#1 "CRVENA JABUKA"-Najbolje(najdraze)pjesme
Posted: 17/07/2011 00:05
"S DRUGE STRANE SJEĆANJA"-CRVENA JABUKA
Tamo gdje i pendžeri na agdu djetinjstva mirišu. Tamo, “s druge strane jastuka”,
gdje su avlije gurabijama i rahatlokumom sjećanja, popločane finim sjetama.
Tamo gdje česme, na uglancanom dlanu čaršije,”nekako s proljeća”, zagrgolje
modrim dodirom šljiva s naherenih bašta i oporih dunja s malešnih kredenaca.
Tamo gdje pred sedefli dućanima, na suncu, na tankim kanafama vise bamije suhe,
i kruške smežurane, i baršunaste latice ruža, i jezgra oraha koščatih. Tamo, gdje
“zovu nas ulice”, vlažne od tabana Miljacke, noćne mjesečarke. Tamo, gdje
“ima nešto od srca do srca”.Tamo, pored Vječne vatre, gdje nevidljiv biljur dobrote
ispod nebeskog, debelog jorgana spava. Tamo gdje je “duša Sarajeva”. Tamo gdje
kažeš: dugme. A, i golubovi zagraje – bijelo !!! Tamo gdje izustiš : orkestar.
A, i tramvaji kriknu –plavi !!! Tamo gdje šapneš : jabuka. A vrijeme stane. I srce
kao doboš usklikne : crvena !!! Eh,tamo gdje snijeg padne na behar i voće,
eh, tamo, gdje svaki san ima svoju boju, eh ,tamo se u čudesnoj bašči, ni na zemlji,
ni na drvetu, zametnula, miomirisnim stihovima i muzikom okupana, sva uzbibana
i raspjevana, neobična CRVENA JABUKA…
Neki vele kako tome ima stotinu, jedni pričaju kako se to zdgodilo,
haman-ha, prije pedeset, a ima ih, koji se sjećaju, kako je s peteljke otpala,
i u dunjaluk se zakotrljala, prije dvadeset i pet godina! I svi se kunu kako baš
oni govore istinu. Jedni su tog jutra rekli : “bježi kišo s prozora “ !
Drugi su, kad se sunce lotrama uzveralo na sredinu nebeske ćase, baš ovako
kazali : “umrijet ću noćas od ljepote” ! A ima ih, poput mene, koji su riječ
progutali, i samo pomislili : “stižu me sjećanja” …
I, zapravo, to je tako…
Zatvorimo oči... Slobodno... Čvrsto... Još čvršće…
Potražimo ispod trepavica bilo koji vašar, bilo koji dernek, bilo koji sajam…
Drveni leptirovi koji klepeću! Gumene bonbone u galonima! Ogledalca!
Pištolji koji štrcaju vodu! I, i… i na kraju svake
tezge, ljepše od najljepše slikovnice, na štapić nabodene, čudesne crvene jabuke,
optočene šećernim staklom!!!
Ihhh, nije bilo te dječje ruke koja nije posegnula prema njima!
Cjeli život nisam želio spoznati tajnu spravljanja tih voćnih igračaka …
Kao, što ni dan danas ne znam, zašto posegnem za CRVENOM JABUKOM,
zašto baš za njom, zašto sada, zašto nakon toliko nakupljenog vremena…
Možda zato, što melodiju svake njihove pjesme, mogu i uz brdo
zviždati…Možda zato, što su njihovi stihovi bili poput onog šećernog stakla,
lijepi, poželjni, i zauvijek pamtljivi…
Ma, nakon toliko vremena, ipak znam samo jedno, naša bi srca, i sjećanja naša, i raja, i
dirlije, i mahale, ulice, čaršije,l jubavi, bdijenja, strepnje, Sarajeva bi naša, i Bosne i
Hercegovine naše, bile bi drugačije, bile bi siromašnije, da se odnekud, s druge strane
jastuka, s kišama, nekako s proljeća, otkinuta, ni sa grane ni sa zemlje, prema svima
nama nije zakotrljala, ta čudesna, fina, tako jednostavna, a tako blistavo neponovljiva,
naša zauvijek CRVENA JABUKA…
Tamo gdje i pendžeri na agdu djetinjstva mirišu. Tamo, “s druge strane jastuka”,
gdje su avlije gurabijama i rahatlokumom sjećanja, popločane finim sjetama.
Tamo gdje česme, na uglancanom dlanu čaršije,”nekako s proljeća”, zagrgolje
modrim dodirom šljiva s naherenih bašta i oporih dunja s malešnih kredenaca.
Tamo gdje pred sedefli dućanima, na suncu, na tankim kanafama vise bamije suhe,
i kruške smežurane, i baršunaste latice ruža, i jezgra oraha koščatih. Tamo, gdje
“zovu nas ulice”, vlažne od tabana Miljacke, noćne mjesečarke. Tamo, gdje
“ima nešto od srca do srca”.Tamo, pored Vječne vatre, gdje nevidljiv biljur dobrote
ispod nebeskog, debelog jorgana spava. Tamo gdje je “duša Sarajeva”. Tamo gdje
kažeš: dugme. A, i golubovi zagraje – bijelo !!! Tamo gdje izustiš : orkestar.
A, i tramvaji kriknu –plavi !!! Tamo gdje šapneš : jabuka. A vrijeme stane. I srce
kao doboš usklikne : crvena !!! Eh,tamo gdje snijeg padne na behar i voće,
eh, tamo, gdje svaki san ima svoju boju, eh ,tamo se u čudesnoj bašči, ni na zemlji,
ni na drvetu, zametnula, miomirisnim stihovima i muzikom okupana, sva uzbibana
i raspjevana, neobična CRVENA JABUKA…
Neki vele kako tome ima stotinu, jedni pričaju kako se to zdgodilo,
haman-ha, prije pedeset, a ima ih, koji se sjećaju, kako je s peteljke otpala,
i u dunjaluk se zakotrljala, prije dvadeset i pet godina! I svi se kunu kako baš
oni govore istinu. Jedni su tog jutra rekli : “bježi kišo s prozora “ !
Drugi su, kad se sunce lotrama uzveralo na sredinu nebeske ćase, baš ovako
kazali : “umrijet ću noćas od ljepote” ! A ima ih, poput mene, koji su riječ
progutali, i samo pomislili : “stižu me sjećanja” …
I, zapravo, to je tako…
Zatvorimo oči... Slobodno... Čvrsto... Još čvršće…
Potražimo ispod trepavica bilo koji vašar, bilo koji dernek, bilo koji sajam…
Drveni leptirovi koji klepeću! Gumene bonbone u galonima! Ogledalca!
Pištolji koji štrcaju vodu! I, i… i na kraju svake
tezge, ljepše od najljepše slikovnice, na štapić nabodene, čudesne crvene jabuke,
optočene šećernim staklom!!!
Ihhh, nije bilo te dječje ruke koja nije posegnula prema njima!
Cjeli život nisam želio spoznati tajnu spravljanja tih voćnih igračaka …
Kao, što ni dan danas ne znam, zašto posegnem za CRVENOM JABUKOM,
zašto baš za njom, zašto sada, zašto nakon toliko nakupljenog vremena…
Možda zato, što melodiju svake njihove pjesme, mogu i uz brdo
zviždati…Možda zato, što su njihovi stihovi bili poput onog šećernog stakla,
lijepi, poželjni, i zauvijek pamtljivi…
Ma, nakon toliko vremena, ipak znam samo jedno, naša bi srca, i sjećanja naša, i raja, i
dirlije, i mahale, ulice, čaršije,l jubavi, bdijenja, strepnje, Sarajeva bi naša, i Bosne i
Hercegovine naše, bile bi drugačije, bile bi siromašnije, da se odnekud, s druge strane
jastuka, s kišama, nekako s proljeća, otkinuta, ni sa grane ni sa zemlje, prema svima
nama nije zakotrljala, ta čudesna, fina, tako jednostavna, a tako blistavo neponovljiva,
naša zauvijek CRVENA JABUKA…
