#1 Umjesto najplemenitijim idejama Bosnu su zatrpali smećem
Posted: 26/12/2004 16:28
Autorica koja je svojim perom zasijecala stranice mnogih ex-jugoslavenskih glasila, nekad suradnica Oslobođenja i alfa i omega časopisa Odjek, za Dane govori o odbrani vlastite ulice, miru gorem od rata i novoj, uništenoj Bosni
Emir Imamović
Sredinom prošle sedmice, žiri Bošnjačkog kulturnog društva "Preporod" dodijelio je Nermini Kurspahić nagradu "Alija Isaković" za najbolji dramski tekst. U zemlji u kojoj društva sa nacionalnim prefiksom, najčešće, nagrađuju ideološke istomišljenike, a ne kvalitet nečijeg djela, i u kulturi koja boluje od hroničnog nedostatka vlastitih dramskih tekstova, nagrada književnici, publicisti, intelektualki koja je svojim oštrim perom zasijecala stranice mnogih ex-jugoslavenskih glasila, nekad suradnici Oslobođenja i alfi i omegi časopisa Odjek, može biti zabilježena i kao, uslovno rečeno, incident. Ali dobrodošao incident.
Razgovor sa vertikalom onoga što se modernim jezikom zove "žensko pismo", odnosno sa jednom od prvih dama savremene bosanske intelektualne scene, zato je morao početi pričom o njenoj najnovijoj drami, a ne o operaciji koju je vodila sa kompjuterske tastature i kojom je spriječeno preimenovanje Ulice kralja Tvrtka - najznačajnijeg bosanskog vladara i simbola bosanske državnosti - u ulicu Izeta Sarajlića, pjesnika ideologije, a ne ideje.
"Drago mi je da sam dobila nagradu koja nosi ime jednog velikog Bosanca, čovjeka koga sam cijenila i koji možda Bosni sa svim svojim intelektualnim kapacitetima sada nedostaje - Alije Isakovića. Za ovu priliku o drami bih mogla reći malo, tema je bosanska: riječ je o posljedicama agresije i tiče se naše dijaspore, drama ima kompliciranu strukturu, u njoj se prepliću stvarnost, fikcija, prošlost... Shakespeareov Hamlet..."
DANI: Gospođo Kurspahić, vjerujete li da bi čovjek po kojem se zove nagrada koju ste dobili, Alija Isaković dakle, u današnjoj Bosni bio izopćenik? Teško je vjerovati da bi društvo estradizirane religijske pripadnosti i konzervativnih političkih opcija moglo podnijeti nekoga ko je tako lako mirio nacionalnost sa otvorenošću. Bez obzira na ulogu koju je Isaković imao u razvoju i bosanske i bošnjačke kulture.
KURSPAHIĆ: Uvijek je teško i opasno praviti takve prognoze, licitirati, šta bi bilo da je. Ipak, pretpostavljam, a imajući u vidu senzibilitet rahmetli Alije, ali i njegovu viziju Bosne, da bi sada i ovdje Alija patio onako kako pate i svi oni koji su Bosni željeli ljepšu postratnu budućnost. Sve te ideje o multietničnoj, tolerantnoj, prosperitetnoj, etc., Bosni iz intelektualnih snoviđenja i programa Alije Isakovića i njemu sličnih, razbile su se u sudaru sa bosanskom postratnom stvarnošću. Njen tok i (be)smisao izmakao je svakoj racionalnoj kontroli i artikulaciji. Zato su sada svi oni koji su imali neki plan za Bosnu i Hercegovinu u defanzivi, da ne kažem poraženi.
DANI: Vjerujete li da će, s obzirom na apsolutnu zloupotrebu svih vrijednosti u ime klix politike, i djelo i ime Alije Isakovića s vremenom iščeznuti i iz kolektivnog pamćenja i iz sistema vrijednosti, ako takvo što uopće postoji?
KURSPAHIĆ: Pokazalo se da kolektivo sjećanje ovdje funkcionira na negativističkim pretpostavkama. Odnosno, mnogo radije se čuvaju u (kolektivnom) pamćenju negativci, antiheroji. Veličaju se do razine kulta problematični tipovi, kriminalci. (Sjetimo se deliričnih slogana "Svi smo mi Radovan", ili "Svi smo mi Babo".) Nažalost, u BiH još uvijek prevladava nacionalistička ostrašćenost, ali i populistička fascinacija jeftinim likovima turbofolklorne orijentacije. A u takvoj situaciji i konstelaciji, mjesta za one koji pokušavaju, ili su pokušavali misliti i djelovati pozitivno, racionalno, ima vrlo malo. Pokazali smo se kao zemlja i kao narodi, bez obzira šta to značilo, koji ne poštuju svoju prošlost i ne poštuju stvari iz te prošlosti koje treba pamtiti. To se odnosi ne samo na tragediju koja je bila ovdje nego i na ljude kakav je Alija Isaković. Prije neki dan sam se, povodom godišnjice smrti Kasima Prohića, sjetila rahmetli Kasima Begića. Ko njega spominje?! Zaboravilo se koliku intelektualnu i kreativnu, pa možda i fizičku energiju je uložio da bi neke stvari iz morbidne i životno destimulirajuće ustavnopravne bh. prakse promijenio i doveo do tačke kolike-tolike podnošljivosti.
DANI: Upravo je i ulica u kojoj živite, Kralja Tvrtka, umalo dobila ime jedne "folklorno-popularne ličnosti", Izeta Kike Sarajlića...
KURSPAHIĆ: Zaista mi je otužno da sam uopće dovedena u situaciju da govorim o Izetu Kiki Sarajliću. Već sam, čini mi se, rekla: niti me ličnost, a još manje djelo Izeta Sarajlića zanima. Parafrazirat ću Voltairea: Gospodine, govorite (pišete) gluposti, ali ću se ja zalagati da ih vi i dalje govorite (pišete). Ergo, poštovat ću, ili bit ću posve ravnodušna pred činjenicom da ćete dobiti ulicu, ili da će nešto slično negdje nositi vaše ime. Ali, refleksom bosanskog patriote, ustat ću, i ustala sam, u odbranu imena najveće ličnosti bosanske povijesti - kralja Tvrtka I Kotromanića, i pokušaja da se njegovo ime zamijeni Sarajlićevim. Inicijativu da se to desi doživjela sam kao beskrajnu drskost. Imala sam potrebu da reagiram. Reagirala sam prvo zato što me se to lično tiče, živim baš u Ulici kralja Tvrtka, njenom dijelu kome je bilo namijenjeno to preimenovanje. Recimo da vjerujem da među inicijatorima ideje da se dio Ulice kralja Tvrtka nazove po Kiki Sarajliću (postoji i ulica Azize Šaćirbegović i Salke Lagumdžije, pa zašto ne bi bila i ulica Kike Sarajlića - široko mu Mojmilo i Dobrinja) ima njegovih prijatelja koji su htjeli da mu izraze naklonost; vjerujem da među inicijatorima ima i onih, koje žalim, koji su poštovaoci njegove poezije; međutim, nakon reagiranja nekog Jovića u Slobodnoj Dalmaciji na moj tekst u Danima, zabrinula sam se. Shvatila sam da se među tim inicijatorima nalaze i neki drugi, koji u Kiki vide nešto više, nešto što treba da se smatra vrhunaravnom vrijednošću. Zbrkani i zapjenjeni tekstopisac iz Slobodne Dalmacije otkriva što je to. Napadom na Ivana Lovrenovića, Milu Stojića i mene, u jednom zaista šovinističkom, pročetničkom tekstu, on nas optužuje da minimiziramo vrijednosti pjesnika koji je pisao ekavski, bio rusofil, srbofil, i slično. Možda bi oni koji zaista vole Kiku trebalo da se zabrinu nad činjenicom kome i zašto je on bitan. Ostali se ne bi trebali brinuti previše, jer Kiko Sarajlić će dobiti ulicu u Foči. Svako vrijeme i prostor ima svoje junake. U toj Foči, u kojoj se genocidi često dešavaju, u onom iz 1941. stradalo je 17 mojih rođaka - o tome piše Dedijer u svojoj knjizi Stradanje muslimana u Drugom svjetskom ratu - postojala je Ulica Faika Kurspahića, narodnog heroja i skojevca kojeg su četnici ubili. I sad sebi dozvoljavam da maštam da u toj bosanskoj Hirošimi junak jednog vremena i prostora, kakav je bio Faik Kurspahić, iščezava i da ga zamjenjuje junak novog vremena i onog prostora. Snovi svih jovića bit će ispunjeni.
DANI: Guši li Vas osjećaj opće uzaludnosti javnog djelovanja, s obzirom da je na Vašu inicijativu da se sačuva ime Tvrtka Kotromanića i na toj simboličkoj ravni reagiralo nekoliko intelektualaca i jedan magazin?
KURSPAHIĆ: Jeste, to je frustrirajuće. Ne samo povodom ovog slučaja već i povodom mnogo drugih stvari imam taj osjećaj usamljenosti. Istina, reći će nam osviješteni intelektualci - "intelektualac je po definiciji usamljen". No, ovo nije ta vrsta usamljenosti imanentna biću ljudi koji misle, i koja mi i prija. Ovdje se radi o praktičnim stvarima, i tu je usamljenost te vrste pogubna. Ne prizivam masovnost, ali neka mjera stvari mora da postoji. Mogli bi opet licitirati, što bi bilo da nisam reagirala... Ipak, nasreću, javilo se dosta ljudi koji su podržali moj stav.
DANI: Ne kažem da nije bilo reakcija, pogotovo negativnih, a većina takvih je išla iz novine u kojoj ste godinama surađivali, iz Oslobođenja...
KURSPAHIĆ: Kampanja i promocija inicijative da se Ulica kralja Tvrtka pretvori u Ulicu Kike Sarajlića potekla je iz Oslobođenja. Danima su objavljivali - navijački, nekritično, neprofesionalno, ostrašćeno - napise o tome. Svaki dan dodavali su neki novi detalj, gradirali "ideju" do internacionalne peticije. Patetično. I kada sam ja reagirala, e onda su demonstrirali svu svoju demokratičnost... Dalje znate... The rest is silence.
DANI: Moram reći da danas na medijskoj sceni u Oslobođenju vidim isto što i u SDP-u na političkoj: krivce za posljednju propuštenu šansu...
KURSPAHIĆ: U pravu ste, i u tom smislu veći gnjev osjećam prema Oslobođenju nego prema bilo kojoj novini. Prepoznavali smo ono što je Oslobođenje predstavljalo i podržavali ga baš zbog te prošlosti, pogotovo ratne, i djelimično postratne. No, problem sa Oslobođenjem, pa, ako hoćete, kad ste ih već spomenuli, i SDP-om, jeste što su svoju slavnu prošlost apsolutizirali, gotovo u nekim elementima fetišizirali, zacementirali. Naprimjer, SDP koristi jeftinu emociju puka prema Titu i svemu onom što ona konotira u svijesti ratom istraumatizirane BiH u politikantske svrhe. Ako hoćete da budete moderna stranka, sa vizijom na budućnost, onda tu budućnost ne možete graditi na obrascima prošlosti.
DANI: Kao vid bunta, i među dijelom mladih odjednom se, a pogotovo nakon pokušaja preimenovanja Ulice maršala Tita, pojavio neki čudan revival titoizma. Kako to komentirate?
KURSPAHIĆ: Šta znači nedavno formirano društvo "J. B. Tito"? Vidim, tu su se okupili, pored onih koji su bili privilegirani samom činjenicom što su bili u Titovoj partiji, i tako sada izražavaju žal za izgubljenim, i oni što "učlanjenjem" u društvo "mrtvih pjesnika" izražavaju svoj negativni stav i protest prema sadašnjosti (što je razumljivo, ali patetično i neefikasno), ali tu su se našli i sada juniori iz SDP-a. Naravno, društvo za izražavanje poštovanja Tita može da postoji, ali od jedne ozbiljne socijaldemokratske stranke traži se više odgovornosti i kritičnosti prema vlastitoj prošlosti. Očekuje se da se obračuna i raskrsti sa autokratskim, nedemokratskim elementima koji su, uz ostalo, krasili lik i djelo druga Tita. Uz to, ovi prostori i njeni stanovnici kolektivo boluju od "Edipovog kompleksa". Oživljavati mrtvog Edipa, a radi politikantstva, jeste i drsko i morbidno. Da je ta stvarnost bila bolja, a mogla je biti mnogo bolja i bez rata da je na vrijeme demokratizirano društvo ex-Jugoslavije, da su se slušale liberalne ideje, tada proskribirane i imenovane nebulozom "anarholiberalizam"!?, pa sjećaju li se drugovi toga! Sjećate li se kako je na nož dočekivan svaki pokušaj govora o višepartijskom sistemu, sjećate li se Golog otoka? Sve to i mnogo toga je baština titoizma. Pitajte Latinku Perović, ako hoćete, a ne one koji svoj žal za izgubljenim privilegijama žele sada kapitalizirati. Mnogo dobrog, ali i lošeg, bilo je kod Tita, i ja očekujem, a nadam se i javnost, da jedna moderna partija socijaldemokratske provenijencije prestane da se hvali da je izašla iz Titovog šinjela (pa time se hvali i Sadam Husein), nego da smisli šta bi mogla da uradi u budućnosti da bi nam bilo bolje, makar slično kao u zemljama uhodane socijaldemokratije. Tito je vodio i dobio rat protiv fašista, ali ih je i odnjegovao. Milošević mu je bio pionir, Tuđman general, a armija, bogami, ubijala od Slovenije, Hrvatske, Bosne do Kosova, i obratno. Vrijeme slave je prošlo, novo vrijeme traži nove ideje, brzo reagiranje i mišljenje i logiku.
DANI: Rekli ste da ste prestali kupovati Oslobođenje: koje bh. novine sada čitate?
KURSPAHIĆ: Moram priznati - nijedne. Koristim internet i čitam Guardian i Independent. No, onda kad, izgubljena u virtualnom svijetu, hoću da se spustim na zemlju, kupim vašu novinu, Slobodnu Bosnu i tresnem uz tupi udarac.
DANI: Ne vjerujem da ste propustili kupiti novine u vrijeme otmice Maka Varešanovića...
KURSPAHIĆ: Meni je od ove strašne činjenice da je dijete oteto - a ne zaboravimo kako se prema djeci postupalo prije desetak godina u ovoj Bosni - strašnije to da su otmičari tog djeteta prijatelji roditelja. Ne znam da li je to pogrešna procjena Makovih roditelja, ili jednostavno naša stvarnost postaje do tog stupnja (opet) pervertirana da izokreće sve one temeljne ljudske vrijednosti u svoju suprotnost. Prijatelji postaju neprijatelji, otmičari, pa, što da ne, i ubojice. Činjenica da vam prijatelj, ma što to značilo, a trebalo bi da znači mnogo, otme dijete i dovede vas u situaciju da strepite za njegov život jeste poražavajuća.
DANI: Da li je, zapravo, svrsishodno drugačije novinarsko djelovanje javno djelovanje u situaciji kada je tabolidsko, politički opredijeljeno novinarstvo postalo mainstream, dok su svi koji drugačiji misle i pišu osuđeni na vegetiranje?
KURSPAHIĆ: Moguće je sve što je nemoguće. Od ulaska u Europsku uniju dijeli nas više svjetlosnih godina, a od odlaska u propast samo nekoliko koraka. Zašto? Pa zato što su se bešćutnost, politička, ali i obična beskrupuloznost, kriminal, bijeda i patnja toliko uvećali u tako kratkom roku i narasli do paroksizma da je svaki pokušaj kretanja naprijed doveden u pitanje. Za mene je to čudo. Da budem cinična: jednako čudu bosanskog otpora. Čini mi se da je rijetko koja zemlja u svijetu tako brzo i uspješno kolabirala sa planetarne uzvišenosti, ljudskosti, plemenitih i poštovanja vrijednih ideja, i sve simpatije i naklonosti drugih okrenula protiv sebe. A upravo se to desilo Bosni. Opet se vraćamo na naše loše pamćenje. Ne tako davno, bili smo dostojanstvena i poštovana žrtva, neko kome su mnogi htjeli pomoći. Posljedica: pomoć opljačkana, žrtva ponovo masakrirana, ali sada ne od dušmanske ruke, nego one koja je tu pomoć u ime žrtava iskala, i sebi zadržala. Jednom je Bosna bila prepoznata kao "pozornica za velike stvari", mjesto na kojem su se - tvrdili su vodeći svjetski intelektualci od Derride, preko Baudrillarda, Levya, Sontagove i drugih - trebale osvjedočiti sve ljudske vrijednosti. Umjesto potvrde došao je demanti. Umjesto najplemenitijim idejama Bosnu su zatrpali smećem. Sada je postala svjetsko đubrište. Bosna u novoj konstelaciji postaje neka vrsta Galapagosa - mjesto gdje živi jedinstveni životinjski svijet. Ovdje bi neki današnji Darwin mogao dokazati suprotnu evoluciju - kontraevoluciju. Moglo bi se dokazati kako čovjek može ne samo da postane od majmuna nego da se, po potrebi, u njega ponovo može pretvoriti. Ta jedinstvena teorija kontraevolucije kod nekih je baš uzela maha, i uspješno se razvija, tako da su mnogi dogurali već do paramecijuma i ameba.
DANI: Imate li osjećaj da je to naročito primjetno u akademskoj zajednici: zapravo, što je pojedincu odgovornost veća - s obzirom na zvanje, poziciju i odgovornost - to je bliže amebama?
KURSPAHIĆ: Naši maloprije opisani socijaldemokrati bi cinično primijetili - tražili ste, evo vam. Dakle, tražili ste demokratske promjene, a dobili ste, umjesto socijaldemokratije evropskog tipa, nedefinirani izrabljivački "poredak". Postoje strahovi, strepnje, o kojima se malo govori a čije posljedice svakodnevno gledamo na licima sve većeg broja narkomana, nasilnika, samoubojica, ali i ubojica. Strahovi more i ljude o kojima ste vi govorili - strahovi od izgubljenih pozicija koje su stečene na zaslužen ili nezaslužen način, od gubitka društvenog statusa, od materijalne nesigurnosti... Atmosfera neizvjesnosti, panike za sada i sutra, jednostavno se ne stišava. Naprotiv, i nažalost, geometrijskom progresijom svakim danom umnožavaju se nove strepnje. Niti jedan neprijatelj Bosne nije poražen, još uvijek su tu, nekoliko metara od nas, svi oni dojučerašnji neprijatelji su tu, pojačani sada sa novim... I tako unedogled.
DANI: Nije li povlađivanje tom strahu o kojem govorite, ipak, saučesništvo u zločinu?
KURSPAHIĆ: Možda. Možda je to savršeni zločin o kojem je pisao Baudrillard.
Rat i mir
Neoprostiva greška ostanka
DANI: Gospođo Kurspahić, žalite li danas, nakon devet godina mira, za vremenom u kojem ste bili tvrdoglavi i niste pristali na odlazak iz opsjednutog grada?
KURSPAHIĆ: U ratu sam mogla da izađem na hiljadu načina, ali sam htjela da vidim dokle će ići destrukcija društva i čovjeka, i kako će se sve to završiti. Naravno, priželjkivala sam i očekivala hepiend. Stvari koje su se dešavale u opkoljenom Sarajevu - govorim samo iz te situacije, jer mi je ona poznata - obećavale su. Sarajevo je bilo planet, kako je govorio Sidran. Krasila ga je čudnovata energija, o kojoj sam već govorila, gotovo entuzijazam. Sve poslije je poraz za porazom. Osjećam se krivom i ljutom na sebe, bio je to "uzaludan ljubavni trud". Ugrozila sam se, zajedno sa obitelji, i zdravstveno i materijalno i moralno, a zašto? Greška, neoprostiva!
Izdaja
Između ideja islama i Bosne
DANI: Nije sporno da su neprijatelji Bosne živi i, nažalost, zdravi i da su fizički veoma blizu. No, ne čini li Vam se da su te snage dobile i svoje sarajevsko, tačnije bošnjačko izdanje? Ne vidim baš previše boraca za BiH ni u njenoj prijestolnici.
KURSPAHIĆ: Citirat ću Borgesa: "Ne znam puno o politici, ali znam o etici." Ne znam ko i kakve igre igraju pojedini politički igrači, ali mogu prepoznati da igraju prljavo. I u tom smislu, ni ti koje vi nazivate "borcima za bošnjačke interese"!? nisu izuzetak. I među njima su ljudi slabih etičkih kvaliteta; ljudi koji spadaju u kategoriju onih o kojima smo maloprije pričali, oni prema kojima možete osjećati samo prezir i gotovo gađenje... ali vi o tome znate više od mene. Jadna je zaista zemlja koju tako malo voli njena politička elita. Poražavajuća je činjenica, kad već govorimo o "bošnjačkoj političkoj eliti", da je među njima više onih kojima je stalo do promicanja islama i nekih islamskih propisa nego do ideje Bosne.
BHDANI
Emir Imamović
Sredinom prošle sedmice, žiri Bošnjačkog kulturnog društva "Preporod" dodijelio je Nermini Kurspahić nagradu "Alija Isaković" za najbolji dramski tekst. U zemlji u kojoj društva sa nacionalnim prefiksom, najčešće, nagrađuju ideološke istomišljenike, a ne kvalitet nečijeg djela, i u kulturi koja boluje od hroničnog nedostatka vlastitih dramskih tekstova, nagrada književnici, publicisti, intelektualki koja je svojim oštrim perom zasijecala stranice mnogih ex-jugoslavenskih glasila, nekad suradnici Oslobođenja i alfi i omegi časopisa Odjek, može biti zabilježena i kao, uslovno rečeno, incident. Ali dobrodošao incident.
Razgovor sa vertikalom onoga što se modernim jezikom zove "žensko pismo", odnosno sa jednom od prvih dama savremene bosanske intelektualne scene, zato je morao početi pričom o njenoj najnovijoj drami, a ne o operaciji koju je vodila sa kompjuterske tastature i kojom je spriječeno preimenovanje Ulice kralja Tvrtka - najznačajnijeg bosanskog vladara i simbola bosanske državnosti - u ulicu Izeta Sarajlića, pjesnika ideologije, a ne ideje.
"Drago mi je da sam dobila nagradu koja nosi ime jednog velikog Bosanca, čovjeka koga sam cijenila i koji možda Bosni sa svim svojim intelektualnim kapacitetima sada nedostaje - Alije Isakovića. Za ovu priliku o drami bih mogla reći malo, tema je bosanska: riječ je o posljedicama agresije i tiče se naše dijaspore, drama ima kompliciranu strukturu, u njoj se prepliću stvarnost, fikcija, prošlost... Shakespeareov Hamlet..."
DANI: Gospođo Kurspahić, vjerujete li da bi čovjek po kojem se zove nagrada koju ste dobili, Alija Isaković dakle, u današnjoj Bosni bio izopćenik? Teško je vjerovati da bi društvo estradizirane religijske pripadnosti i konzervativnih političkih opcija moglo podnijeti nekoga ko je tako lako mirio nacionalnost sa otvorenošću. Bez obzira na ulogu koju je Isaković imao u razvoju i bosanske i bošnjačke kulture.
KURSPAHIĆ: Uvijek je teško i opasno praviti takve prognoze, licitirati, šta bi bilo da je. Ipak, pretpostavljam, a imajući u vidu senzibilitet rahmetli Alije, ali i njegovu viziju Bosne, da bi sada i ovdje Alija patio onako kako pate i svi oni koji su Bosni željeli ljepšu postratnu budućnost. Sve te ideje o multietničnoj, tolerantnoj, prosperitetnoj, etc., Bosni iz intelektualnih snoviđenja i programa Alije Isakovića i njemu sličnih, razbile su se u sudaru sa bosanskom postratnom stvarnošću. Njen tok i (be)smisao izmakao je svakoj racionalnoj kontroli i artikulaciji. Zato su sada svi oni koji su imali neki plan za Bosnu i Hercegovinu u defanzivi, da ne kažem poraženi.
DANI: Vjerujete li da će, s obzirom na apsolutnu zloupotrebu svih vrijednosti u ime klix politike, i djelo i ime Alije Isakovića s vremenom iščeznuti i iz kolektivnog pamćenja i iz sistema vrijednosti, ako takvo što uopće postoji?
KURSPAHIĆ: Pokazalo se da kolektivo sjećanje ovdje funkcionira na negativističkim pretpostavkama. Odnosno, mnogo radije se čuvaju u (kolektivnom) pamćenju negativci, antiheroji. Veličaju se do razine kulta problematični tipovi, kriminalci. (Sjetimo se deliričnih slogana "Svi smo mi Radovan", ili "Svi smo mi Babo".) Nažalost, u BiH još uvijek prevladava nacionalistička ostrašćenost, ali i populistička fascinacija jeftinim likovima turbofolklorne orijentacije. A u takvoj situaciji i konstelaciji, mjesta za one koji pokušavaju, ili su pokušavali misliti i djelovati pozitivno, racionalno, ima vrlo malo. Pokazali smo se kao zemlja i kao narodi, bez obzira šta to značilo, koji ne poštuju svoju prošlost i ne poštuju stvari iz te prošlosti koje treba pamtiti. To se odnosi ne samo na tragediju koja je bila ovdje nego i na ljude kakav je Alija Isaković. Prije neki dan sam se, povodom godišnjice smrti Kasima Prohića, sjetila rahmetli Kasima Begića. Ko njega spominje?! Zaboravilo se koliku intelektualnu i kreativnu, pa možda i fizičku energiju je uložio da bi neke stvari iz morbidne i životno destimulirajuće ustavnopravne bh. prakse promijenio i doveo do tačke kolike-tolike podnošljivosti.
DANI: Upravo je i ulica u kojoj živite, Kralja Tvrtka, umalo dobila ime jedne "folklorno-popularne ličnosti", Izeta Kike Sarajlića...
KURSPAHIĆ: Zaista mi je otužno da sam uopće dovedena u situaciju da govorim o Izetu Kiki Sarajliću. Već sam, čini mi se, rekla: niti me ličnost, a još manje djelo Izeta Sarajlića zanima. Parafrazirat ću Voltairea: Gospodine, govorite (pišete) gluposti, ali ću se ja zalagati da ih vi i dalje govorite (pišete). Ergo, poštovat ću, ili bit ću posve ravnodušna pred činjenicom da ćete dobiti ulicu, ili da će nešto slično negdje nositi vaše ime. Ali, refleksom bosanskog patriote, ustat ću, i ustala sam, u odbranu imena najveće ličnosti bosanske povijesti - kralja Tvrtka I Kotromanića, i pokušaja da se njegovo ime zamijeni Sarajlićevim. Inicijativu da se to desi doživjela sam kao beskrajnu drskost. Imala sam potrebu da reagiram. Reagirala sam prvo zato što me se to lično tiče, živim baš u Ulici kralja Tvrtka, njenom dijelu kome je bilo namijenjeno to preimenovanje. Recimo da vjerujem da među inicijatorima ideje da se dio Ulice kralja Tvrtka nazove po Kiki Sarajliću (postoji i ulica Azize Šaćirbegović i Salke Lagumdžije, pa zašto ne bi bila i ulica Kike Sarajlića - široko mu Mojmilo i Dobrinja) ima njegovih prijatelja koji su htjeli da mu izraze naklonost; vjerujem da među inicijatorima ima i onih, koje žalim, koji su poštovaoci njegove poezije; međutim, nakon reagiranja nekog Jovića u Slobodnoj Dalmaciji na moj tekst u Danima, zabrinula sam se. Shvatila sam da se među tim inicijatorima nalaze i neki drugi, koji u Kiki vide nešto više, nešto što treba da se smatra vrhunaravnom vrijednošću. Zbrkani i zapjenjeni tekstopisac iz Slobodne Dalmacije otkriva što je to. Napadom na Ivana Lovrenovića, Milu Stojića i mene, u jednom zaista šovinističkom, pročetničkom tekstu, on nas optužuje da minimiziramo vrijednosti pjesnika koji je pisao ekavski, bio rusofil, srbofil, i slično. Možda bi oni koji zaista vole Kiku trebalo da se zabrinu nad činjenicom kome i zašto je on bitan. Ostali se ne bi trebali brinuti previše, jer Kiko Sarajlić će dobiti ulicu u Foči. Svako vrijeme i prostor ima svoje junake. U toj Foči, u kojoj se genocidi često dešavaju, u onom iz 1941. stradalo je 17 mojih rođaka - o tome piše Dedijer u svojoj knjizi Stradanje muslimana u Drugom svjetskom ratu - postojala je Ulica Faika Kurspahića, narodnog heroja i skojevca kojeg su četnici ubili. I sad sebi dozvoljavam da maštam da u toj bosanskoj Hirošimi junak jednog vremena i prostora, kakav je bio Faik Kurspahić, iščezava i da ga zamjenjuje junak novog vremena i onog prostora. Snovi svih jovića bit će ispunjeni.
DANI: Guši li Vas osjećaj opće uzaludnosti javnog djelovanja, s obzirom da je na Vašu inicijativu da se sačuva ime Tvrtka Kotromanića i na toj simboličkoj ravni reagiralo nekoliko intelektualaca i jedan magazin?
KURSPAHIĆ: Jeste, to je frustrirajuće. Ne samo povodom ovog slučaja već i povodom mnogo drugih stvari imam taj osjećaj usamljenosti. Istina, reći će nam osviješteni intelektualci - "intelektualac je po definiciji usamljen". No, ovo nije ta vrsta usamljenosti imanentna biću ljudi koji misle, i koja mi i prija. Ovdje se radi o praktičnim stvarima, i tu je usamljenost te vrste pogubna. Ne prizivam masovnost, ali neka mjera stvari mora da postoji. Mogli bi opet licitirati, što bi bilo da nisam reagirala... Ipak, nasreću, javilo se dosta ljudi koji su podržali moj stav.
DANI: Ne kažem da nije bilo reakcija, pogotovo negativnih, a većina takvih je išla iz novine u kojoj ste godinama surađivali, iz Oslobođenja...
KURSPAHIĆ: Kampanja i promocija inicijative da se Ulica kralja Tvrtka pretvori u Ulicu Kike Sarajlića potekla je iz Oslobođenja. Danima su objavljivali - navijački, nekritično, neprofesionalno, ostrašćeno - napise o tome. Svaki dan dodavali su neki novi detalj, gradirali "ideju" do internacionalne peticije. Patetično. I kada sam ja reagirala, e onda su demonstrirali svu svoju demokratičnost... Dalje znate... The rest is silence.
DANI: Moram reći da danas na medijskoj sceni u Oslobođenju vidim isto što i u SDP-u na političkoj: krivce za posljednju propuštenu šansu...
KURSPAHIĆ: U pravu ste, i u tom smislu veći gnjev osjećam prema Oslobođenju nego prema bilo kojoj novini. Prepoznavali smo ono što je Oslobođenje predstavljalo i podržavali ga baš zbog te prošlosti, pogotovo ratne, i djelimično postratne. No, problem sa Oslobođenjem, pa, ako hoćete, kad ste ih već spomenuli, i SDP-om, jeste što su svoju slavnu prošlost apsolutizirali, gotovo u nekim elementima fetišizirali, zacementirali. Naprimjer, SDP koristi jeftinu emociju puka prema Titu i svemu onom što ona konotira u svijesti ratom istraumatizirane BiH u politikantske svrhe. Ako hoćete da budete moderna stranka, sa vizijom na budućnost, onda tu budućnost ne možete graditi na obrascima prošlosti.
DANI: Kao vid bunta, i među dijelom mladih odjednom se, a pogotovo nakon pokušaja preimenovanja Ulice maršala Tita, pojavio neki čudan revival titoizma. Kako to komentirate?
KURSPAHIĆ: Šta znači nedavno formirano društvo "J. B. Tito"? Vidim, tu su se okupili, pored onih koji su bili privilegirani samom činjenicom što su bili u Titovoj partiji, i tako sada izražavaju žal za izgubljenim, i oni što "učlanjenjem" u društvo "mrtvih pjesnika" izražavaju svoj negativni stav i protest prema sadašnjosti (što je razumljivo, ali patetično i neefikasno), ali tu su se našli i sada juniori iz SDP-a. Naravno, društvo za izražavanje poštovanja Tita može da postoji, ali od jedne ozbiljne socijaldemokratske stranke traži se više odgovornosti i kritičnosti prema vlastitoj prošlosti. Očekuje se da se obračuna i raskrsti sa autokratskim, nedemokratskim elementima koji su, uz ostalo, krasili lik i djelo druga Tita. Uz to, ovi prostori i njeni stanovnici kolektivo boluju od "Edipovog kompleksa". Oživljavati mrtvog Edipa, a radi politikantstva, jeste i drsko i morbidno. Da je ta stvarnost bila bolja, a mogla je biti mnogo bolja i bez rata da je na vrijeme demokratizirano društvo ex-Jugoslavije, da su se slušale liberalne ideje, tada proskribirane i imenovane nebulozom "anarholiberalizam"!?, pa sjećaju li se drugovi toga! Sjećate li se kako je na nož dočekivan svaki pokušaj govora o višepartijskom sistemu, sjećate li se Golog otoka? Sve to i mnogo toga je baština titoizma. Pitajte Latinku Perović, ako hoćete, a ne one koji svoj žal za izgubljenim privilegijama žele sada kapitalizirati. Mnogo dobrog, ali i lošeg, bilo je kod Tita, i ja očekujem, a nadam se i javnost, da jedna moderna partija socijaldemokratske provenijencije prestane da se hvali da je izašla iz Titovog šinjela (pa time se hvali i Sadam Husein), nego da smisli šta bi mogla da uradi u budućnosti da bi nam bilo bolje, makar slično kao u zemljama uhodane socijaldemokratije. Tito je vodio i dobio rat protiv fašista, ali ih je i odnjegovao. Milošević mu je bio pionir, Tuđman general, a armija, bogami, ubijala od Slovenije, Hrvatske, Bosne do Kosova, i obratno. Vrijeme slave je prošlo, novo vrijeme traži nove ideje, brzo reagiranje i mišljenje i logiku.
DANI: Rekli ste da ste prestali kupovati Oslobođenje: koje bh. novine sada čitate?
KURSPAHIĆ: Moram priznati - nijedne. Koristim internet i čitam Guardian i Independent. No, onda kad, izgubljena u virtualnom svijetu, hoću da se spustim na zemlju, kupim vašu novinu, Slobodnu Bosnu i tresnem uz tupi udarac.
DANI: Ne vjerujem da ste propustili kupiti novine u vrijeme otmice Maka Varešanovića...
KURSPAHIĆ: Meni je od ove strašne činjenice da je dijete oteto - a ne zaboravimo kako se prema djeci postupalo prije desetak godina u ovoj Bosni - strašnije to da su otmičari tog djeteta prijatelji roditelja. Ne znam da li je to pogrešna procjena Makovih roditelja, ili jednostavno naša stvarnost postaje do tog stupnja (opet) pervertirana da izokreće sve one temeljne ljudske vrijednosti u svoju suprotnost. Prijatelji postaju neprijatelji, otmičari, pa, što da ne, i ubojice. Činjenica da vam prijatelj, ma što to značilo, a trebalo bi da znači mnogo, otme dijete i dovede vas u situaciju da strepite za njegov život jeste poražavajuća.
DANI: Da li je, zapravo, svrsishodno drugačije novinarsko djelovanje javno djelovanje u situaciji kada je tabolidsko, politički opredijeljeno novinarstvo postalo mainstream, dok su svi koji drugačiji misle i pišu osuđeni na vegetiranje?
KURSPAHIĆ: Moguće je sve što je nemoguće. Od ulaska u Europsku uniju dijeli nas više svjetlosnih godina, a od odlaska u propast samo nekoliko koraka. Zašto? Pa zato što su se bešćutnost, politička, ali i obična beskrupuloznost, kriminal, bijeda i patnja toliko uvećali u tako kratkom roku i narasli do paroksizma da je svaki pokušaj kretanja naprijed doveden u pitanje. Za mene je to čudo. Da budem cinična: jednako čudu bosanskog otpora. Čini mi se da je rijetko koja zemlja u svijetu tako brzo i uspješno kolabirala sa planetarne uzvišenosti, ljudskosti, plemenitih i poštovanja vrijednih ideja, i sve simpatije i naklonosti drugih okrenula protiv sebe. A upravo se to desilo Bosni. Opet se vraćamo na naše loše pamćenje. Ne tako davno, bili smo dostojanstvena i poštovana žrtva, neko kome su mnogi htjeli pomoći. Posljedica: pomoć opljačkana, žrtva ponovo masakrirana, ali sada ne od dušmanske ruke, nego one koja je tu pomoć u ime žrtava iskala, i sebi zadržala. Jednom je Bosna bila prepoznata kao "pozornica za velike stvari", mjesto na kojem su se - tvrdili su vodeći svjetski intelektualci od Derride, preko Baudrillarda, Levya, Sontagove i drugih - trebale osvjedočiti sve ljudske vrijednosti. Umjesto potvrde došao je demanti. Umjesto najplemenitijim idejama Bosnu su zatrpali smećem. Sada je postala svjetsko đubrište. Bosna u novoj konstelaciji postaje neka vrsta Galapagosa - mjesto gdje živi jedinstveni životinjski svijet. Ovdje bi neki današnji Darwin mogao dokazati suprotnu evoluciju - kontraevoluciju. Moglo bi se dokazati kako čovjek može ne samo da postane od majmuna nego da se, po potrebi, u njega ponovo može pretvoriti. Ta jedinstvena teorija kontraevolucije kod nekih je baš uzela maha, i uspješno se razvija, tako da su mnogi dogurali već do paramecijuma i ameba.
DANI: Imate li osjećaj da je to naročito primjetno u akademskoj zajednici: zapravo, što je pojedincu odgovornost veća - s obzirom na zvanje, poziciju i odgovornost - to je bliže amebama?
KURSPAHIĆ: Naši maloprije opisani socijaldemokrati bi cinično primijetili - tražili ste, evo vam. Dakle, tražili ste demokratske promjene, a dobili ste, umjesto socijaldemokratije evropskog tipa, nedefinirani izrabljivački "poredak". Postoje strahovi, strepnje, o kojima se malo govori a čije posljedice svakodnevno gledamo na licima sve većeg broja narkomana, nasilnika, samoubojica, ali i ubojica. Strahovi more i ljude o kojima ste vi govorili - strahovi od izgubljenih pozicija koje su stečene na zaslužen ili nezaslužen način, od gubitka društvenog statusa, od materijalne nesigurnosti... Atmosfera neizvjesnosti, panike za sada i sutra, jednostavno se ne stišava. Naprotiv, i nažalost, geometrijskom progresijom svakim danom umnožavaju se nove strepnje. Niti jedan neprijatelj Bosne nije poražen, još uvijek su tu, nekoliko metara od nas, svi oni dojučerašnji neprijatelji su tu, pojačani sada sa novim... I tako unedogled.
DANI: Nije li povlađivanje tom strahu o kojem govorite, ipak, saučesništvo u zločinu?
KURSPAHIĆ: Možda. Možda je to savršeni zločin o kojem je pisao Baudrillard.
Rat i mir
Neoprostiva greška ostanka
DANI: Gospođo Kurspahić, žalite li danas, nakon devet godina mira, za vremenom u kojem ste bili tvrdoglavi i niste pristali na odlazak iz opsjednutog grada?
KURSPAHIĆ: U ratu sam mogla da izađem na hiljadu načina, ali sam htjela da vidim dokle će ići destrukcija društva i čovjeka, i kako će se sve to završiti. Naravno, priželjkivala sam i očekivala hepiend. Stvari koje su se dešavale u opkoljenom Sarajevu - govorim samo iz te situacije, jer mi je ona poznata - obećavale su. Sarajevo je bilo planet, kako je govorio Sidran. Krasila ga je čudnovata energija, o kojoj sam već govorila, gotovo entuzijazam. Sve poslije je poraz za porazom. Osjećam se krivom i ljutom na sebe, bio je to "uzaludan ljubavni trud". Ugrozila sam se, zajedno sa obitelji, i zdravstveno i materijalno i moralno, a zašto? Greška, neoprostiva!
Izdaja
Između ideja islama i Bosne
DANI: Nije sporno da su neprijatelji Bosne živi i, nažalost, zdravi i da su fizički veoma blizu. No, ne čini li Vam se da su te snage dobile i svoje sarajevsko, tačnije bošnjačko izdanje? Ne vidim baš previše boraca za BiH ni u njenoj prijestolnici.
KURSPAHIĆ: Citirat ću Borgesa: "Ne znam puno o politici, ali znam o etici." Ne znam ko i kakve igre igraju pojedini politički igrači, ali mogu prepoznati da igraju prljavo. I u tom smislu, ni ti koje vi nazivate "borcima za bošnjačke interese"!? nisu izuzetak. I među njima su ljudi slabih etičkih kvaliteta; ljudi koji spadaju u kategoriju onih o kojima smo maloprije pričali, oni prema kojima možete osjećati samo prezir i gotovo gađenje... ali vi o tome znate više od mene. Jadna je zaista zemlja koju tako malo voli njena politička elita. Poražavajuća je činjenica, kad već govorimo o "bošnjačkoj političkoj eliti", da je među njima više onih kojima je stalo do promicanja islama i nekih islamskih propisa nego do ideje Bosne.
BHDANI
Jesam ali ti to ne vidiš