Oba HDZ-a ne vode politiku u interesu hrvata BiH. Ta polkitika inspirisana je idejama i taktikom Slobodana Miloševića. Takva politika nikom dobra nije donijela, pa neće ni hrvatima.
Segregacija otvorenih karata
Vjera i Nacija kao povodac za mase
Piše: DEAN RANT
Vrijeme bosanskih Hrvata je izgleda prošlo. Hrvati iz Bosne polagano, ali sigurno prestaju biti faktor većine društvenih i političkih zbivanja i BiH i okružju. Je li možda kucnulo vrijeme da nas „svehrvatska“ politika konačno prekriži iz svog bića? Proživljavamo li možda vremena kada hrvatska politika u BiH pokazuje svoje pravo lice? Nije li vrijeme da oni koji se smatraju velikim Hrvatima u BiH svoje karte polože na sto i bez skrivenog asa u rukavu daju do znanja koja im je karta adut, a koja je pak za odbaciti. Možda je za igru otvorenih karata prerano ili možda samo „jaki“ igrači nemaju muda pokazati svoje karte, jer za igru otvorenih karata treba imati malo više muškosti.
Prije ili kasnije karte će morati na sto. A čini se da već i jesu, jer po nekim situacijama već možemo vidjeti tko se smatra odabranim Hrvatom, a tko su Hrvati iz Sodome i Gomore koje će Svevišnji zatrti sumpornim ognjem. A oni koji pak podignu glavu (ili glas) Jahve će pretvoriti u stup soli.
Teško se oteti dojmu da danas kada govorimo o Hrvatima u BiH ne mislimo samo na Hrvate južno od Ivan planine. Jer ako se postavlja pitanje nacionalnog interesa Hrvata u BiH onda se daje odgovor koji se isključivo veže samo za hercegovačku skupinu hrvatskog nacionalnog korpusa. Ovakva konstrukcija možda se doima grubo, ali činjenice idu u prilog rečenom.
Mediji u službi politike
Najtiražniji pa i najčitaniji nacionalni dnevni list, i te kako omiljen među Hrvatima, svojom uređivačkom politikom neskriveno nam daje do znanja tko su Hrvati na koje se računa. U svojoj rubrici s vijestima iz regionalnih centara kao posebne cjeline izdvojeni su Mostar, Livno, Široki... i još neki centri u Hercegovini. Osim ovih hercegovačkih gradova mjesto među odabranim nalazi još Kiseljaka koji se valjda uklapa u prostor interesne zone (odabranih) Hrvata u BiH. Orašje je izgleda u drugom planu, mada ga znaju koristiti kao monetu za potkusurivanje jer u nedostatku muda s početka priče treba zadovoljiti taštinu o svehrvatskoj legitimnosti.
Naravno, drugi gradovi i regije nisu predmet pisanja „nacionale“ dnevnog tiska, i pola milijuna bosanskih Hrvata, ma gdje živjeli, nisu predmet nacionalnog interesa i oni se ne tretiraju niti kao „ostali“.
Ovakav očit primjer diskvalifikacije velikog dijela hrvatskog nacionalnog korpusa nije slučajnost, ali ni bezazlen čin, ma što netko mislio o njemu. Jer kada nacionalna tiskovina na ovako flagrantan način ne pokazuje interes za određenu regiju ili područje ne može ništa drugo značiti nego da uređivačka politika tog lista ima jasan signal što će pisati i o kome će pisati.
Nažalost dotično režimsko glasilo koje piše naručene tekstove nije usamljeno i pored njega imamo još bezbroj primjera gdje se polovina hrvatskog naroda favorizira dok se druga polovina diskreditira. Takva politika na sceni je od 1992. godine (možda i nešto ranije) samo što se dobrim dijelom svog djelovanja ponašala diskretno, i nije ju bilo lako definirati kao što je to slučaj sada. Nositelji te i takve politike danas očito smatraju da je sazrelo vrijeme da se ta politika konkretizira, odnosno da se uđe u sam finiš njene realizacije. Iz tog razloga prelazi se u otvorene medijske istupe, gdje se više ne kriju stvarna pozadina i ciljevi te politike, jer su prošla vremena kada je trebalo nešto kriti.
Tako na primjer jedan, nekada cijenjeni hercegovački portal, a danas leglo četničko-hercegovačke promidžbene aktivnosti u svojim tekstovima uvijek ističe hrvatski interes u sintagmi „mi Hrvati“, a da pri tom uvijek misli samo na Hrvate Hercegovine. Ustvari, bilo bi nepošteno generalizirati Hercegovce u ovom kontekstu jer iz pozicije istinskog Hercegovca i Hercegovca s obrazom, opći nacionalni interes ne može biti doveden u pitanje i u hercegovačku prohrvatsku opredijeljenost ne treba sumnjati.
Udružena interesna skupina
Radi se zapravo o jednoj ograničenoj interesnoj skupini koja svoj interes želi ostvariti afirmiranjem jedne političke ideje koja je utemeljena na lokal patriotskim načelima gdje su opći nacionalni interesi podređeni toj ideji. Središte te političke, ali i svake druge moći je jasno locirano i područje interesa te skupine poprilično je jasno definirano.
Kada ta interesna skupina javno, u medijima, govori o svojim interesima uvijek za sebe voli reći da su oni zastupnici hrvatstva i hrvatskih interesa što se u ovih zadnjih dvadesetak godina pokazalo kao notorna laž. Već spomenuti pročetnički portal u jednoj od svojih zadnjih kolumni opisuje stanje nacije. Hrvatske nacije komparirajući je sa stanjem druge nacije. U tom kontekstu u kolumni se piše i govori isključivo o Hercegovcima bez da se bosanski Hrvati uopće spominju. Što znači da se danas neskriveno želi nametnuti teza kako su Hercegovci autentični i jedini predstavnici BiH Hrvata. I da se jedino Hercegovac može poimati kao Hrvat i između ta dva sinonima kao da nema razlike, jer i jedan i drugi označavaju Hrvate tj. prave Hrvate. One Hrvate koji nešto znače u BiH. Jer oni drugi Hrvati kao da nisu vrijedni spomena i za njih u njihovom autobusu nema mjesta.
Zato se s pravom može postaviti pitanje; Nisu li bosanski Hrvati već duže vrijeme predodređeni kao kolateralna šteta u ostvarenju cilja zahumljanske interesne skupine? Mnogo je činjenica i primjera koji potvrđuju tu tezu, pogotovo ako se ista stavi u dvadesetogodišnji vremenski okvir.
Vjera i Nacija kao povodac za mase
Nacionalni i vjerski osjećaji i određenja su faktori masovnosti s daleko najbrojnijom bazom istih među jednakima. Niti jedna druga zajednička odrednica ne može homogenizirati narodne mase u smislu okupljanja oko jedne zajedničke ideje kao što su to opijati satkani vjerskom i nacionalnom određenošću. Stoga ne treba čuditi što nacionalne štitonoše i borci protiv ugroženosti nacionalnih prava dolaze u prvi plan kada se narodu treba servirati laga o stožernoj nacionalnoj organizaciji koja primarno štiti dignitet i suverenitet naroda.
Isto tako šurovanje s Crkvom koja ima ogroman utjecaj na veliku populaciju vjernika ne predstavlja ništa drugo nego kupovanje naklonosti masa bez kojih je teško doći do nacionalnog legitimiteta koji se po potrebi i masnim novcima plaća.
Neuspjela avantura
Jedno krilo interesne skupine hrvatskih nazovi-nacionalista (sve drugo jesu samo nacionalisti nisu) pokušala je kroz stranku slova i brojki preuzeti dominantnu ulogu u možebitnom vođenju hrvatskog naroda u BiH. Uistinu, imali su šansu jer im je politika nadilazila interese zahumljanske interesne skupine. No, đetić ili kako se negdje kaže „ovan predvodnik“ zbog svoje sujete,ega, čangrizavosti ili samo njemu znanog razloga svoje stado odveo je na pladanj vuku. „Zvijeri“, koja će ga pojesti za doručak, ako to već do sada nije uradila. A stado će se raspršiti na sve strane i možda će ga povijest samo bilježiti da je postojalo, a možda čak i neće?!
Tko su izdajice?
Jedina politička alternativa koja se još svehrvatskom može nazvati ogleda se u pravašima. Politička opcija koja se jasno distancirala od lokal patriotske politike u ovim vremenima ima povijesnu odgovornost, ali i teško mučeničko breme hrvatske opstojnosti i hrvatskog interesa u cijeloj BiH. Pritisci na HSP su ogromni. Prije svega što nisu prihvatili opciju segregacije unutar hrvatskog nacionalnog korpusa i što nisu htjeli izdati svehrvatsku ideju zbog čega ih „stožernici“ pokušavaju nabiti na stup srama, želeći ih prikazati kao izdajice hrvatskog naroda i nacionalnog interesa, što je u apsolutnoj suprotnosti s njihovim svjetonazorom.
HSP možda i jeste izdajica onoga za što se bori Čović. Ako je uistinu tako onda pravaši moraju biti ponosni na svoje djelo, jer za razliku od, sada već možemo reći, bivše stranke „slova i brojki“ oni bi mogli biti uistinu upisani zlatnim slovima u povijesti Hrvata Bosne i Hercegovine. Oni nisu odstupili od svoje politike i ostali su nepotkupljiv trn u oku razbijačima hrvatskog jedinstva koji su još 1992. godine podijelili Hrvate na „vaše“ i „naše“. Kada su podijelili Hrvate na „odabrani narod“, kao što je Bog odabrao Židove po biblijskom predanju i na one druge Hrvate za koje nema mjesta u Noinoj korablji.
Pada li iver daleko od klade?
Hoće li se medijska hajka i potpora segregacijskoj politici nastaviti ostaje da se vidi. Oni koji su plaćeni da pišu i govore kako moćnici žele čuti bez sumnje će nastaviti sa svojim participiranjem u veleizdajničkom pokretu pri čemu će i dalje favorizirati interese odabranog naroda. Na taj će način svjesno ili nesvjesno služiti interesima stoljetnih neprijatelja svojega naroda zbog kojih se možda ova „ujdurma“ oko hrvatskog nacionalnog pitanja i vodi.
Ako se mrtvi mogu okretati u grobu, mnogi se sada zacijelo okreću, jer sinovi njihovi na tuđi mlin vodu tjeraju. Na mlin onih koji su im nekoć o glavi radili.
Biti će da ona narodna, kako iver ne pada daleko od klade, više ne vrijedi. Jer neki od hrvatskih ivera odletiše daleko od svoje klade. Čak preko Drine.
Dean Rant | e-POSAVINA.com
