MAHMUTĆEHAJIĆ: „DELIMUSTAFIĆ JE, KADA SAM GA OPTUŽIO PRED ALIJOM DA RADI ZA KOS, POČEO DA PLAČE...“ ALIJA IZETBEGOVIĆ: „AKO DOĐE DO RATA, KLANJA, SILOVANJA, UBIJANJA, JA TO NE MOGU PODNIJETI, JA ĆU SE, JEDNOSTAVNO, NEGDJE SAKRITI"
(Razgovor Sefera Halilovića i Rusmira Mahmutćehajića o historijskim događajima iz bliske prošlosti RBiH - obavljen dana 5.7.1995.g.)
Rusmir: U tim našim razgovorima, to je još 1988.g., dominira zabrinutost za buduće događaje. Alija se saglasio sa mojim prijedlogom da je potrebno formirati jednu muslimansku organizaciju, prvo tajnu, a kad bude bilo moguće obnarodovati je da bude javna, čiji bi cilj bio zaštita muslimanskog naroda. Moji argumenti su njemu bili posve prihvatljivi. Veliko-srbi neće nikako moći zatvoriti ni slovence ni hrvate jer njihov geografski položaj im omogućuje kontakte sa Zapadom bilo morskim bilo kopnenim putem, pa i u slučaju gubitka dijela teritorije ili zatvaranja granice uvijek će imati mogućnost da stupe u kontakt sa svojom emigracijom i prijateljima na Zapadu od kojih će dobiti oružje što se brzo pokazalo tačnim. Meki trbuh Jugoslavije su muslimani, a vrijeme koje dolazi opuhaće nas kao narod i kao politički faktor sa svih prostora što je cilj velikosrpskih nacionalista. Alija se potpuno saglasio sa tom mojom idejom i mojim prijedlogom. Mi tada nismo razmatrali pitanje mogućnosti raspada Jugoslavije a tad još uvijek nije bilo moguće formiranje političkih stranaka. Dogovorili smo se da ja nastavim dalje razgovore na ovu temu sa još nekim našim prijateljima ali smo se i saglasili da se sa ovim poslom bavim ja a da mi pomaže Hasan Čengić. Inače mogu ti reći da mi je Alija više puta odavao priznanje.
Alija Izetbegović
Sefer: U četiri oka, jer koliko znam on gotovo nikad živim ljudima javno ne odaje priznanje, niti priznaje da je od nekog nešto naučio.
Rusmir: Da. Priznao mi je da se on nikada nije bavio a niti razumio nacionalno pitanje, bavio se Islamom. Kazao mi je da mi je veoma zahvalan što je družeći se sa mnom mnogo toga naučio o naciji i državi.
Sefer: Pa meni se čini Rusmire da su se i „Mladi muslimani“ bavili isključivo pitanjem vjere a i tu autoritativni islamisti imaju primjedbi na njihova tumačenja temelja ili kako je to sad popularno kazati fundamentalnih postavki Kur`ana, ali o tom drugi put...
Rusmir: Hrvatski intelektualci nas tad vrlo uporno nagovaraju na formiranje „Islamskog instituta“. Oni su naravno za to imali svoje razloge jer su ga htjeli staviti u funkciju velikohrvatske politike ili je iza tog njihovog tako upornog insistiranja i nuđenja novca za taj posao moguće stajao i KOS jer je to najbolji način da se kontroliše „muslimanska pamet“ i ponašanje intelektualaca muslimana u tijeku budućih događaja. Mi smo prihvatili ali uz uslov da se prilikom formiranja „Islamskog instituta“ formira matični odbor na naučnim principima. Naravno i mi smo imali svoju računicu i pokazalo se da je to bilo dobro. Tako je početkom 1989.g. formiran u Zagrebu „Islamski institut“. U matični odbor ulazi 20-tak intelektualaca među kojima dr.Osman Muftić, prof.dr.Munib Maglajlić, Alija Izetbegović, dr.Mustafa Cerić, Alija Isaković i drugi. Ja sam izabran za predsjednika. Tako prolazi prva polovina 1989.g. da bi već u septembru 1989.g. u divanhani zagrebačke džamije bio održan sastanak na kojem je učestvovalo 20-30 ljudi i na kome se dogovaramo o formiranju stranke. Ja sam dao obrazloženje potrebe formiranja stranke. Tad predlažem da nacrt deklaracije stranke napravi Alija, i tu sam se malo našalio, rekao sam da je zadnjih 5-6 godina imao dovoljno vremena da o svemu promišlja u zatvoru u Foči. Svi su se prisutni nasmijali i naravno prihvatili taj prijedlog. Do tada se Izetbegović i ja češće viđamo, razgovaramo, imamo približno slična mišljenja a eventualne razlike brzo usaglašavamo. Kad je završio nacrt deklaracije stranke imao sam niz primjedbi i sa dosta stvari se nisam složio. Tu sam shvatio da Izetbegović ima još neku grupu ljudi sa kojima komunicira. Po mojoj pretpostavci to je neka grupa ljudi okupljena oko Adila Zulfikarpašića. Ta moja pretpostavka se obistinjuje i tad saznajem da je Izetbegović cijelo vrijeme sa tom grupom održavao vrlo intezivne kontakte. Znajući ko je Adil Zulfikarpašić to saznanje mi nije bilo nimalo prijatno. A evo kako sam doznao ko je Adil: kazao mi je Hasan Ljubunčić predratni učitelj i ljevičar, jedan od najbližih saradniika Vladimira Perića „Valtera“ u Sarajevu. Po završetku rata on je imenovan za prvog predsjednika odbora za vojna pitanja u Skupštini N.R. BiH. Nakon toga odlazi u penziju, postaje star i skleretičan i s obzirom na zasluge i veze sa UDBA-om, oni ga ubacuju u muslimansko pokopno društvo „Bakije“ za predsjednika, gdje on ostvara vrlo obimnu i značajnu biblioteku. Tu se okupljaju ljudi različitih profila, a biblioteka stvara još niz mogućnosti za različite kontakte, pored onih vezanih za pokop. Prvu grupu hadžija koja iz Bosne odlazi na hadždž vodi upravo on. Odlazeći u biblioteku upoznajem ga i vremenom naš odnos postaje vrlo blizak. Mislim da me je jako zavolio i mogao sam cijelu biblioteku odnijeti. Kad sam god uzimao knjige kod njega nisam nikad primjetio da bilo šta piše a kad je umro njegov nasljednik me pronašao i po veoma urednom spisku tražio da vratim sve što sam uzimao. I to je jedan od dokaza da je on pravio zabilješke čim sam ja odlazio i sigurno ih pored ostalog dostavljao UDBI. Pošto je Hasanova žena bila bliska Adilova rodica, a on (Hasan) važan čovjek UDBA-e, on od njih dobija zadatak da ide kod Adila i da s njim intezivno održava veze tako da je on sve znao o Adilu. Od Hasana ja doznajem da je Adil stalno na vezi sa KOS-om, da za njih kupuje vojnu opremu, da čak jedan put prerušen odlazi u Beograd na neku sahranu, naravno sa njihovim pasošem itd. Sad najedanput u našoj, bosanskoj štampi, počinje njegova afirmacija u BiH. Dok su oni bili u zatvoru on finansijski pomaže njihove porodice, štampa njihove knjige, pa i onu knjigu „Suđenje muslimanskim intelektualcima 1983.g“ je on štampao, prima ih u goste, finansira njihova putovanja po svijetu, odmah po izlasku iz zatvora itd. Dakle, on je njih dobro zadužio pa je vjerovatno Izetbegović procijenio da mu još treba. U razgovorima sa Izetbegovićem sam rezolutan: Adil Zulfikarpašić ima veze sa KOS-om i tamo gdje je on ja neću jer je tamo uz njega i dr.Muhamed Filipović. Šta oni novo imaju još da kažu kad su obojica već svojim životnim djelima sve kazali.. Tu dolazi do našeg razlaza. Nakon nekoliko dana kad je deklaracija SDA bila gotova Izetbegović potpisuje prvi i šalje je meni da potpišem sa ostavljenim praznim mjestom pod rednim brojem 2. Odbio sam. Tih dana Izetbegović šalje Salema Šabića kod mene da me ubjeđuje kako bih trebao da popustim, da ne bi trebao biti tako isključiv, da Adil i Muhamed trebaju jedno vrijeme tu biti itd. Ostajem pri svom stavu a u maju mjesecu 1990.g. odlazim u Francusku. SDA počinje raditi u prostorijama koje je Adil kupio i on snosi glavne troškove finansiranja stranke. Dolazi do promocije stranke u hotelu Holiday Inn, ide redovni predizborni mitinzi, N.Pazar, Foča, V.Kladuša, itd...Tad dolazi do sukoba i rascijepa unutar rukovodstva SDA. Moje prognoze i moja upozorenja se pokazuju tačnim i tada nastaje trka i potraga za mnom. Izetbegović me traži na sve strane i ja se u augustu vraćam iz Francuske i javljam mu se telefonom. Dogovaramo se za susret i odmah kad smo se sredli Alija kaže „Vidiš kako ovo dobro ide.“ (SDA). Nisam djelio njegovo mišljenje jer stranka ni onda, a evo ni danas, nije organizovana onako kako treba biti organizovana moderna politička demokratska stranka i još mu u veoma oštrom tonu kažem: „Alija trpate muslimanski narod na brod koji nema kormilara i muslimanski narod će doživjeti pravu katastrofu.“ A on kaže „Ima brod kormilara, brod je, Rusmire, u mojim rukama.“ Nakon tog dijaloga on sam priznaje da je pogriješio i da sam ga ozbiljno upozoravao na opasnosti koje sa sobom nose ulazak Filipovića i Zulfikarpašića u najuže rukovodstvo stranke i prihvata sve što mu predlažem. Prvo predlažem da se konstituira političko vodstvo muslimana koje će brojati 20-ak najistaknutijih umova našeg naroda i koji će donositi odluke o najvažnijim pitanjima naše sudbine i drugo upozoravam ga na opasnost sukoba sa Behmenom, Čengićem i drugim na koji ga guraju Zulfikarpašić i Filipović jer u ovoj situaciji ni sa kim više ne smije biti sukoba.
Rusmir Mahmutćehajić
Sefer: Ima jedna stvar koja mi je pala na pamet dok sam te slušao: Alija je ipak vrlo vješto plivao između raznih grupa a očito ih je bilo nekoliko. Svima je pričao priblino istu priču: Kako on samo želi da pomogne narodu, kako se ne misli trajnije baviti politikom, kako ga ne zanima liderstvo, i čak u četiri oka, vjerovatno sa ciljem testiranja sagovornika i svakom je nudio prvo mjesto, a u suštini cilj mu je upravo bio liderstvo i vlast poštujući do kraja negativno načelo „cilj opravdava sredstvo“...
Rusmir: Apsolutno je tačno to što kažeš da je svima nudio prvo mjesto a u principu je htio da vidi šta sagovornik misli. Meni je više puta nudio: pa, eto, Rusmire ti budi prvi, a kao što znaš i mnogi drugi do sada su u svojim sjećanjima i istupima tvrdili to isto: Ti znaš da smo se nas dvojica (Rusmir i Sefer) upravo najžešće suprostavljali Abdiću, Delimustafiću i njihovim taborima dok je Izetbegović cijelo vrijeme s njima paktirao, sve dok oni sami nisu otišli na drugu stranu... (Sada slijedi dio razgovora između Rusmira i Sefera koji govori o prvom sastanku na Jarčedolima, te drugom u Domu milicije u Sarajevu, a tiču se organizovanja odbrane RBiH. Potom slijedi...) Rusmir: Još samo ovo da ti kažem. Alija na mene vrši pritisak da se prihvatim neke političke funkcije i jedne od funkcija u vlasti BiH. Kažem mu da stranka uopšte nije organizovana onako kako bi trebala biti organizovana moderna demokratska stranka i da bih se bavio tim poslom ali uz to prihvatam se funkcije potpredsjednika Vlade RBiH i početkom 1991.g. ja sa porodicom dolazim u Sarajevo. Događaji, kao što znaš, se odvijaju filmskom brzinom i posla je preko glave. U aprilu mjesecu 1991.g. sam potpuno siguran da će u Bosni biti rat i da će muslimani biti na udaru koje zajedno sa Bosnom treba uništiti. Kad sam te svoje zaključke saopštio Aliji i kad smo dogovorili da mi to organizujemo onako kako sam ti već rekao, on mi je tad još rekao da to treba organizovati, ali još je dodao i bio je vrlo uplašen; „Ako Rusmire do toga dođe, ja to Rusmire ne mogu podnijeti da bude paljevina, klanja, ubistava, silovanja, ja to ne mogu Rusmire izdržati, nisam ja za to Rusmire, ja ću se jednostavno negdje sakriti ili odavde pobjeći, ali ja to ne mogu gledati.“...Dakle iz svega ovoga vidiš da sam jako preopterećen i da se ovim poslom oko PL bavim uz svoj redovan posao. Tu je jedino Vranj i to će tako biti sve do kraja augusta kada se pojavljuje Karišik Meho koga, mislim, dovodi Asim Dautbašić i koga određujemo da se bavi tim poslom...On je to obavljao jedno kratko vrijeme ali ga je ubrzo vrijeme preraslo ili jednostavno pregazilo. Sa njima su bili Bisić Munib i Omer Bašić iz Ministarstva odbrane, Sule Vranj, dr.Rasim Gačanović i ne znam da li je još ko bio. Dođe Karišik kod mene svaka 3-4 dana i predlaže neke tačke. Ti prijedlozi su uglavnom bili političke prirode: te treba Vlada uraditi ovo, treba preko stranke uraditi ono itd. Ništa konkretno, nema vojnog organizovanja, pa ga je vrijeme brzo preraslo. Uostalom ti znaš šta si zatekao na terenu... Što se tiče Izetbegovića on se od početka izvlačio, ponašao se kao da se to njega ne tiče i da se to što se događa oko nas događa negdje daleko a ne tu gdje smo mi zapravo pravi cilj. A što se tiče ove dvojice ljudi (Sefer je Rusmira pitao za Suljevića i Biljaca. Op.a.) znam da je Hasan _Čengić kontaktirao sa Bilajcem negdje u nekom parku jedan put ili dva puta tokom jeseni 1991.g. Znam da mi je pričao da ima jedan penzionisani pukovnik koji je shvatio o čemu se radi, da ih je (misli na JNA) zabio u vražju mater. Mislim da su angažovani krajem 1991.g. ili početkom 1992.g. Pa ti znaš bolje od mene kad su oni došli da rade...
Sefer: Pa, znam, došli su 20-ak dana prije savjetovanja u Mehurićima kod Travnika, to znači sredinom januara 1992.g., ali njima to ne odgovara pa se po malo ljute na mene. Ja sam im u šali rekao neka nađu dva svjedoka pa priznaćemo im staž od 1945.g. Zaista, mislim, Rusmire da je gotovo nevažno da li su došli krajem decembra 1991.g. ili početkom januara 1992.g., mnogo je važnije da su došli i da je njihova pomoć u radu bila vrlo dragocjena.
Rusmir: Gdje se sada nalazi onaj „Emir“, on je stalno bio sa „Kemom“ i čini mi se da si ti tu prenaglio u ocjeni o njemu. To je uredu postaviti kao tezu, ali za sebe i onda polahko provjeravati tu svoju postavljenu tezu, pa kad budeš siguran onda je javno iznijeti.
Sefer: Pa koliko ja znam, Rusmire, Atif Šaronjić „Emir“ je negdje u augustu 1991.g. napustio JNA...Karišik Meho „Kemo“ ga je pozvao i on je došao u Sarajevo negdje polovinom novembra 1991.g. On je, zajedno sa „Kemom“, bio nosilac koncepcije o organizovanju diverzantskih grupa u BiH i mogu ti reći da ni jedna od tih njegovih grupa nije ništa uradila. Ja sam s njima imao veoma oštre dijaloge, iako mu je bilo poznato da je Izetbegović 2.12.1991.g. u Hrasnici odobrio koncept organizovanja koji sam ja predložio, koji je već bio, mimo njih, realizovan na Sarajevskoj regiji...Ono što je radio, predlagao i praktično uradio ne vrijedi puno i mogu ti reći da sam bio čak i previše korektan i previše kolegijalan. Previše sam ja imao živaca da se s njim a i sa „Kemom“ vodim polemiku jer zapravo i jedan i drugi su mornarički oficiri, ali to što se tiče kopna, a naročito organizacije odbrane Republike, tu oni ne mogu a niti znaju bilo šta uraditi i onda nije čudo što ti je „Kemo“ dolazio sa nekim prijedlozima političke prirode. „Kemo“ je u svemu tome bio lukaviji, on je meni i rekao da to ne razumije; „Ja sam stariji pa ne mogu puno ni po terenu da idem, kaže i dodaje; ti rukovodi sa svim ovim a ja ću biti veza između ovog štaba PL (republičkog) i Vlade, stranke, Predsjedništva.“ Rekao sam mu uredu „Kemo“ ali smiri onu tvoju napuhanu neznalicu, misleći na Šaronjića. Ja sam se sa njima susreo u Hrasnici 3.12.1991.g. nakon što je Izetbegović prihvatio i odobrio koncepciju organizovanja i strategiju odbrane koju sam mu predložio. Do tada nisam ni znao da oni postoje i od tada ja rukovodim sa čitavim ovim poslom a „Kemo“ održava veze između nas i bavi se tako nekim sitnim detaljima, recimo tražio je dugo i našao Izetbegoviću dvojnika, organizovao štampanje obilježja PL – mislim kod nekog privatnika u Kiseljaku, zajedno smo išli da dogovaramo proizvodnju ručne bombe „Bosanka“ u Kladnju i tako tim stvarima...
Sefer Halilović
KAKO JE, PRIJE RATA, „PAO“ MUP RBiH
Rusmir: Naš glavni oslonac u MUP-u bio je Avdo Hebib i Munir Alibabić „Munja“. Avdo je dolazio i na one zajdničke sastanke kod mene u stanu nekoliko puta na kojima si bio i ti a bili smo svi jedan put i na onom sastanku sa Izetbegovićem na kom si bio ti, Karišik, Avdo Hebib i još nekoliko ljudi. Avdina uloga u svemu ovome je bila časna a koliki je učinak to ti znaš bolje od mene.
Sefer: Na žalost Rusmire mogu ti reći, ušečće jedinica MUP-a u oružanoj borbi bila je simbolična, zašto je Avdo zadnji čovjek koji zato treba biti odgovoran. Tu je na početku rata ključnu ulogu igrao Delimustafić a kad je došao Pušina stanje se još pogoršalo da bi dolaskom Alispahića koliko je meni poznato to stanje bilo još gore pod izgovorom da se policija mora vratiti redovnim poslovima. Cijelo vrijeme rata u borbi učestvuju sa različitim intezitetom dio specijalne jedinice MUP-a BiH i tokom 1993.g. dio specijalne jedinice CSB-a Sarajevo „Lasta“, mada je u toku pravljenje po jedne specijalne jedinice i na području CSB-a Mostar, Zenica i Tuzla...Avdo je meni pričao da je u nekim mjestima dao narodu naoružanje rezervnog sastava policije, u što ne treba sumnjati. Na kraju njega je Delimustafić bio gurnuo u stranu MUP-a da bi ga Pušina istjerao iz MUP-a i stavio „na raspolaganje“...To ti je ono što ja znam po pitanju Avde Hebiba a o „Munji“ ti znaš mnogo više.
Rusmir: Da. U proljeće 1991.g. došao je kod mene Hasan Čengić i rekao da se „Munja“ stavlja na raspolaganje. Pitam Hasana je li to rekao Izetbegoviću, pošto je on bio Izetbegovićev isljednik u onom procesu 1983.g. i to ne samo njemu. Jesam kaže Hasan i rekao mi je da ti odlučiš. Slušaj, „Munja“ je bio jedan od dvojice ljudi zbog kojih sam ja otišao iz Sarajeva. Sad nam je svaki čovjek koji hoće da radi za Bosnu i potreban i dobro nam došao, kažem ja Hasanu. Tako je on počeo raditi i u tom peridou neposredno prije rata odigrao je izuzetno pozitivnu ulogu. On je jedan od važnih ljudi preko kojih smo doznavali šta planiraju rukovodioci SDS-a, takozvane JNA, njihove kontakte, dogovore itd. Sva su njegova saznanja bila značajna s tim što je on u prvom periodu iste podatke odstavljao nama ali davao ih je svom šefu – ministru Aliji Delimustafiću. Kasnije smo bili sigurni da Delimustafić nije naš nego da je u funkciji KOS-a i da realizira zadatke koje dobiva od generala Vasiljevića, šefa KOS-a. U denuciranju Delimustafića „Munja“ je odigrao najznačajniju ulogu ali mu je pomogao Asim Dautbašić a neke manje važne podatke je dao, po njegovoj aktivnosti, i Jusuf Pušina.
Sefer: Taj Pušina je prema mojim saznanjima davao podatke na sve strane. Davao je vama o Delimustafiću, Delimustafiću o vama, sarađivao najtješnje sa Momom Mandićem, odlazio kod njih na Pale a krajem aprila 1991.g. Momu Mandića prima u svojoj kancelariji, izljubio se sa njim nakon čega je Momo Mandić otišao na Pale u četničku vladu, u četnički MUP. Pa znate li vi da je on ogreznuo u kriminalu do grla. I na kraju on postaje ministar MUP-a, porodica mu je prvo u Hrvatskoj pa u Njemačkoj...
Rusmir: Dosta toga smo znali ali on je bio Alijin i Hasanov izbor, a i ono što je davao o Delimustafiću je koristilo, to je jedno a drugo otvarati još jedan front pored postojećeg, Aliji je to bilo suviše, tako je makar meni rekao. Stvarni razlog zna samo on.
Sefer: Mislim da to nije pravi razlog. Boljih ima na hiljade, jer ovaj po mom mišljenju ne bi po svojim moralnim i drugim kvalitetima mogao biiti pozornik a kamoli ministar nego je tu „vođina“ sujeta bila odlučujuća...Šta poduzimate protiv Delimustafića nakon saznanja da radi za KOS?
Rusmir: Ja sam već u oktobru 1991.g. bio potpuno siguran da je on na suprotnoj strani i preduzeo sam sve što sam mogao da ga potpuno blokiramo ali je došlo kasnije i do otvorenog sukoba na sjednici vlade. (O sukobu Delimustafića i ostalih, biće govora u kasnijem toku knjige u vezi sa stenogramima sjednica Predsjedništva RBiH od 4. i 6.5.1992.g. gdje je taj sukob kulminirao. Op.a.)
Sefer: Pa dobro, Rusmire, što ga niste smjenili kad ste vidjeli da je on na surpotnoj strani...Ja ti mogu reći da je nama u radu PL-a više problema zadavao MUP nego KOS i JNA zajedno.
Rusmir: To ti vjerujem ali znaš ti isto kao i ja zašto.
Sefer: Znam, izrazio je lojalnost Izetbegoviću i naravno zadržao funkciju ministra unutrašnjih poslova jer je sa tog mjesta jedno mogao vršiti destrukciju sistema koji bi mogao biti stub pbrane kao što je to MUP bio u Hrvatskoj i Sloveniji. Kad sam počeo raditi na projektu vojnog organizovanja u PL-u, dugo sam razgovarao sa rahmetli Safetom Hadžićem, a tim razgovorima je bio prisutan Mirsad Čaušević „Brada“ i dijelom Senad Mašović, također oficir – dezerter, i tad sam zaključio da mi ovjde u Bosni, ne možemo zbog postojećeg stanja u MUP-u, sistem odbrane bazirati na MUP-u nego da moram napraviti sistem – organizaciju potpuno odvojenu od MUP-a, a ostaviti mogućnost uključivanja dijela MUP-a i to kao jedinica za protivdiverzantska dejstva...No, ipak, moraš priznati da snosiš dio odgovornosti što kad kažeš da ti je već krajem oktobra 1991.g. bilo jasno njegovo, prema našoj borbi destruktivno, ili ako hoćeš još preciznije neprijateljsko djelovanje, što nisi bio uporan u njegovom udaljavanju?
Rusmir: Pa, evo, dobro to se sa ove distance može zaključiti, ali evo kako je tačno bilo. Kad sam prikupio dovoljno dokaznog materijala to sam sve Izetbegoviću prezentirao. Od svega toga pomenuću ti najznačajnije: uspio sam da Vlada RBiH donese Odluku a mi smo osigurali sredstva, da se za opremanje rezervnog sastava policije odvoji 30 miliona maraka, i pouzdano znam da su ta sredstva bila prebačena na račun MUP-a BiH. On jednostavno po tom pitanju nije radio ništa iako je novac bio osiguran...Na kraju krajem od tog silnog novca gotovo ništa nije nabavljeno a ni danas ne znamo šta je sa tim parama bilo, a on je jedno mjesec dana prije rata raspustio rezervni sastav policije i to onda kad je bio najpotrebniji po izgovorom da nema sredstava za isplatu ličnih dohodaka. Imao sam dokaza da se on tada dogovorio sa Bobanom (snimci telefonskih razgovora i neki pisani dokumenti) da ni jedan metak ne smije proći korz Hercegovinu bez njegovog znanja, čime je blokirao rad PL-a. Spriječio je odlazak Hajre Balorde sa mjesta guvernera Narodne banke BiH uz podršku ministara iz SDS-a i HDZ-a, da bi mogao dovršiti pljačku deviza iz naših banaka putem zamjene novčanica koje su kamionima dovožene iz Beograda i Zagreba sa ciljem potpunog osiromašenja države Bosne. U dogovoru sa ministrom saveznog SUP-a, generalom Petrom Gračaninom i šefom KOS-a tzv. JNA, generalom Aleksandrom Vasiljevićem dovodi bez našeg odobrenja u dva navrata oko 100 inspektora saveznog SUP-a i oficira KOS-a među kojima je i Sead Rekić major KOS-a kome izmišlja mjesto glavnog inspektora policije. I sa ovih stotinjak inspektora potpuno parališe rad MUP-a u cjelini. Pored ovih stvari za koje Izetbegoviću podstirem dokaze, i Izetbegoviću i meni je bivši ministar unutrašnjih poslova Bešić saopštio da je Alija Delimustafić po naredbi gen. Vasiljevića 12 – 17.000 pušaka i drugog pješadijskog naoružanja iz Sarajeva prebacio u zapadnu Hercegovinu.
Sefer: To je još jedan dokaz da KOS i SIS sarađuju od početka kad je unuštenje Bosne i Bošnjaka – Muslimana kao političkog faktora na ovim prostorima.
Rusmir: Da. Tako on njega pozove i samo onako utroje ja to njemu sve kažem, on poče da plače, da se kune da to nije tačno ili da su neke stvari polovično tačne, da je on beskrajno lojalan Izetbegoviću i da je lično teško proživljavao njegovo hapšenje i zatvaranje, da mu je pomogao porodici dok je Alija bio u zatvoru i napadne mene da sam ja to sve smutio da bih ga diskreditovao itd. Ali svaka druga rečenica je bila da je on beskrajno lojalan Izetbegoviću i tako se završi naš sastanak utroje. Kad je on otišao dogovorismo se Izetbegović i ja da se on smijeni, jer ja sam sa Delimustafićem samo razgovarao ali nisam podastirao dokaze da ne bio otkrio izvore. Izetbegović reče da će on to uraditi i da će on to dogovoriti sa Pelivanom kao predsjednikom Vlade i kao što znaš od toga ne bi ništa.
Sefer: Nažalost to nije sve, to je samo jedna istina značajna etapa Delimustafićevog djelovanja. Njegovo djelovanje se nastavlja još jačim intezitetom da bi kulminiralo 2.maja 1992.g. kada zajedno anti-bosanske snage na čelu sa Fikretom Abdićem i Alijom Delimustafićem pokušavaju izvršiti državni udar, dovesti Fikreta Abdića na čelo države i u krvi ugušiti „oružanu pobunu“ a Aliju Izetbegovića iz Lukavice gdje je bio zarobljen izvesti na sud i optužiti ga za secesiju, za oružanu pobunu ili ga jednostavno likvidirati. I tad smo nas dvojica odigrali ključnu ulogu u onemogućavanju tog prljavog posla a kad sam 25.maja.1992.g. postavljen za komandanta TO RBiH na prvoj sjednici Predsjedništva RBiH čiji sam postao član po službenoj dužnosti, zatražio sam smjenu Alije Delimustafića sa mjesta ministra unutrašnjih poslova. Svi članovi Predsjedniđštva su bili zbunjeni i sageli glavu samo se Fikret Abdić tome žestoko suprostavio. Nastupio je jedan dug period danonoćnih sjednica Predsjedništva RBiH i na kraju smo ipak uspijeli. Kad sam mislio da je gotovo pozvao me jedan dan pred tu zadnju sjednicu Predsjedništva Izetbegović u svoj kabinet i rekao mi otprilike ovo: Aliju sam ti uklonio jer vidim da ti sa njime ne možeš a pošto mi je izrazio lojalnost a on je Halile vješt trgovac, utrojićemo jedno novo ministarstvo za, čini mi se, trgovinu, robni promet i robne rezerve pa neka tamo radi. Bio sam iznenađen. Rekao sam mu da ja lično Aliju Delimustafića gotovo ne poznajem i ništa lično nemam protiv njega što znači da ja nisam sa njime lično u sukobu već da sam pokrenuo pitanje njegove smjene zbog poznate mi njegove uloge 2.maja o čemu sam Izetbegovića detaljno upoznao...Dakle iz principijelnih a ne iz ličnih razloga.
Rusmir: Pa i meni je Alija nekoliko puta kazao da nije u sukobu sa Delimustafićem i da misli da je lojalan tako da je ispalo da sam i ja sa njime u ličnom sukobu.
Alija Delimustafić: Srpski čovjek u BiH
Sefer: Ali ne završava se njegovo djelovanje sa danom njegovog odlaska iz Sarajeva. U Sarajevu i BiH ostaje čitava ekipa ljudi koji dalje rade po njegovim instrkcijama. To je uglavnom sve ono struktura KOS-ove saradničke mreže koja se nalazi u državnoj i vojnoj bezbjednosti, državnim, društvenim, privrednim i vjerskim institucijama, organima stranke a direktna veza sa Izetbegovićem je Senad Šahinpašić „Šaja“ koji je lični prijatelj sa Alijom i Bakirom Izetbegovićem i preko koga se vrši direktan uticaj na sva značajnija kadrovska rješenja u državi. I Fikret Muslimović, jedan od ključnih ljudi u Alijinom okruženju, također prijatelj i saradnik Alije Delimustafića.
Fikret Muslimović: oficir KOS-a koji je tukao hodže, isljeđivao hafize i savjetovao Aliju i Bakira Izetbegovića
Rusmir: To je tačno, ali nije samo „Šaja“ i Fikret, postoji tu čitav niz ljudi koji se nalaze na veoma značajnim funkcijama, no o tome se može napisati čitava knjiga...
Objavio semirhalilovic 27th September 2013
0 Dodajte komentar
Državne tajne autorski tekstovi pisca i publiciste Semira Halilovića
Klasično Kartica Časopis Mozaik Bočna traka Snimka Vremenski prikaz
Predsjedništvo RBiH: BiH ĆE TREBATI 40 GODINA DA SE OPORAVI OD RATA !!!
PAMET U GLAVU, KAMENJE U DŽEPOVE
PRIDRUŽITE SE DRŽAVNIM TAJNAMA
SDA - HRONIKA JEDNE STRANPUTICE
I KURTEŠI I MURTEŠI
SAČMARICOM NA "HAMDIJE", KOLAČIMA NA DODIKA
BANANA REPUBLIC
KAKO PONIZITI SOPSTVENOG OCA - TRAGOM IZJAVE JEDNOG SINA
ŠTA JE OSTALO OD BOSNE i BOŠNJAKA?
DOSSIER: SVE SARAJEVSKE RATNE GAZDE i KAFANE - ŽIVIO PODRUM!
KAKO SU REŽIRANI ZADNJI IZBORI - ODLUČNO U PREVARE
OD MEŠE DO PLEHE - SVI "NAŠI" "SRBI"
VLAST, TABUT, PRVO I POSLJEDNJE ODIJELO - SVE PO ČOVJEKOVOJ MJERI
VLAST SA ISTOKA, SUNCE SA ZAPADA, I BOSNA NI NA NEBU NI NA ZEMLJI
PORUKA BOŠNJACIMA: ZAPAMITITE - VRATIĆE SE RADOVAN !
SARAJEVSKI BAJRAM U PRIJEPOLJČEVOJ ULICI
IZBORI 2014 - SIT GLADNOG UCJENJUJE, NEPISMEN POKVARENOG NE RAZUMIJE
SDA i SDP - DVIJE BOJE JEDNOG KRIMINALA
NA POLJINAMA, U IZETBEGOVIĆEVOM I LAGUMDŽIJINOM KOMŠILUKU, GRADIT ĆEMO VELIKO ROMSKO NASELJE
FAHRO - HRONIKA BOLESNOG EGA
MEDINA
SVA UBISTVA U "PRAVNOJ DRŽAVI" BOSNI i HERCEGOVINI
BIJELI OBAMA
ZATROVANA ZEMLJA
TRGOVCI VLASTITIM ŽIVOTIMA
PREDIZBORNI CIRKUS
SDB RBIH JE ZNAO DA ČETNICI PLANIRAJU NAPAD NA TUZLU I SREBRENICU MAJA I JULA 1995.
KAKO JE UBIJEN IRFAN LJUBIJANKIĆ
SEFER HALILOVIĆ: "PUSTITE NAM ORUŽJE, SREBRENICA SE NALAZI PRED KOLEKTIVNOM KLANICOM"
ŠTA, VIŠE, HOĆE IZETBEGOVIĆ I CERIĆ?
100 GODINA PROĐE, RATOVI NIKAD
ZAŠTO JE U KRIZNIM ZEMLJAMA FUDBAL VIŠE OD IGRE!?
POLITIČKI "CACO"
GLAVNO IZBORNO PITANJE: KOLIKO, TAČNO, GLASOVA MOŽE UKRASTI SDA?!
NA LUZERA SE ČOVJEK NE MOŽE NI NALJUTITI
BAL NA VODI, VAMPIRI NA SUHOM
BOSNA IZMEĐU OPSTANKA I NESTANKA, KIŠA I ZAŠTITNIH OGRADA
ZAŠTO LAŽEMO!?
ALISPAHIĆU, NE PODMEĆI, JAVI SE ČAVKI PRIJE NEGO SE ON JAVI TEBI!
KARIĆ, JEDNOSTAVNO NE GOVORI ISTINU NI DANAS, NI 1993.
RAT JE, U MOJIM KNJIGAMA, KONAČNO ZAVRŠEN
LUDNICA, ŠIROM OTVORENIH VRATA
PROLAZE LJUDI, VRIJEME NIKADA
REAGIRANJE: NE PRAVI SE PITA OD GOVANA, NITI PORTAL OD MAGARACA
IZBORI 2014 - PREVARA KOJA SE PAŽLJIVO SMIŠLJA
NIJE LIJEPO DA MINISTAR LAŽE
DA LI JE VAŽNO KO ĆE BITI LIDER BOŠNJAKA?
BOSANSKO PREDVORJE DŽEHENNEMA
ŽIVOT JE ZAKON!
NEK' NAM VRATE ELVISA, HASETA I BRUS LIJA A EVO IM SDP, SDA i MAFIJA
Predsjedništvo RBiH: BiH ĆE TREBATI 40 GODINA DA SE OPORAVI OD RATA !!!
Izvod iz knjige Državna tajna
ALIJA IZETBEGOVIĆ: "SRBI IMAJU AERODROM NA SOKOCU, MI PRAVIMO U VISOKOM A OVAJ ĆEMO SKINUTI""
HARIS SILAJDŽIĆ: " KAD SU HADŽIĆI, RAJLOVAC I PALE BILI SARAJEVO? SELO BILO IOSTAT ĆE SELO."
Kraj 1993. i početak 1994. godine bili su vrijeme kada se užurbano pregovaralo o budućem teritorijalno - ustavnom uređenju Republike BiH, plan Oven - Stoltenberg, jer je naše političko rukovodstvo smatralo da, kako je to kazao Izetbegović Alija, "sad nude trećinu Bosne sutra možemo ostati bez ičega" što je bio jasan znak da pregovori o podjeli RBiH nemaju alternativu.
Kada se Izetbegović početkom 1994. godine vratio sa puta iz prijateljskih zemalja sazvao je, 28.1.1994. godine, sjednicu Predsjedništva RBiH kako bi svoje kolege informisao o događajima na međunarodnoj sceni po pitanju Republike BiH.
Na početku Izetbegović je kazao: „Ja sam se juče vratio sa ovog puta... Tako sam imao razgovore sa Suhartom. On je predsjedavajući nesvrstanih. Ja sam otišao sa željom da ga navratim da nam pošalju 1.500 – 2000 vojnika, što on nije prihvatio. Pa, kad sam bio već ondje, onda sam otišao u Bruneje, jer tu je taj sultan dao priličnu pomoć BiH humanitarnu. Onda je bio red da mu se zahvalim, da navratim, jer oni na to puno gledaju. Mogu vam reći da jako mnogo gledaju. Neka znate nekih osobitih troškova nije bilo, jer avion su dali Saudijci.“
Komšić: „Kako oni gledaju na tok pregovora u Ženevi?“
Izetbegović: „Različito. Ovaj Indonežanin smatra da treba tako, kako idu pregovori. Da treba nastojati što prije mir, nađite izlaz, nađite mir itd. A što se tiče ovog Mahatira, on je radikalniji čovjek, on kaže: Borite se, nema vam druge. Imaćete podršku i našu i svijeta, borite se za cjelovitu Bosnu, nedajte Bosnu, ne prihvatajte nikakve podjele. To je njegov stav. Pitao je, zapravo, pod kojim okolnostima mi prihvatamo podjelu, oni to tako zovu. Ja kažem, znate šta, bilo bi dobro da se o tome još jednom popriča, mi dajemo različite stavove. I spolja mi dolaze prigovori: Konačno, recite gospodo Bosanci šta hoćete? Ne znaju ljudi šta hoćemo. Sad pazite, u toj formuli šta hoćemo nedostaje naš stav. Zaista varira. A znate zbog čega?
Varira zavisno od toga imamo li oružje, nemamo li oružje. Mi kažemo, ako nemamo nikakvog oružja, ovo počinje da bude igra na sve ili ništa. U kojoj je vjerovatnije ono ništa nego sve. Sad ti nude trećinu Bosne pa kažeš: u redu, trećina Bosne, a sutra možeš ostati bez ičega. Što je rekao Franjo meni u onom razgovoru: Predsjedniče, znate li Vi da se govori o podjeli Bosne na dvoje? Je li to vama poznata stvar? Tako mi je rekao. Znate to je realna opasnost. Tuđman mi je to rekao u razgovoru u četiri oka. Kaže: Znate, ja imam ponudu Srba haj'mo mi to popoloviti, šta se mi ovdje mislimo? Ja kažem, dobro neka probaju, samo rekao sam neka znate mi imamo 200.000 vojnika. Onda on kaže: Naravno, 200.000 vojnika, ali oni ne znače ništa bez oružja. Problem oružja postoji. Ima oružja, nema oružja, ovo plus ovo, plus ovo, plus oružje. Oružje ako metnem na nulu, onda je rezultat tamo sasvim drugačiji. Ako metnem da imam oružje, onda idem na cjelovitu Bosnu, zašto ne? Ne mogu ja reći mi nećemo nikakvu podjelu, hoćemo cjelovitu Bosnu, onaj drugi kaže 33%, onaj drugi kaže nije 33% nego je neki minimum. Ljudi ne znaju šta hoćemo.“
Naravno da je Republika BiH imala velike probleme u odbrani svoje nezavisnosti i cjelovitosti prije svega iz razloga jer nam je međunarodna zajednica uvela embargo na uvoz oružja što je bika neviđena izdaja na pragu 21.vijeka. S druge strane imali smo problem ucjenjivanja hrvatske politike koji su, htjevši da ukradu dio RBiH za sebe, krali oružje ARBiH, blokirali naše konvoje, sarađivali sa četnicima i na kraju, kao i četnici, izvršili agresiju na RBiH. Treći, poseban, problem bio je misteriozan nestanak ogromnog novca koji je doniran za odbranu RBiH. Prema riječima samog Izetbegovića za odbranu RBiH dato je oko 10 milijardi maraka (10 000 miliona njemačkih maraka) i tim novcem je, prema riječima samog Izetbegovića koje je izrekao na sjednici Predsjedništva RBiH augusta 1995. godine, upravljao Odbor na čijem se čelu nalazio on a u čijem sastavu su bili Hasan Čengić, Fatih el Hasanein, Šuajib Šeta, Senad Šahinpašić Šaja, Husein Živalj i nekolicina drugih. Šta se dogodilo sa tolikim novcem doniranim za odbranu RBiH? Kako je nestao i zašto nikada nije podnesen račun o tome kuda je nestao toliki novac!?
Tokom 1999. godine Sefer Halilović je, u svom intervjuu magazinu "Dani", poručio Izetbegoviću da će ga smatrati kriminalcem ako ne položi račun gdje je nestao novac doniran za odbranu zemlje. Kada se to dogodilo Izetbegović je odmah zatražio od tadašnjeg komandanta VFBiH Rasima Delića „Izvještaj“ koliko je oružja Armija RBiH kupila tokom 1994. i 1995. godine. Izetbegović je mislio da će, uskoro, ciframa ušutkati Halilovića ali kada je Delić 14.4.1999. godine uputio odgovor Izetbegoviću, Izetbegović je, odmah, odustao od dalje javne polemike sa Halilovićem. Shvatio je da Delićev spisak neće moći pravdati sa 10 milijardi njemačkih maraka koliko je glasila Izetbegovićeva suma «za odbranu RBiH».
Delić je u svom izvještaju napisao sljedeće:
«Gospodine predsjedniče, na osnovu Vašeg zahtjeva dostavljamo Vam pregled MTS dobavljenih izvana 1994 i 1995. PUŠAKA : 76. 410 RPG-7 LANSER: 2.439 MINOBACAČA: 108 LANSER TF-8: 27 VBR: 17+ 47 JEDNOCIJEVNI BOMBE: 173.003 MUNICIJA: 101.166.000 PROJEKTILI RAZNI: 56.540 MINE ZA MINOBACAČ: 21.300 RAKETA TF-8: 754
Selam, general Rasim Delić»
Ako je, a jeste, Izetbegović 28.1.1994. godine kazao da je količina oružja u rukama ARBiH mogla biti jezičak na vagi koji odlučuje o ishodu rata postavlja se pitanje zašto Armija to oružje i potreban novac za njegovu kupovinu nije posjedovala!? „Odbor“ za pare kojim je rukovodio Izetbegović nije isporučio ARBiH više od 110 miliona njemačkih maraka za čitavo vrijeme agresije što je oko 1% od ukupne sume novca koji su uzeli u svoje ruke. Pa gdje je onda 99% doniranog novca? Kada je Sefer Halilović kao član Parlamenta BiH pokrenuo 2009. godine pitanje donacija datih za BiH tada mu je, uskoro, poslana SIPA na vrata da nam pretresa stan a uskoro je, linijama "Odbora", pokrenuta i najnovija, ma nema - pravi hit, istraga protiv Sefera Halilovića u vezi ratnih zločina za šta su glavni svjedoci bili "budžetski korisnici" para koje je uzeo "Odbor" u svoje sehare - Muslimović Fikret, Alispahić Bakir, Ališpago Zulfikar i slični, realni, ratni zločinci i neprijateljski agenti srpsko - hrvatskih tajnih službi. Helem...
Za vrijeme perioda august 1992. – februar 1993. godine za potrebe Armije RBiH izdvojeno je 2 miliona, 147 hiljada i 350 njemačkih maraka. Zaključno sa 23.7.1993. godine Armija RBiH bila je bogatija za još 400.000 njemačkih maraka što ukupno do kraja jula 1993. godine iznosi 2 miliona, 547 hiljada i 350 njemačkih maraka. To je bilo sve. Armija RBiH sastavljena od pet korpusa i gotovo 250.000 vojnika, gola i bosa, razvučena na dva fronta nije se mogla naoružati i braniti sa dva i pol miliona njemačkih maraka ni po jednom proračunu. Ali ipak su i takvi odbranili zemlju i narod ali su nedostatak opreme i oružja nadoknađivali sopstvenom neustrašivošću i velikim brojem mrtvih. Gdje su tada bile Izetbegovićeve milijarde, kome je «Odbor» davao novac i zašto ih nije dao Armiji onda kada su bile najpotrebnije i zašto je samo dva i pol miliona njemačkih maraka dato za ARBiH u prvih godinu i pol rata ako se zna da je to bio najteži period u historiji zemlje?
Radi historije i istine treba reći da je Sefer Halilović dva i pol miliona njemačkih maraka utrošio na sljedeći način: 2 miliona, 54 hiljade i 8 njemačkih maraka potrošio je na nabavku oružja i vojne opreme, dok je 205.000 njemačkih maraka dao brigadama na terenu da svojim kanalima probaju nabaviti oružje preko UNPROFOR-a ičetnika...
Ostatak novca, malo više od 200.000 njemačkih maraka bio je operativan u trenutku kada se sačinjavao „Izvještaj“ o utrošku donacija. Dakle, kompletan iznos, izuzev 84.087 njemačkih maraka koje su potrošile vojne delegacije koje su učestvovale na pregovorima u Ženevi i New Yorku, dat je za kupovinu oružja i municije. Sve za borbu!
Računi iz mandata Rasima Delića govore ovako: Armija RBiH dočekala je drugu polovicu 1993. godinu sa 3 miliona i 700 hiljada njemačkih maraka da bi joj se u toku 1994. godine doniralo još 65 miliona, 205 hiljada i 625 njemačkih maraka. Delić je sredstva, između ostalog, trošio ovako: za oružje je utrošeno 532 hiljade i 633 njemačkih maraka, za kancelarijski namještaj 117 hiljada i 194 njemačkih maraka, za računare i birotehničke mašine 373 hljade i 105 njemačkih maraka, za artikle «ishrane za životinje» 261 hiljade i 042 njemačkih maraka. Nadalje, stoji u „Izvještaju“, da je za municiju Armija RBiH izdvojila 8 miliona, 584 hiljade i 786 maraka, dok je u isto vrijeme za plate podjeljeno 10 miliona, 394 hiljade i 667 maraka. U „Izvještaju“ stoji da je na «ostalo», bez navođenja šta je to, potrošeno ukupno 1 milion, 127 hiljada, 911 njemačkih maraka. Piše da je 2 miliona, 415 hiljada i 943 njemačkih maraka podijeljeno za «nagrade» u toku 1994. godine. Navodi se i to da je za odjeću naše vojske dato 13 miliona, 261 hiljada i 614 njemačkih maraka, dok je za obuću izdvojeno 4 miliona, 683 hiljade i 811 njemačkih maraka.
Dakle Delić je dao više novca za plate, kancelarijski materijal i hranu za životinje nego li za oružje i municiju ARBiH. S druge strane sama činjenica da su se morale početi dijeliti plate borcima dovoljno govori u kakvo su stanje Izetbegović, Delić i kompanija doveli moral naših boraca. Ne čudi ako su im borck tražili plate jer su vidjeli kako se oficirima bivše JNA namještaju kabineti i sekretarice za čiji konfor je, prema Delićevom izvještaju, potrošeno gotovo 500.000 njemačkih maraka dok su je Delić za "nagrade" podijelio oko 2,5 miliona njemačkih maraka što je gotovo identičan iznos kojim je Sefer Halilović vodio obranu RBiH prvih godinu i nekoliko mjeseci agresije na RBiH.
Kao jednu drugu paralelu na konformističko, i nadasve nemoralno, trošenje narodnih, doniranih para govori i dokument iz 1996. godine u kojem je Izetbegović častio režimski list Ljiljan sa 2.000.000 njemačkih maraka iz sredstava donacija Organizacije islamskih zemalja. Strašno je, jezivo i neislamski, ovako bacanje novca datog da obnovu BiH i za narodnu sirotinju. U dokumentu od 14.6.1996.godine koji Izetbegović upućuje guverneru „Narodne banke“ Kasimu Omičeviću, stoji sljedeće:
«Kasime, iz donacije OIC –a (Organizacija islamskih zemalja) za potrebe NIPP Ljiljan, izdvoji 2.000.000 DM (dva miliona), na ime nabavke opreme i uređenja prostorija. Odgovorna lica za pravilnu i namjensku upotrebu sredstava su g. Džemaludin Latić i Mensur Brdar. Selam, Alija Izetbegović»
Ni po jednom osnovu nije ni moralno, ni islamski ni normalno da se jednom sileždijskom i, prije svega, stranačkom mediju da gotovo ista suma novca, koje su oni iskoristili za blaćenje političkih neistomišljenika i Muslimana po nalogu onih koji su i dali novac za formiranje takvih «kuća», kao što je u prvih godinu i par mjeseci rata dobila naša Armija.
Međutim, narod mora saznati kako su trošenje njihove, ponavljam njihove, pare. Ilustrativan je i primjer sa sjednice Predsjedništva RBiH održane 24.10.1993. godine na kojoj je ključna tačka bila: «Telefonski troškovi državnih i armijskih institucija».
Izetbegović: „Telefonski troškovi, ja vam ne smijem reći koliko iznose. To je strahota. Ako ova zemlja propadne zbog nečega propast će zbog telefonskih troškova. Vjerujte mi da ima telefonskih brojeva koji troše 10.000 DM mjesečno. Koliki je zbirni iznos?“
Divjak: „722.000 do sada.“
Izetbegović: „Neka znate, samo u nas ne postoji kontrola. Kod nas dolaze ambasadori iz bogatih zemalja, iskoriste priliku da govore s našeg telefona da ne bi govorili sa svoga.“
Divjak: „Najviše Ministarstvo odbrane – 147.000 DM, broj 663-068.“
ilajdžić: „Vlada najmanje troši, odmah to da vam kažem. Kabinet premijera je najmanje u Vladi. Nemojte isturati odmah ministarstvo prvo.“
Divjak: „To je Ministarstvo odbrane.“
Silajdžić: „To je ministarstvo Vlade!“
Divjak: „Pročitao sam 147.000, a Štab vrhovne komande 47.000 DM.“
Dakle 722.000 njemačkih maraka su Predsjedništvo, Vlada i Štab Vrhovne komande RBiH potrošili samo telefonirajući u toku 1994. godine. Novac kojim su plaćani i ti računi jesu donacije iz inostranih zemalja date za preživljavanje, liječenje i ishranu naših građana. Nadalje se na sjednici i dalje raspravljalo o troškovima, sitničarenju i rasipništvu institucija i funkcionera RBiH.
Izetbegović: „Druga tačka. Odobravanje službenih putovanja u inostranstvo. Riječ je o našim ljudima. Mislim koje Predsjedništvo plaća. Otputuje se, podnosi se račun, pa onda nastaju teškoće gore...“
Ganić: „Mi imamo nekoliko neisplaćenih putnih naloga. Služba traži da sa sjednice Predsjedništva dođe odluka.„
Kljuić: „Koji su to? Evo nas ima pet–šest, predsjedniče, možda možemo napraviti jednu predostrožnost. Ja bih volio da nam se interno, da nam se da jedan pregled koliko je ko putovao i koliko je podigao deviza.“
Ganić: „Ima to.“
Kljuić: „Ma nema, ja ne znam! Ja znam da sam, kako sam ušao u ovu zgradu 15 dnevnica naplatio. Nemoj Ganiću, neka nam dadnu na internu upotrebu. Spisak jedan, koliko je ko putovao, s koliko pratilaca. Ja sam tek čuo sada da imaju po dva pratioca.“ Izetbegović: „Ostaje da vam se zahvalim, ne vidim ništa više.“
Ganić: „Ima još nešto. Ja bih vas zamolio. Vlada je donijela odluku o kupovini računara za jedan broj kabineta. Međutim, radi se o računarima koji koštaju oko 4.000 DM. Pošto ja radim sa UNPROFOR–om i ove proteste pišem, zamolio bih da ovaj što je za mene, kupimo, pa kasnije refundiramo od Vlade. Ne mogu, Rouzu svaki dan pišem, mora to biti u jednom stilu, ako se slažete.“
Pejanović: „Ja radim sa posuđenim kompjuterom.“
Kljuić: „Hoćemo li svi dobiti računare?“
Ganić: „Predviđeni smo... Mi imamo jedan problem. Nemaju svi članovi Predsjedništva kola. Mi smo tražili od MUP–a, oni su rekli da je MO nadležno da nađe to rješenje. Ministarstvo odbrane je dalo nalog da se mobilišu tri automobila, zaustavljali su građane na ulici, tražili automobile.
Rekli su, otprilike: Treba u Predsjedništvu automobil, rekao Ganić. To je po čaršiji puklo za pola sata. Naravno, to je cirkus. Evo Kljuić ide pješke, dobro on ima neke jarane pa ga voze... Mislim Komšić da nema auta, nema Nijaz...“
Komšić: „Ja posuđeni auto vozam.“
Ganić: „Da se nađu ti auti.“
Izetbegović: „Do sada je bila zajednička garaža republičkih organa. Kako to, to znači Vlada je prigrabila ta kola, Predsjedništvo nije.“
Selimović: „Tri su nestala za vrijeme rata. Jedno je oduzeo Boras, drugo Koljević, dva su u ratu spaljena... Tako da smo ostali bez voznog parka.“
Međutim da su sa BiH i onda, kao i danas, vladali bezosjećaji ljudi kojima je vlastita sujeta i ego ispred ljudi, naroda ili države slikovito govori i sjednica Predsjedništva RBiH održana 11.8.1995. godine na kojoj su tema, ponovo, bili auti ali i količina nastupa na televiziji. Da li se od takvih ljudi moglo očekivati racionalno i pošteno trošenje doniranog novca? Nije. Da li je takvim ljudima bili važno što će u procesu u kojem su željno učestvovali, procesu podjele BiH, hiljade i stotine hiljada ljudi morati da se sele u nepoznato ostavljajući sve svoje tuđinima? Nije. Brinuli su, onda i danas, samo o sebi što se lako isčitava iz imovinskih kartona njih, njihove djece, supruga, tetki i punica...
Kljuić: „Prvo da kažem, ovo je narušavanje ustavnog poretka države i mislim da je ovo jedna diktatura, to sam rekao i juče. Od toga da pismo pet članova Predsjedništva nije moglo biti objavljeno. Dakle, postoji jedna cenzura koja nije zvanična, ali postoji. Mi to znamo. Jer, ja sam profesionalac u tome... Ja imam albanske krvi u sebi. Kad' bi Tuđman imao lijek za moje dijete, a moje dijete obolilo, ja bih rekao: Dijete umri, ja ću umrijeti poslije tebe, ali od tog čovjeka neću tražiti lijek. To je moje. Zato nemam auta, zato kao član Predsjedništva ne mogu doći na TV, ne mogu na radio doći.“
Izetbegović: „Kad sam ja to bio na TV?“
Kljuić: „Svaki put.“
Izetbegović: „Nisam brate, samo jave da sam nekoga primio.“
Kljuić: „Ali samo da ti kažem, znam kako se dolazi na TV. Meni to ne treba, znaš zašto? Ova TV, ne dobaci daleko, pa to nije ni bitno. Ti znaš da imaš svu tu vlast i mi ti na njoj ne zavidimo. Ali, ipak, ima nešto da se jedno auto ne može naći za člana Predsjedništva, to stoji. To je tvoj lični odnos prema meni... Znaš da se svi vjetropiri, da ne kažem goru riječ, voze autima.“
Izetbegović: „Ne znam, pravo da ti kažem.“
Kljuić: „Znaš ti, niko ne ide pješke.“
Izetbegović: „Ne znam ja ništa. Nemam vremena gledati ko se čime vozi.“
Kljuić: „Tako je bilo i za naftu, ti kažeš: Ne znam odakle je ovi moji nađu. Mi ne nađemo.“ Izetbegović: „Ja sam tebi rekao i ja od MUP–a dobijam...“
Kljuić: „Eto, osiguraj i meni jedno od MUP–a.“
Izetbegović: „Ne mogu ja krivu Drinu ispraviti. Što se tiče Predsjedništva ovdje, neka Sejdalija vidi šta može uraditi zato da se tehnička pitanja riješe. Što se tiče drugih stvari, ja vam puno tu ne mogu pomoći, pravo da vam kažem. I ja imam velikih neprijatnosti, i moja djeca imaju velikih neprijatnosti itd.“
Mustafić: „Šta ja mogu da uradim kao generalni sekretar? To je stvarno širi problem.“ Izetbegović: „Harise, trebamo kupiti par kola. Valjda se toliko para može naći da se kupe ta kola?“
Silajdžić: „Znao sam ja, na kraju, da će Haris biti kriv.“
Vrhunac prevare koju je vlast provela nad svojim narodom dogodio se 10.5.1995. godine kada se na sjednici Predsjedništva RBiH raspravljalo o tome koliko će, realno, trebati BiH da se ekonomski oporavi i dostigne bruto nacionalni dohodak koji smo imali u 1991. godini. Ministarstvo finansija koristeći egzaktne ekonomske parametre rekli su sljedeće: Finansije: „Odgovor na vaše pitanje vrlo je jednostavan. U ovom trenutku mi moramo, ako želimo da pokrenemo bilo kakvu aktivnost, znači obezbjediti putne komunikacije. To je broj jedan. Nama treba dodatni izvor finansiranja. Ukoliko to ne budemo imali... naša, sutra da stane rat, mi imamo egzaktne procjene, matematički izračunate. Da bi dostigli bruto nacionalni dohodak 1991, trebalo bi nam 42 godine, oslanjajući se na vlastite snage. Bosne nema, ne bude li imala jednu vrstu Maršalovog plana. Nema podizanja proizvodnje.“
Ganić: Molim vas, nemojte ovo pitanje negde u javnosti, jer to je, to je takva greška, da je ne smijete nigdje više reći. Da vam treba 40 godina i nemojte to...“
Kljuić: „Ganiću, 19 godina će Srbiji koja nije imala rata.“
Finansije: „Možete tako govoriti, ali ovo je egzaktno i ovo je matematika.“
Ganić: „Ne, ali šta je, kada vi pogledate svugde u Brčkom u Tuzli, ima Coca-cole, ima svih ovih stvari koje trebaju trgovati...“
Dakle Ministarstvo finansija RBiH je, koristeći egzaktne matematičke podatke, kazalo da se moraju napraviti putne komunikacije, da se mora imati jedan studiozan plan obnove države nalik na Maršalov plan obnove Njemačke i da se, tek uz sve to, možemo nadati ekonomskom oporavku jer će nam, u protivnom, trebati 42 godine da dostignemo prihode bruto nacionalnog dohotka iz 1991. godine. S obzirom da su donacije za obnovu BiH pokradene, da putevi nisu napravljeni, da se privreda sistematski uništava kako bi lako pala u ruke onih koji je privatiziraju uglavnom pokradenim novcem donacija i s obzirom da se BiH sistematski pretvara u feudalno društvo u kojem će ljudi raditi, i to ako im daju, za one koji su ih pokrali i unesrećili jasno je da BiH potpuno ispunjava proračun Minisatrstva finansija RBiH. Dakle zaista će nam trebati 42 godine da dođemo na nivo iz 1991. godine. Svi političari kojima su ovi podaci bili dostupni nisu ih nikada iznijeli pred javnost, pred ljude, te su bacajući ljudima lažna obećanja nastavili da ih vode stranputicom uzimajući im godinu po godinu života.
Danas BiH vladaju isti ljudi kao i 1990. godine. Nakon 22 godine BiH se nalazi u očajnom ustavno - pravno - ekonomskom stanju za šta glavnu krivicu snose ljudi, oni obični ljudi, koji već 22 godine glasajući bez mozga biraju na vlast jedne te iste ljude. Ko su ti ljudi koje ovdje smatraju vođama nacije? Da li je to Izetbegović koji je 25.12.1993. godine na sjednici Predsjedništva RBiH kazao sljedeće: "Dakle, natezanje oko Sarajeva je bilo dva puta. Nije se moglo ništa postići. Oni bi prihvatili administraciju UN pod uslovom da se u formulaciju ubaci da će se tražiti konačno rješenje, ali da će konačno rješenje počivati na principu dva grada. Ja sam rekao da je to podjela, oni su kazali ne podjela, nego naše pravo da napravimo grad. To je njihovo. Evropa neće mrdnuti da to spriječi, to vam mogu reći unaprijed. Neće doći do bombardovanja ovih pozicija. Čak i ako se bombardovanje grada nastavi, dotle će nas poubijati sve do jednoga...Stvari treba gledati onako kakve jesu. Oni hoće još jedan grad. Od nas zavisi dalje jesmo li neka kuga, pa ćemo pustiti da bude jedan grad. Ali mi nismo kuga, nisu nas mogli topovima na to prisiliti. Prije svega, kada progutaš princip, onda ti je jako teško u detalje pristati. Oni misle da bi taj njihov kraj se razvijao, bio na relaciji Pale, Lukavica, pa Ilidža, Rajlovac. Ostao je problem prolaza koji povezuje to dvoje. Oni kažu otvoreno, postoji i srpsko Sarajevo. Srba je tamo bilo 170.000 i to ne možete uzeti. Ne Srbi neće, hoće da žive, da imaju vlastiti grad... Prema tome, vojska će morati da osvoji Sarajevo. Ili će morati prihvatiti dupli grad. Tu nema trećeg. Mi stalno gledamo da se neko čudo desi. Nema nikakvog čuda. Ili će naša vojska uspjeti da razbije tu blokadu i da grad osvoji i stavi ga pod kontrolu čitavog, ili će se stvoriti dva grada. Oni uzimaju aerodrom u Sokocu, mi u Visokom pravimo aerodrom naš. Aerodrom ovaj bi se skinuo.“
Ganić: „Kako će Sarajevo bez aerodroma?“
Izetbegović: „U Visokom, odavde 20 kilometara.“
Ganić: „To je pet godina gradnje.“
Izetbegović: „Izgrađen je u dobroj mjeri. Shvatite jednu stvar, nema trećeg. Dok se ne oslobodimo. Moramo vidjeti ima li tu kraja. Pa dobro kroz tri godine, kroz tri godine. Onda znamo da je kraj. Stisnemo zube i kažemo to će biti još otprilike 50.000 života, 150.000 osakaćenih, ali imamo poslije toga. Može se jedino na bazi sloge napraviti jedna Bosna ukoliko htjednu Srbi, Hrvati i Muslimani da stvore zajedničku državu sa zajedničkim vladama, predsjedništvima, zajedničkim organima. Ako to neće, onda preostaje da se podjeli, ništa treće.“
Tačno deset dana prije ove sjednice, 15.12.1993. godine ,Haris Silajdžić je, diskutujući o podjeli Sarajeva na srpsko i tzv. Federalno, na sjednici Predsjedništva RBiH izjavio da dijelove Sarajeva koje Karadžić traži za tzv. R.Srpsku, smatra «seljačkim» te dodao: «Kad su Pale, Hadžići i Rajlovac bili Sarajevo? Nikada! Selo bilo i ostat će selo», čime je te dijelove Sarajeva, a u nekima od njih je godinama njegova Stranka za BiH imala vlast, halalio Karadžiću. Vjerovatno su Izetbegović i Silajdžić odlično poznavali mentalitet bh.naroda i znali su koliko su para dali za njihovu sistematsku intelektualnu zaostalost pa su, otud, unaprijed računali na to da im mogu raditi sve šta im padne na pamet i opet, budalama, uzeti vlast.
Semir Halilović
16.1.2013.
Objavio semirhalilovic 26th February
Učitavanje
Predložak Dynamic Views. Pokreće Blogger.
.
