Forum Klix.ba

KOLEKTIVNA, INDIVIDUALNA I PROCENTUALNA ODGOVORNOST

Godinama već slušamo priću o skidanju kolektivne odgovornosti i individualiziranju krivnje kako bi pojedinci a ne narodi snosili odgovornost za genocid, zločine i brojna druga nedjela počinjena na ovim prostorima. I od početka načelno slaganje sa tom tezom pomalo me bunilo jer suviše je toga počinjenog na ovim prostorima da bi pojedinci ma koliko da ih je mogli počiniti toliko zla bez masovne podrške, pomoći i saučestvovanja širokih slojeva naroda. Tako mi se razabraše počinioci /zločinci/, pomagaći i saučesnici. Kolika je čija odgovornost na sudovima je da utvrđuju. Ali opet odnos između pojedinaca i kolektiviteta ostaje nedefiniran. Nisu svi k r i v i ali je broj onih koji snose dio krivice isuviše veliki da bi k r i v c i bili pojedinci.
Ako je tokom agresije i neposredno nakon nje i bilo nejasnoća oko toga kakva je čija uloga u svemu što se zbivalo na ovim prostorima i koliki je čiji dio k r i v i c e onda danas nakon toliko godina niko, ama baš niko, nemože reći da mu nije jasnije ako ne i potpuno jasno šta se zbivalo i kakva je čija uloga bila. Uloga pojedinaca na jednoj i institucija na drugoj strani još više brka kolektivnu i individualnu odgovornost. Ovo tim prije što su te institucije i nastale s ciljem činjenja zla ili su nastale kao rezultat tog zla. Kao njegovi plodovi, čuvari i zaštitnici.
Protesti povodom hapšenja Ratka Mladića sve ove dileme još više usložnjavaju. Između kolektivne odgovornosti koja je neprihvatljiva i individualne koja to, po ovome što gledamo, nije, ostaje jedino da govorimo o p r o c e n t u a l n o j i i n s t i t u c i o n a l n o j odgovornosti. Ovoliki broj učesnika, ovakva ikonografija, ovoliko mržnje, uvreda, psovki, prijetnji, ovoliko omalovažavanja žrtava i veličanja zla i zločina ne da se individualizirati ni na koji način.
Ove slike koje gledamo po svemu podsjećaju na tridesete godine proteklog stoljeća kada se na nekim drugim prostorima ista nacifašistička ideja pretakala u energiju koja je odnijela milione života. Narodi koje je zahvatila počinili su mnogo zla ali su na kraju sami platili najveću cijenu. Nacifašizam na ovim prostorima od devedesetih do danas obija se o glavu prvenstveno onim narodima koji ga njeguju. Ma koliko to još uvijek izgledalo drugačije konačan rezultat ipak nije upitan. Ogroman potencijal bivše JNA je spiskan, nepovratno su izgubljene značajne teritorije u Hrvatskoj, Kosovo je završena prića, Crna Gora se opametila, a Republika Srpska zajedno sa Srbijom već debelo plaća ceh mafijaškim skupinama koje koje će narod dotjerati do totalnog siromaštva i bijede. Već sada je ogroman broj sirotinje u RS-u koji je platio veliki ceh da obezbijedi visok standard i komfor svojim nacionalnim liderima. Uz to oni su spiskali i sve što su u toku rata opljačkali. Sada rasprodaju ono što je još ostalo. Sutra kada ovi mali arkančići i šešeljčići čiji je odgoj, struka i zanimanje četnikovanje, budu htjeli da žive na visokoj nozi, broj pljački banaka, pošta,privatnih domova, automobila rapidno će rasti po Banjaluci, Bijeljini, Trebinju i diljem RS-a. No, onda će biti kasno.
Visok procenat onih koji će tada platiti ceh individuama novih Miloševića, Karadžića, Mladića, Arkana, Šešelja i inih mogao bi pomiriti kolektivnu odgovornost i individualnu krivicu visokoprocentnom bijedom naroda koji nikako da se otrijezni.

Jedva pregledah tekst... Krivci nisu pojedinci, vec pojedine grupacije (pojedinaca). Mi ih zovemo drustvene grupe...

UREDJENE LAŽI I UNEREDJENI GENERAL

U „odbrambeno otadžbinskom“ ratu, gle čuda, braneći „vjekovna srpska ognjišta i srpsku nejač „ ginuli su Rusi, Grci, Rumuni i ko zna koliko još bratskih nacija. Ginuli su i Srbi iz Evrope, Amerike, Australije, Crne Gore, Srbije i cijelog svijeta. Ginuli su braneći „vjekovna srpska ognjišta „ u Potočarima, Kamićanima, Turbetu i diljem Bosne. Sila koja je napadala „vjekovna srpska ognjišta i srpsku nejač“ morala je biti neka vele velesila jer da nije vele velesila nikako ne bi mogla ugroziti sva srpska ognjišta i toliku nejač diljem svijeta. Biće da sam i ja kao učesnik rata, sa prozora svoje kuće ugrožavao srpsku nejač s onu stranu Vlašića, pa su ugroženi Srbi morali linije odbrane postaviti stotinjak metara iznad moje kuće. Braneći svoju nejač granatama su kratili moju kuću dok od nje nije ostalo samo ono što je u zemlji. A ja sam i dalje ugrožavao njihova ognjišta i njihovu nejač tako da linije koje im je stručno utvrdila JNA do kraja rata nisu mogli pomaknuti ni metra. I tako se nisu mogli kutarisati ugroženosti. A pokušavali su, nije da nisu. Sa tih linija kovčezi su putovali za Banjaluku, Doboj, Teslić... Putovali su za sva ugrožena područja diljem ugrožene „srpske zemlje“.
A moja neugrožena nejač godinama jeputovala. Najprije neugroženom, sprženom Bosnom. Pješice i sa svežnjom u ruci. Pa onda Evropom. I to ono „bez obaveza“. Niti ih je ko pitao kuda žele a kuda ne žele, niti ih je sabirao da ostanu na okupu. Niti su oni znali za mene niti sam ja znao za njih. Znali su samo da ja, tamo negdje gdje su oni rođeni, sa prozora naše porušene kuće ugrožavam srpsku nejač u Banjaluci, Doboju, Tesliću...
I znali su, gledali i pratili srpske „heroje“... Pamtili prezimena. I plašili se čak i tamo negdje daleko. A kako i ne bi. „Junačine“ su razmećući se zastrašujućim arsenalom na prevaru prisvojenog naoružanja, kad god požele „razvlačili pamet“. I baš onako junački, nabusito, i superiorno prijetili da kada god požele mogu u Bihać, Sarajevo, Goražde... Mogu ugroženom srpskom narodu poklonuti po koji grad. Nemilice su pri tome, te „junačine“ trošile decenijama gomilane zalihe raketa, granata, mina, municije... A zli jezici kažu da su im onako ugroženim , ponešto oteli, ponešto uništili, onesposobili, oni neugroženi. Nicala su i punila se groblja ljudi, groblja tenkova, oklopnih vozova...
Kada je postalo jasno da kola klize niz brdo, da je zaliha sve manje, da Krajina, Vlašić, Ozren, otpadoše, da tutnji pred Banjalukom, Dobojom..., junačine iznenada dejtoniraše. Moja neugrožena nejač se vrati. Djeca narasla. Ponešto i zapamtila. U dječijim glavama ponijeli slike rodnog kraja i prekinutog djetinjstva ali ono što su ostavili ne nađoše. U ruševinama i zgarištima naše kuće i spaljenog kraja ne nađoše ništa od svojih neugroženih uspomena.
A onda poče da funkcionira i strašni Hag. Djeca popamtila face nabusitih junačina, dojmile ih se njihove prijetnje, strahovali za oca, šta li... Sjećaju se likova, od Bilje Ravijojle, Nikolice onog strašnog prezimena, debelih obrva i smrknute face uglađenog četnika, rašćupanog psihijatra i njegovih prijetnji, brojnih srpskih đenerala... Sjećaju se djeca, još nose strah i dive onima koji su se usudili stati na put tim nabusitim, samouvjerenim, strašnim junačinama. Njihovo divljenje nekako čovjeku godilo.
A onda najednom kao da grom puče. Počeše junačine da se pretvaraju u pacove. Razbježaše se po kojekakvim rupama kao da nikad, ama baš nikad, nisu čuli za ljudsko dostojanstvo, za čast, rz i obraz. Ispari nekud čuveno srpsko junaštvo. I još se činilo ostaće makar bajke i mitovi o tom junaštvu. Kad ni od toga ništa. Nikolica se koknu. Bilja suze lije, kaje se, izvinjava, prenemaže, prava p . . . .! Ravijojla cmizdri o krivici, slika Srbe taman tako da ni Pikaso nebi bolje. I dok ne odrobija, Bilja manja od makova zrna. Sve dok je ne pustiše. A onda opet, zmija ko' zmija. Sikće, ujeda, mrzi, pljuje... Četnik debelih obrva se pred sudom umusio, profinio... Svakome se dodvorava, smješka i u Sarajevo bi opet. U ono Sarajevo koje je svojevremeno praznio. Za njim se redali... Nezna im se broja. Traje Hag a glavnih pacova nigdje. Ma ni brk da pomole. Mišije rupe im se omilile.
Na drugoj strani odvažno, hrabro, ljudski, odoše Halilović, Hadžihasanović, Kubura, Delić, Orić... Odoše i vratiše se. Oni nisu imali vojsku u uniformama, sa naoružanjem, opremom, ustrojenim formacijama, vojnim sudovima, logistikom... , pa nisu ni mogli komandovati vojnički. Ali Hag gleda u papire. A u papirima Armija RBiH ko' prava armija. Komandanti ko' komandanti. I odgovornost prava, vojnička, komandantska. Sudi se i za najmanje propuste. Ali zločina i zločinaca ne bi u njihovim redovima. Osveta kojom su pojedinci vračali istom mjerom nije se mogla spriječiti i kontrolirati.
A onda iz neke rupe izvukoše neku protuhu. Neznaš šta je! Nekakav cirkus na glavi, nekakva brada, i maska taman po mjeri maskare od čovjeka koji se iza nje krije. Dabić, Nedabić, vadili mu krv, skidali maske... Psihijatar li je, nije li... ?!! Cirkus i maskara kakav je uvijek i bio. Jado iz Crne Gore koga su mašile sve lekcije i o čojstvu, i o junaštvu, i o ljudskosti... Baš psihijatrijski slučaj.
Djeca ponekad pogledaju i onako pokajnički, skoro prijekorno kažu: „Babo mi smo mislili... „ Ja znam šta su mislili, ali mi nekako dođe žao što iz dana u dan, u babi sve manje vide junaka. Džaba se ja pozivam na silno naoružanje koje su oni imali, na prednost koju su u startu imali, na državu koja je iza njih servisirala vođenje rata... Sve džaba moje „junaštvo“ u nepovrat kopni.
Pa ipak, do neki dan sam još koliko toliko mogao da se pozivam na svoj borački imidž. Istina one generalske karikature u Hagu su mi ga ozbiljno ugrožavale, ali sam se vadio da su to „oni“ žrtvovani. I pored toga morao sam smanjivati TV da se ne čuje ono hrapavo „HVALA“ karikature od generala zbog kojeg sam počeo da se stidim svog boračkog ponosa. Nekakav kredit, kakvog takvog borca, temeljio sam na mitu i misteriji o „strašnom generalu“ čije slike su se od godišnjice do godišnjice genocida u Srebrenici vrtile na TV-u. Dječije upadice o admiralskoj i generalskoj časti ja sam ja sam ublažavao izmišljajući „više interese“ zbog kojih se taj strašni general pretvorio u pacova. Branio sam generala. Nekako me naprosto kao borca, pred vlastitom djecom bilo stid da priznam da tako nisko mogu pasti čak i generali. Posebno generali koji brane „vjekovna ognjišta i ugroženu nejač“. Generali kojima čitava nacija kliče, veliča ih, zaklinje se i pravda njihove zvjerske postupke. Generali za koje sam i ja nadugo i naširoko objašnjavao da, ako ikada iko bude u prilici da ih hapsi, oni će onako generalski, hrabro i dostojanstveno, u generalskoj uniformi, službeni pištolj prislonuti na sljepoočnicu i potegnuti obarač. Jer kada mene i moje dostojanstvo, dostojanstvo borca ,koji je sa tim generalima komunicirao preko nišana, ovako vrijeđa i ponižava njihova snisishodljivost, kukavičluk i neljudskost, mogu misliti kako je borcima kojima su ti generali komandovali. Kako je narodu koji ih je toliko slavio i veličao. Od muke moraće još godinama sanjati, buncat i sebi lagati, da se što duže ne probudi.
I konačno, kada sam jednog dana vraćajući se s posla od vlastite djece doživio da me dočekaju viješću da je uhapšen general Mladić, u njihovom glasu prepoznao sam neki oprez, obzir, pažnju... Kao da su htjeli da ne povrijede i moj vojnički ponos. Kao da su htjeli da ne omalovaže moju borbu kroz bijednu sliku onoga što je ostalo od nacionalnih veličina pred kojima sam ja svoje ljudsko i vojničko dostojanstvo čuvao ne ostavljajući ni zgarište vlastitog doma da ga opogane ništarije takvog kova. A kada su djeca uz podsmijeh onako poluglasno izgovorili i ono: „Babo, Mladić se na sudu uneredio“, ja sam oborio glavu i dugo dugo šutio... Naprosto bilo me stid...