#1 OLIMPOVE PRIČE - Vrana
Posted: 19/06/2011 17:32
Našao sam je kao malog šepavog ptića na obali rijeke Save. Bila je šcucurena i drhtava, a vidjevši da joj prilazim sa vode kanuom, bezuspješno je pokušavala uspeti se uz strmu obalu, da bi se domogla gustiša na obali.
Pristao sam kod nje i uzeo u ruke. Malo je podrhtavala, a onda se smirila. Nešta sam joj pricao smirenim glasom, polako i to je umirilo. Obala je bila strma i ni ja se ne bih uspentrao na nju iz korita rijeke. Uokolo je bilo puno drveca, pretežno topola i vrba, a na nekima granama bilo je i gnijezda od vrana.
Uto su me i vrane primjetile i pocele nadlijetati iznad mene. Najprije visoko, a onda sve niže i niže. Graktajuci izazvale su pravu graju.
Procijenio sam da ptica ne mogu samo tako ostaviti na obali, ne mogu ga ni u gnijezdo staviti jer ni sam ne mogu na obalu, vec da je jedina solucija da ga ponesem kuci i othranim... I tako dobismo jednog pernatog clana porodice.
Hranio sam ga pincetom kojom sam mu prinosio komadice svježeg mesa piletine, junetine, jetrica... , a vodu sam mu davao iz šprice injekcije direktno u kljun. Spavao je na volanu kucnog bicikla.
Ime mu nismo htjeli dati jer smo imali namjeru vratiti ga u prirodu. Za nas je bio Ptic.
Nakon par dana se sasvim privikao na sve nas, a uz graju i mahanje krila posebno je mene pozdravljao kada sam dolazio kuci sa posla. Tada bi se poigrali, podragao sam ga, a on je krištao i mahao krilima. Imao je jednu nogu slabije razvijenu i na nju je hramao.
Kako se razvijao tako smo trenirali njegovo letenje, a nakon skoro mjesec dana stasao je za povratak kuci.
Uzeo sam ga u kanu, doveslao do mjesta gdje sam ga pronašao i visoko bacio u zrak. Poletio je i odletio na stablo vrbe. Ujedno su se i ostale vrane sakupile oko njega.
Vidjevši da je "primljen medu svoje" odplovio sam dalje "teškog" srca, sa grcem u stomaku.Teškom mukom sam se savladvaoda se na okrenem i vratim po njega.
Više ga nikada nisam vidio. Valjda se snašao medu svojima. Meni je u ovim fotografijama ostala uspomena na jednoga neobicnog ptica sa kojim sam se zbližio. Od onda u svakoj vrani ocima tražim znakove po kojima bih prepoznao svoga Ptica...
Pristao sam kod nje i uzeo u ruke. Malo je podrhtavala, a onda se smirila. Nešta sam joj pricao smirenim glasom, polako i to je umirilo. Obala je bila strma i ni ja se ne bih uspentrao na nju iz korita rijeke. Uokolo je bilo puno drveca, pretežno topola i vrba, a na nekima granama bilo je i gnijezda od vrana.
Uto su me i vrane primjetile i pocele nadlijetati iznad mene. Najprije visoko, a onda sve niže i niže. Graktajuci izazvale su pravu graju.
Procijenio sam da ptica ne mogu samo tako ostaviti na obali, ne mogu ga ni u gnijezdo staviti jer ni sam ne mogu na obalu, vec da je jedina solucija da ga ponesem kuci i othranim... I tako dobismo jednog pernatog clana porodice.
Hranio sam ga pincetom kojom sam mu prinosio komadice svježeg mesa piletine, junetine, jetrica... , a vodu sam mu davao iz šprice injekcije direktno u kljun. Spavao je na volanu kucnog bicikla.
Ime mu nismo htjeli dati jer smo imali namjeru vratiti ga u prirodu. Za nas je bio Ptic.
Nakon par dana se sasvim privikao na sve nas, a uz graju i mahanje krila posebno je mene pozdravljao kada sam dolazio kuci sa posla. Tada bi se poigrali, podragao sam ga, a on je krištao i mahao krilima. Imao je jednu nogu slabije razvijenu i na nju je hramao.
Kako se razvijao tako smo trenirali njegovo letenje, a nakon skoro mjesec dana stasao je za povratak kuci.
Uzeo sam ga u kanu, doveslao do mjesta gdje sam ga pronašao i visoko bacio u zrak. Poletio je i odletio na stablo vrbe. Ujedno su se i ostale vrane sakupile oko njega.
Vidjevši da je "primljen medu svoje" odplovio sam dalje "teškog" srca, sa grcem u stomaku.Teškom mukom sam se savladvaoda se na okrenem i vratim po njega.
Više ga nikada nisam vidio. Valjda se snašao medu svojima. Meni je u ovim fotografijama ostala uspomena na jednoga neobicnog ptica sa kojim sam se zbližio. Od onda u svakoj vrani ocima tražim znakove po kojima bih prepoznao svoga Ptica...
