Forum Klix.ba

Evo prilike da se sjetimo jednog Velikog Covjeka i Predsjednika bivse Socijalisticke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) Josipa Broza Tita. Tita bi trebalo prebaciti iz Beograda u Sarajevo, bit ce mu ljepse i bice mirniji u Sarajevu nego u Beogradu, bice svoj medju svojim Bosancima. Titu treba podici veliki spomenik sa njegovim likom u sred Sarajeva!

Vise info na: http://en.wikipedia.org/wiki/Josip_Broz_Tito





Josip Broz Tito (Serbo-Croatian pronunciation: [jɔ̝̂sip brɔ̝̂ːz tîtɔ̝]; born Josip Broz; Cyrillic script: Јосип Броз Тито; 7 May 1892[nb 1] – 4 May 1980) was a Yugoslav revolutionary and statesman.[2] While his presidency has been criticized as authoritarian,[3][4][5] Tito was a popular public figure both in Yugoslavia and abroad, viewed as a unifying symbol for the nations of the Yugoslav federation.[6][7] He gained international attention as the chief leader of the Non-Aligned Movement, working with Jawaharlal Nehru of India and Gamal Abdel Nasser of Egypt.[8]

Josip was born as the seventh child of Franjo and Marija Broz in the village of Kumrovec within Austria-Hungary (modern-day Croatia). Drafted into the army, he distinguished himself, becoming the youngest Sergeant Major in the Austro-Hungarian Army.[9] Josip was sent to a work camp in the Ural Mountains, after being seriously wounded and captured by the Russians. He participated in the October Revolution, and later joined a Red Guard unit in Omsk. Upon his return home, Broz found himself in a newly created Kingdom of Yugoslavia, where he joined the Communist Party of Yugoslavia.

He was Secretary-General (later President) of the League of Communists of Yugoslavia (1939–80), and went on to lead the World War II Yugoslav guerrilla movement, the Yugoslav Partisans (1941–45).[10] After the war, he was the Prime Minister (1943–63) and later President (1953–80) of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia (SFRY). From 1943 to his death in 1980, he held the rank of Marshal of Yugoslavia, serving as the supreme commander of the Yugoslav military, the Yugoslav People's Army (JNA). With a highly favourable reputation abroad in both Cold War blocs, Josip Broz Tito received some 98 foreign decorations, including the Legion of Honour, and the Order of the Bath.
Tito was the chief architect of the "second Yugoslavia", a socialist federation that lasted from World War II until 1991. Despite being one of the founders of Cominform, he was also the first (and the only successful) Cominform member to defy Soviet hegemony. A backer of independent roads to socialism (sometimes referred to as "national communism" or "Titoism"), he was one of the main founders and promoters of the Non-Aligned Movement, and its first Secretary-General. He supported the policy of nonalignment between the two hostile blocs in the Cold War. Such successful diplomatic and economic policies allowed Tito to preside over the Yugoslav economic boom and expansion of the 1960s and '70s.[11][12][13] His internal policies included the suppression of nationalist sentiment and the promotion of the "brotherhood and unity" of the six Yugoslav nations. He remains a controversial figure in the Balkans.

Vise info na: http://en.wikipedia.org/wiki/Josip_Broz_Tito

Cvijeće i baloni za njegov rođendan - Građani BiH odali počast Josipu Brozu Titu

http://www.sarajevo-x.com/bih/drustvo/clanak/110525054

Društvo |Objavljeno 25.05.2011. u 14:37

U prisustvu velikog broja građana, antifašista, delegacije Grada Sarajeva, članova Društva "Josip Broz Tito" iz cijele BiH danas je polaganjem cvijeća i prigodnim programom u kampusu sarajevskog Univerziteta, ispred statue Josipa Broza Tita, obilježen Dan mladosti, dan kada se slavio rođendan doživotnog predsjednika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije.

Foto: Feđa Krvavac/Sarajevo-x.com


Ispred spomenika Titu u Sarajevu danas se okupio veliki broj poštivalaca lika i djela Tita. Počast su mu odali stariji, oni koji su živjeli u njegovo doba, počast su mu odali i omladinci, članovi Foruma mladih SDP-a, ali i djeca koja o Titu slušaju samo kroz priče svojih roditelja, baka i djedova.

Park u kojem se nalazi spomenik Titu građani su danas okitili cvijećem, balonima, njemu u čast otpjevane su pjesme i doržani prigodni govori.

Od smrti Josipa Broza Tita prošlo je više od 30 godina, ali brojni građani BiH i zemalja koje su sačinjavale Jugoslaviju, i danas njeguju njegov lik i djelo.

Okupljeni građani su poručili da žele održati sjećanje na čovjeka koji je njegovao zajedništvo i najviše ljudske vrijednosti.

Kumrovec, Titovo rodno mjesto: http://en.wikipedia.org/wiki/Kumrovec


Tito's statue in Kumrovec, made by the artist Antun Augustinčić (1900-1979)

Birth house of Tito

Birth house of Tito

kako li se niko prije nije sjetio otvoriti ovu temu


http://www.sarajevo-x.com/forum/viewtop ... =1&t=70580

BiH |Objavljeno 25.05.2011. u 08:24

Podijeli http://www.sarajevo-x.com/bih/clanak/110524145

Danas je 25. maj - Pamtimo li Dan mladosti i dan kada ju je Tuzla izgubila?!

Dan mladosti, 25 maj, nekada je bio jedan od najvećih praznika na prostorima bivše Jugoslavije. Taj dan slavio se rođendan Josipa Broza Tita, doživotnog predsjednika Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, slavila se mladost, zajedništvo i ljubav. Danas je Dan mladosti Dan žalosti za prekinutim snovima 71 Tuzlaka.

Piše: Tatjana Sekulić


Veliki praznik slavio se prije nekoliko decenija svakog 25. maja, rođendan maršala Tita, iako se pretpostavlja da je on rođen 7. maja. Kolone veselih omladinaca prolazile su gradovima nekadašnje Jugoslavije, iz ormara se tog dana vadilo najsvečanije odijelo, organizovale su se priredbe i s velikom pažnjom se pratilo kretanje štafete koja bi tog dana na stadionu JNA u Beogradu bila uručena Titu sa željama za dug život i dobro zdravlje.

Štafeta mladosti uvedena je 1945. godine. Prva je krenula iz Kumrovca, Titovog rodnog mjesta, a zatim svake naredne godine palica bi kretala iz nekog drugog grada, iz druge republike.

Štafeta je nošena nekoliko mjeseci i svakome ko bi imao priliku da trči noseći je u rukama, zaroni sa štafetom, iznese na planinski vrh ili preda Titu to je predstavljalo veliku čast.

Predavanje štafete, uz veliku svečanost i veselje širom tada jedinstvene zemlje, na Titovu inicijativu 1957. godine nazvano je Danom mladosti.

"Iako se ovaj dan obilježava kao moj rođendan, mislim da bi mu trebalo dati drugo ime - Dan naše mladosti, dan sporta, dan mlade generacije i njenog daljeg duhovnog i fizičkog razvitka, a mi stariji uključit ćemo se u to", rekao je tada Tito.

Decenijama nakon toga Dan mladosti je bio najsvečaniji praznik, dan kada se omladina iz cijele bivše Jugoslavije sastajala i družila i kada se činilo da duh zajedništva niti jedno svjetsko zlo ne može dotaći svojim kobnim prstom.

Josip Broz Tito umro je 4. maja 1980. godine u Ljubljani. Posljednja štafeta predana je 1987. godine. Bila je načinjena od pleksiglasa sa osam kapi krvi... Nije prošlo dugo i krv je potekla.

"Tad su došli popovi, pa topovi, pa lopovi..."

Dan mladosti u Tuzli, u Bosni i Hercegovini, danas je dan žalosti za ugašenom mladošću. Tuzlanskim Korzom 25. maja 1995. godine šetali su dječaci i djevojčice, zaljubljeni, zaigrani, zaneseni vjerom u ljepše dane. Njihove snove prekinula je granata ispaljena s Ozrena. Prekinut je 71 život, 200 ljudi je ranjeno. Sandro Kalesić imao je samo tri godine. Pukla su srca majki i očeva...



Maj u Tuzli od tada više nije isti kao prije. Nije to onaj mjesec koji podsjeća na rascvjetalo cvijeće, lijepe proljetne dane, prve ljubavi u parkovima, proslave mature...

"Ovdje na ovoj Kapiji grada odmotava se tamna priča...
Toliko tamna da tamnija ne može biti...
Toliko sramna da sramnija ne može biti...
Toliko tužna da tužnija ne može biti...
Toliko ružna da ružnija ne može biti...
Toliko strahotna da strahotnija ne može biti...
I kravava da krvavija ne može biti... I krvava da krvavija ne može biti..."

U Tuzli, gradu koji se danas s pravom ponosi na svoju multikulturalnost i multietičnost, danas će brojne delegacije, porodice ubijenih i prijatelji položiti cvijeće na Kapiji i na Slanoj Banji. Na prigodan način obilježit će se i Dan mladosti, kao i u Sarajevu i ostalim mnogobrojnim gradovima BiH i zemalja koje su nekada sačinjavale Jugoslaviju.

Duh nekadašnjeg Dana mladosti spojit će večeras omladinu, a riječi Meše Selimovića ostat će da odjekuju:

"Svejedno kako im je ime, sudbina im je ista. Svejedno je da li su tužni ili lažno veseli, neće se vratiti. Ni moji drugovi se nisu vratili. Izginuli su svi. Hoće li i ova moja djeca ići tim istim žalosnim putem kad odrastu? Hoće li živjeti glupo kao i njihovi očevi? Vjerovatno hoće, ali u to neću da vjerujem. Neću da vjerujem, a ne mogu da se oslobodim strepnje."

plain vanilla wrote:kako li se niko prije nije sjetio otvoriti ovu temu

http://www.sarajevo-x.com/forum/viewtop ... =1&t=70580

S druge teme o Titu: Tito kroz fotografije, govore, pjesme...
http://www.sarajevo-x.com/forum/viewtop ... =1&t=70580

Hvala "plain vanilla"

Najveći sin naših naroda i narodnosti

Marilyn wrote:Najveći sin naših naroda i narodnosti

Ma on je bio dobar...bio je sin. Poslije su dosli ocevi nacija, pa su nacijama hebali staru.

Joza je bio najveci lik sa ovih prostora,a njegova velicina i uticaj u svjetskim okvirima je dobro poznata!

Zivio drug Tito!

kakva je situacija Titu je nabolje pod zemljom....da je danas živ bio bi neđe u šumi

A đe će Tita prebacivati u Sarajevo? Kake su u nas budale hladno bi ga smjestili u Muzej A.I.

JoseMujica wrote:kakva je situacija Titu je nabolje pod zemljom....da je danas živ bio bi neđe u šumi

Da je danas ziv ovi bi bili na otoku Golom,gdje im je izgleda i bilo mjesto.

Vreme je majstorsko rešeto. Tito je bio i ostao istinski velikan. Evo samo jedne zanimljive epizode koja pokazuje o kakvom se kalibru tu radilo.
...
Aleksej Snegov, nekadašnji saradnik Nikite Hruščova, koji je prisustvovao pretresu Staljinove kancelarije 1953. godine, posvedočio je da je u radnom stolu pokojnog sovjetskog diktatora pored gomile starih novina pronađeno tek desetak dokumenata. Prema njegovim rečima, među tim dokumentima bilo je i pismo koje je J. B. Tito uputio Staljinu 1950. godine. U tom pismu Tito je Staljinu poručio sledeće: „Prestani da šalješ ubice ovamo. Petoricu smo već uhvatili. Ako ne prestaneš, ja ću poslati jednog čoveka u Moskvu i neću morati da šaljem drugog“. (Z.Medvedev, R. Medvedev, „The Unknown Stalin“, London, 2003, 61-62; A. Brown, „The rise and fall of communism“, New York, 2009, 206-207).

JoseMujica wrote:kakva je situacija Titu je nabolje pod zemljom....da je danas živ bio bi neđe u šumi

A đe će Tita prebacivati u Sarajevo? Kake su u nas budale hladno bi ga smjestili u Muzej A.I.

Imao bi 120 godina i bio bi jedan od najstarijih stanovnika planete zemlje.

DGT wrote:

JoseMujica wrote:kakva je situacija Titu je nabolje pod zemljom....da je danas živ bio bi neđe u šumi

A đe će Tita prebacivati u Sarajevo? Kake su u nas budale hladno bi ga smjestili u Muzej A.I.

Imao bi 120 godina i bio bi jedan od najstarijih stanovnika planete zemlje.

i družio se sa Fidelom

JoseMujica wrote:i družio se sa Fidelom

Sumnjam , prije ce biti da bi prosao k`o Gadafi, Sadam i sl...
Mada, nikad se ne zna, zajeban je to igrac, mozda bi bio glavnokomandujuci Nato pakta.

Hronični žal za Titom

Bošnjaci su čudan narod, svijet za sebe. Njihova psihologija je različita od psihologija drugih naroda sa ovih (ili ex Yu) prostora. Karakteristike Bošnjaka opisivali su mnogi naši veliki umovi. Najbolje ih je opisao Meša Selimović kroz svog „Derviša“, ali su ih opisivali i drugi. To je narod koji u nedostatku vlastitih i pravih politčkih lidera pruža ruke ka onima koji nisu njihovi, ali jesu lideri. To je narod koji je spreman na kompromise, ali na vlastitu štetu. Narod bez nacionalne politike, bez nacionalne akademije nauka i umjetnosti, bez strategije za budućnost. Bošnjaci su uz to narod genijalnih pojedinaca i kolektivnih destruktivaca. Bili su u službi različitim sistemima koji su ih iskorištavali, a od kojih sami nisu imali Bog zna kakve koristi. Borili se za Carevinu, pa za Monarhiju, dali svoj doprinos Kraljevini, a nisu ostali dužni ni u antifašističkoj borbi ‘42-45’. Za svoje angažmane koje su često plaćali krvlju dosegli su status „cvijeća“, ali isključivo povezanog s jednim narodom – Hrvatima. Ili su toliko narasli u očima drugih da su odjedanput iz malog prerasli u veliko „M“. Svi su se na njih mogli oslonuti kad zatreba, a sami sebi nisu bili oslonac. Sada kada mogu da se bore za svoju državu, oni i nju okrivljuju za vlastitu neuređenu avliju. Draže im je tuđe nego njihovo vlastito, a bolje.
Bezbroj je njihovih karakteristika koje im na površinu izbijaju u različitim vremenskim okolnostima, premda su dobar narod, jer će oprostiti drugima ono što ne bi oprostili svojima. I pametan su narod, premda su najspremniji da potcijenjuju pameti vlastitih pojedinaca.
Među svim karakteristikama koje nose u svom genetskom code-u, jedna je za njih posebno karakteristična i rekli bi smo, posebno destruktivna, a to je njihova hronična žal za bivšim vremenima. Ne treba biti posebno pametan pa zaključiti da ta bivša vremena predstavljuju pedesetogodišnji vremenski prostor od završetka Drugog svjetskog rata, pa do početka kraja SFRJ 90-ih godina prošloga stoljeća. Sve što je prošlo, njima je blizu, sve što će doći, njima je daleko. To najbolje pokazuje 4. maj svake godine – dan kada su se te davne osamdesete oglasile sirene tužno zavijajući, dan kada su prekidane nogometne utakmice, dan kada su zastave pale na pola koplja (da bi deset godina kasnije izgorile na tim istim kopljima), dan u kojem su, kako kažu tugovali svi, jer je umro mali Joža, pardon, veliki vođa, pardon, „najveći sin“. Ali to je dan u kojem je dobar dio Bošnjaka, tadašnjih Muslimana, ostao zarobljen i uspavan. Iz toga zarobljeništva i sna nije ih probudila ni četverogodišnja grmljavina topova izmiješana sa suzama ožalošćenih, protjeranih, silovanih, obespravljenih... Svakog četvrtog maja s cvijećem u rukama i petokrakama na glavi ispred bista Josipa Broza koje su nanovo izgradili nakon rata, u klubovima koje nose njegovo ime, ispod slika oko kojih se svađaju „koga od njih Tito gleda?“, pokazuju, premda to od njih niko i ne traži, kako smo mi narod koji je osuđen na historiju. Istu onu u kojoj mu je često bilo presuđivano. I kako ljubomorno čuvamo uspomene na neka davna vremena, više želeći da se u njih vratimo, ma kako to bilo nemoguće, bez pokušavanja da sami napravimo bolje od postojećeg u vremenu u kojem živimo. Dok su svi drugi (jučerašnja braća u jedinstvu) shvatili da u jadikovanju i prizivanju prošlosti (koja nastupa svakog sadašnjeg trenutka) nema napretka i užurbano rade na obezbjeđivanju nadolazeće budućnosti, dotle Bošnjaci ostaju uljuljkani u snovima o vremenima u kojima su mogli zaspati gdje hoće, a da ih niko ni krivo ne pogleda. Dok su drugi mijenjali imena gradova koja su nosila sufiks ili prefiks s njegovim imenom, dotle su Bošnjaci sačuvali i imena njegovih ulica. Ne ulazeći u raspravu o njegovom liku i (ne)djelu, s razlogom se da postaviti pitanje zašto Bošnjaci od svih najviše žale za Titom i vremenima koja se pripisuju njemu? Da li je bilo sve med i mlijeko, ili je nekad bilo i žuči? Da li je BiH bila najsvijetlija baklja na grbu bivše SFRJ pa da žaljenje za njim bude opravdano? Da li su Muslimani, odnosno Bošnjaci osim „džaka na leđima“ imali drugih privilegija sa ostalim narodima i narodnostima od Triglava do Đevđelije? Sudeći prema izjavama Titovog unuka Joške Broza srbijanskikm medijima, koje je dao prilikom nedavnog osnivanja Komunističke partije Srbije da se zaključiti da su Bošnjaci, odnosno Muslimani u SFRJ imali „najnepovoljniji položaj“, a bili su kako kaže, „najbolji narod“. Za taj „najnepovoljniji položaj“, današnjim rječnikom kazano, „diskriminatorski položaj“ bio je kriv Drug Tito. Isti onaj pred čijom bistom sa cvijećem u rukama, petokrakom na čelima i tugom u očima svakog četvrtog maja u godini Bošnjaci stoje poput pionira koji daju „časnu pionirsku riječ“ da će čuvati Bratstvo i Jedinstvo. Isto ono za koje su platitli visoku cijenu. I koju još uvjek plaćaju.
U nastojanju da shvate da žal za prošlošću ne doprinosi boljitku ni njima, ni njihovoj djeci, bojim se da će ispred njih u trenucima sadašnjosti proći mnogo prilika čije bi iskorištavanje doprinjelo boljoj i prosperitetnijoj budućnosti. Ako niko, barem mi znamo da kipovi „niti čuju, niti govore“

EDIN Memić

jutarnji wrote:

JoseMujica wrote:i družio se sa Fidelom

Sumnjam , prije ce biti da bi prosao k`o Gadafi, Sadam i sl...
Mada, nikad se ne zna, zajeban je to igrac, mozda bi bio glavnokomandujuci Nato pakta.

ne vjerujem...al da je opasan žongler stoji.....mislim da bi Tile bio najprije glavni mirotvorac, a Baroso bi svako malo dolazio da ga moljaka za nešto...il da ih ne handrimo dampingom il da mu Tile sredi šta u trećem svijetu...Juga bi otprilike ekonomski handrila EU barem kolko i Kina, a sa drugovima Kinezima bi neki naš delegat letio u svemir.

Čitalac wrote:Vreme je majstorsko rešeto. Tito je bio i ostao istinski velikan. Evo samo jedne zanimljive epizode koja pokazuje o kakvom se kalibru tu radilo.
...
Aleksej Snegov, nekadašnji saradnik Nikite Hruščova, koji je prisustvovao pretresu Staljinove kancelarije 1953. godine, posvedočio je da je u radnom stolu pokojnog sovjetskog diktatora pored gomile starih novina pronađeno tek desetak dokumenata. Prema njegovim rečima, među tim dokumentima bilo je i pismo koje je J. B. Tito uputio Staljinu 1950. godine. U tom pismu Tito je Staljinu poručio sledeće: „Prestani da šalješ ubice ovamo. Petoricu smo već uhvatili. Ako ne prestaneš, ja ću poslati jednog čoveka u Moskvu i neću morati da šaljem drugog“. (Z.Medvedev, R. Medvedev, „The Unknown Stalin“, London, 2003, 61-62; A. Brown, „The rise and fall of communism“, New York, 2009, 206-207).

Da, njih dvojica se nisu trpili.

DGT wrote:

Čitalac wrote:Vreme je majstorsko rešeto. Tito je bio i ostao istinski velikan. Evo samo jedne zanimljive epizode koja pokazuje o kakvom se kalibru tu radilo.
...
Aleksej Snegov, nekadašnji saradnik Nikite Hruščova, koji je prisustvovao pretresu Staljinove kancelarije 1953. godine, posvedočio je da je u radnom stolu pokojnog sovjetskog diktatora pored gomile starih novina pronađeno tek desetak dokumenata. Prema njegovim rečima, među tim dokumentima bilo je i pismo koje je J. B. Tito uputio Staljinu 1950. godine. U tom pismu Tito je Staljinu poručio sledeće: „Prestani da šalješ ubice ovamo. Petoricu smo već uhvatili. Ako ne prestaneš, ja ću poslati jednog čoveka u Moskvu i neću morati da šaljem drugog“. (Z.Medvedev, R. Medvedev, „The Unknown Stalin“, London, 2003, 61-62; A. Brown, „The rise and fall of communism“, New York, 2009, 206-207).

Da, njih dvojica se nisu trpili.

Understatement decenije.

jos da nije rehabilitovao cetnike iz drugo svjetskog rata...

HomeArt wrote:Hronični žal za Titom

Bošnjaci su čudan narod, svijet za sebe. Njihova psihologija je različita od psihologija drugih naroda sa ovih (ili ex Yu) prostora. Karakteristike Bošnjaka opisivali su mnogi naši veliki umovi. Najbolje ih je opisao Meša Selimović kroz svog „Derviša“, ali su ih opisivali i drugi. To je narod koji u nedostatku vlastitih i pravih politčkih lidera pruža ruke ka onima koji nisu njihovi, ali jesu lideri. To je narod koji je spreman na kompromise, ali na vlastitu štetu. Narod bez nacionalne politike, bez nacionalne akademije nauka i umjetnosti, bez strategije za budućnost. Bošnjaci su uz to narod genijalnih pojedinaca i kolektivnih destruktivaca. Bili su u službi različitim sistemima koji su ih iskorištavali, a od kojih sami nisu imali Bog zna kakve koristi. Borili se za Carevinu, pa za Monarhiju, dali svoj doprinos Kraljevini, a nisu ostali dužni ni u antifašističkoj borbi ‘42-45’. Za svoje angažmane koje su često plaćali krvlju dosegli su status „cvijeća“, ali isključivo povezanog s jednim narodom – Hrvatima. Ili su toliko narasli u očima drugih da su odjedanput iz malog prerasli u veliko „M“. Svi su se na njih mogli oslonuti kad zatreba, a sami sebi nisu bili oslonac. Sada kada mogu da se bore za svoju državu, oni i nju okrivljuju za vlastitu neuređenu avliju. Draže im je tuđe nego njihovo vlastito, a bolje.
Bezbroj je njihovih karakteristika koje im na površinu izbijaju u različitim vremenskim okolnostima, premda su dobar narod, jer će oprostiti drugima ono što ne bi oprostili svojima. I pametan su narod, premda su najspremniji da potcijenjuju pameti vlastitih pojedinaca.
Među svim karakteristikama koje nose u svom genetskom code-u, jedna je za njih posebno karakteristična i rekli bi smo, posebno destruktivna, a to je njihova hronična žal za bivšim vremenima. Ne treba biti posebno pametan pa zaključiti da ta bivša vremena predstavljuju pedesetogodišnji vremenski prostor od završetka Drugog svjetskog rata, pa do početka kraja SFRJ 90-ih godina prošloga stoljeća. Sve što je prošlo, njima je blizu, sve što će doći, njima je daleko. To najbolje pokazuje 4. maj svake godine – dan kada su se te davne osamdesete oglasile sirene tužno zavijajući, dan kada su prekidane nogometne utakmice, dan kada su zastave pale na pola koplja (da bi deset godina kasnije izgorile na tim istim kopljima), dan u kojem su, kako kažu tugovali svi, jer je umro mali Joža, pardon, veliki vođa, pardon, „najveći sin“. Ali to je dan u kojem je dobar dio Bošnjaka, tadašnjih Muslimana, ostao zarobljen i uspavan. Iz toga zarobljeništva i sna nije ih probudila ni četverogodišnja grmljavina topova izmiješana sa suzama ožalošćenih, protjeranih, silovanih, obespravljenih... Svakog četvrtog maja s cvijećem u rukama i petokrakama na glavi ispred bista Josipa Broza koje su nanovo izgradili nakon rata, u klubovima koje nose njegovo ime, ispod slika oko kojih se svađaju „koga od njih Tito gleda?“, pokazuju, premda to od njih niko i ne traži, kako smo mi narod koji je osuđen na historiju. Istu onu u kojoj mu je često bilo presuđivano. I kako ljubomorno čuvamo uspomene na neka davna vremena, više želeći da se u njih vratimo, ma kako to bilo nemoguće, bez pokušavanja da sami napravimo bolje od postojećeg u vremenu u kojem živimo. Dok su svi drugi (jučerašnja braća u jedinstvu) shvatili da u jadikovanju i prizivanju prošlosti (koja nastupa svakog sadašnjeg trenutka) nema napretka i užurbano rade na obezbjeđivanju nadolazeće budućnosti, dotle Bošnjaci ostaju uljuljkani u snovima o vremenima u kojima su mogli zaspati gdje hoće, a da ih niko ni krivo ne pogleda. Dok su drugi mijenjali imena gradova koja su nosila sufiks ili prefiks s njegovim imenom, dotle su Bošnjaci sačuvali i imena njegovih ulica. Ne ulazeći u raspravu o njegovom liku i (ne)djelu, s razlogom se da postaviti pitanje zašto Bošnjaci od svih najviše žale za Titom i vremenima koja se pripisuju njemu? Da li je bilo sve med i mlijeko, ili je nekad bilo i žuči? Da li je BiH bila najsvijetlija baklja na grbu bivše SFRJ pa da žaljenje za njim bude opravdano? Da li su Muslimani, odnosno Bošnjaci osim „džaka na leđima“ imali drugih privilegija sa ostalim narodima i narodnostima od Triglava do Đevđelije? Sudeći prema izjavama Titovog unuka Joške Broza srbijanskikm medijima, koje je dao prilikom nedavnog osnivanja Komunističke partije Srbije da se zaključiti da su Bošnjaci, odnosno Muslimani u SFRJ imali „najnepovoljniji položaj“, a bili su kako kaže, „najbolji narod“. Za taj „najnepovoljniji položaj“, današnjim rječnikom kazano, „diskriminatorski položaj“ bio je kriv Drug Tito. Isti onaj pred čijom bistom sa cvijećem u rukama, petokrakom na čelima i tugom u očima svakog četvrtog maja u godini Bošnjaci stoje poput pionira koji daju „časnu pionirsku riječ“ da će čuvati Bratstvo i Jedinstvo. Isto ono za koje su platitli visoku cijenu. I koju još uvjek plaćaju.
U nastojanju da shvate da žal za prošlošću ne doprinosi boljitku ni njima, ni njihovoj djeci, bojim se da će ispred njih u trenucima sadašnjosti proći mnogo prilika čije bi iskorištavanje doprinjelo boljoj i prosperitetnijoj budućnosti. Ako niko, barem mi znamo da kipovi „niti čuju, niti govore“

EDIN Memić

moram se slozit , sto jest jest

Treba obnoviti inicijativu da se njegovi posmrtni ostatci prebace u Kumrovec.

jarancuga wrote:jos da nije rehabilitovao cetnike iz drugo svjetskog rata...

ko sto je rehabiltovao i mnoge pripadnike Handzar divizije ...

HomeArt wrote: ...
Da li su Muslimani, odnosno Bošnjaci osim „džaka na leđima“ imali drugih privilegija sa ostalim narodima i narodnostima od Triglava do Đevđelije?...

EDIN Memić

To sto su po prvi put u svojoj istoriji postali narod, i sto im je domovina BiH ponovo postala republika, se valjda ne pika i obavezno zaboravlja?

VjecitiStudent wrote:

jarancuga wrote:jos da nije rehabilitovao cetnike iz drugo svjetskog rata...

ko sto je rehabiltovao i mnoge pripadnike Handzar divizije ...

I sta, to je sad kao argument za rehabilitaciju Cetnika? Eto, nije samo jedne fasiste pomilovao i dao im legalitet da ubijaju civile pred kraj rata pod petokrakom, nego je i one druge. To samo govori koliko je zla ucinio tim potezom i povecava stepen njegove odgovornosti/gluposti na kraju rata.

Sta mom djedu i njegovoj mahali i pola grada znaci to sto je rehabilitovao i handzar-fasiste, kad su ih partizani '45 masovno odveli na strjeljanje (ko god je imao arpasko il tursko ime). Oni koji su utekli, utekli, oni koji nisu, zna se sta je bilo. I ovi koji su prezivjeli su mogli samo da sute o tome. Je li to nesto pozitivno? Je li ima opravdanja za to?