Forum Klix.ba

Vec neko vrijeme se borim sa depresijom. Nekakva tuga, praznina, neki tupi osjecaji uvukle su se u mene. Postoje i razlozi za to. Hiljadu razloga. Ranije nisam bila takva, bila sam vesela osoba koja se smijala od srca, voljela ljude, rado se druzila, sklapala prijateljstva, a sad se osjecam kao da se cijeli svijet srusio na mene. Poceo je da mi smeta smijeh drugi ljudi, mozda sto sam se i ja do juce tako smijala. Nista mi ne ide od ruke, nista ne mogu da uradim kako treba, nista ne valja, cak ni kad se trudim, zato sam prestala i to da radim. Vise se ne trudim ni oko cege. Izgubila sam drustvo, vise mi nije ni do druzenja. Ne izlazi mi se nigdje. Stanje u porodici i nije bas najbolje. Roditelji se non-stop svadjaju. Stalno se deru na mene, kako nista ne znam uraditi, kako sam ovakva i onakva, a mene sve to duboko vrijedja i svakim danom osjecam se sve bezvrjednijom. Govore mi kako sam glupa, kako sam neodgovorna, kako sam mutava (povucena), kako stalno imam neke prohtjeve. Majka mi je mnogo zivcana zena, nije ni cudo sa obizrom na situaciju. Otac sam radi i ima malenu platu, jedva da prezivljavamo, nekad se desi da nemamo ni za hljeb. Zivimo kao podstanari u veoma trosnoj i staroj kuci, brat mi placa internet, eto kao da ne zaostajem medju ostalim djevojkama. Mene sve to pomalo ubija. Kad vidim kako se neke druge djevojke lijepo oblace, kakvu odjecu imaju, imaju stan, lijepe stvari, mogu sebi da kupe sta god zele, a ja sam ogranicena na minimalan novac koji mi je jedva dovoljan za fax. Na fax idem jer pokusavam da izadjem iz ovog siromastva ali ni to mi vise ne ide od ruke, nemam vise volju, kad pogledam kakve ostale djevojke dolaze na fax, a ja u starim stvarima. One izlaze i provode se, a ja sjedim u kuci. Jedino sto imam je momak, ali ne bi me cudilo da i njega u skorije vrijeme izgubim, jer ja sam svakim danom ionako sve tuznija i tuznija, a to sigurno nije ono sto on zeli pored sebe, osobu koja ce i njemu kvariti raspolozenje. Svaku noc placem, nikako ne mogu da prihvatim svoj zivot. Ne zelim da idem kod psihologa jer ce mi reci da se borim i bla bla a od toga nema nista, za sta da se borim, za bolji zivot koji nikad nece doci? :/ Ja bih digla glavu i nastavila dalje, ali ne mogu, ne znam kako... Da znam ne bih ovdje pisala sve ovo. Ako neko ima neki savjet kako da izadjem iz ovog stanja? Plasim se da cu poludjeti

Mislim ... tema je klasicni bot ... ali generalno mzoe biti korisna ... pa cu to zanemariti


Trosis energiju na izgovore ... a da probas malo na rjesenja ???

Ealhswitha wrote:Vec neko vrijeme se borim sa depresijom. Nekakva tuga, praznina, neki tupi osjecaji uvukle su se u mene.

Postoje i razlozi za to. Hiljadu razloga. Ranije nisam bila takva, bila sam vesela osoba koja se smijala od srca, voljela ljude, rado se druzila, sklapala prijateljstva, a sad se osjecam kao da se cijeli svijet srusio na mene.

Poceo je da mi smeta smijeh drugi ljudi, mozda sto sam se i ja do juce tako smijala. Nista mi ne ide od ruke, nista ne mogu da uradim kako treba, nista ne valja, cak ni kad se trudim, zato sam prestala i to da radim. Vise se ne trudim ni oko cege. Izgubila sam drustvo, vise mi nije ni do druzenja. Ne izlazi mi se nigdje.

Stanje u porodici i nije bas najbolje. Roditelji se non-stop svadjaju. Stalno se deru na mene, kako nista ne znam uraditi, kako sam ovakva i onakva, a mene sve to duboko vrijedja i svakim danom osjecam se sve bezvrjednijom. Govore mi kako sam glupa, kako sam neodgovorna, kako sam mutava (povucena), kako stalno imam neke prohtjeve. Majka mi je mnogo zivcana zena, nije ni cudo sa obizrom na situaciju. Otac sam radi i ima malenu platu, jedva da prezivljavamo, nekad se desi da nemamo ni za hljeb. Zivimo kao podstanari u veoma trosnoj i staroj kuci, brat mi placa internet, eto kao da ne zaostajem medju ostalim djevojkama.

Mene sve to pomalo ubija. Kad vidim kako se neke druge djevojke lijepo oblace, kakvu odjecu imaju, imaju stan, lijepe stvari, mogu sebi da kupe sta god zele, a ja sam ogranicena na minimalan novac koji mi je jedva dovoljan za fax.
Na fax idem jer pokusavam da izadjem iz ovog siromastva ali ni to mi vise ne ide od ruke, nemam vise volju, kad pogledam kakve ostale djevojke dolaze na fax, a ja u starim stvarima. One izlaze i provode se, a ja sjedim u kuci.

Jedino sto imam je momak, ali ne bi me cudilo da i njega u skorije vrijeme izgubim, jer ja sam svakim danom ionako sve tuznija i tuznija, a to sigurno nije ono sto on zeli pored sebe, osobu koja ce i njemu kvariti raspolozenje. Svaku noc placem, nikako ne mogu da prihvatim svoj zivot. Ne zelim da idem kod psihologa jer ce mi reci da se borim i bla bla a od toga nema nista, za sta da se borim, za bolji zivot koji nikad nece doci? :/ Ja bih digla glavu i nastavila dalje, ali ne mogu, ne znam kako... Da znam ne bih ovdje pisala sve ovo. Ako neko ima neki savjet kako da izadjem iz ovog stanja? Plasim se da cu poludjeti

Sama si uradila sve, i dijagnosticirala stanje i posljedice i rješenje problema, e sad je ostao jos jedan zadatak, a to je da se boris.
Tebi situacija trenutno izgleda bezizlazna, ali imas sve uvjete da izadjes iz tog mraka,..najvaznije da je zavrsis fax, i tako dobijes mogucnost da nadjes dobar posao, odes od roditelja, a mozda i njima malo finansijski pomognes. Svaki dan koji provedes na faksu ili uceci, shvati kao ulaganje u bolje sutra, nemoj se ti osvrtati na druge osim da ti to da snagu da ustrajes, pa da i ti sebi sutra sve priustis sto nemas.

Je li ti stvarno mislis da sve te lijepo obucene djevojke nemaju problema, da nisu u depresiji? Misils da se njihov roditelji ne svadjaju?
Borba je jedino sto nas odrzava u zivotu, i taman da sutra dobijes milione na lotu, to nije nikakva garancija srece. Pocni uzivati u stvarima koje imas, pocni voljeti sebe onakvu kakva jesi, zahvaljuj Bogu na zdravlju svaki dan. Ja sam se danas rasplakala kad sam cula koliko mi je jedan prijatelj bolestan..
Uzivaj u zivotu, uzivaj u momku, pa i u fakultetu, izvuci ono najljepse, a ostalo ce doci.

Nemam lijek za tvoj problem samo mogu reci izdri zdrave glave.

...

.

Znam da ti nije nimalo lako, ali jedino sto moras uraditi je da ne odustajes ni pod koju cijenu.
Ja sam kao mladji otisao u inostranstvo, i morao sam od same nule da pocnem. Sve ispocetka, radio sve i svasta da bih prezivio, ali malo po malo covjek pocne stajati na noge. Sve sto ti ja sada kazem, vjerovatno ce ti na jedno uci a na drugo izaci, ali moras se suociti sa svojim zivotom. Dodje perioda da bi covjek vristao, nije mu ni do cega, pa dodje do perioda kada je sve bolje. To je zivot. Ali mi nije padalo na pamet da odustanem, jer to je najlakse. Moras stisnuti zube, biti prije svega strpljiva, i raditi na tome da svoju situaciju malo po malo mijenjas ka boljem. Nije lagan put, ali ako budes dovoljno to htjela,a nadam se da je tako, uspjeces.

Sacekaj da pubertet prodje.

Ealhswitha wrote:Vec neko vrijeme se borim sa depresijom. Nekakva tuga, praznina, neki tupi osjecaji uvukle su se u mene. Postoje i razlozi za to. Hiljadu razloga. Ranije nisam bila takva, bila sam vesela osoba koja se smijala od srca, voljela ljude, rado se druzila, sklapala prijateljstva, a sad se osjecam kao da se cijeli svijet srusio na mene. Poceo je da mi smeta smijeh drugi ljudi, mozda sto sam se i ja do juce tako smijala. Nista mi ne ide od ruke, nista ne mogu da uradim kako treba, nista ne valja, cak ni kad se trudim, zato sam prestala i to da radim. Vise se ne trudim ni oko cege. Izgubila sam drustvo, vise mi nije ni do druzenja. Ne izlazi mi se nigdje. Stanje u porodici i nije bas najbolje. Roditelji se non-stop svadjaju. Stalno se deru na mene, kako nista ne znam uraditi, kako sam ovakva i onakva, a mene sve to duboko vrijedja i svakim danom osjecam se sve bezvrjednijom. Govore mi kako sam glupa, kako sam neodgovorna, kako sam mutava (povucena), kako stalno imam neke prohtjeve. Majka mi je mnogo zivcana zena, nije ni cudo sa obizrom na situaciju. Otac sam radi i ima malenu platu, jedva da prezivljavamo, nekad se desi da nemamo ni za hljeb. Zivimo kao podstanari u veoma trosnoj i staroj kuci, brat mi placa internet, eto kao da ne zaostajem medju ostalim djevojkama. Mene sve to pomalo ubija. Kad vidim kako se neke druge djevojke lijepo oblace, kakvu odjecu imaju, imaju stan, lijepe stvari, mogu sebi da kupe sta god zele, a ja sam ogranicena na minimalan novac koji mi je jedva dovoljan za fax. Na fax idem jer pokusavam da izadjem iz ovog siromastva ali ni to mi vise ne ide od ruke, nemam vise volju, kad pogledam kakve ostale djevojke dolaze na fax, a ja u starim stvarima. One izlaze i provode se, a ja sjedim u kuci. Jedino sto imam je momak, ali ne bi me cudilo da i njega u skorije vrijeme izgubim, jer ja sam svakim danom ionako sve tuznija i tuznija, a to sigurno nije ono sto on zeli pored sebe, osobu koja ce i njemu kvariti raspolozenje. Svaku noc placem, nikako ne mogu da prihvatim svoj zivot. Ne zelim da idem kod psihologa jer ce mi reci da se borim i bla bla a od toga nema nista, za sta da se borim, za bolji zivot koji nikad nece doci? :/ Ja bih digla glavu i nastavila dalje, ali ne mogu, ne znam kako... Da znam ne bih ovdje pisala sve ovo. Ako neko ima neki savjet kako da izadjem iz ovog stanja? Plasim se da cu poludjeti

Slušao sam ovo i uživo. Popriličan broj ljudi je danas u većoj ili manjoj depresiji.
Prema ovome što ti opisuješ ti si u lakšoj grupi mada to tebi vjerovatno tako ne izgleda.
Kao prvo sama nećeš moći dobiti tu bitku.
Dakle, potreban ti je psihijatar a ne psiholog. Nemoj da te toga bude stid jer tvoja depresija je sasvim razumljiva pa i očekivana obzirom u kakvoj se situaciji nalaziš.
Drugo, nemoj gledati stalno na one bolje od sebe nego pogledaj i na one koji prose, koji su silovani, koji nemaju dio tijela, koji spavaju po napuštenim kućama, alkoholičarima, narkomanima, zatvorenicima, oboljele od raka, leukemije...sve su to ljudi koji su u puno goroj situaciji nego ti. Dakle, ima ih gorih od tebe pa idu dalje i drže se.
Treće, plač pojačava tugu. izbjegavaj plač jer ti neće biti lakše od plakanja.
Četvrto, nemoj sebi postavljati neke daleke i velike ciljeve. Postavljaj male ciljeve za svaki dan. Spremanje sobe npr. Maksimalno planiraj za jedan dan nešto baš kao da sutra i ne postoji. Tako ćeš dobivati te male pobjede i samopouzdanje će ti rasti.
Šesto, tvoji roditelji se svađaju ali ne zbog tebe. Oni imaju između sebe problem i jako je ružno što se istersaju na tebe kasnije. Ne misle oni da si ti mutava i nesposobna nego si im jednostavno vreća za udaranje poslije svađe.
Sedmo, finansijska kriza kroz koju svi prolazite je prolazna. Zapamti da je PROLAZNA. Osim toga niko danas ne živi bajno. Svi se mi borimo na razne načine. Te djevojke koje ti gledaš kako su napucane su manjina.
Osmo, imaš momka pa i ako te ostavi zbog tvoje trenutne depresije znači da nije htio da se bori za tebe. Nije onda ni vrijedan da ga žališ jer da te iskreno voli ostao bi uz tebe. Nemoj da te to dodatno opterećava.

Na kraju, otiđi doktoru opšte prakse ispričaj svoj problem i neka te uputi psihijatru.
Stotine miliona ljudi na svijetu pate od depresije i 90% ljudi se izvuče uz pomoć doktora i lijekova.
Ti si mlada i možeš se izboriti sa tim ali nemoj pokušavati sama jer ćeš samo gubiti vrijeme.
Sada ti je bitno da se počneš liječiti a faks, momak, roditelji i sve ostalo mora biti na čekanju do boljih vremena.

Ako me poslušaš garantujem ti da ćeš uspjeti jer sam gledao mnoge slučajeve koji su gori od tebe a sada su se vratili u normalu, ne piju lijekove i nastavili su živjeti tamo gdje su stali.

Ealhswitha wrote:Plasim se da cu poludjeti

upitam se cesto ovo pa pogledam oko sebe ...........pa kontam nije mi tako lose ima ih gori .......pa mi odma popravi dan ......

Slazem se u vecini sa sarajlijom-ba.

Ono sto bih ti ja takodjer preporucila jeste da ti fakultet bude na prvom mjestu, zagrij stolicu i ne dizi glavu od knjige. Zadaj sebi dnevno koliko moras nauciti i drzi se toga k'o pjan plota. Prvo ces zaokupirati misli, drugo polozit ces ispite i osjetiti zadovoljstvo. To je prvi korak da pocnes izlaziti iz "depresije". Nema depresije u tvojim godinama. Radi od jutra do mraka, budi korisna i sebi i drugima.

Sto se tice tvog problema odlaska na fakultet u "ne kul" odjeci, ma daj!!! Kada sam imala 1 KM u djepu bila sam najbogatija. Koliko sam puta bila gladna i u srednoj skoli i na fakultetu, Bog sami zna! Ali mi je to dodatno uljevalo snage i zelje da ucim, da se borim, da uradim sve sto je do mene, a ostalo je bilo do dragog Boga.

Nije problem u depresiji nego u tvojoj iskompleksiranosti raznim glupostima. Kakve nacifrane djevojke na faxu??? Jel' se to na fakultet ide da bi se paradiralo ili ucilo???

Pusti to, sjedi i uci, zavrsi, zaposli se aBd, pa da mozes pomoci i sebi i roditeljima i svima onima koji ce biti u slicnoj situaciji u kojoj si ti bila...

Ako ti mogu sto dodatno pomoci javi se na pp...

I Sretnoooooooooooooooooooooooo!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

vjera...

nema ovdje ništa poučno. draga pun Q je takvih i opet žive. pa eto ti, nađi i ti nešto. makar to bila obična pudlica

Naježim se na ove dječije gluposti. Ko, niko ne zna kako je meni teško. I, samo je meni teško na ovoj jadnoj Planeti. Ja jedino tugujem i patim, a svi se guše u luksuzu i sreći. Draga, pogledaj malo oko sebe otvorenih očiju, i vidjećeš da taj dječiji pogled ne vidi pravu sliku. Evo, govoriću u svoje ime, skoro da imamo istih problema, ali kad pogledam samo npr. Crnu hroniku, dovoljno mi je da shvatim da ima uvijek GORE od GOREG. Mislim da bi ti godila jedna TERAPIJA kao što je POSJETA BOLNICI. Ako nemaš nikoga od bližih u bolnici, otiđi onako, u obilazak. Garantujem ti da ćeš već na ulaznoj kapiji zaboraviti na tvoje 'teške' probleme, a još kad uđeš u bilo koji dio bolnice, zaboravićeš i one probleme koje si možda nosila u duši nekoliko godina. Na kraju, vrati se prijateljima i druženjima. Tuga se lakše podnosi ako je dijeliš s prijateljima. Puno toga ti imaš PRVO ISPRAVITI kod sebe. Možda bi bilo dobro da poradiš na tome da ZAVIST prema drugima zamijeniš sa LJUBAVLJU, pa ćeš vidjeti kako se tvoj 'začarani krug' vječite nesreće okreće. Imao bih ti ja lično, a vjerovatno i mnoštvo drugih, puno toga za reći, ali, eto ova DVA savjeta koja sam ti dao za POČETAK poslušaj, pa ćeš se sama uvjeriti. Puno sreće.

http://www.youtube.com/watch?v=H8ZuKF3d ... re=related

http://www.youtube.com/watch?v=d-diB65s ... re=related

Pocni svirati

no_crnjak wrote:vjera...

Deriguz wrote:Pocni svirati

Pa sad, zavisi koliko to sve traje i na koji nacin se manifestuje. Cisto sumnjam da ce ti dobar psihijatar reci to sto ti mislis ("bori se" i sl.) zato sto je to nesto cega si i ti svjesna. Posjeti svakako psilohologa/psihijatra. Ako si redovan student mozes besplatno otici u studentsku polikliniku. Mislim da su tamo stvarno ok i korektni i da ce ti pokusati pomoci.

ham3 wrote:Naježim se na ove dječije gluposti. Ko, niko ne zna kako je meni teško. I, samo je meni teško na ovoj jadnoj Planeti. Ja jedino tugujem i patim, a svi se guše u luksuzu i sreći. Draga, pogledaj malo oko sebe otvorenih očiju, i vidjećeš da taj dječiji pogled ne vidi pravu sliku. Evo, govoriću u svoje ime, skoro da imamo istih problema, ali kad pogledam samo npr. Crnu hroniku, dovoljno mi je da shvatim da ima uvijek GORE od GOREG. Mislim da bi ti godila jedna TERAPIJA kao što je POSJETA BOLNICI. Ako nemaš nikoga od bližih u bolnici, otiđi onako, u obilazak. Garantujem ti da ćeš već na ulaznoj kapiji zaboraviti na tvoje 'teške' probleme, a još kad uđeš u bilo koji dio bolnice, zaboravićeš i one probleme koje si možda nosila u duši nekoliko godina. Na kraju, vrati se prijateljima i druženjima. Tuga se lakše podnosi ako je dijeliš s prijateljima. Puno toga ti imaš PRVO ISPRAVITI kod sebe. Možda bi bilo dobro da poradiš na tome da ZAVIST prema drugima zamijeniš sa LJUBAVLJU, pa ćeš vidjeti kako se tvoj 'začarani krug' vječite nesreće okreće. Imao bih ti ja lično, a vjerovatno i mnoštvo drugih, puno toga za reći, ali, eto ova DVA savjeta koja sam ti dao za POČETAK poslušaj, pa ćeš se sama uvjeriti. Puno sreće.

Jel mislis da moze neko ko je psihicki nesposoban da bude racionalan stvarno biti racionalan?

.

Zlata M. wrote:

no_crnjak wrote:vjera...

Slazem se, samo vjera te moze odrzati, ali .... malo drugacija nego sto ti ovo dvoje savjetuju, , ....

bavi se bilo čime. barem u sarajevu možeš to. od sporta preko volontiranja do sviranja...
tuga se najbolje lijepi na dosadu.

sanabe wrote:Cuj psihijatar uzima lovu? Zar oni ne primaju platu kao i svi doktori? I otkud u nasem drustvu ta averzija prema psihologu/psihijatru?

Pa ako ideš privatno, uzima lovu. Nema averzije... Poenta je da ti nijedan neće pomoći tako što će ti reći nešto, nego će ti samo propisati tablete koje ti i mogu i ne moraju pomoći. Placebo...

A psiholog mi se čini ok.