#1 U odbrani Dodika, do posljednjeg Hrvata
Posted: 24/03/2011 10:36
Postoji nekoliko mjerila opravdanosti bilo koje politicke inicijative, nesto moze biti moralno prihvatljivo, moze biti istorijski opravdano ili kako to uglavnom bude; moze biti pragmaticno. Forsiranje projekta institucionalnog razdvajanja naroda u monoetnicke administrativne jedinice, na zalost HDZ-a, nije ni moralno, ni istorijski opravdano a ocigledno, ni pragmaticno.
Najlakse bi bilo da se mozemo zadrzati na moralnim argumentima. Uvazilo bi se cinjenicu da drzavu nije moguce pravedno podijeliti, a sto nije pravedno, nije ni moralno i tu bi se sva prica o podjeli zavrsila. Bilo bi lako da se stvari mogu zakljuciti i argumentacijom iz istorije, niko naime nema legitimitet da dovodi u pitanje pravo sva tri naroda na citavu BiH. Nema te stranke i nema tog politicara koji moze reci da je Kraljeva Sutjeska od sutra dio ekskluzivno bosnjacke teritorije, da je Pocitelj dio ekskluzivno hrvatske zemlje a Srebrenica srpske. Kontinuitet prava bilo kojeg od nasa tri naroda na ove prostore ne moze biti osporen od strane jedne generacije politicara. Ali ako i istorijsku argumentaciju ignorisemo kao i moralnu, ako se istinski trudimo da nadjemo neki nacin da razvalimo zemlju, ostaje treca i najveca prepreka; odbijanje Bosnjaka da zavrse u neodrzivom rezervatu, koji bi bio taoc dobre volje Zagreba i Beograda.
Vidjeli smo da su bosnjacki prvaci, suoceni sa "neutralnoscu" Vasingtona i Brisela, spremni prihvatiti pomoc i crnog vraga, Teherana i islamista, kako bi se oduprli suzavanju vlastitog zivotnog prostora i tesko je kritikovati nekog ko se u ocajnickoj borbi za vlastiti opstanak okrece takvim alternativama. Srecom, takav razvoj dogadjaja nije odgovarao Vasingtonu te se SAD ukljucuju u rat, snabdjevaju oruzjem ARBiH, prisiljavaju Tudjmana na Vasingtonski sporazum i bombarduju polozaje VRS. Cijena ? Prava sitnica; prekid sarajevskog koketiranja sa Iranom i odlazak arapskih dobrovoljaca. Od tada, za Vasington podjela BiH postaje prihvatljiva samo uz bosnjacki pristanak. Posto do tog pristanka (sasvim razumljivo) nece doci, Sjedinjene Drzave nece dati podrsku bilo kakvoj inicijativi kojoj je cilj unistavanje nase zemlje. I tu dolazimo do pragmatizma, tu dolazimo do razloga zbog kojeg Covic i HDZ moraju, sto je prije moguce, izaci iz velikosrpskog tabora, a bolji status Hrvata traziti kroz dijalog sa Sarajevom. Prosto da prostije ne moze; treba se prikljuciti jacem.
Nacina da se poboljsa status Hrvata u drzavi ima. Ali za svaki je potreban dijalog sa Sarajevom. Dodik i da zeli, ne moze pomoci HDZ-u, ni po pitanju izbora clanova Predsjednistva a ni po pitanju ovakvog nacina formiranja vlasti u FBiH. Zato hrvatski politicari i intelektualci trebaju napraviti otklon od odbrane Dodikove vizije drustvenog uredjenja. Hrvati nemaju nista od svojatanja teritorije i nametanja samo svog identiteta kao jedinog sluzbenog. Konkretno, kakvu korist prosjecan Hrvat u Mostaru ima od tog sto se gradskom domu kulture namenulo ono "hrvatski" ako ce se na to odgovoriti izborom Komsica ? Zasto se Sarajevu uporno gura prst u oko etnoteritorijalizacijom, ako ce se na to odgovoriti dovodjenjem u pitanje "prava" HDZ-a na svih pet mjesta u entitetskoj vladi ?
Ako nam moralni i istorijski parametri ne igraju ulogu u definisanju prihvatljivog i neprihvatljivog, onda bi bar trebali biti pragmaticni. Kroz dijalog sa Sarajevom se moze ocuvati i podebljati visok nivo decentralizacije, u zamjenu za eliminisanje etnickog karaktera te decentralizacije. Konfrontiranjem sa Sarajevom neizbjezni su defanziva i gubljenje tla pod nogama.
Nakon sto su SAD i EU prihvatili cinjenicu da dva HDZ-a idu u opoziciju, bespredmetno je Ljubicevo i Covicevo kritikovanje ta dva centra moci. Oni su se jednostavno svrstali na stranu jaceg. Covic i Ljubic bi trebali izvuci pouku iz tog, okrenuti ledja Dodiku i bolji polozaj Hrvata u BiH traziti kroz saradnju sa Sarajevom.
Najlakse bi bilo da se mozemo zadrzati na moralnim argumentima. Uvazilo bi se cinjenicu da drzavu nije moguce pravedno podijeliti, a sto nije pravedno, nije ni moralno i tu bi se sva prica o podjeli zavrsila. Bilo bi lako da se stvari mogu zakljuciti i argumentacijom iz istorije, niko naime nema legitimitet da dovodi u pitanje pravo sva tri naroda na citavu BiH. Nema te stranke i nema tog politicara koji moze reci da je Kraljeva Sutjeska od sutra dio ekskluzivno bosnjacke teritorije, da je Pocitelj dio ekskluzivno hrvatske zemlje a Srebrenica srpske. Kontinuitet prava bilo kojeg od nasa tri naroda na ove prostore ne moze biti osporen od strane jedne generacije politicara. Ali ako i istorijsku argumentaciju ignorisemo kao i moralnu, ako se istinski trudimo da nadjemo neki nacin da razvalimo zemlju, ostaje treca i najveca prepreka; odbijanje Bosnjaka da zavrse u neodrzivom rezervatu, koji bi bio taoc dobre volje Zagreba i Beograda.
Vidjeli smo da su bosnjacki prvaci, suoceni sa "neutralnoscu" Vasingtona i Brisela, spremni prihvatiti pomoc i crnog vraga, Teherana i islamista, kako bi se oduprli suzavanju vlastitog zivotnog prostora i tesko je kritikovati nekog ko se u ocajnickoj borbi za vlastiti opstanak okrece takvim alternativama. Srecom, takav razvoj dogadjaja nije odgovarao Vasingtonu te se SAD ukljucuju u rat, snabdjevaju oruzjem ARBiH, prisiljavaju Tudjmana na Vasingtonski sporazum i bombarduju polozaje VRS. Cijena ? Prava sitnica; prekid sarajevskog koketiranja sa Iranom i odlazak arapskih dobrovoljaca. Od tada, za Vasington podjela BiH postaje prihvatljiva samo uz bosnjacki pristanak. Posto do tog pristanka (sasvim razumljivo) nece doci, Sjedinjene Drzave nece dati podrsku bilo kakvoj inicijativi kojoj je cilj unistavanje nase zemlje. I tu dolazimo do pragmatizma, tu dolazimo do razloga zbog kojeg Covic i HDZ moraju, sto je prije moguce, izaci iz velikosrpskog tabora, a bolji status Hrvata traziti kroz dijalog sa Sarajevom. Prosto da prostije ne moze; treba se prikljuciti jacem.
Nacina da se poboljsa status Hrvata u drzavi ima. Ali za svaki je potreban dijalog sa Sarajevom. Dodik i da zeli, ne moze pomoci HDZ-u, ni po pitanju izbora clanova Predsjednistva a ni po pitanju ovakvog nacina formiranja vlasti u FBiH. Zato hrvatski politicari i intelektualci trebaju napraviti otklon od odbrane Dodikove vizije drustvenog uredjenja. Hrvati nemaju nista od svojatanja teritorije i nametanja samo svog identiteta kao jedinog sluzbenog. Konkretno, kakvu korist prosjecan Hrvat u Mostaru ima od tog sto se gradskom domu kulture namenulo ono "hrvatski" ako ce se na to odgovoriti izborom Komsica ? Zasto se Sarajevu uporno gura prst u oko etnoteritorijalizacijom, ako ce se na to odgovoriti dovodjenjem u pitanje "prava" HDZ-a na svih pet mjesta u entitetskoj vladi ?
Ako nam moralni i istorijski parametri ne igraju ulogu u definisanju prihvatljivog i neprihvatljivog, onda bi bar trebali biti pragmaticni. Kroz dijalog sa Sarajevom se moze ocuvati i podebljati visok nivo decentralizacije, u zamjenu za eliminisanje etnickog karaktera te decentralizacije. Konfrontiranjem sa Sarajevom neizbjezni su defanziva i gubljenje tla pod nogama.
Nakon sto su SAD i EU prihvatili cinjenicu da dva HDZ-a idu u opoziciju, bespredmetno je Ljubicevo i Covicevo kritikovanje ta dva centra moci. Oni su se jednostavno svrstali na stranu jaceg. Covic i Ljubic bi trebali izvuci pouku iz tog, okrenuti ledja Dodiku i bolji polozaj Hrvata u BiH traziti kroz saradnju sa Sarajevom.

