Forum Klix.ba

Dame i gospodo, branitelji države Bosne i Hercegovine,

U threadu pod naslovom ¨Najveći uspjesi KOS-a¨ na ovom forumu, sam ustvrdio da je najveći uspjeh KOS-a u stvaranju Srpsko-hrvatskog pakta protiv Republike Bosne i Hercegovine, uz pridodavanje ¨muslimanske strane¨ kao trećeg faktora koji ima ulogu privjeska odn. servisera Srpsko-hrvatskom paktu.

Kako je to učinjeno, koja je povijest svega toga, od ogromne je važnosti kada se razmatraju sve bitne teme kojima se po pitanju države Bosne i Hercegovine, bavi ovaj forum Sarajevo-x. I stoga bih rado postavio te nastavke na ovom sajtu, pojedinačno dio po dio, i tražio od cijenjenih čitatelja i članova ovog foruma koji brane državu Bosnu i Hercegovinu, da nađu vremena i strpljenja da to pročitaju, s nadom da će nešto i naučiti, spoznati. Hvala.

Evo prvog dijela:

SRPSKO-HRVATSKI PAKT PROTIV REPUBLIKE BOSNE i HERCEGOVINE – HRVATSKA STRANA (1. dio od

Malo se zna o dvjema strujama među hrvatskim komunistima: prve i starije struje Komunističke partije Hrvatske (KPH), koju je u ključno doba djelovanja u Drugom svjetskom ratu vodio Andrija Hebrang, a nakon njegova degradiranja (30.09.1944.), druge, jugofilne struje pod rukovodstvom Vladimira Bakarića. Skidanje Andrije Hebranga sa čela KPH i Partizanskog pokreta na cijelom području Nezavisne države Hrvatske (NDH), je u beogradskoj štampi 1989. najotvorenije objasnio specijalni Titov izaslanik na zasjedanju ZAVNOH-a, Milovan Đilas, navodeći kao glavni razlog, Hebrangov dogovor s predstavnicima Hrvatske seljačke stranke (HSS) i implicite Rimokatoličke crkve, da se nakon rata očuva Hrvatska na cijelom području NDH, uključujući Srijem sa Zemunom (v. NIN, Bgd. 29.09.1989., str. 37), čemu se je usprotivio Josip Broz Tito, koji je s užim krugom kolega odlučio poništiti kontinuitet NDH i načiniti Jugoslaviju kao federaciju republika, sa granicama utvrđivanim nakon rata (Đilasova 'Komisija razgraničenja') sve do 1947.

Temeljna greška i arogancija Andrije Hebranga, kao i mnogih Hrvata, bila je i ostala nepriznavanje države Bosne i Hercegovine, Bh. građana i bošnjačkog naroda - što je ogledalo Garašanina, Moljevića, Mihajlovića i novovjekih četnika. Tu aroganciju nisu iskazali niti Osmansko, a niti Austro-ugarsko carstvo. Naprotiv, Osmanlije su Bosnu priznale kao državu, poseban elajet, sa feudalnim jedinicama, sandžacima; a za Austro-ugarsku je Bosna (i Hercegovina, što su pridodali u ime) bila 'povlašteno kraljište', državna jedinica u feudalnom poretku, carstvu. Da je Hebrang priznao na ZAVNOBiH-u, 1942., obnovljenu državu, Republiku Bosnu i Hercegovinu (RBiH), bio bi u znatno boljem položaju. Ali, tražeći 'komunističku NDH', Bošnjake je od sebe otjerao, a Srbima učinio uslugu dovodeći ih na rub uspjeha da RBiH ne priznaju i teritoriju BiH uzmu isključivo sebi. Josip Broz Tito je to razumio, pa je podržao RBiH i tako je spasio od velikosrpske grabeži, a ujedno neutralizirao velikohrvatstvo. To je ono što patrioti RBiH cijene kod Tita, a što je historijska konstanta protiv koje se ne smiju nikada boriti. Niti danas (Dejton!) Republika Hrvatska (RH) i većina Hrvata u BiH, ne priznaju državu BiH, nego su se protiv države borili i bore. Sada održavaju stanje stvoreno Dejtonom: uništenje države BiH, pri čemu se legalizira Republika srpska, a Federacija BiH je predmetom mešetarenja i na kraju, destrukcije. Republika Hrvatska nastavlja politiku uništavanja države BiH.

NAPOMENA: U proteklih 20 godina je nametnuta propagandna prevara da su se 1991-1992 ¨pojavile novostvorene države¨, navodno ¨nastale odvajanjem od Jugoslavije¨. Prvo, nijedna država nije novostvorena; svaka je uspostavljena u Drugom svjetskom ratu - RBiH, konkretno, na ZAVNOBiH-u. Postojale su kao države, jednake među jednakim, udružene u federaciju sve do njenog raspada 1990., kada su bile preko 45 godina stare. Drugo, nisu se niti od koga odvojile, dakle, nije bilo famoznog 'separatizma', nego se desio raspad (disolucija) jugoslavenske federacije – i to tako što je Republika Srbija prekršila ustave autonomnih pokrajina i federacije, te izvršila napade na ustavno-pravni poredak pojedinih republika; a 1990. se i sama odvojila od federacije amandmanima na svoj ustav. Nakon raspada SFRJ, svaka je republika već bila samostalna država i samo je za to trebala zatražiti i dobiti svjetsko priznanje i članstvo u OUN, što je i ostvareno.

Progon Andrije Hebranga je bio Titov obračun s 'nacionalističkim uklonom' KPH. Paralelno je Tito progonio i tobožnju nadnacionalnu, internacionalističku struju KPJ, sastavljenu od prosovjetski orijentiranih simpatizera Informbiroa (IB), među kojima je bilo mnogo prikrivenih velikosrba koji su kroz to internacionalističko bratstvo sa Sovjetskim savezom, krišom tražili da im 'braća Rusi' pomognu u srpskoj dominaciji nad jugoslavenskom federacijom nakon Drugog svjetskog rata. Unutarnje raslojavanje nije prestalo niti za vrijeme Bakarića, jer su Srbi preko harambaše Aleksandra Rankovića Leke htjeli pretvoriti Jugoslaviju u prosovjetsku veliku Srbiju, namjeravajući ukloniti Josipa Broza s čela Partije i Države. No, Tito je iza sebe imao jače adute, pa se obračunao sa Rankovićem na 'Brijunskom plenumu' u ljeto 1966., ojačavši u Hrvatskoj poziciju Vladimira Bakarića. Ranković je bio dušman Bošnjacima, pogotovo u Sandžaku i Crnoj gori; nešto perfidnije u BiH. Uklonjen je nakon Drugog Vatikanskog koncila, kada je Tito dobio podršku ¨Zapada¨ protiv komunističko-sovjetsko-srpske dominacije nad Jugoslavijom.

SVI PUTOVI VODE U RIM

Drugi Vatikanski koncil (1962-1965) je punctum saliens 20. vijeka! Do tada prikriveni partneri, i javno se udružuju. Partnerstvo sa Rimokatoličkom crkvom su mnogo prije tog koncila, Anglo-američki protestanti gajili u vrhovima svoga Establishmenta, Anglo-američko-holandsko-judaističke masonerije poput Constantine Rite (aristokratska loža), Scottish Rite, York Rite, Knights of St. George, Memphis Misraim... Najviše rangirani članovi nominalno protestantsko-judaističke masonerije, i prije Koncila su bili vazali Rima, odani Papi kao i katolički redovi i organizacije, The Equestrian Order of the Holy Sepulchre of Jerusalem, Sovereign Military Order of Malta (SMOM) - vojni red Vatikana čiji članovi su Malteški vitezovi i Malteške dame – Opus Dei, Vitezovi Kolumba, Tammany Hall i ostali, koje sa vrha sviju kontrolira ¨Society of Jesus¨ (¨Društvo Isusovo¨ - Jezuiti, Isusovci) kojima predsjedava ¨Crni papa¨, General Jezuitskog vojnog reda. Sva ta koordinirana oligarhija čini vladare, Establishment ¨Zapada¨. Jezuiti i njihovi organizmi su stvarna vrhovna komanda obavještajnih službi i njihovog NATO Saveza, koja je stvorila i ukinula ¨Hladni rat¨, srušila SSSR i Varšavski pakt, ujedinila Njemačku i stvorila Evropsku Uniju kojoj pridružuju katoličku Istočnu Evropu (Poljsku, Slovačku, Mađarsku, Sloveniju, Hrvatsku). Stvarni ¨Gestapo¨ koji komandira svim obavještajnim službama ¨Zapada¨, ustvari su Jezuiti i njihovi viteški vojni redovi, gore spomenuti, uz neke druge organizme, kojima su FBI, NSA, ONI, CIA, MI-6, Pentagon … tek puki tehnički servisi.

RANO PROLJEĆE

Da stabilizira svoju poziciju, oslabi ultramarksistički režim i policijsku stegu u Jugoslaviji, Tito je 1966. (nakon Drugog Vatikanskog koncila!), svrgavanjem dotadašnjih šefova Udbe, Rankovića, Stefanovića i drugova, dobio simpatije na zapadnom dijelu Jugoslavenske federacije. I došlo je prvo do gospodarske 'Reforme', a zatim i do neke vrste liberalizacije medija. Pojavom Tomičićeva 'Hrvatskog književnog lista' (HKL), stvorena je, i ne samo u intelektualnim krugovima patriotske orijentacije, iluzija da se može otvoreno govoriti o nekim bitnim pitanjima od nacionalnih interesa iz bliže povijesti. Da bi usmjerili tu (prividnu) liberalizaciju, patrioti su 1967. u magazinu 'Telegram' objavili 'Deklaraciju o hrvatskom književnom jeziku' – nudeći alternativu važećem Novosadskom dogovoru iz 1954. o umjetnom tzv. hrvatsko-srpskom ili srpsko-hrvatskom jeziku. Deklaracijom su krenuli u obranu hrvatskog jezika od srbizacije, što pokazuje da je ¨Hrvatsko proljeće 1971¨ počelo još 1967. - odmah nakon skidanja Aleksandra Rankovića, nakon Drugog Vatikanskog koncila. Deklaraciju su potpisale mnoge ustanove, poput Matice hrvatske, da bi zatim užasnuta udbaška agentura na 500 stranica tajnog raporta optužila Maticu da je ¨žarište kontrarevolucionarne djelatnosti i hrvatskog nacionalizma¨, a Vladimir Bakarić i Josip Vrhovec udarili intelektualce montiranim političkim sudskim procesima u Zagrebu i drugdje, uz teške zatvorske kazne.

Nakon te bure, Matica hrvatska je poslužila kripto-hebrangovcima među vodećim komunistima, da pokrenu 'Hrvatski tjednik'; sveden u okvire s posebnom autocenzurom na onom području koje je dovelo HKL do utrnuća - zabranama i osudom 'Udruženja nezavisnih pisaca Tin' (v.'Vjesnik' 17.04.1969.), koje je stajalo iza HKL-a. Matica hrvatska je, sa svoje tribine 'Hrvatski tjednik', rasplamtila u redovima hrvatskih pismenih ljudi nadu povratka iz ideološke mitomanije k povijesnim zasadama i potakla je umjerenu struju u KPH na neku vrstu garancije u zaleđu da tako započeti nacionalni preporod neće otići i u propovijedanje samoodređenja, raspada Jugoslavije.

Rana faza i vrhunac Hrvatskog proljeća, bili su lokalna manifestacija Drugog Vatikanskog koncila. U to doba Američki Establishment po nalogu Rimokatoličke crkve vodi rat u Viet Namu protiv komunizma - ali ne da ga dobije, nego da ga izgubi; te sačeka par decenija da rastoči SSSR i Varšavski pakt, i to uz pomoć muslimana ratom u Afganistanu, kojim sa vrha upravlja Vatikan preko svoga jezuitskog agenta Zbigniewa Brzezinskog.

Srpski vrh se poslije Koncila ponaša poput nervozne zvijeri kojoj žele oduzeti plijen. Srpska akademija nauka i umjetnosti (SANU) i velikosrpske snage unutar partijskih, vojnih, policijskih, diplomatskih, medijskih, obavještajnih organizama Jugoslavije, kreću protiv politike Koncila, protiv SAD, sluteći da ugrožavaju njihovu Jugoslaviju (koju svojataju kao velikosrpsku stečevinu). Prosovjetski, a ujedno velikosrpski krugovi komunista, ostaju na položajima i nakon Aleksandra Rankovića, pa čak i pojačavaju suradnju s Moskvom. Jugoslavija dolazi u dramatično stanje u koje se miješaju velesile. Ljeta 1971., Tito putuje u SAD i nalazi 'zajednički jezik' s Amerikancima, da udari po Hrvatskom proljeću, Matici hrvatskoj i vođama KPH Miki Tripalu, Savki Dabčević-Kučar i drugim. Na pritisak SSSR-a i uz pristanak SAD, Tito saziva Plenum CK SKJ u Karađorđevu 01.12.1971., gdje udara šakom po stolu i tjera vodeće ljude KPH, a na njihovo mjesto postavlja surove, korumpirane rukovodioce KPH, Milku Planinc (rođenu Malada) i Josipa Vrhovca, koji nisu imali povoljnog odnosa prema hrvatskom patriotizmu. Hebrangovci su oboreni na tle, a mijenjaju ih slijepo poslušni bakarićevci. Mržnja među njima nakon toga, bila je jednako intenzivna kao mržnja između pristaša hrvatske nezavisnosti i jugoslavenskog jedinstva.

Kraj prvog dijela

Dame i gospodo, branitelji države Bosne i Hercegovine,

Danas ću objaviti na ovom forumu dva od osam djelova ove prezentacije, sa veoma fokusiranom napomenom da to NIJE tekst isključivo o historiji, nego je ustvari tekst koji sa izvjesnim historijskim neophodnim ¨zaletom¨ (pogled unazad do danas), daje odgovor na pitanje kako je ostvaren ¨Najveći uspjeh KOS-a¨ u cijelom ovom dešavanju i dešavanjima kojima se bavi ovaj internet forum. Izutetno je relevantan taj tekst za DANAS, jer su SVI FAKTORI koji su u tom tekstu opisani, TOTALNO I DANAS AKTUALNI, AKTIVNI, PRESUDNI ... kako god to želite gledati, u svim tim kategorijama ćete naći relevantnost. Naravno, neki od aktera više nisu živi (Tuđman, Šušak, Boban, A. Izetbegović, itd.), ali je temeljna strategija, apsolutno živa, apsolutno i dalje na sceni i dominira kako globalnim, temeljnim strateškim silnicama, tako i lokalnim, pa i dnevno-političkim silnicama. OVAJ TEKST BI VAM TREBAO OBJASNITI UVELIKE, ZAŠTO SE DANAS DOGAĐA ONO ŠTO SE DOGAĐA, nadam se, iskreno.


Evo drugog dijela, i hvala na pažnji:

SRPSKO-HRVATSKI PAKT PROTIV REPUBLIKE BOSNE i HERCEGOVINE – HRVATSKA STRANA (2. dio)

Sjedinjene države aminuju Titu udar po Proljećarima. Ipak, bio je to tek taktički potez ušutkivanja proljetnih horozova što su prerano kukuriknuli, ali je strateški učinak suprotan: nakon samo tri godine, mnoge od njihovih ciljeva ostvaruje novi Ustav 1974, kako za federaciju tako i za svaku republiku, koje dobivaju više suvereniteta, državnosti. Miku Tripala treba zapamtiti jer je u ustavne promjene 1974., unesen amandman o ¨pravu republika na samoopredjeljenje do otcjepljenja¨. Dabčević-Kučar, Tripalo i ostali iz KPH, nisu drakonski kažnjeni, po intervenciji Ivana Krajačića kod Tita. Franjo Tuđman je tretiran relativno blago (Tito: ¨Tuđmanu ne pakovati¨). Pošteda obuhvaća samo komuniste, ali ne i nacionaliste - koji su na montiranim sudskim procesima dobivali stroge kazne, te godinama robijali kao politički zatvorenici (prvooptuženi Bruno Bušić, Ante Paradžik, Dražen Budiša i drugi). Papa Pavao VI poziva Tita u Vatikan i daje mu titulu dodjeljivanu bečkim carevima, naslov Počasnog kanonika Zavoda svetog Jerolima.

U povodu udara u Karađorđevu, nacionalisti su izveli nekoliko akcija nasilja 'na kopnu, na moru i u zraku': u Riječkoj luci je potopljen brod 'Majsan', nad Bračkim kanalom je oboren vojni helikopter a nad Čehoslovačkom civilni avion. Time su htjeli upozoriti svoje rušitelje, kako se je Dražen Budiša izrazio na robiji u Staroj Gradiški, "generalnom probom obračuna silom protiv nasilja". U periodu 1971-1989, Proljećari su potopljeni, ali njihov bunt nije bio uzaludan; pridonio je da 1974. neki od njihovih zahtjeva budu preneseni u ustave.

MALO ¨MORGEN¨

¨Morgen, morgen, lacht uns wieder das Gluck.
Gestern, gestern, liegt schon so weit zuruck,
war es auch eine schone, schone Zeit.¨

U sklopu manevara ka rastakanju SSSR i Varšavskog pakta, nakon čega se Njemačka ujedinjuje a katoličke zemlje oslobađaju – Njemačka je vodila računa da sa novom Rusijom ostvari odlične odnose. Stoga svom klijentu Hrvatskoj diktira da garnitura koja će stupiti na vlast u Zagrebu, uspostavi što bolji odnos sa ruskim klijentom Srbijom; da se situacija u SFRJ rješava isključivo kooperacijom Beograd-Zagreb. Njemačka zato uvezuje hrvatske komuniste sa nacionalistima-emigrantima, i u toj simbiozi priprema prvu nacional-komunističku vladu koja će stupiti na vlast u Zagrebu. To 1991. postaje 'Vlada nacionalnog jedinstva' i od tada vlada Hrvatskom. Osim KPH, vične srpsko-hrvatskim odnosima, čiji će lideri komunističke odore zamijeniti nacionalnim, potraženi su i antikomunistički emigranti skloni srpsko-hrvatskom paktu. U eksponiranju tog aspekta, treba se osvrnuti na ideološko-političke recidive iz Drugog svjetskog rata, pređašnjeg njemačko-hrvatskog saveza.

Nakon raspada NDH, jedan od lidera Ustaškog pokreta, gen. Vjekoslav Luburić, izmiče 'ruci osvetnici' na mađarsko tlo, koje već kontroliraju Sovjeti. Poglavnik Pavelić je totalno odbijao suradnju sa Sovjetskim savezom, ali Luburić postaje izuzetak nakon što se u Mađarskoj predaje Crvenoj armiji, koja ga pušta u Španiju, odakle razvija teoriju o suradnji sa Rusima. Marginalna ideologija Luburića i njegove udruge 'Odpor', bila je suprotna Ustaškom pokretu, čiji se pripadnici 1945. niti za goli život nisu predavali Crvenoj armiji. Bila je suprotna cijeloj hrvatskoj emigraciji, koja savez sa Rusima nije nikada niti tražila niti prihvaćala. Ali s teritorija države kojom je vladao španjolski Jevrej Francisco Franco, Luburić razvija politiku 'pružene ruke' Sovjetima (ubojstvo Luburića u Carcagenti je još nerazjašnjeno, ali tadašnji strah od sovjetskog pritiska, barem donekle objašnjava to čudno smaknuće uoči zamaha Hrvatskog proljeća). 'Odpor' otvoreno traži suradnju s Rusima ako oni žele pomoći Hrvatima u obnovi samostalne države, pa makar i s komunistima na čelu. Francov režim to djelovanje tolerira, a Tito nemilosrdno progoni.

Ustaški pokret nije bio politička stranka. Osnovan je 1931., razoren 1945., a formalno ukinut 1953., Pavelićevim ukazom – i nikada obnovljen. Stoga su od tada prozivke, asocijacije, reference na Ustaški pokret i nazivanje Hrvata, ¨Ustašama¨, povijesno i politički pogrešni, a posljedica su desetljeća udbaške propagande, koja je u svojemu žargonu hrvatske patriote u domovini, a naročito u emigraciji, nazivala ¨Ustašama¨ - iako je povijesna istina da se tek mali dio patriota tako deklarirao. Većina je bila okupljena oko političkog cilja uspostave samostalne hrvatske države, ali ne na Ustaškom programu i organizaciji koja ne postoji od 1953. Samozvane ¨Ustaše¨, bile su često u doušničkom odnosu sa Udbom, u funkciji provokatora za kompromitacije hrvatskih patriota. Poznat je upad u Jugoslaviju 1972., 'Bugojanske grupe', naoružanih hrvatskih emigranata, nakon nasilnog sloma Hrvatskog proljeća - koja je u okolini Bugojna pokušala pokrenuti narodni ustanak protiv totalitarnog komunističkog režima. Bili su to pripadnici emigrantske organizacije 'Hrvatsko revolucionarno bratstvo' (HRB) - kojega je 1950-tih godina u Beogradu osnovala Udba! Pripadnici HRB nisu znali da su njihovi politički čelnici - u javnosti veliki i vatreni Hrvati, ¨Ustaše¨ - ustvari doušnici Udbe, koja je trebala alibi za obračun s hrvatskom oporbom doma i u emigraciji. Svi su pripadnici ubačene grupe likvidirani u prethodno postavljenim zasjedama, osim Ludviga Pavlovića, koji je odležao kaznu od 18 godina do 1990., kada se priključio hrvatskoj postrojbi; da bi odmah na početku rata bio likvidiran, i to, neki Hrvati sumnjaju, od strane hrvatskih kadrova Udbe u vlasti Franje Tuđmana.

Republikom Hrvatskom od 1990. nastavlja vladati KPH u novovjekoj verziji tuđmanovaca, koji su agresiju na RBiH i sve što sa time ide, proveli kroz institucije RH sa pozicija vlasti koje su zauzeli kao HDZ; pri čemu su HDZ BiH, njena paradržava 'Hrvatska Republika Herceg-Bosna' osnovana 1991., i njena vojna postrojba HVO (stranačka vojska), bile suizvršioci te politike u i protiv RBiH i njenih odanih građana. U Hrvatskoj i BiH u proteklih 20 godina djeluju i druge hrvatske stranke, ali su one marginalne, pa su u toku srpsko-hrvatske agresije na RBiH, SDP, HSLS, HSS … tek gledale kako se obavlja krvavi posao. Bilo je nekih disidenata, uglavnom u vidu osobnog herojstva, poput liberala Vlade Gotovca. Jedini stranački izuzetak je HSP Ante Paradžika i Dobroslava Parage, čije djelovanje nije predmet ove prezentacije, uz dužnu distinkciju da su jedino oni ustali protiv srpsko-hrvatskog genocidnog pakta.

Ustaški ¨folklor¨, korišten tokom agresije na RBiH, bio je propagandni metod motiviranja vlastitih vojnika i fasada koja je prikrivala da RH i Hrvate doista vode pripadnici organa ¨bivšeg sistema¨: KP, SSO, KOS, SDB, TO, diplomacija, vojna industrija, milicija, mediji. Hrvatska emigracija u proteklih 20 godina nije imala važnu ulogu u vlasti i ekonomiji, nego je služila mobilizaciji hrvatskog domoljublja i davanja velikih financijskih sredstava liderima režima u Hrvatskoj i surogatima u BiH. Nazivanje Hrvata ¨Ustašama¨, je udbaška podvala; taj pokret je tema za povjesničare. Relevantna je samo struktura koju je uspostavio HDZ kao državne organe RH i surogate u BiH.

Ipak, jedan je izuzetak postojao: Tuđman je u emigraciji stupio u dobre odnose sa Odporašima-Luburičevcima, u skladu sa njemačkim uvjetom da ne kvari dobre odnose Njemačke i nove Rusije. Tako je shvatljivo povezivanje Franje Tuđmana i Stjepana Mesića s Odporašima, utaborenim na Norvalu kod Toronta u Kanadi, gdje je Mesić 1992. iš'o pjevati 'Juru i Bobana'. Iz takvih baza je potekao Gojko Šušak. Mesić je izjavio 'Globusu' da se odatle sa 'punom vrećom dolara' vratio u Zagreb, odakle ga je Tuđman odmah poslao na važan zadatak u Široki Brijeg - da tamo zbaci s kormila HDZ BiH Stjepana Kljuića, pro-bosanskog Hrvata, a nametne oficira KOS Matu Bobana, kako je to objasnila Jasna Babić u zagrebačkom 'Globusu' malo poslije tog 'čudnog' događaja. Na čelu 'Hrvatske Republike Herceg-Bosne' su bili sve odreda oprobani kadrovi komunističkog režima. 'Globus' je tada objavio njihove fotografije sa kratkim biografijama. Zanimljivo je da u crescendu svojih povika protiv fašista, Mesić nikad nije spomenuo Luburića. I to je nemala zagonetka koju bi on morao javno objasniti. Jer, on je bio udvaračem 'Odporašima', ako ne i vjernim saveznikom; s njima je pjevao 'Juru i Bobana' dok nije i sebe, ipso facto, pretvorio u crnog egzekutora s crvenim jezikom. Dijalektička mitomanija je nemoguća bez podjele i zavađanja onih koje dobiju pod svoju vlast. Da su ti udbaši notorni psihopatski kriminalci, pokazalo se kroz njihov rat protiv RBiH u čvrstom savezu i sinkroniziranoj kolaboraciji sa srpskim pripadnicima obavještajnih sistema. Hrvatski i srpski udbaši, uspješno surađuju i sa bošnjačkim kolegama ka uništenju RBiH, Bosanaca i Hercegovaca lojalnih građana, te getoizaciji preostalog bošnjačkog naroda.

Vatikan je 1933. sa Njemačkom sklopio ugovor i osnovao snažnu tajnu organizaciju 'Intermarium', sa glavnim ciljem promocije dominacije katolicizma u srednje-evropskim državama od Baltika do Jadrana, čime je, npr., pripremljen teren za stvaranje NDH. Ova veza i dalje funkcionira, jer taj ugovor ('Concordat') još važi i jer stalno njemačkom političkom scenom dominira Kršćansko-demokratska (katolička!) unija (CDU), koja je sa pozicije vlasti, 1991. priznala nezavisnost Slovenije i Hrvatske.

Kraj drugog dijela

E baš im dobro ide,ovoj ganga-bandi,Čovićevim poskocima!!!!
Neko se tu nešto grdno zajebo' u tolikim planovima!!!!

prljavi Hare wrote:E baš im dobro ide,ovoj ganga-bandi,Čovićevim poskocima!!!!
Neko se tu nešto grdno zajebo' u tolikim planovima!!!!

ovdje na forumu necemo da spominjemo kamenjarske foke specijalna jedinica i popisanu takozvanu HERU
Oni nisu u ovome svemu relevantni .....

Ocemo li jos jednu temu gdje ce se kriviti komunisticka vlast za rat

Zivi dokaz!


http://www.youtube.com/watch?v=bJEN8TH6 ... re=related

Sta ovo copy-paste , imam ja prijedlog za autora teme.Haj ti nadji kakvog klinca da ti napravi web site pa do mile volje copy and paste....A da i opet je za 500 k nezaposlenih i najnizi gdp u Evropi su krivi "ona druga dvojica"....