiju. Osman-paša ih je srdačno primio i počastio kafom i čibukom. Valija im je tom prilikom izjavio da će se za muslimanske doseljenike iz Srbije izgraditi 300 kuća na desnoj obali Save naspram Slavonskog Šamca, a „1.400 kuća iznad Bosanskog Broda“. Poslije završenog prijema, valija se istog dana prevezao u Slavonski Brod i u šest sati uveče ukrcao u parobrod i otplovio u pravcu Berbira. Na rastanku je izjavio delegaciji koja ga je dočekala u Slavonskom Brodu da će najprije otići u Banja Luku i otuda se vratiti u Bosanski Brod i uzvratiti posjetu. Pukovniku Vagneru je rekao da je već odredio zemljište za izgradnju potpuno novih naselja: Brezovo Polje naspram Račinovaca, Orašje naspram Županje i Orahova naspram Jablanca.[19] Inače se u Bosni mnogo govorilo o tome kako je Porta odlučila da u ovaj ejalet naseli i druge narode iz Azije.
Austrijski konzularni agent u Tuzli obavijestio je Generalni konzulat u Sarajevu da se u zvorničkom kajmakamluku naveliko šire glasovi kako će se u proljeće 1864. Godine graditi još novih naselja u koja će se smjestiti Čerkezi. Generalni konzul je ove vijesti primio kao vjerovatne, jer je i on smatrao da valija to čini radi toga da bi se uz samu graničnu liniju s Austrijom, koja je „satima udaljena od prvih muslimanskih naselja“, izgradila nova naselja za muslimane i na taj način potislo hrišćansko stanovništvo sa granice. „Štaviše, smatralo se da će prvo takvo naselje za Čerkeze biti izgrađeno u Rači.“ Valija je izričito naglasio konzulu da se nova naselja za muslimanske doseljenike iz Srbije podižu u Posavini, samo zbog toga da bi naselio stanovnike na „pustim prostranstvima“ i da to nije ni u kakvoj vezi s tim da on muslimanske doseljenika razmješta uz austrijsku granicu, da bi na taj način odatle potisnuo hrišćansko stanovništvo.
Konzul mu nije vjerovao nego je izvijestio svoju vladu u Beču da to valija čini smišljeno, planski i sistematski kako bi krajeve koji su naseljeni isključivo hrišćanskim stanovništvom razdvojio naseljima muslimana i osigurao granicu prema Austriji.[20]
U vrijeme valijinog odsustvovanja iz Sarajeva, Portin mufetiš Zija-beg je preuzeo upravljanje ejaletskim poslovima. I to je dotad bilo neuobičajeno. Kad je za to saznao, valija je bio iznenađen tim više što je mubašir sazvao na vijećanje i Veliki upravni savjet, a to je spadalo isključivo u valijinu nadležnost. Naime, Zija-beg je sazvao Veliki upravni savjet i sve pokrajinske starješine i od njih zatražio da mu podnesu izvještaj o radu i polože račun za novčane izdatke za izvođenje javnih radova. Čak je zapečatio ejaletsku kasu i smijenio muhasebedži-efendiju Rašida Našid-efendiju. To je kod upravnih činovnika izazvalo pravu pometnju u Sarajevu, ali i u sjedištima kajmakamluka. Do tada nije nikad bilo preduzimano tako nešto, posebno u valijinoj odsutnosti, pa je valija to shvatio kao napad na sebe i neodobravanje dotadašnjeg rada. Čim je za to saznao, bosanski namjesnik ljutit zbog brzine kojom je mubašir sve to obavio, valija je najavio svoju ostavku tim odlučnije što je Zija-beg zabranio da mu se ukažu počasti prilikom povratka u Sarajevo. Strani konzuli u Sarajevu su povoljno ocjenjivali valijine mjere koje je do tada preduzimao u cilju unapređenja rada u provinciji, a posebno na započetoj rekonstrukciji postojećih drumova i izgradnji novih dionica. Drum od Sarajeva do Broda je već bio potpuno dovršen za saobraćaj, kao i cesta od Sarajeva do Novog Pazara za prevoz robe i ljudi, te put od Sarajeva preko Travnika do Livna i dalje prema Sinju.[21] To je valija sve učinio za nepune tri godine svog upravljanja Bosanskim ejaletom i to nije moglo ostati nezapaženo. Ovaj sukob je ubrzo izglađen po njegovom povratku u Sarajevo, pa je Rašid Našid-efendija početkom juna ponovo preuzeo svoje mjesto muhasebedži-efendije. Ni Osman-paša nije podnio najavljenu ostavku na položaj bosanskog valije. Valija se vratio u Sarajevo u trenutku kad je i talijanski konzul započeo rad u novoosnovanom italijanskom konzulatu u Sarajevu.
Pored Austrije, Francuske, Engleske i Rusije, konzulat u Sarajevu otvorila je i Italija i tako istakla svoje interesovanje za prilike u Bosni i Hercegovini i na Balkanu. Konzul Cezar Durando je slao svojoj vladi opširne izvještaje o Bosni i Hercegovini, a posebno se interesovao za enklave Klek i Sutorinu kojima je Bosanski ejalet izlazio na Jadransko more. U pitanju je bila mogućnost da Italija preko ovih enklava uspostavi trgovačke veze sa Bosnom i Hercegovinom i tako potisne Austriju koja je preuzela gotovo svu trgovinu sa njom.
Iako se vratio u Sarajevo, valija je nastavio da prati kako se grade nova naselja na sjeveru Bosne. Polovinom juna 1863. godine, tamo je uputio Muhijedin-pašu i svog ćehaju koji su najprije otišli u Zvornik. Oni su dobili zadatak da među muhadžirima skrše otpor onih koji su odbijali da se nasele u naseobine sagrađene isključivo za njih. Njima su doseljenici izjavili da oni jedino traže da im se isplati novac, a oni će se dalje pobrinuti za svoj smještaj i sami sebi izgraditi kuće po svom ukusu i mogućnostima. Najnezadovoljniji su bili oni doseljenici koji su se smjestili u Zvorniku i njegovoj okolini; tražili su novac za odštetu, a ako im se ne udovolji izjavili su da će se radije vratiti u Srbiju, odakle su i došli, nego da se nastane u krajevima uz Savu. Štaviše, Užičani su izjavili da im je srpska vlada već odobrila da se mogu vratiti, s tim da mogu slobodno ispovijedati svoju islamsku vjeru, a vratiće im i njihove kuće i radnje. Srpska vlada je od njih jedino tražila da plaćaju godišnji porez u iznosu od devedeset groša.[22]
Koliko je to bilo tačno nismo mogli utvrditi, jer o tome nismo pronašli dokumente. Izgleda da su Muhijedin-paša i valijin ćehaja uspjeli da u Zvorniku uvjere većinu doseljenika kako je ipak najbolje da ne pružaju otpor nego da se nasele tamo gdje im je valija odredio, pa su nastavili put do Bijeljine, a zatim obišli Posavinu da nadgledaju radove na izgradnji novih naselja. Uvjerili su se da izgradnja kuća u novim nsredinama teče ubrzano i da se istovremeno podižu nova naselja. Tako je novo naselje Šamac izgrađeno na ušću Bosne u Savu, a Šerif Osman-paša mu je namijenio ulogu glavnog trgovačkog mjesta u ejaletu.[23] Zato je istovremeno sa podizanjem novih urbarnih sredina građen i drum kojim taj grad biti povezan sa postojećim glavnim drumom Sarajevo–Brod. I na ovaj način je valija htio da udovolji zahtjevima doseljenika koji su isticali činjenicu da oni čine gradsko stanovništvo koje se isključivo bavi trgovinom i zanatima. Ipak je bilo doseljenika koji se nikako nisu mogli pomiriti sa načinom na koji su bili primljeni u Bosni, a ni smještajem koji su dobili, pa ni izgradnjom novih naselja za njih, te su i dalje negodovali. Ni vlasti nisu odustajale od toga da ih silom natjeraju da se smjeste u nova naselja. Tuzlanski je kajmakam uhapsio muhadžire koji su se najviše opirali, a ostalima zaprijetio da će ih uputiti u Sarajevo gdje ih je, po njegovim riječima, očekivala još stroža kazna. Najnezadovoljniji su bili Užičani i Sokoljani. Oni su odlučili da se žale Visokoj Porti u Stambolu. Da li su zaista i uputili žalbe nismo mogli utvrditi iz sačuvanih konzulskih dokumenata. Šaputalo se među doseljenicima, da su se četiri porodice, koje su se doselile iz Šapca u Bijeljinu, nezadovoljne načinom prijema i smještaja, vratile u Šabac i tamo prešle na pravoslavnu vjeru.[24]
Konzularni agent u Tuzli major Nikola Omčikus obavijestio je austrijskog generalnog konzula da vlasti vrše nasilje nad onim hrišćanima koji su imali kuće na zemljištu na kojem su podizana nova naselja. Omčikus navodi da su mu lica u koja ima puno povjerenje saopštila ove podatke. Među njima se nalazio i jedan seoski knez iz Šamca. Riječ je o tome da je vlast naredila da se svih šest kuća u kojima su stanovali pravoslavni kmetovi isele odmah, da bi se na tom zemljištu podiglo novo naselje. To je isto učinjeno i sa kmetovima u Tišini, Prudu i Orašju. Omčikus je dalje saznao da je zemljište na kojem se podizalo novo naselje Šamac, u stvari pripadalo udovici Salihbegovićki; naime, kmetovi su od nje kupili placeve na kojima su podigli kuće, a njene zemljišne parcele uzeli u zakup. Udovica se na ovaj postupak vlasti prema njenim kmetovima žalila medžlisu u Gradačcu, ali njena žalba nije ni razmatrana. Saznavši za ovo, kmetovi u Orašju su rasprodali budzašto svoje kuće jer im je priprijećeno da će biti odmah srušene ukoliko ih ne prodaju medžlisu u Gradačcu. Nekoliko oraških kmetova se ipak požalila medžlisu na takav postupak vlasti. Ni njihove žalbe nisu uopšte razmatrane. Tako su kmetovi naprosto otjerani sa zemlje. Neki uporniji su pohapšeni, neki su zastrašivani, dok na kraju nisu svi morali napustiti ovo zemljište.[25]
Nezadovoljstvo pređašnjih stanovnika bilo je još veće zbog represivnih mjera koje su preduzimale bosanske vlasti prilikom zbrinjavanja doseljenika. Nova naselja Orašje i Šamac nisu još bila dovršena polovinom juna 1863, kako je bilo predviđeno, a doseljenici su počeli stizati na ova područja. Vlasti su se onda dovijale tako što su neke hrišćanske porodice nasilno izgonile iz njihovih kuća i u njih privremeno smještale doseljenike. Isto je postupano i sa trgovcima kojima je tom prilikom propadala i roba, pa su se oni spašavali bježanjem na austrijsko područje.[26]
Italijanski konzul je obavijestio svoju vladu o izbijanju nereda u Bijeljini zbog bahatog ponašanja vojnika iz garnizona. Povod za nemire bio je taj što se jedan oficir nasilno uselio u neku privatnu kuću. Stanovnici su izišli na sokake, javno protestovali, vikali i galamili i onda se pojavio požar. Konzul se čudio kako je moglo doći do požara ako su stanovnici samo izišli na sokake, pa je zaključio: „Pretpostavlja se da su mještani sami izazvali požar s namjerom da za to optuže vojnike i na taj način uveličaju njihove greške. Izgleda da su se tom prilikom ujedinili muslimani i hrišćani protiv vojske. To bi najvjerovatnije bila istina, pošto se zna da bosanski muslimani preziru Turke jer ih smatraju osvajačima koji se ne drže nekadašnjih tradicija.“[27]
Prema izvještajima koje su špijuni slali pograničnim komandama Vojne krajine o prilikama u zvorničkom kajmakamluku, a posebno o izgradnji novih naselja, proizlazi da su Orašje i Šamac građeni po sličnim planovima. U Šamcu je istovremeno podizano 315 potpuno novih kuća.[28] Konzularni agent Omčikus obišao je Šamac 21. septembra 1863. godine da bi se uvjerio kako i gdje se podiže to naselje. Izvijestio je Generalni konzulat u Sarajevu da se u Šamcu gradi 306 potpuno novih kuća.[29] To su pretežno male kuće od drvne građe i pokrivene šindrom. Oko cijelog naselja je podignut visok nasip da bi spriječio potapanje naselja prilikom visokog vodostaja Save. Sa sličnim namjerama je i vladika Dionizije obišao ove predjele. On je putovao preko Gradačca u Šamac i Brčko, pa je izjavio Omčikusu kako se lično uvjerio da se za muslimanske doseljenike grade potpuno nova naselja.[30]
Pošto su radovi privedeni završetku, u ove krajeve je uslijedio dolazak najviših dostojanstvenika Bosanskog ejaleta. Šerif Osman-paša i Muhijedin-paša su obišli novopodignuta naselja početkom jeseni 1863 godine; 18. septembra su krenuli iz Tuzle prema Zvorniku, a onda nastavili prema Bijeljini. Valija je 8. oktobra stigao u Orašje i potom produžio u Šamac. Pošto se u to vrijeme već bila smjestila većina stanovnika, valija se interesovao kako su se smjestili, jesu li zadovoljni i kakva im je još pomoć potrebna. U Bijeljini su ga obavijestili da se iz sela Međaša iselilo petnaest porodica u Srbiju, navodno zbog previsokog poreza. Ispitujući stvarne razloge iseljavanja velikog broja stanovnika iz jednog sela, valija je utvrdio da je kriv i seoski spahija Mustajbeg Ajanović, pa ga je javno ukorio. Mustajbeg je pokušao da umanji svoju krivicu tako što je nabijedio seoskog kneza Mirka da je organizovao iseljavanje stanovnika Međaša u dogovoru sa srpskim vlastima kojima je obećao da će iz Bosne organizovati preseljavanje do tri hiljade ljudi. Valija je naredio da se knez odmah uhapsi i sprovede istraga nad njim.[31] Tako je u jesen 1863. godine uglavnom završeno naseljavanje novih naseobina na sjeveru Bosne. O tome koliko je gdje naseljeno novih doseljenika, podaci se razlikuju.
Pouzdano se zna da je 3.000 stanovnika Sokola porazmještano u Zvornik, Bijeljinu, Gradačac, Modriču, Zenicu, Rogaticu i Višegrad, a samo šest porodica u Sarajevo.[32] Očevidno je većina smještena po novim naseljima. Kao što se vidi, valija im je odredio novo boravište u Posavini, a osim kuća dobili su i zemljišne parcele za obradu. Za izgradnju ovih naselja, Porta je uvela poseban porez. Konzul Durando je izvijestio svoju vladu da je u Kozluku na Drini izgrađeno 110 kuća, Brezovu Polju na Savi 250, Aziziji 200, Šamcu 200 i Orahovi 200 kuća. Osim ovih potpuno novih naselja podignut je veći broj kuća i u bihaćkom kajmakamluku. Prema Durandovoj procjeni, na ovaj način je smješteno oko 1.200 porodica sa oko 7.000-8.000 članova.
Prema rasporedu novih naselja bilo je očevidno da su ona podignuta duž granice prema Austriji i Srbiji, a to je, kako je naveo Durando, sigurno urađeno smišljeno i planski. Nije bilo sumnje u to da su bosanske vlasti imale cilj da povećaju broj naselja sa muslimanskim stanovništvom u graničnim krajevima kako bi se i na taj način spriječio sve veći uticaj susjednih država na hrišćansko bosansko stanovništvo. I Porta je, dakle, obratila veću pažnju na Bosanski ejalet. To se moglo uočiti i po tome što su se gotovo svi bosanski begovi koji su 1852. godine bili doživotno prognani iz Bosne, upravo do 1863. godine vratili u Bosnu. Za njih su bila obezbijeđena mjesta u medžlisima, a postavljeni su i na druge važnije položaje u administraciji i vojsci. Da bi podstakao sklapanje brakova, sultan je izdao ferman kojim je zabranio ženama da javno nose zlatni nakit i biserne ogrlice i ograničio taksu koju su imami mogli naplaćivati za sklapanje braka. Ovo se svakako odnosilo na muslimansko stanovništvo, jer se upravo kod njih sklapao sve manji broj brakova. To se objašnjavalo time što su oni naglo siromašili uslijed smanjenih prihoda po posljednjim Portinim agrarnim mjerama, ili uslijed smanjenih prihoda od stočarstva zbog pomora stoke od stočnih bolesti koje su posljednjih nekoliko uzastopnih godina harale po Bosni.
Nasuprot muslimanskom stanovništvu, hrišćanski trgovci su se naglo bogatili i svojim ženama kupovali skupocjen nakit, ali su ga njihove žene nosile krišom. „Zbog toga su žene iz bogatijih hrišćanskih porodica izvan kuća bile ogrnute kaputima da ne bi pred muslimanima pokazivale svoje bogatstvo.“[33]
Iz gotovo svih izvještaja u kojima se donose podaci o broju izgrađenih kuća za muslimanske doseljenike iz Srbije proizlazi da je u Kozluku podignuto 110, Brezovu Polju 250 i Orahovi 200 kuća. Podaci se razlikuju za Donju Aziziju, odnosno Orašje, i Gornju Aziziju, odnosno Bosanski Šamac. Za Orašje se najčešće navodi 241, a za Šamac 315 kuća. Međutim, podaci o broju novoizgrađenih kuća i broju stanovnika u njima koje je valija Šerif Osman-paša dao engleskom konzulu u Sarajevu neposredno poslije završene gradnje novih naselja, svakako su najpouzdaniji. Bosanski namjesnik je izjavio da su u zvorničkom kajmakamluku podignuta nova naselja: Kozluk (zvornička kaza) u kojem je izgrađeno 118 kuća i u njima smješten 571 stanovnik, Brezovo Polje–Brezovoselo (bijeljinska kaza) u kojem je sagrađeno 300 kuća i smješteno 1.555 stanovnika, Orašje–Azizija (gradačačka kaza) u kojem je izgrađeno 200 kuća i u njima nastanjena 963 stanovnika, Bosanski Šamac–Gornja Azizija (gradačačka kaza) u kojem je izgrađeno 260 kuća i u njima smješteno 1.180 stanovnika. U banjalučkom kajmakamluku izgrađeno je novo naselje Orahova (gradiška kaza) u kojoj je sagrađeno 225 kuća i naseljeno 1.090 stanovnika. Osim ovih novoizgrađenih naselja podignute su nove, ili osposobljene stare kuće za stanovanje i u drugim dijelovima Bosanskog ejaleta. Tako je u Zenici osposobljeno za stanovanje 150 kuća, a u Kostajnici (kozaračka kaza) izgrađene su 182 kuće i u njima smješteno 728 stanovnika. Sva nova naselja sagrađena su po istom planu sa pravilno raspoređenim ulicama, snabdjevena su dovoljnim količinama pitke vode, imaju po jednu džamiju, a svaka porodica je dobila poveću obradivu parcelu od 25-40 dunuma. Svi ovi novi stanovnici doselili su se iz Beograda, Užica, Sokola i Šapca.
Engleski konzul je izvijestio svog pretpostavljenog generalnog konzula u Istanbulu da je valija obišao sva novopodignuta naselja da bi se upoznao sa tim kako su doseljenici smješteni. Usputno je izvršio inspekciju radova na izgradnji novih cesta. Time se posebno ponosio. Naime, kad je valija došao u Sarajevo zatekao je samo jedan dobro održavan drum od Sarajeva do Travnika, koji je bio izgrađen u Omer-pašino doba (1851), a tada, dakle za nepune tri godine njegove uprave, u Bosni je već bilo izgrađeno cesta u dužini od 516 milja, ili 172 sahata hoda.[34]
Na taj način je, dakle, smješteno u Bosni ukupno 6.087 stanovnika; i talijanski konzul je procijenio da se u sjevernoj Bosni naselilo oko 1.200 porodica. Po njemu u Orašje su naseljena 304 Užičanina u 140 kuća, 134 Beograđanina u 75 kuća, 47 Šapčana u 25 kuća i četiri Sokoljana u jednoj kući.[35] Očevidno je da se ovaj broj novih naseljenika u Orašju nije slagao sa onim koji je valija saopštio engleskom konzulu. Izgleda da su neki doseljenici iz Srbije sami sebi izgradili domove, svakako uz pomoć države. Međutim, nisu se svi ni doseljavali u isto vrijeme, pa otuda nejednaki podaci za neka naselja. Sigurno je to da su doseljenici iz jednog grada iz Srbije naselili jednu ili više mahala u novopodignutom naselju. Tako su se, na primjer, u Orašju, mahale nazivale: Beogradska mahala, Užička mahala, Šabačka mahala i Sokolska mahala.
Nije bilo sumnje u to da je u zvornički kajmakamluk naseljena većina doseljenika. O prilikama u ovom kajmakamluku, u vrijeme doseljavanja muhadžira iz Srbije, major Omčikus je podnio izvještaj u oktobru 1864. godine, u vidu odgovora na postavljena pitanja. Vjerovatno je to od njega zatražio generalni konzul da bi kompletirao podatke o Bosanskom ejaletu, koje je potom dostavio vladi u Beču.
1. Zvornički kajmakamluk, bez kladanjske nahije koja je 1863. pripojena sarajevskom kajmakamluku, nema više od 140 kvadratnih milja. Od toga su 38 posto obradivo zemljište, 30 posto šume, 22 posto pašnjaci i 10 posto neobradivo zemljište.
2. Oranice, livade i pašnjaci su vrlo plodni, ali se ipak izvozi tek šestina poljoprivrednih proizvoda. Zemljoradnici su obrađivali zemlju na veoma primitavan način i teško su prihvatali nova dostignuća u poljoprivrednoj proizvodnji. U srednje rodnim godinama proizvedu onoliko koliko im je potrebno za ličnu potrošnju. Glavne poljoprivredne kulture su pšenica, ječam, zob i kukuruz. Pšenica se najviše sije u zvorničkom i gradačačkom kraju, a kukuruz u bijeljinskoj okolini. Jednogodišnji prosječan rod žitarica se procjenjuje na oko 160 miliona oka. Za prodaju se najviše nudi kukuruz, a zatim pšenica. U Tuzli i Zvorniku se nalaze velike pijace za prodaju žitarica i najposjećenije su od juna do februara. Poslije žetve, prosječne cijene su: ječma 20 para za oku, pšenice 24, kukuruza 20 i zobi 16 para za oku. Žitarice se prodaju ne zato što se proizvodi mnogo i ima ih napretek, nego iz nužde da se dođe do gotovog novca. Samo manji broj veleposjednika ima veliku proizvodnju. Žitarice se čuvaju u posebnim spremištima uz kuće, zovu se hambari i uglavnom su građeni od drveta, a kukuruz se ostavlja u košarastim spremištima. Najplodniji predjeli su bijeljinska nahija i Posavina, a najneplodniji su krajevi oko Maglaja. Jesenji usjevi su sijani u oktobru, kukuruz u maju, dok je početak žetve u julu, a branje kukuruza krajem septembra. U ovom kajmakamluku se kao međuusjevi mnogo siju grah i krompir, ali ne na cijeloj teritoriji. Rijetko se uzgaja konoplja, a mnogo više lan, sađeno je ponešto i duhana, ali je njegov izvoz zbog visokih carina zanemarljiv. U vrijeme nerodnih godina uvozi se grah iz Austrije, a kad su rodne godine ima za izvoz kukuruza, pšenice, ječma i zobi. Posebno se mnogo izvoze šljive u austrijske krajeve.
3. Stočarstvo je uglavnom zanemareno. Najviše se uzgajaju goveda i svinje, a zatim ovce i koze. Sva stoka je sitnog rasta. Konji su srednjeg rasta, ali su jaki i izdržljivi. Srednje cijene za stoku su: jedan vo osam dukata, svinja dva dukata, ovca 45 pjastera, koza 30 pjastera. Pošto je 1864. godine harala goveđa kuga bio je zabranjen izvoz stoke. Iz ovog kajmakamluka prosječno je izvoženo oko 48.000 svinja. Ovce i koze nisu izvožene. Najveća stočna pijaca za rogatu marvu bila je u Gornjoj Tuzli, a za svinje u Bijeljini i Gradačcu. Mnogo su izvožene sirove kože, i to ponajviše u Austriju, zatim u Sarajevo i Visoko. Prosječne cijene su se kretale oko dva cvancika po komadu. Vuna je bila osrednjeg kvaliteta; neprana vuna je prodavana za 10, a oprana za 16 pjastera po oki. U Austriju je godišnje izvoženo prosječno po 200 centnera vune. Omčikus je zaključio da bi izvoz vune i stoke mogao biti znatno veći ukoliko bi se na austrijskoj strani pojednostavila carinska i sanitetska kontrola. Sva roba iz zvorničkog kajmakamluka je izvožena preko skela na Savi kojih je bilo mnogo. Vrlo velika trgovina je obavljana krznima divljih životinja. Prosječne cijene su bile: krzno vuka 20 pjastera, lisice 26 pjastera, kune jedan dukat, tvora 20 pjastera, jazavca 20 pjastera, divlje mačke 6 pjastera, vjeverice 30 para, zeca tri pjastera. Bezmalo svi stanovnici ovog kajmakamluka su se bavili pčelarstvom. Ono se stalno povećavalo. Med je prodavan po četiri pjastera za oku, vosak 23 pjastera, a uglavnom su izvoženi u Austriju.
4. Zvornički kajmakamluk je imao 35.661 kuću. U njima je stanovalo 251.470 stanovnika. To znači prosječno po sedam stanovnika u svakoj kući. Očevidno da su to bile veće porodice. Od njih je bilo 28.812 katolika, 105.312 pravoslavnih, 117.231 musliman (i Cigana) i 115 Jevreja. U većim naseljima ovog kajmakamluka živio je ovaj broj stanovnika:
Naselje
Broj stanovnika
Naselje
Broj stanovnika
Donja Tuzla
5. 264
Maglaj
3. 188
Zvornik
4. 870
Srebrenica
2. 301
Bijeljina
6. 074
Vlasenica (Birče)
1. 027
Brčko
2. 562
Gornja Tuzla
1. 271
Gradačac
4. 500
Janja
3. 510
Gračanica
2. 849
Modriča
1. 764
Najnaseljeniji su bili bijeljinski i gradačački kraj, a najnenaseljeniji maglajski, birčanski i srebrenički.
Austrijski konzularni agent je posebno donio podatke o pravoslavnom stanovništvu. Iz njegovog izvještaja proizlazi da je zvornička eparhija imala ova naselja sa brojem stanovnika i kuća:
Nahija
Selo
Broj kuća
Broj duša
Sadašnji pop
Gračanica
Srnice
29
168
pop Marko iz Bijele
Zuberovo Brdo
44
276
Brčko
Bijela
24
131
Bijela Kalajčiska
50
310
Cerik
18
107
Gračanica
Guste
12
80
pop Pero iz Gračanice
Gračanica, prva mahala
26
129
Skipovac
80
491
pop Pero iz Gračanice
Gračanica, druga mahala
39
235
pop Jovo iz Gračanice
Loinja
65
394
Malešić
10
64
Paležnica
28
148
pop Savo iz Osječana
Čifčije
20
119
Osječani I
15
87
Osječani II
96
559
pop Mojsija
Bušletić
37
220
Poturice
11
61
pop Antonije
Grabska
20
109
Postinje
35
223
Kožuh
89
510
pop Marko
Koprivna
120
706
pop Stojan
Vranjak
110
654
pop Jovo
Modriča
90
526
pop Georgije
Miloševac
102
600
pop Jovo iz Miloševca
Gradačac
Kruškovo Polje
35
214
Crkvina
73
429
Pisari
32
198
pop Georgije
Skarić
14
84
Tišina
21
130
Slatina Gornja
84
495
pop Mojsija
Slatina Donja
54
330
Skugrić Gornji
60
384
pop Sofro
Skugrić Donji
90
610
Krešnica
18
121
pop Todor iz Tolise
Tolisa Gornja i Radić
47
229
Zelinja
46
276
Borovo Polje
11
68
pop Đoko iz Zelinje
Riječani
10
64
Gradačac
60
389
pop Todor iz Gradačca
Samarevac
20
130
Nahija
Selo
Broj kuća
Broj duša
Sadašnji pop
Gradačac
Obudovac
140
846
pop Vaso
Bare
5
28
Batkuša
51
307
pop Jefto iz Batkuše
Grebnice
22
130
Brvnik
42
251
Kopanice
15
96
pop Nikola iz Batkuše
Vučilovac
19
110
Draganovci
31
191
Bukova Greda
10
64
Čović Polje
54
322
pop Marko iz Žabara
Žabar Donji
95
549
Žabar Gornji
180
1071
pop Stojan
Avramovina
28
160
Brežnice
12
86
pop Kosta iz Porebrica
Brčko
Porebrice
71
429
Mukatači
6
42
Gradačac
Krepšić
38
222
pop Arsen iz Brčkog
Brčko
Brčko
115
684
Boderište
97
578
Brka
10
71
Grbavica (Tetima)
24
140
pop Aleksa iz Brčkog
Buzekara, Sandići i Trnjaci
142
850
pop Đoko iz Mrtvaje
Dubravica
26
164
Brvnik
6
35
pop Tešan iz Lukavice
Pukiš
33
192
Crnjelevac
22
135
Lukavica
15
84
Brezje
12
71
Miladići
9
50
Vršani
9
58
Bijeljina
Tetima
46
280
pop Dmitar
Mirosavci
14
82
Piperci
41
250
Brusnica
11
62
Brčko
Mačkovac
17
109
Zvornik
Lobutska
68
400
Kozjak
15
82
Pirkovac
23
139
Jablanica
51
315
Nahija
Selo
Broj kuća
Broj duša
Sadašnji pop
Brčko
Zovik
36
210
pop Simo iz Zovika
Vuičić
20
120
Garevo
16
80
Lukavac
20
128
Rašljani
10
54
Ljubnica
80
416
pop Risto
Amajlije
54
329
pop Dmitar iz Bijeljine
Čipirovine
21
124
Bijeljina I
130
791
Pučile
48
278
Kovanluci
23
130
pop georgije iz Bijeljine
Krivci
21
118
Brijesnica
43
260
Crna Bara
10
58
Bijeljina II
100
612
pop Jančo iz Bijeljine
Obarska
Ljeljenča
155
63
948
376
Bijeljina
Janja
37
220
pop Gavro iz Janje
Ruotina
16
100
Batar
77
458
Modrac
56
342
Kojčinovac
37
215
pop Mićo iz Janje
Glogovac
34
197
Čardačine
47
290
Popovi
61
360
pop Danilo iz Dvorova
Dvorovi
94
578
Međaši
100
589
Balatun
120
710
pop Stevo
Velino Selo
59
352
pop Risto iz Međaša
Brodac
86
501
Brodac
62
360
pop Jovo iz Svinjareva
Dizdarevo
30
196
Trnjaci
48
280
pop Risto
Batković I
70
424
pop Vasilije
Batković II
110
692
pop Aksentije
Svinjarevo
32
191
Trešnjica
17
109
Crnjelovo
238
1470
pop Pero
Vršani
105
611
pop Radovan
Bukovica
102
616
pop Vasilije iz Korenite
Nahija
Selo
Broj kuća
Broj duša
Sadašnji pop
Korenita
77
452
Magnojević
74
439
pop Gajo iz Korenite
Mrtvice
47
292
pop Đoko
Ražljevo
22
131
pop Nikola iz Mrtvica
Brezovo Polje
35
218
Brezova Varoš
6
39
Bobetino Brdo
34
200
Tutnjevac
66
386
Čađavica
234
1.450
pop Stevo iz Čađavice
Zabrđe
81
489
Bogatovo Selo
77
454
Dragaljevac Donji
100
608
pop Jovo iz Čađavice
Dragaljevac Gornji
49
290
Ugljevik
88
525
Janjari
32
198
Suho Polje
83
491
pop Tomo iz Zagona
Zagon
143
848
pop Stevo
Priboj
85
519
Zvornik
Rastožnica
58
340
pop Gavro iz Priboja
Zloselo
33
199
Briest
15
96
Rožano
11
70
Glavičice
68
404
Bjeloševac
32
200
Čengić
78
472
Karaevac
24
148
Trnava
108
659
Krčina
22
136
Banjica
34
212
Pilica
103
642
Mezgraja
48
280
pop Dmitar
Tobut
66
382
pop Stevo iz Vakufa
Maleševci
29
187
Lokano
98
580
pop Mićo iz Banjice
Jočević
65
372
Jasenica
30
194
Vitinica
28
179
pop Tešo
Zvornik, prva mahala
50
290
pop Filip iz Zvornika
Šetić
55
326
Balkovica Donja
3
20
Zvornik, druga mahala
60
364
Nahija
Selo
Broj kuća
Broj duša
Sadašnji pop
Snagovo
10
65
Grbavci
20
130
Kitovnica
15
86
Gusteri
12
70
Gluvnina
12
62
pop Đoko iz Zvornika
Jordani
9
56
Karakaj
8
50
Čelopek
33
214
Teršić
46
282
pop Nikola iz Zvornika
Tabanica
48
276
Skočić i Jasenica
108
658
Dubnica
44
254
Rainci
5
32
pop Nikola iz Jeginluka
Kalesija
13
80
Bulatovci
6
40
Nezjuk
6
32
Balkovica
12
76
pop Cvijetin iz Tuzle
Tuzla
Tuzla
120
724
Čaklović
18
100
Crno Blato
10
64
Požarnica
35
210
Dunoević
8
50
Brdnica
10
68
Vernović
10
69
pop Marko iz Tuzle
Matiević
6
40
Koliković
4
26
Kolimer
10
70
Petraš
6
42
Cviljevina
16
95
Šikulja
8
52
Jeginovlug
20
140
Podpeć
40
236
Tinja
15
104
Jasenica
40
260
Jaruške
4
28
Babići
7
45
Lužani
6
36
Dragunja
10
58
Smoluća
40
238
Trstenica
10
56
Marina Glava
10
70
Nahija
Selo
Broj kuća
Broj duša
Sadašnji pop
Tuzla
Lukavac
20
126
Prizenić
10
67
Primjedba: sveštenici su obično stanovali u mjestu rođenja.
5. Stanovništvo zvorničkog kajmakamluka ostvarivalo je najviše prihoda od stočarstva i trgovine drvetom. Među zanatlijama su preovladavali obućari, štavljači kože, sedlari, tesari, kolari, zidari, krojači, majstori za izradu ukrasa, lončari, stolari, majstori za izradu buradi i drugi. Oni su svoje proizvode prodavali uglavnom po unutrašnjosti Bosne na sedmičnim pazarima ili godišnjim vašarima. U kajmakamluku nije bilo radionica za izradu oružja, ali je svaki kraj imao ponekog majstora koji je popravljao oružje. Država je monopolisala proizvodnju baruta, ali se on javno proizvodio u manjim količinama i u kajmakamluku, pa kriomice i u dolini Spreče. Bio je odličnog kvaliteta. Prodavan je na javnim mjestima po 20 pjastera za oku.
Dosta rude metala ima u okolini Tuzle, Zvornika i Gradačca. Kameni ugalj je kopan u okolini Tuzle i Zvornika. Po opštem uvjerenju domaćeg stanovništva, oko Tuzle se nalaze bogati baseni kamene soli, ali nije postojao nijedan rudokop. So je dobijana iz slanih bunara u Gornjoj Tuzli i Donjoj Tuzli. Iz slanih bunara Gornje Tuzle dobijano je dnevno 400 oka soli iz 2.000 oka slane vode. Iz toga proizlazi da je iz pet oka slane vode dobijana oka soli. Od 9.000 oka vode iz slanih izvora kod Donje Tuzle dobijano je samo 500 oka soli. Dakle jedna oka soli iz 18 oka slane vode. Kvalitet soli je bio dobar. Oka je prodavana za jedan pjaster. Na udaljenosti četiri sahata hoda od Tuzle kopan je kameni ugalj koji je bio kvalitetniji i jeftiniji od ogrjevnog drveta.
6. U ovaj kajmakamluk kolonijalna roba je uvožena najviše iz Trsta. Omčikus je procijenio da se godišnje uveze kafe 6.000 centnera, šećera 5.000, južnog voća, ulja, ruma, svijeća i sapuna po 600 i pamučne robe 1.200 centnera. Iz Pešte, Osijeka i Vukovara uvozilo se 1.500 centnera vina, 300 centnera sirćeta, 60 centnera likera i druge robe. Ovdašnji trgovci su nabavljali robu iz Beograda preko sarajevskih trgovaca jer su je oni davali na poček. Da bi se povećao obim trgovine, zaključio je Omčikus, bilo je potrebno da austrijska strana uspostavi telegrafsku vezu od Vinkovaca do Rajevog Sela, da izgradi dobru cestu između Vukovara i Rajevog Sela i da uspostavi konzularnu agenciju u Brčkom kako bi austrijski trgovci i podanici imali njenu zaštitu od osmanskih vlasti. Do tada su austrijski podanici, uglavnom trgovci, morali i za najmanji spor dolaziti u Tuzlu da bi potražili pomoć austrijskog konzula i tako provesti mnogo vremena na putovanju. To je za posljedicu imalo zanemarivanje redovnih trgovačkih poslova. Osim toga, teškoću u obavljanju trgovine činila je i upotreba više vrsta novca: austrijskog, turskog, francuskog i ruskog, pa je konzularni agent predlagao da se postigne saglasnost da se sav taj novac svugdje prima kao u Oršavi.
7. Vinova loza je uzgajana samo oko pojedinih franjevačkih samostana i ponešto oko privatnih kuća. Šume su neplanski sječene, posebno one koje su se nalazile uz rijeku Savu. Stanovništvo je odreda sjeklo drva u šumama za svoje potrebe. Austrijski trgovci su kupovali veće količine građevinskog drveta. U unutrašnjosti kajmakamluka nalazili su se veliki šumski reviri. Drvo se u njima uopšte nije sjeklo zbog nemogućnosti da se izveze pošto nije bilo nikakvih puteva, pa ni običnih šumskih staza. Pašnjaci su dobro uređeni i košeni su dva puta godišnje. Sijeno se potroši za ishranu stoke u zimsko doba, a za prodaju ostaju veoma male količine. Oka sijena je prodavana po četiri pare.
8. Putevi u zvorničkoj kajmakamiji su loši kao i posvuda u Bosanskom ejaletu. Bolje se održava cesta od Brčkog do Bijeljine i ona koja povezuje Tuzlu preko Birča sa Sarajevom. Cestom od Brčkog do Bijeljine odvija se prevoz običnim kolima, otprilike onakvim kakva se upotrebljavaju u austrijskim zemljama za odlazak u polja. Na cesti od Tuzle preko Birča za Sarajevo trebalo je još izgraditi priključne puteve za Zvornik i Brčko, pa stoga ova cesta još nije bila u upotrebi. Mostovi na novoizgrađenim cestama su urađeni solidno i dosta su čvrsti. Prevoz jednog tovara robe, koji se računa da iznosi stotinu oka, plaća se obično jedna para po oki.
9. Zemlju posjeduju uglavnom muslimani, ali ima i hrišćana koji su zemljovlasnici. Upravo u ovoj 1864. godini, država je dodijelila kmetovima posjede u Posavini na korišćenje za ugovoreni novčani iznos. Ukoliko su željeli i imali novčanih mogućnosti, kmetovi su mogli otkupiti ove parcele. Hrišćani su mogli i ranije da otkupe poljoprivredno zemljište, ali su se ustručavali pošto muslimani nisu na to rado gledali. Između zemljoposjednika i kmetova su na snazi ova pravila: zemljoposjednik je bio obavezan da kmetu obezbijedi sjeme i radnu stoku, a kmet je zauzvrat davao zemljoposjedniku trećinu pošto bi prethodno odbio desetinu. Zemljoposjednik nije imao pravo da bez razloga otjera kmeta sa selišta, posebno onda kad je uredno obrađivao zemljište. Kmet je isporučivao trećinu u naturi.
Porezi su bili sljedeći:
Vergija, koju su plaćali svi stanovnici kajmakamluka, a iznosila je godišnje po kući 90-96 pjastera. Kad kmet preda trećinu, onda vergija iznosi 60-64 pjastera.
Desetina, koja se određuje po domaćinstvu, iznosi 90-150 pjastera.
Bedelat se plaća umjesto ranije glavarine kao i glavarinu, i bedelat je plaćalo samo muško hrišćansko stanovništvo starosti od 15–70 godina, a iznosio je od 6–50 pjastera po glavi.
Peludija je bio porez na svinje. Iznosila je 47 para po odrasloj svinji, odnosno jedan cvanciger po komadu. Porez na pečenje rakije iznosio je deset posto, a na duhan 12 posto po oki, bez obzira na njegov kvalitet. Osim redovnih poreza, stanovništvo je bilo obavezno da besplatno radi na izgradnji cesta.
U svakodnevnoj upotrebi bile su ove mjere:
Oka je bila mjera za svu robu u čvrstom i tečnom stanju, a odgovarala je težini od 400 drahmi, ili 2,1/4 bečke funte.
Aršin je mjera za sukno i platno, s tim što je veliki aršin odgovarao dužini 2.189 bečke stope, a mali aršin 2.054 bečke stope.
Austrijski dukat se mijenjao za turski sitan novac po 53 pjastera, a u robnom prometu za 58 pjastera. Srebrni cvanciger se mijenjao za tri pjastera, a u robnom prometu za četiri pjastera.
Austrijski konzularni agent je procijenio da svako domaćinstvo u zvorničkoj kajmakamiji ima u prosjeku dva vola, jednu kravu, jednu ovcu, tri svinje i jednog konja. U prosjeku, svako domaćinstvo proizvede godišnje 1.100 oka pšenice, 854 oke ječma, 546 oka zobi, 1.986 oka kukuruza, 40 oka graha i jednu oku krompira.[36]
Major Nikola Omčikus je dobro poznavao zvornički kajmakamluk. Kao konzularni agent u Tuzli bio je u pril
Osman-paša je bio najmlađi sin bosanskog valije Sulejman-paše. Na dvoru svog oca je obavljao dužnost defterdara, ali je Sulejman-paša sam vodio finansije ejaleta jer ih nije mogao povjeriti sinu zbog njegove dokazane sklonosti ka rasipništvu. Kad je došao ponovo u Bosnu, već je bio iskusan sedamdesetogodišnji državnik i dobro poznavao prilike ne samo u Bosanskom ejaletu nego i susjednim krajevima. Dopisivao se sa knezom Milošem, ali mu nije vjerovao. Svakako nije bilo čudno kad je knez Milošo cijenio da je nastupio povoljan trenutak da uzbuni hrišćansko stanovništvo u Bosni i Bugarskoj jer je Porta bila zapala u velike teškoće, a velike sile su bile sklone da pripomognu njenom cijepanju.[1] Osim toga, Osman-paša je 8. novembra 1859. godine bio obaviješten privatnom vezom da je knez Miloš u Skupštini objavio plan napada na Bosnu kod Zvornika. Štaviše, Rusija je podržala ovaj njegov plan, a Francuska mu se nije protivila.[2]
Tako je još od Svetoandrejske skupštine (1858) Kneževina Srbija zaoštravala odnose prema Visokoj Porti. No, do otvorenog sukoba je došlo tek kod Čukur česme u Beogradu 1862. godine. To se dešavalo zbog toga što se nacionalna politika kneza Mihaila Obrenovića odvijala kroz dva uporedna plana: prvo, u okupljanju i organizovanju okolnog stanovništva pod neposrednom osmanskom vlašću; drugo, u sklapanju saveza sa balkanskim državama i političarima. Po tom planu trebalo je podići ustanak u Bosanskom ejaletu.[3] Slijedeći taj plan, Toma Kovačević je u februaru 1862. godine podnio „Projekat za podizanje bune protiv Turaka u Bosni i Hercegovini, Staroj Srbiji, Niškom i Vidinskom pašaluku živeći“.[4]
Ovo očevidno uplitanje susjedne Srbije u bosanske prilike s ciljem da izazove nerede, bilo je poznato vlastima u Sarajevu, zato su ejaletske vlasti preduzimale mjere kojima će to spriječiti, odnosno spremno spriječiti upad srpske vojske na svoju teritoriju, prije svega u zvorničkom kajmakamluku.[5] Pošto se to nije dogodilo 1862, u Bosni su očekivali da bi pripremani napad Srbije na Bosnu mogao biti izveden i u 1863. godini i da se onda napadu na Bosnu pridruže i oružane grupe iz Vojne krajine. Tako bi se ostvario plan o „stvaranju jedne južnoslovenske države u koju bi ušla i pobunjena Krajina“.[6] Međutim, ovaj plan nije sproveden ni u 1863. godine vjerovatno zbog toga što su unutrašnje prilike u Bosanskom ejaletu bile tada stabilnije nego u vrijeme kad su ovi planovi sačinjeni i kad je Bosna bila zahvaćena nemirima, pa ih je bilo lakše izvesti.
I susjedna Austrija je redovno prikupljala podatke o pograničnim osmanskim provincijama, pretežno o Bosanskom ejaletu. Njene konzularne agencije u Trebinju, Livnu, Banjoj Luci (Bihaću) i Tuzli, kao i Vicekonzulat u Mostaru i Generalni konzulat u Sarajevu, pored redovnog zadatka da omogućavaju redovan protok austrijske robe na bosansko tržište, prikupljale su i podatke o demografskim prilikama, rudnom bogatstvu i ekonomskim mogućnostima, zdravlju ljudi i stoke, stanju cesta i drugih strateški važnih tačaka, uglavnom sa područja na kojem su djelovale konzularne agencije. Godinu dana prije nego što će konzularnu agenciju iz Tuzle preseliti u Brčko, konzularni agent Nikola Omčikus je na zahtjev austrijskog generalnog konzula Jovanovića podnio izvještaj o zvorničkom kajmakamluku.[7] Gotovo da je to bilo po istom šablonu po kojem je bio sastavljen i izvještaj o istom kajmakamluku urađen 1856. godine.[8] U stvari, ovim novim izvještajem je Maričić opisao stanje u zvorničkom kajmakamluku u 1864, kad su muslimanski prognanici iz Srbije razmještani po sjevernoj Bosni, sa posebnim osvrtom u ovom kajmakamluku. O Bosanskom ejaletu, ili njegovim pojedinim oblastima, a posebno u periodu 1862–1864. godine kad su muslimani prognani iz Srbije, donosili su podatke i poslanici drugih država koje su u Sarajevu imale svoje konzulate.
Italijanski konzul Cezar Durando, koji je 1863. godine došao u Sarajevo i započeo rad u novoosnovanom konzulatu, također je već 28. novembra iste godine podnio svojoj vladi opširan izvještaj o stanovništvu Bosanskog ejaleta. Za katolike, Durando piše da ih ima najmanje u Bosni i Hercegovini i da su siromašni. Međutim, stavili su se pod austrijsku zaštitu koja ih je obilato pomagala i štitila. Oni su se obraćali za pomoć i francuskom vicekonzulatu koji je započeo rad još 1852. godine. Od tada je Francuska smišljeno i zamašnim poklonima pridobijala bosanske katolike. O muslimanima i pravoslavnim stanovnicima Bosne, Durando piše: „Muslimani ispoljavaju najjače nacionalne osjećaje. Oni vole Bosnu, ponosni su na svoj rod i svoje porijeklo. Pravoslavno stanovništvo djeluje izgubljeno, a oni najbogatiji, tj. trgovci, su odreda škrti i bave se lihvarstvom.“ Durando je posebno ukazao na to da je fanatizam podjednako razvijen kod pripadnika sve tri vjere u Bosni. Bosanski musliman naziva Osmanliju nevjernikom koji se ne pridržava striktno načela Kur’ana. Katolici i pravoslavni su netrpeljivi jedni prema drugima, čak netrpeljiviji nego prema muslimanima. Upravo ih je ta mržnja spriječavala da se okupe na zajedničkom nacionalnom programu. „Iako svi oni pripadaju Slovenima izgledaju tako kao da su bili udaljeni jedni od drugih stotinama milja.“[9]
Međutim, bilo je i drugačijih zapažanja u kojima se iznose podaci da su vladali snošljivi odnosi između pripadnika sve tri vjere u Bosni. Najbolji primjer za to je zapis Živka Crnogorčevića, poznatog tuzlanskog trgovca, koji nam donosi podatke o prilikama u Tuzli u osmansko doba.
Živko Crnogorčević, jedan od poznatijih tuzlanskih trgovaca, zapisao je u svojim memoarima da je 1864. Godine na Spasovdan stigao novi zvornički mutesarif iz Travnika u Tuzlu. Bio je to Mustafa-paša koji je u Bosnu došao zajedno sa komandantom beogradske varoši Šerifom Osman-pašom kod kojega je bio divan-efendija. U Bosni ga je novi valija unaprijedio u zvorničkog mutesarifa. Iz zatočeništva je te godine stigao i Osmanbeg, sin Mahmud-paše Tuzlića, i ponovo se nastanio u Tuzli. Sa svakim je živio dobro. a osobito sa Srbima. Bio je član idare-medžlisa. Crnogorčević piše: „Dok smo čekali dolazak Mustafa–paše, Hadžibeg se nasloni na šarage običnih kola i pozva me: Ti odža takum, čuj: jesam li nešto zaboravio što se pjeva u vašoj crkvi? i poče: Čežnjejšuju heruvimi, od početka do svršetka, nijedne riječi nije pogriješio, a poslije poče: Roždestvo Tvoje, Hriste Bože vaš... i td. Pitao je: Jesam li đe pogriješio? A Živko mu kaže da jeste, jer umjesto vaš trebalo je da kaže naš, a Hadžibeg mu odgovori: E, ja to ne mogu reći, elem, bez pogreške.“ Hadžibeg je inače često zalazio u magazu kod Živka Crnogorčevića, obično ujutro, ali i poslije podne. „Odijelo je nosio a la franca, ali fes i kosa ošišana. Svake godine dolazio je prvi dan Vaskrsa u našu crkvu, tutor crkveni metne mu stolicu niže vladikina stola, i on sjedne, ali pod fesom naravski, i nikuda se neće maknuti, a ni obazirati.“ Živko dalje piše kako je čuo da je Hadžibeg „dok je carevao“, tj. prije Omer-pašine intervencije u Bosni i Hercegovini (1850-1852), „da je mlogo dolazio na više mjesta u varoši na svadbe, na krsne slave i kojekakve ručkove i večere, i tu se jelo i pilo, i da je kojekakve crkvene pjesme kao tropare, pjevao i učio od našije“.[10]
Pošto se u Bosni u to vrijeme posvuda govorilo da će Bosna i Hercegovina biti pripojena Austriji kao nadoknada za izgubljene austrijske posjede u Italiji, Durando je pisao i o tome kako na to gledaju bosanski muslimani i hrišćani. Bosansko stanovništvo u cjelini nije rado prihvatalo takvu mogućnost; protiv su bez sumnje svi muslimani i sigurno bi se silom oduprli da bi odbranili svoju domovinu. Nasuprot njima, hrišćani se neće upustiti u oružanu borbu, neće javno ni ispoljavati protivljenje, ali će djelovati iz prikrajka i, ako ustreba, pridružiće se bosanskoj aristokratiji. „Štaviše, muslimani su smatrali da je proročanstvo već predodredilo da Osmanlije moraju napustiti evropske krajeve i vratiti se u Aziju odakle su i došli, ali da će oni, Bošnjaci, ostati u Bosni i dalje ispovijedati čistu islamsku vjeru.“ Durando je na osnovu takve ocjene raspoloženja naroda u Bosni zaključio da „vjera zamjenjuje nacionalne programe“.[11] Takođe je dobro uočio kad je tvrdio da je u ovoj provinciji nejednako raspoloženje stanovništva sve tri vjere prema nagoviještavanom pripajanju Bosne i Hercegovine Austriji, što se pokazalo kao sasvim tačno prilikom okupacije 1878. godine. Muslimani su se zaista požrtvovano i hrabro borili protiv nadiranja austrougarske vojske, ali nisu mogli spriječiti okupaciju.
Poslije naglog pogoršanja odnosa između kneževske vlade i Portinih garnizona u gradovima u 1861. godini, Srbija je uspjela da se s Visokom Portom dogovori o tome da muslimansko stanovništvo koje je boravilo po gradovima u Srbiji napusti odmah svoje domove. Porta je odlučila da ove „sultanove musafire“, kako ih je bosanski valija uobičajio nazivati, odnosno muhadžire, kako ih je pravilnije domaće stanovništvo nazivalo, naseli u Bosanskom ejaletu. Istovremeno su obrazovane dvije potkomisije, osmanska i srpska, da procijene vrijednost njihovih nepokretnih dobara koje je Srbija trebalo da isplati Turskoj.
Još od polovine 1862. godine, muhadžiri su počeli neorganizovano i u većim grupama prelaziti preko Drine u Bosnu. Tih dana bosanske vlasti su im odredile privremeni smještaj uglavnom u zvorničkom kajmakamluku. Austrijski generalni konzul baron Stjepan Jovanović je 6. februara 1863. godine izvijestio ministra Rehberga da je najvrijednija stvar ovog vremena bilo upravo zbrinjavanje i naseljavanje muslimanskih porodica koje su u Bosnu došle iz Srbije. One su privremeno smještene po privatnim kućama. Vlasti su im davale novčanu pomoć iz državne kase. Međutim, ta pomoć je bila nedovoljna za njihovo minimalno izdržavanje, pa su lokalne vlasti pristupile sakupljanju dobrovoljnih priloga za izbjeglice. U nekim krajevima su svi stanovnici bili obavezni da uplate novčani prilog „pa i hrišćansko stanovništvo.“
O trajnom smještaju muhadžira iz Srbije govorilo se posvuda. Pošto su proturane glasine da će se oni pretežno naseliti na zemljištu koje su hrišćani kmetovi dotad već obradili i sa kojeg nisu ubrali plodove, te da će to biti sprovedeno silom, Jovanović se obratio valiji s pitanjem da li su te glasine tačne. Šerif Osman-paša mu je rekao da su to samo glasine. Vlasti će „sultanove musafire“ naseliti tek u proljeće, dakle u vrijeme dok zemljoradnici nisu ni obradili zemljišne površine i kmetovima neće biti nanesena nikakva šteta. Konzul je bio uvjeren da je valija govorio istinu. On je izvijestio Rehberga i o tome da se u Bosni pristupilo opštem regrutovanju, ali su proturane neprovjerene vijesti da će njime biti obuhvaćeni i hrišćanski mladići. Valija je i ovu glasinu odbacio kao netačnu. To se kasnije pokazalo sasvim tačnim. Tih godina je u Bosanskom ejaletu uglavnom vladao mir; samo je bihaćki kajmakam 5. februara 1863. godine izvijestio valiju „da se među stanovnicima kajmakamluka zapaža uznemiravajuća uzrujanost“, a za nju je okrivio strane emisare koji dolaze iz Srbije i Vojne krajine.[12]
Uporedo sa smještanjem muhadžira, potkomisije su procjenjivale njihovu nepokretnu imovinu u Srbiji. Osmanska potkomisija je procijenila tu imovinu na šest miliona groša, a srpska na tri i po miliona. „Ova velika razlika došla je otuda što je sa turske strane uzeta kao osnova za procenu vrednost imanja pre 1862. godine. Srpska potkomisija smatrala je da je jedino pravedno stanovište – držati se vrednosti u trenutku pregovora. U tom vremenskom razmaku cene kuća morale su pasti usled jednovremenog iseljavanja 3 do 4.000 osoba. Vrednost im je i dalje opadala, jer su ostale napuštene i izložene propadanju.“[13] Svakako je procjenu trebalo utvrditi onda kad su muhadžiri bili prisiljeni da se isele, a prorijeđeni su podaci o tome da su njihove kuće ostale neuseljene i da im je zbog toga cijena mogla opasti.
Način života domaćeg srpskog stanovništa je uticao na to da su zanemarivani oni običaji koji su bili ukorijenjeni kod muslimanskog stanovništa, kako o tome piše Blagoje Živković. „Dok su bili u Užicu Turci oko cele varoši bilo je mnogo votnjaka, a turske kuće su bile ograđene zidom. Stoga što njine žene nisu nikud izlazile, svaka je kuća imala vodu... Kad su Turci izašli i otišli u Bosnu, Srbi su zapustili sve vode, od najmanje 120 tekućih voda – česama – danas nema više od stotine – sve je to zasuto...“[14] Ipak, procjena imovine vršena je između Srbije i Turske, i to nije imalo uticaja na njihovo ubrzanije ili usporenije naseljavanje u Bosanskom ejaletu. Osim toga, muhadžiri iz Srbije nisu mogli uticati na procjenu njihove imovine koja je ostala u Srbiji te nisu ni mogli ustanoviti da li je ona procijenjena u stvarnoj vrijednosti ili je to bila pogodba dvaju komisija.
Čim je dobio dozvolu iz Carigrada da u Bosni može stalno naseliti bivše stanovnike Užica i Sokola, valija je izjavio da bi bilo dobro da se oni razmjeste u Bijeljini, Zvorniku, Tuzli, Maglaju i Sarajevu. Očevidno je vodio računa o tome da su muhadžiri do tada živjeli u gradovima i da su se bavili gradskim privređivanjem te da bi ih zbog toga trebalo smjestiti u bosanske gradove koje je nabrojao. Nasuprot njemu, Šefik-beg je predložio da se svi nasele na jedno mjesto, na državno zemljište koje je ranije pripadalo Huseinbegu Gradaščeviću. Očevidno je, pisao je Ščulepnikov svojoj vladi, da Šefik-beg nije vodio računa o tome da „užički turci nisu zemljoradnici, nego su većinom gradski stanovnici - trgovci i zanatlije“ i da će se oni vrlo teško prilagoditi životu na novom močvarnom i poljoprivrednom zemljištu. Sarajevski medžlis je prihvatio valijin prijedlog da u Sarajevu i njegovoj okolini naseli oko stotinu užičkih porodica.
Prisilno iseljavanje muslimanskih stanovnika iz gradova u Srbiji bilo je propraćeno njihovim nezadovoljstvom, pa i pružanjem otpora. Tako su stanovnici Sokola izjavili da nikako ne žele napustiti svoje kuće. „Početkom novembra 1862. ovaj nesporazum je mogao dobiti široke razmjere, jer su stanovnici Sokola izjavili ne samo što neće da se sele iz grada već su spremni da iz tvrđave pruže otpor svakom nasilnom pokušaju iseljavanja, te da će se braniti do posljednjeg.“[15] I pored snažnog protivljenja da napuste svoje domove, Sokoljani su se ipak morali iseliti, a pri tom nisu pružili otpor koji su bili nagovijestili.
Bosanski valija je odredio da se većina muslimanskih „sultanovih musafira“ prognanih iz Srbije ipak smjesti u naselja koja će se za njih podići uglavnom u zvorničkom kajmakamluku. Zato je 14. aprila 1863. godine krenuo iz Sarajeva u sjeverne krajeve ejaleta da bi odredio zemljište na kojem će se podizati ta nova naselja. Na polasku je izjavio da će usputno rješavati i druga sporna i neriješena pitanja koja su u njegovoj nadležnosti. Tako će provjeriti kako se izvode radovi na izgradnji druma Sarajevo-Brod i riješiti spornu dionicu kod Vranduka kako bi se gradnja nesmetano nastavila.[16] Na svom putu u Posavinu, valija je 17. aprila stigao u Maglaj, a potom nastavio putovanje preko Doboja i Modriče do Gradačca u koji je stigao 19. aprila 1863. godine.
Stručna komisija, koju su sačinjavali Bedri-beg i jedan inženjer, krenula je iz Sarajeva nekoliko dana prije valije drugim pravcem. Oni su najprije preko Zvornika došli u Bijeljinu, onda u Brezovo Polje gdje su odredili zemljište za novo naselje, a potom se u Gradačcu pridružili valiji da bi odredili teren za izgradnju naselja na bivšem imanju Huseinbega Gradaščevića. U toku boravka u Zvorniku, oni su razgovarali sa doseljenicima iz Srbije koji su im izjavili kako ne odobravaju da se za njih grade nova naselja. Tom prilikom, oni su predlagali da im se isplati novčana odšteta za njihova imanja ostavljena u Srbiji i da im se onda dozvoli da slobodno izaberu mjesta u kojima će podići svoje nove domove. Ovo tim prije što se većina doseljenika u ranijem mjestu stanovanja bavila isključivo trgovinom i zanatima, pa ukoliko ih smjeste na jedno mjesto, ili nekoliko mjesta, ne bi se mogli baviti svojim dotadašnjim zanimanjem. Poručili su valiji da upravo zbog toga ne mogu prihvatiti ni njegovu odluku da ih naseli u poljoprivredne krajeve.
U vrijeme valijinog odsustvovanja iz Sarajeva, 6. maja je stigao Portin vanredni mubašir (izaslanik) Zija-beg, koji se od dolaska u Sarajevo ponašao neuobičajeno. Naime, bez valijinog prisustva je sazvao ugledne ljude iz ejaleta i objavio im ferman o svojim zadacima u Bosni. Zatim je obavio protokolarne posjete stranim konzulima i priredio prijeme za njih. Na prijemu, koji je za njega priredio mubašir, konzul Jovanović je saznao da će on ostati u Bosni znatno duže nego što mu je fermanom bilo određeno jer, kako je sam izjavio, „ovdje ima puno posla za njega“.[17] Do tada su mubaširi sve obavljali uz valijinu saglasnost i uz njegovo prisustvo. Zašto je Zija-beg tako postupio nije nigdje objasnio. Valija je u to vrijeme obilazio mjesta u Posavini radi određivanja zemljišta za nova naselja. U Gradačcu ga je posjetio i fra Martin Nedić.
Toliški župnik fra Martin Nedić započeo je u Tolisi zidati novo crkveno zdanje za koje do tada nije dobio dozvolu, pa je pokušao privoljeti valiju da mu izdjejstvuje Portino odobrenje. O sadržaju razgovora sa valijom i mufetišom, Nedić je odmah upoznao austrijskog generalnog konzula, svakako u namjeri da se i konzul založi kod valije kako bi dobio potrebno odobrenje za podizanje crkve. U svom pismu Jovanoviću, on je detaljno naveo cijeli tok razgovora sa valijom:
Presvitli Gospodine c.k. Glavni Konzule!
Sovim pismom javljam Vam čestitog Vezira Osman paše dolazak ovdi u
Tolisu. On je dne 19. Travnja čatiso u Gradačac, gdi sam mu ja slideći dan pristupio, za učinit naklon. Isti me je uljudno primio pa u dugom razgovoru
upita ga ja: Gospodaru! kamo Ferman, da moremo gradit cerkvu u Tolisi? Odgovori: piso sam na Devlet, dojtiće Ferman ako Bog da. Dne 22. Travnja na Zapovid Vezira dojdu u Gradačac Popovi i knezovi i sakupljenim kaza Vezir ovo: ja imam nalog od Devleta da na mirinskom zemljištu smjestim carske goste (musafire) koi su iseljeni iz Srbie, od ovih gostiuh ima se naselit u Selo Orašzu na obali Save (sahat daleko od Tolise) oko 250 kućah. I za ovo obavit imadu se iz Orašja dignut Seljani svi (Srbi) koim će se na drugom mjestu dati selišta. Tom prigodom kaza Vezir i ovo: imam naredbu od Visoke Porte, da ponudim carske kmete, neka ako hoće odkupe zemlje, koje obrađuju.
Dne 22. Travnja Vezir i kajmakam tuzlanski sa mnogom pratnjom dojdoše ovdi kmeni i kahvu popiše. Opet u razgovoru ja napomenu Ferman za gradnju cerkve, Vezir odgovori: Vi ste falili, jer niste pravnijem pravcem tražili Ferman. Ja odgovori: neznam pravnijeg pravca, nego što smo četiri mazbatte izvadili od gradačkog Medschlissa; koje smo preko rukuh kajmakama slali Veziru, a Vezir valjda ji je slao na Devlet. Pri polasku Vezir prigleda početo lani zidanje i reče: ovo proslidite zidat, u tom će stignut Ferman i za cerkve. Prinoćio Vezir pod šatorom dne 23. proš. mis.ode u Berčki i Belinu pa dne 30-tog istog miseca opet dojde u Tolisu, komu pod šatorom ja pristupi i opet u dugom razgovoru reče mi: jesteli počeli zidat? Ja odgovori: nisam jer još pribavljam kreč, i pisak, pakću lahko počet zidat. On mi i opet veli: falili ste, jer se niste deržali pravca za dobit Ferman od Devleta. Pri rastanku reče mi Vezir: sutra ću sa Mufetiš pašom (carskim Povjerenikom) doći kvama na kahvu, pa dne 1. Svibnja zbilja i dojdoše. Prigleda opet započeto zidanje Mufetiš upitame: jer ste sa starog mista preselili ovdi? Ja odgovori: jer ono misto voda topi. On: sčijem ste dozvoljenjem to učinili? Ja: sa Churšid pašinim, koi je tada bio Vezir na Bosni. I tada je Vezir naredio Kajmakamu tuzlanskom Izak paši, a ovi Medschlissu Gradačkom, i ovi je prigledao staro i novo misto, ter smo prominili zemlju za zemlju, staru mi prodali carskim kmetim, a na ovoi smo se smistili. Mufetiš: imateli na to pismo? Ja: nejmamo, al nismo ni na staro zemljište imali pisma, jer nam je od starina ostalo. Mufetiš: buduć da nejmate pisma na vaše zemljište, nit imate pisma s koim vam je dopušteno da ovu, i ovoliku kuću načinite, ovo se ima porušit. Za tim upita me Mufetiš: koliko ste potrošili, dok ste ovu kuću načinili? Ja odgovori: dok je samo pokrivena potrošili smo 500 dukatah, i to na majstore, i pribavljanje materiala, i župljani su bez platno nadničili. Dok je pako ponutrica sva dogotovljena, neznam koliko je potrošeno. Turci vele od prilike još 500 dukat, daklen sva kuća stoi 1.000 Dukat. Mufetiš veli: he! toliko će vam Devlet platit, i zabiližit misto drugo, pa na njem gradite. Ja velim: mi nemožemo van u sredini župe biti, a ovo je sredina, i kad bi se mi pokrenuli, imalo bi se 5.000 katolikah odavle pokrenut, i na drugo misto preseliti. Mufetiš i ovo i dva krat reče: Vas je netko drugi nagovorio je daovdi kuću i cerkvu gradite. Ja mu odgovori: nitko Efendum. Vridno je napomenut, da kad sam i u Gradačcu i ovdi izlazio prid Vezira odmah je činio da na stolu sjednem, a ni jedan od begah ne bi bio prisutan našem razgovoru. Al Mufetiš u moju sobu došao ne reče mi: da sjednem, a pusti da prisutan bude Hadži Muhamed beg Gradačević, koije najpoglavitiji protivnik i tužitelj krštenog zakona, i svake prosvjete europejske. Pa i ovo napominjem što Mufetišpaša kod mene ni kahvu nehtjede posrkat.
Na poslidnjem razgovoru prid Mufetišem Vezir reče: sinoć sam kazao, da ste vi falili nedržeći pravca zadobit Ferman. Mojim mnenjem kod njia je moja falinka ta, što posli nego nisam mogo po Turcim dobit Fermana, obratio sam se na Slavni c.k. Austrianski glavni konzulat i visoku Internuntiaturu. Ičim ovo javljam ostajem nadalje odanosti Vašeg Presvitlog Gospodstva preporučujući se jesam u
Tolisi dne 5. Svibnja 1863.
Pokorni sluga O. Martin Nedić
Župnik Tolise[18]
Austrijski generalni konzul je podržao Nedićevu molbu kod bosanskih vlasti, što mu nije bilo teško jer se ni Osman-paša nije protivio gradnji crkve u Tolisi. Već je 24. marta 1864. godine fra Martin Nedić imao u svojim rukama dozvolu za gradnju crkve i otad je ona tekla nesmetano.
Valijino kretanje po Posavini pratile su austrijske pogranične vlasti i ukazivale mu uobičajene počasti. Iz pisma koje je Andrija Torkvat Brlić uputio 3. maja 1863. godine u Zagreb u vezi sa Osman-pašinim putovanjem proizlazi da je valija 2. maja došao u Bosanski Brod. Hrvatski ban Šokčević je odmah odredio delegaciju koja će u njegovo ime pozdraviti valiju u Bosanskom Brodu. Na čelu ove delegacije bio je komandant slavonskobrodske tvrđave koji je sa pratnjom u svečanim uniformama pozdravio valiju. Osman-paša ih je srdačno primio i počastio kafom i čibukom. Valija im je tom prilikom izjavio da će se za muslimanske doseljenike iz Srbije izgraditi 300 kuća na desnoj obali Save naspram Slavonskog Šamca, a „1.400 kuća iznad Bosanskog Broda“. Poslije završenog prijema, valija se istog dana prevezao u Slavonski Brod i u šest sati uveče ukrcao u parobrod i otplovio u pravcu Berbira. Na rastanku je izjavio delegaciji koja ga je dočekala u Slavonskom Brodu da će najprije otići u Banja Luku i otuda se vratiti u Bosanski Brod i uzvratiti posjetu. Pukovniku Vagneru je rekao da je već odredio zemljište za izgradnju potpuno novih naselja: Brezovo Polje naspram Račinovaca, Orašje naspram Županje i Orahova naspram Jablanca.[19] Inače se u Bosni mnogo govorilo o tome kako je Porta odlučila da u ovaj ejalet naseli i druge narode iz Azije.
Austrijski konzularni agent u Tuzli obavijestio je Generalni konzulat u Sarajevu da se u zvorničkom kajmakamluku naveliko šire glasovi kako će se u proljeće 1864. Godine graditi još novih naselja u koja će se smjestiti Čerkezi. Generalni konzul je ove vijesti primio kao vjerovatne, jer je i on smatrao da valija to čini radi toga da bi se uz samu graničnu liniju s Austrijom, koja je „satima udaljena od prvih muslimanskih naselja“, izgradila nova naselja za muslimane i na taj način potislo hrišćansko stanovništvo sa granice. „Štaviše, smatralo se da će prvo takvo naselje za Čerkeze biti izgrađeno u Rači.“ Valija je izričito naglasio konzulu da se nova naselja za muslimanske doseljenike iz Srbije podižu u Posavini, samo zbog toga da bi naselio stanovnike na „pustim prostranstvima“ i da to nije ni u kakvoj vezi s tim da on muslimanske doseljenika razmješta uz austrijsku granicu, da bi na taj način odatle potisnuo hrišćansko stanovništvo.
Konzul mu nije vjerovao nego je izvijestio svoju vladu u Beču da to valija čini smišljeno, planski i sistematski kako bi krajeve koji su naseljeni isključivo hrišćanskim stanovništvom razdvojio naseljima muslimana i osigurao granicu prema Austriji.[20]
U vrijeme valijinog odsustvovanja iz Sarajeva, Portin mufetiš Zija-beg je preuzeo upravljanje ejaletskim poslovima. I to je dotad bilo neuobičajeno. Kad je za to saznao, valija je bio iznenađen tim više što je mubašir sazvao na vijećanje i Veliki upravni savjet, a to je spadalo isključivo u valijinu nadležnost. Naime, Zija-beg je sazvao Veliki upravni savjet i sve pokrajinske starješine i od njih zatražio da mu podnesu izvještaj o radu i polože račun za novčane izdatke za izvođenje javnih radova. Čak je zapečatio ejaletsku kasu i smijenio muhasebedži-efendiju Rašida Našid-efendiju. To je kod upravnih činovnika izazvalo pravu pometnju u Sarajevu, ali i u sjedištima kajmakamluka. Do tada nije nikad bilo preduzimano tako nešto, posebno u valijinoj odsutnosti, pa je valija to shvatio kao napad na sebe i neodobravanje dotadašnjeg rada. Čim je za to saznao, bosanski namjesnik ljutit zbog brzine kojom je mubašir sve to obavio, valija je najavio svoju ostavku tim odlučnije što je Zija-beg zabranio da mu se ukažu počasti prilikom povratka u Sarajevo. Strani konzuli u Sarajevu su povoljno ocjenjivali valijine mjere koje je do tada preduzimao u cilju unapređenja rada u provinciji, a posebno na započetoj rekonstrukciji postojećih drumova i izgradnji novih dionica. Drum od Sarajeva do Broda je već bio potpuno dovršen za saobraćaj, kao i cesta od Sarajeva do Novog Pazara za prevoz robe i ljudi, te put od Sarajeva preko Travnika do Livna i dalje prema Sinju.[21] To je valija sve učinio za nepune tri godine svog upravljanja Bosanskim ejaletom i to nije moglo ostati nezapaženo. Ovaj sukob je ubrzo izglađen po njegovom povratku u Sarajevo, pa je Rašid Našid-efendija početkom juna ponovo preuzeo svoje mjesto muhasebedži-efendije. Ni Osman-paša nije podnio najavljenu ostavku na položaj bosanskog valije. Valija se vratio u Sarajevo u trenutku kad je i talijanski konzul započeo rad u novoosnovanom italijanskom konzulatu u Sarajevu.
Pored Austrije, Francuske, Engleske i Rusije, konzulat u Sarajevu otvorila je i Italija i tako istakla svoje interesovanje za prilike u Bosni i Hercegovini i na Balkanu. Konzul Cezar Durando je slao svojoj vladi opširne izvještaje o Bosni i Hercegovini, a posebno se interesovao za enklave Klek i Sutorinu kojima je Bosanski ejalet izlazio na Jadransko more. U pitanju je bila mogućnost da Italija preko ovih enklava uspostavi trgovačke veze sa Bosnom i Hercegovinom i tako potisne Austriju koja je preuzela gotovo svu trgovinu sa njom.
Iako se vratio u Sarajevo, valija je nastavio da prati kako se grade nova naselja na sjeveru Bosne. Polovinom juna 1863. godine, tamo je uputio Muhijedin-pašu i svog ćehaju koji su najprije otišli u Zvornik. Oni su dobili zadatak da među muhadžirima skrše otpor onih koji su odbijali da se nasele u naseobine sagrađene isključivo za njih. Njima su doseljenici izjavili da oni jedino traže da im se isplati novac, a oni će se dalje pobrinuti za svoj smještaj i sami sebi izgraditi kuće po svom ukusu i mogućnostima. Najnezadovoljniji su bili oni doseljenici koji su se smjestili u Zvorniku i njegovoj okolini; tražili su novac za odštetu, a ako im se ne udovolji izjavili su da će se radije vratiti u Srbiju, odakle su i došli, nego da se nastane u krajevima uz Savu. Štaviše, Užičani su izjavili da im je srpska vlada već odobrila da se mogu vratiti, s tim da mogu slobodno ispovijedati svoju islamsku vjeru, a vratiće im i njihove kuće i radnje. Srpska vlada je od njih jedino tražila da plaćaju godišnji porez u iznosu od devedeset groša.[22]
Koliko je to bilo tačno nismo mogli utvrditi, jer o tome nismo pronašli dokumente. Izgleda da su Muhijedin-paša i valijin ćehaja uspjeli da u Zvorniku uvjere većinu doseljenika kako je ipak najbolje da ne pružaju otpor nego da se nasele tamo gdje im je valija odredio, pa su nastavili put do Bijeljine, a zatim obišli Posavinu da nadgledaju radove na izgradnji novih naselja. Uvjerili su se da izgradnja kuća u novim nsredinama teče ubrzano i da se istovremeno podižu nova naselja. Tako je novo naselje Šamac izgrađeno na ušću Bosne u Savu, a Šerif Osman-paša mu je namijenio ulogu glavnog trgovačkog mjesta u ejaletu.[23] Zato je istovremeno sa podizanjem novih urbarnih sredina građen i drum kojim taj grad biti povezan sa postojećim glavnim drumom Sarajevo–Brod. I na ovaj način je valija htio da udovolji zahtjevima doseljenika koji su isticali činjenicu da oni čine gradsko stanovništvo koje se isključivo bavi trgovinom i zanatima. Ipak je bilo doseljenika koji se nikako nisu mogli pomiriti sa načinom na koji su bili primljeni u Bosni, a ni smještajem koji su dobili, pa ni izgradnjom novih naselja za njih, te su i dalje negodovali. Ni vlasti nisu odustajale od toga da ih silom natjeraju da se smjeste u nova naselja. Tuzlanski je kajmakam uhapsio muhadžire koji su se najviše opirali, a ostalima zaprijetio da će ih uputiti u Sarajevo gdje ih je, po njegovim riječima, očekivala još stroža kazna. Najnezadovoljniji su bili Užičani i Sokoljani. Oni su odlučili da se žale Visokoj Porti u Stambolu. Da li su zaista i uputili žalbe nismo mogli utvrditi iz sačuvanih konzulskih dokumenata. Šaputalo se među doseljenicima, da su se četiri porodice, koje su se doselile iz Šapca u Bijeljinu, nezadovoljne načinom prijema i smještaja, vratile u Šabac i tamo prešle na pravoslavnu vjeru.[24]
Konzularni agent u Tuzli major Nikola Omčikus obavijestio je austrijskog generalnog konzula da vlasti vrše nasilje nad onim hrišćanima koji su imali kuće na zemljištu na kojem su podizana nova naselja. Omčikus navodi da su mu lica u koja ima puno povjerenje saopštila ove podatke. Među njima se nalazio i jedan seoski knez iz Šamca. Riječ je o tome da je vlast naredila da se svih šest kuća u kojima su stanovali pravoslavni kmetovi isele odmah, da bi se na tom zemljištu podiglo novo naselje. To je isto učinjeno i sa kmetovima u Tišini, Prudu i Orašju. Omčikus je dalje saznao da je zemljište na kojem se podizalo novo naselje Šamac, u stvari pripadalo udovici Salihbegovićki; naime, kmetovi su od nje kupili placeve na kojima su podigli kuće, a njene zemljišne parcele uzeli u zakup. Udovica se na ovaj postupak vlasti prema njenim kmetovima žalila medžlisu u Gradačcu, ali njena žalba nije ni razmatrana. Saznavši za ovo, kmetovi u Orašju su rasprodali budzašto svoje kuće jer im je priprijećeno da će biti odmah srušene ukoliko ih ne prodaju medžlisu u Gradačcu. Nekoliko oraških kmetova se ipak požalila medžlisu na takav postupak vlasti. Ni njihove žalbe nisu uopšte razmatrane. Tako su kmetovi naprosto otjerani sa zemlje. Neki uporniji su pohapšeni, neki su zastrašivani, dok na kraju nisu svi morali napustiti ovo zemljište.[25]
Nezadovoljstvo pređašnjih stanovnika bilo je još veće zbog represivnih mjera koje su preduzimale bosanske vlasti prilikom zbrinjavanja doseljenika. Nova naselja Orašje i Šamac nisu još bila dovršena polovinom juna 1863, kako je bilo predviđeno, a doseljenici su počeli stizati na ova područja. Vlasti su se onda dovijale tako što su neke hrišćanske porodice nasilno izgonile iz njihovih kuća i u njih privremeno smještale doseljenike. Isto je postupano i sa trgovcima kojima je tom prilikom propadala i roba, pa su se oni spašavali bježanjem na austrijsko područje.[26]
Italijanski konzul je obavijestio svoju vladu o izbijanju nereda u Bijeljini zbog bahatog ponašanja vojnika iz garnizona. Povod za nemire bio je taj što se jedan oficir nasilno uselio u neku privatnu kuću. Stanovnici su izišli na sokake, javno protestovali, vikali i galamili i onda se pojavio požar. Konzul se čudio kako je moglo doći do požara ako su stanovnici samo izišli na sokake, pa je zaključio: „Pretpostavlja se da su mještani sami izazvali požar s namjerom da za to optuže vojnike i na taj način uveličaju njihove greške. Izgleda da su se tom prilikom ujedinili muslimani i hrišćani protiv vojske. To bi najvjerovatnije bila istina, pošto se zna da bosanski muslimani preziru Turke jer ih smatraju osvajačima koji se ne drže nekadašnjih tradicija.“[27]
Prema izvještajima koje su špijuni slali pograničnim komandama Vojne krajine o prilikama u zvorničkom kajmakamluku, a posebno o izgradnji novih naselja, proizlazi da su Orašje i Šamac građeni po sličnim planovima. U Šamcu je istovremeno podizano 315 potpuno novih kuća.[28] Konzularni agent Omčikus obišao je Šamac 21. septembra 1863. godine da bi se uvjerio kako i gdje se podiže to naselje. Izvijestio je Generalni konzulat u Sarajevu da se u Šamcu gradi 306 potpuno novih kuća.[29] To su pretežno male kuće od drvne građe i pokrivene šindrom. Oko cijelog naselja je podignut visok nasip da bi spriječio potapanje naselja prilikom visokog vodostaja Save. Sa sličnim namjerama je i vladika Dionizije obišao ove predjele. On je putovao preko Gradačca u Šamac i Brčko, pa je izjavio Omčikusu kako se lično uvjerio da se za muslimanske doseljenike grade potpuno nova naselja.[30]
Pošto su radovi privedeni završetku, u ove krajeve je uslijedio dolazak najviših dostojanstvenika Bosanskog ejaleta. Šerif Osman-paša i Muhijedin-paša su obišli novopodignuta naselja početkom jeseni 1863 godine; 18. septembra su krenuli iz Tuzle prema Zvorniku, a onda nastavili prema Bijeljini. Valija je 8. oktobra stigao u Orašje i potom produžio u Šamac. Pošto se u to vrijeme već bila smjestila većina stanovnika, valija se interesovao kako su se smjestili, jesu li zadovoljni i kakva im je još pomoć potrebna. U Bijeljini su ga obavijestili da se iz sela Međaša iselilo petnaest porodica u Srbiju, navodno zbog previsokog poreza. Ispitujući stvarne razloge iseljavanja velikog broja stanovnika iz jednog sela, valija je utvrdio da je kriv i seoski spahija Mustajbeg Ajanović, pa ga je javno ukorio. Mustajbeg je pokušao da umanji svoju krivicu tako što je nabijedio seoskog kneza Mirka da je organizovao iseljavanje stanovnika Međaša u dogovoru sa srpskim vlastima kojima je obećao da će iz Bosne organizovati preseljavanje do tri hiljade ljudi. Valija je naredio da se knez odmah uhapsi i sprovede istraga nad njim.[31] Tako je u jesen 1863. godine uglavnom završeno naseljavanje novih naseobina na sjeveru Bosne. O tome koliko je gdje naseljeno novih doseljenika, podaci se razlikuju.
Pouzdano se zna da je 3.000 stanovnika Sokola porazmještano u Zvornik, Bijeljinu, Gradačac, Modriču, Zenicu, Rogaticu i Višegrad, a samo šest porodica u Sarajevo.[32] Očevidno je većina smještena po novim naseljima. Kao što se vidi, valija im je odredio novo boravište u Posavini, a osim kuća dobili su i zemljišne parcele za obradu. Za izgradnju ovih naselja, Porta je uvela poseban porez. Konzul Durando je izvijestio svoju vladu da je u Kozluku na Drini izgrađeno 110 kuća, Brezovu Polju na Savi 250, Aziziji 200, Šamcu 200 i Orahovi 200 kuća. Osim ovih potpuno novih naselja podignut je veći broj kuća i u bihaćkom kajmakamluku. Prema Durandovoj procjeni, na ovaj način je smješteno oko 1.200 porodica sa oko 7.000-8.000 članova.
Prema rasporedu novih naselja bilo je očevidno da su ona podignuta duž granice prema Austriji i Srbiji, a to je, kako je naveo Durando, sigurno urađeno smišljeno i planski. Nije bilo sumnje u to da su bosanske vlasti imale cilj da povećaju broj naselja sa muslimanskim stanovništvom u graničnim krajevima kako bi se i na taj način spriječio sve veći uticaj susjednih država na hrišćansko bosansko stanovništvo. I Porta je, dakle, obratila veću pažnju na Bosanski ejalet. To se moglo uočiti i po tome što su se gotovo svi bosanski begovi koji su 1852. godine bili doživotno prognani iz Bosne, upravo do 1863. godine vratili u Bosnu. Za njih su bila obezbijeđena mjesta u medžlisima, a postavljeni su i na druge važnije položaje u administraciji i vojsci. Da bi podstakao sklapanje brakova, sultan je izdao ferman kojim je zabranio ženama da javno nose zlatni nakit i biserne ogrlice i ograničio taksu koju su imami mogli naplaćivati za sklapanje braka. Ovo se svakako odnosilo na muslimansko stanovništvo, jer se upravo kod njih sklapao sve manji broj brakova. To se objašnjavalo time što su oni naglo siromašili uslijed smanjenih prihoda po posljednjim Portinim agrarnim mjerama, ili uslijed smanjenih prihoda od stočarstva zbog pomora stoke od stočnih bolesti koje su posljednjih nekoliko uzastopnih godina harale po Bosni.
Nasuprot muslimanskom stanovništvu, hrišćanski trgovci su se naglo bogatili i svojim ženama kupovali skupocjen nakit, ali su ga njihove žene nosile krišom. „Zbog toga su žene iz bogatijih hrišćanskih porodica izvan kuća bile ogrnute kaputima da ne bi pred muslimanima pokazivale svoje bogatstvo.“[33]
Iz gotovo svih izvještaja u kojima se donose podaci o broju izgrađenih kuća za muslimanske doseljenike iz Srbije proizlazi da je u Kozluku podignuto 110, Brezovu Polju 250 i Orahovi 200 kuća. Podaci se razlikuju za Donju Aziziju, odnosno Orašje, i Gornju Aziziju, odnosno Bosanski Šamac. Za Orašje se najčešće navodi 241, a za Šamac 315 kuća. Međutim, podaci o broju novoizgrađenih kuća i broju stanovnika u njima koje je valija Šerif Osman-paša dao engleskom konzulu u Sarajevu neposredno poslije završene gradnje novih naselja, svakako su najpouzdaniji. Bosanski namjesnik je izjavio da su u zvorničkom kajmakamluku podignuta nova naselja: Kozluk (zvornička kaza) u kojem je izgrađeno 118 kuća i u njima smješten 571 stanovnik, Brezovo Polje–Brezovoselo (bijeljinska kaza) u kojem je sagrađeno 300 kuća i smješteno 1.555 stanovnika, Orašje–Azizija (gradačačka kaza) u kojem je izgrađeno 200 kuća i u njima nastanjena 963 stanovnika, Bosanski Šamac–Gornja Azizija (gradačačka kaza) u kojem je izgrađeno 260 kuća i u njima smješteno 1.180 stanovnika. U banjalučkom kajmakamluku izgrađeno je novo naselje Orahova (gradiška kaza) u kojoj je sagrađeno 225 kuća i naseljeno 1.090 stanovnika. Osim ovih novoizgrađenih naselja podignute su nove, ili osposobljene stare kuće za stanovanje i u drugim dijelovima Bosanskog ejaleta. Tako je u Zenici osposobljeno za stanovanje 150 kuća, a u Kostajnici (kozaračka kaza) izgrađene su 182 kuće i u njima smješteno 728 stanovnika. Sva nova naselja sagrađena su po istom planu sa pravilno raspoređenim ulicama, snabdjevena su dovoljnim količinama pitke vode, imaju po jednu džamiju, a svaka porodica je dobila poveću obradivu parcelu od 25-40 dunuma. Svi ovi novi stanovnici doselili su se iz Beograda, Užica, Sokola i Šapca.
Engleski konzul je izvijestio svog pretpostavljenog generalnog konzula u Istanbulu da je valija obišao sva novopodignuta naselja da bi se upoznao sa tim kako su doseljenici smješteni. Usputno je izvršio inspekciju radova na izgradnji novih cesta. Time se posebno ponosio. Naime, kad je valija došao u Sarajevo zatekao je samo jedan dobro održavan drum od Sarajeva do Travnika, koji je bio izgrađen u Omer-pašino doba (1851), a tada, dakle za nepune tri godine njegove uprave, u Bosni je već bilo izgrađeno cesta u dužini od 516 milja, ili 172 sahata hoda.[34]
Na taj način je, dakle, smješteno u Bosni ukupno 6.087 stanovnika; i talijanski konzul je procijenio da se u sjevernoj Bosni naselilo oko 1.200 porodica. Po njemu u Orašje su naseljena 304 Užičanina u 140 kuća, 134 Beograđanina u 75 kuća, 47 Šapčana u 25 kuća i četiri Sokoljana u jednoj kući.[35] Očevidno je da se ovaj broj novih naseljenika u Orašju nije slagao sa onim koji je valija saopštio engleskom konzulu. Izgleda da su neki doseljenici iz Srbije sami sebi izgradili domove, svakako uz pomoć države. Međutim, nisu se svi ni doseljavali u isto vrijeme, pa otuda nejednaki podaci za neka naselja. Sigurno je to da su doseljenici iz jednog grada iz Srbije naselili jednu ili više mahala u novopodignutom naselju. Tako su se, na primjer, u Orašju, mahale nazivale: Beogradska mahala, Užička mahala, Šabačka mahala i Sokolska mahala.
Nije bilo sumnje u to da je u zvornički kajmakamluk naseljena većina doseljenika. O prilikama u ovom kajmakamluku, u vrijeme doseljavanja muhadžira iz Srbije, major Omčikus je podnio izvještaj u oktobru 1864. godine, u vidu odgovora na postavljena pitanja. Vjerovatno je to od njega zatražio generalni konzul da bi kompletirao podatke o Bosanskom ejaletu, koje je potom dostavio vladi u Beču.
1. Zvornički kajmakamluk, bez kladanjske nahije koja je 1863. pripojena sarajevskom kajmakamluku, nema više od 140 kvadratnih milja. Od toga su 38 posto obradivo zemljište, 30 posto šume, 22 posto pašnjaci i 10 posto neobradivo zemljište.
2. Oranice, livade i pašnjaci su vrlo plodni, ali se ipak izvozi tek šestina poljoprivrednih proizvoda. Zemljoradnici su obrađivali zemlju na veoma primitavan način i teško su prihvatali nova dostignuća u poljoprivrednoj proizvodnji. U srednje rodnim godinama proizvedu onoliko koliko im je potrebno za ličnu potrošnju. Glavne poljoprivredne kulture su pšenica, ječam, zob i kukuruz. Pšenica se najviše sije u zvorničkom i gradačačkom kraju, a kukuruz u bijeljinskoj okolini. Jednogodišnji prosječan rod žitarica se procjenjuje na oko 160 miliona oka. Za prodaju se najviše nudi kukuruz, a zatim pšenica. U Tuzli i Zvorniku se nalaze velike pijace za prodaju žitarica i najposjećenije su od juna do februara. Poslije žetve, prosječne cijene su: ječma 20 para za oku, pšenice 24, kukuruza 20 i zobi 16 para za oku. Žitarice se prodaju ne zato što se proizvodi mnogo i ima ih napretek, nego iz nužde da se dođe do gotovog novca. Samo manji broj veleposjednika ima veliku proizvodnju. Žitarice se čuvaju u posebnim spremištima uz kuće, zovu se hambari i uglavnom su građeni od drveta, a kukuruz se ostavlja u košarastim spremištima. Najplodniji predjeli su bijeljinska nahija i Posavina, a najneplodniji su krajevi oko Maglaja. Jesenji usjevi su sijani u oktobru, kukuruz u maju, dok je početak žetve u julu, a branje kukuruza krajem septembra. U ovom kajmakamluku se kao međuusjevi mnogo siju grah i krompir, ali ne na cijeloj teritoriji. Rijetko se uzgaja konoplja, a mnogo više lan, sađeno je ponešto i duhana, ali je njegov izvoz zbog visokih carina zanemarljiv. U vrijeme nerodnih godina uvozi se grah iz Austrije, a kad su rodne godine ima za izvoz kukuruza, pšenice, ječma i zobi. Posebno se mnogo izvoze šljive u austrijske krajeve.
3. Stočarstvo je uglavnom zanemareno. Najviše se uzgajaju goveda i svinje, a zatim ovce i koze. Sva stoka je sitnog rasta. Konji su srednjeg rasta, ali su jaki i izdržljivi. Srednje cijene za stoku su: jedan vo osam dukata, svinja dva dukata, ovca 45 pjastera, koza 30 pjastera. Pošto je 1864. godine harala goveđa kuga bio je zabranjen izvoz stoke. Iz ovog kajmakamluka prosječno je izvoženo oko 48.000 svinja. Ovce i koze nisu izvožene. Najveća stočna pijaca za rogatu marvu bila je u Gornjoj Tuzli, a za svinje u Bijeljini i Gradačcu. Mnogo su izvožene sirove kože, i to ponajviše u Austriju, zatim u Sarajevo i Visoko. Prosječne cijene su se kretale oko dva cvancika po komadu. Vuna je bila osrednjeg kvaliteta; neprana vuna je prodavana za 10, a oprana za 16 pjastera po oki. U Austriju je godišnje izvoženo prosječno po 200 centnera vune. Omčikus je zaključio da bi izvoz vune i stoke mogao biti znatno veći ukoliko bi se na austrijskoj strani pojednostavila carinska i sanitetska kontrola. Sva roba iz zvorničkog kajmakamluka je izvožena preko skela na Savi kojih je bilo mnogo. Vrlo velika trgovina je obavljana krznima divljih životinja. Prosječne cijene su bile: krzno vuka 20 pjastera, lisice 26 pjastera, kune jedan dukat, tvora 20 pjastera, jazavca 20 pjastera, divlje mačke 6 pjastera, vjeverice 30 para, zeca tri pjastera. Bezmalo svi stanovnici ovog kajmakamluka su se bavili pčelarstvom. Ono se stalno povećavalo. Med je prodavan po četiri pjastera za oku, vosak 23 pjastera, a uglavnom su izvoženi u Austriju.
4. Zvornički kajmakamluk je imao 35.661 kuću. U njima je stanovalo 251.470 stanovnika. To znači prosječno po sedam stanovnika u svakoj kući. Očevidno da su to bile veće porodice. Od njih je bilo 28.812 katolika, 105.312 pravoslavnih, 117.231 musliman (i Cigana) i 115 Jevreja. U većim naseljima ovog kajmakamluka živio je ovaj broj stanovnika:
Naselje
Broj stanovnika
Naselje
Broj stanovnika
Donja Tuzla
5. 264
Maglaj
3. 188
Zvornik
4. 870
Srebrenica
2. 301
Bijeljina
6. 074
Vlasenica (Birče)
1. 027
Brčko
2. 562
Gornja Tuzla
1. 271
Gradačac
4. 500
Janja
3. 510
Gračanica
2. 849
Modriča
1. 764
Najnaseljeniji su bili bijeljinski i gradačački kraj, a najnenaseljeniji maglajski, birčanski i srebrenički.
Austrijski konzularni agent je posebno donio podatke o pravoslavnom stanovništvu. Iz njegovog izvještaja proizlazi da je zvornička eparhija imala ova naselja sa brojem stanovnika i kuća:
Nahija
Selo
Broj kuća
Broj duša
Sadašnji pop
Gračanica
Srnice
29
168
pop Marko iz Bijele
Zuberovo Brdo
44
276
Brčko
Bijela
24
131
Bijela Kalajčiska
50
310
Cerik
18
107
Gračanica
Guste
12
80
pop Pero iz Gračanice
Gračanica, prva mahala
26
129
Skipovac
80
491
pop Pero iz Gračanice
Gračanica, druga mahala
39
235
pop Jovo iz Gračanice
Loinja
65
394
Malešić
10
64
Paležnica
28
148
pop Savo iz Osječana
Čifčije
20
119
Osječani I
15
87
Osječani II
96
559
pop Mojsija
Bušletić
37
220
Poturice
11
61
pop Antonije
Grabska
20
109
Postinje
35
223
Kožuh
89
510
pop Marko
Koprivna
120
706
pop Stojan
Vranjak
110
654
pop Jovo
Modriča
90
526
pop Georgije
Miloševac
102
600
pop Jovo iz Miloševca
Gradačac
Kruškovo Polje
35
214
Crkvina
73
429
Pisari
32
198
pop Georgije
Skarić
14
84
Tišina
21
130
Slatina Gornja
84
495
pop Mojsija
Slatina Donja
54
330
Skugrić Gornji
60
384
pop Sofro
Skugrić Donji
90
610
Krešnica
18
121
pop Todor iz Tolise
Tolisa Gornja i Radić
47
229
Zelinja
46
276
Borovo Polje
11
68
pop Đoko iz Zelinje
Riječani
10
64
Gradačac
60
389
pop Todor iz Gradačca
Samarevac
20
130
Nahija
Selo
Broj kuća
Broj duša
Sadašnji pop
Gradačac
Obudovac
140
846
pop Vaso
Bare
5
28
Batkuša
51
307
pop Jefto iz Batkuše
Grebnice
22
130
Brvnik
42
251
Kopanice
15
96
pop Nikola iz Batkuše
Vučilovac
19
110
Draganovci
31
191
Bukova Greda
10
64
Čović Polje
54
322
pop Marko iz Žabara
Žabar Donji
95
549
Žabar Gornji
180
1071
pop Stojan
Avramovina
28
160
Brežnice
12
86
pop Kosta iz Porebrica
Brčko
Porebrice
71
429
Mukatači
6
42
Gradačac
Krepšić
38
222
pop Arsen iz Brčkog
Brčko
Brčko
115
684
Boderište
97
578
Brka
10
71
Grbavica (Tetima)
24
140
pop Aleksa iz Brčkog
Buzekara, Sandići i Trnjaci
142
850
pop Đoko iz Mrtvaje
Dubravica
26
164
Brvnik
6
35
pop Tešan iz Lukavice
Pukiš
33
192
Crnjelevac
22
135
Lukavica
15
84
Brezje
12
71
Miladići
9
50
Vršani
9
58
Bijeljina
Tetima
46
280
pop Dmitar
Mirosavci
14
82
Piperci
41
250
Brusnica
11
62
Brčko
Mačkovac
17
109
Zvornik
Lobutska
68
400
Kozjak
15
82
Pirkovac
23
139
Jablanica
51
315
Nahija
Selo
Broj kuća
Broj duša
Sadašnji pop
Brčko
Zovik
36
210
pop Simo iz Zovika
Vuičić
20
120
Garevo
16
80
Lukavac
20
128
Rašljani
10
54
Ljubnica
80
416
pop Risto
Amajlije
54
329
pop Dmitar iz Bijeljine
Čipirovine
21
124
Bijeljina I
130
791
Pučile
48
278
Kovanluci
23
130
pop georgije iz Bijeljine
Krivci
21
118
Brijesnica
43
260
Crna Bara
10
58
Bijeljina II
100
612
pop Jančo iz Bijeljine
Obarska
Ljeljenča
155
63
948
376
Bijeljina
Janja
37
220
pop Gavro iz Janje
Ruotina
16
100
Batar
77
458
Modrac
56
342
Kojčinovac
37
215
pop Mićo iz Janje
Glogovac
34
197
Čardačine
47
290
Popovi
61
360
pop Danilo iz Dvorova
Dvorovi
94
578
Međaši
100
589
Balatun
120
710
pop Stevo
Velino Selo
59
352
pop Risto iz Međaša
Brodac
86
501
Brodac
62
360
pop Jovo iz Svinjareva
Dizdarevo
30
196
Trnjaci
48
280
pop Risto
Batković I
70
424
pop Vasilije
Batković II
110
692
pop Aksentije
Svinjarevo
32
191
Trešnjica
17
109
Crnjelovo
238
1470
pop Pero
Vršani
105
611
pop Radovan
Bukovica
102
616
pop Vasilije iz Korenite
Nahija
Selo
Broj kuća
Broj duša
Sadašnji pop
Korenita
77
452
Magnojević
74
439
pop Gajo iz Korenite
Mrtvice
47
292
pop Đoko
Ražljevo
22
131
pop Nikola iz Mrtvica
Brezovo Polje
35
218
Brezova Varoš
6
39
Bobetino Brdo
34
200
Tutnjevac
66
386
Čađavica
234
1.450
pop Stevo iz Čađavice
Zabrđe
81
489
Bogatovo Selo
77
454
Dragaljevac Donji
100
608
pop Jovo iz Čađavice
Dragaljevac Gornji
49
290
Ugljevik
88
525
Janjari
32
198
Suho Polje
83
491
pop Tomo iz Zagona
Zagon
143
848
pop Stevo
Priboj
85
519
Zvornik
Rastožnica
58
340
pop Gavro iz Priboja
Zloselo
33
199
Briest
15
96
Rožano
11
70
Glavičice
68
404
Bjeloševac
32
200
Čengić
78
472
Karaevac
24
148
Trnava
108
659
Krčina
22
136
Banjica
34
212
Pilica
103
642
Mezgraja
48
280
pop Dmitar
Tobut
66
382
pop Stevo iz Vakufa
Maleševci
29
187
Lokano
98
580
pop Mićo iz Banjice
Jočević
65
372
Jasenica
30
194
Vitinica
28
179
pop Tešo
Zvornik, prva mahala
50
290
pop Filip iz Zvornika
Šetić
55
326
Balkovica Donja
3
20
Zvornik, druga mahala
60
364
Nahija
Selo
Broj kuća
Broj duša
Sadašnji pop
Snagovo
10
65
Grbavci
20
130
Kitovnica
15
86
Gusteri
12
70
Gluvnina
12
62
pop Đoko iz Zvornika
Jordani
9
56
Karakaj
8
50
Čelopek
33
214
Teršić
46
282
pop Nikola iz Zvornika
Tabanica
48
276
Skočić i Jasenica
108
658
Dubnica
44
254
Rainci
5
32
pop Nikola iz Jeginluka
Kalesija
13
80
Bulatovci
6
40
Nezjuk
6
32
Balkovica
12
76
pop Cvijetin iz Tuzle
Tuzla
Tuzla
120
724
Čaklović
18
100
Crno Blato
10
64
Požarnica
35
210
Dunoević
8
50
Brdnica
10
68
Vernović
10
69
pop Marko iz Tuzle
Matiević
6
40
Koliković
4
26
Kolimer
10
70
Petraš
6
42
Cviljevina
16
95
Šikulja
8
52
Jeginovlug
20
140
Podpeć
40
236
Tinja
15
104
Jasenica
40
260
Jaruške
4
28
Babići
7
45
Lužani
6
36
Dragunja
10
58
Smoluća
40
238
Trstenica
10
56
Marina Glava
10
70
Nahija
Selo
Broj kuća
Broj duša
Sadašnji pop
Tuzla
Lukavac
20
126
Prizenić
10
67
Primjedba: sveštenici su obično stanovali u mjestu rođenja.
5. Stanovništvo zvorničkog kajmakamluka ostvarivalo je najviše prihoda od stočarstva i trgovine drvetom. Među zanatlijama su preovladavali obućari, štavljači kože, sedlari, tesari, kolari, zidari, krojači, majstori za izradu ukrasa, lončari, stolari, majstori za izradu buradi i drugi. Oni su svoje proizvode prodavali uglavnom po unutrašnjosti Bosne na sedmičnim pazarima ili godišnjim vašarima. U kajmakamluku nije bilo radionica za izradu oružja, ali je svaki kraj imao ponekog majstora koji je popravljao oružje. Država je monopolisala proizvodnju baruta, ali se on javno proizvodio u manjim količinama i u kajmakamluku, pa kriomice i u dolini Spreče. Bio je odličnog kvaliteta. Prodavan je na javnim mjestima po 20 pjastera za oku.
Dosta rude metala ima u okolini Tuzle, Zvornika i Gradačca. Kameni ugalj je kopan u okolini Tuzle i Zvornika. Po opštem uvjerenju domaćeg stanovništva, oko Tuzle se nalaze bogati baseni kamene soli, ali nije postojao nijedan rudokop. So je dobijana iz slanih bunara u Gornjoj Tuzli i Donjoj Tuzli. Iz slanih bunara Gornje Tuzle dobijano je dnevno 400 oka soli iz 2.000 oka slane vode. Iz toga proizlazi da je iz pet oka slane vode dobijana oka soli. Od 9.000 oka vode iz slanih izvora kod Donje Tuzle dobijano je samo 500 oka soli. Dakle jedna oka soli iz 18 oka slane vode. Kvalitet soli je bio dobar. Oka je prodavana za jedan pjaster. Na udaljenosti četiri sahata hoda od Tuzle kopan je kameni ugalj koji je bio kvalitetniji i jeftiniji od ogrjevnog drveta.
6. U ovaj kajmakamluk kolonijalna roba je uvožena najviše iz Trsta. Omčikus je procijenio da se godišnje uveze kafe 6.000 centnera, šećera 5.000, južnog voća, ulja, ruma, svijeća i sapuna po 600 i pamučne robe 1.200 centnera. Iz Pešte, Osijeka i Vukovara uvozilo se 1.500 centnera vina, 300 centnera sirćeta, 60 centnera likera i druge robe. Ovdašnji trgovci su nabavljali robu iz Beograda preko sarajevskih trgovaca jer su je oni davali na poček. Da bi se povećao obim trgovine, zaključio je Omčikus, bilo je potrebno da austrijska strana uspostavi telegrafsku vezu od Vinkovaca do Rajevog Sela, da izgradi dobru cestu između Vukovara i Rajevog Sela i da uspostavi konzularnu agenciju u Brčkom kako bi austrijski trgovci i podanici imali njenu zaštitu od osmanskih vlasti. Do tada su austrijski podanici, uglavnom trgovci, morali i za najmanji spor dolaziti u Tuzlu da bi potražili pomoć austrijskog konzula i tako provesti mnogo vremena na putovanju. To je za posljedicu imalo zanemarivanje redovnih trgovačkih poslova. Osim toga, teškoću u obavljanju trgovine činila je i upotreba više vrsta novca: austrijskog, turskog, francuskog i ruskog, pa je konzularni agent predlagao da se postigne saglasnost da se sav taj novac svugdje prima kao u Oršavi.
7. Vinova loza je uzgajana samo oko pojedinih franjevačkih samostana i ponešto oko privatnih kuća. Šume su neplanski sječene, posebno one koje su se nalazile uz rijeku Savu. Stanovništvo je odreda sjeklo drva u šumama za svoje potrebe. Austrijski trgovci su kupovali veće količine građevinskog drveta. U unutrašnjosti kajmakamluka nalazili su se veliki šumski reviri. Drvo se u njima uopšte nije sjeklo zbog nemogućnosti da se izveze pošto nije bilo nikakvih puteva, pa ni običnih šumskih staza. Pašnjaci su dobro uređeni i košeni su dva puta godišnje. Sijeno se potroši za ishranu stoke u zimsko doba, a za prodaju ostaju veoma male količine. Oka sijena je prodavana po četiri pare.
8. Putevi u zvorničkoj kajmakamiji su loši kao i posvuda u Bosanskom ejaletu. Bolje se održava cesta od Brčkog do Bijeljine i ona koja povezuje Tuzlu preko Birča sa Sarajevom. Cestom od Brčkog do Bijeljine odvija se prevoz običnim kolima, otprilike onakvim kakva se upotrebljavaju u austrijskim zemljama za odlazak u polja. Na cesti od Tuzle preko Birča za Sarajevo trebalo je još izgraditi priključne puteve za Zvornik i Brčko, pa stoga ova cesta još nije bila u upotrebi. Mostovi na novoizgrađenim cestama su urađeni solidno i dosta su čvrsti. Prevoz jednog tovara robe, koji se računa da iznosi stotinu oka, plaća se obično jedna para po oki.
9. Zemlju posjeduju uglavnom muslimani, ali ima i hrišćana koji su zemljovlasnici. Upravo u ovoj 1864. godini, država je dodijelila kmetovima posjede u Posavini na korišćenje za ugovoreni novčani iznos. Ukoliko su željeli i imali novčanih mogućnosti, kmetovi su mogli otkupiti ove parcele. Hrišćani su mogli i ranije da otkupe poljoprivredno zemljište, ali su se ustručavali pošto muslimani nisu na to rado gledali. Između zemljoposjednika i kmetova su na snazi ova pravila: zemljoposjednik je bio obavezan da kmetu obezbijedi sjeme i radnu stoku, a kmet je zauzvrat davao zemljoposjedniku trećinu pošto bi prethodno odbio desetinu. Zemljoposjednik nije imao pravo da bez razloga otjera kmeta sa selišta, posebno onda kad je uredno obrađivao zemljište. Kmet je isporučivao trećinu u naturi.
Porezi su bili sljedeći:
Vergija, koju su plaćali svi stanovnici kajmakamluka, a iznosila je godišnje po kući 90-96 pjastera. Kad kmet preda trećinu, onda vergija iznosi 60-64 pjastera.
Desetina, koja se određuje po domaćinstvu, iznosi 90-150 pjastera.
Bedelat se plaća umjesto ranije glavarine kao i glavarinu, i bedelat je plaćalo samo muško hrišćansko stanovništvo starosti od 15–70 godina, a iznosio je od 6–50 pjastera po glavi.
Peludija je bio porez na svinje. Iznosila je 47 para po odrasloj svinji, odnosno jedan cvanciger po komadu. Porez na pečenje rakije iznosio je deset posto, a na duhan 12 posto po oki, bez obzira na njegov kvalitet. Osim redovnih poreza, stanovništvo je bilo obavezno da besplatno radi na izgradnji cesta.
U svakodnevnoj upotrebi bile su ove mjere:
Oka je bila mjera za svu robu u čvrstom i tečnom stanju, a odgovarala je težini od 400 drahmi, ili 2,1/4 bečke funte.
Aršin je mjera za sukno i platno, s tim što je veliki aršin odgovarao dužini 2.189 bečke stope, a mali aršin 2.054 bečke stope.
Austrijski dukat se mijenjao za turski sitan novac po 53 pjastera, a u robnom prometu za 58 pjastera. Srebrni cvanciger se mijenjao za tri pjastera, a u robnom prometu za četiri pjastera.
Austrijski konzularni agent je procijenio da svako domaćinstvo u zvorničkoj kajmakamiji ima u prosjeku dva vola, jednu kravu, jednu ovcu, tri svinje i jednog konja. U prosjeku, svako domaćinstvo proizvede godišnje 1.100 oka pšenice, 854 oke ječma, 546 oka zobi, 1.986 oka kukuruza, 40 oka graha i jednu oku krompira.[36]
Major Nikola Omčikus je dobro poznavao zvornički kajmakamluk. Kao konzularni agent u Tuzli bio je u pril