#1 O politici
Posted: 17/03/2011 07:47
Onda kada je u antička vremena evropske civilizacije začeta kao filozofska disciplina politika je trebala biti nauka o najboljim oblicima društvenog života ili ljudskih društvenih odnosa. Trebala je ona biti mudrost organizovanja ljudske zajednice i upravljanja njome u cilju postizanja stanja njene najviše moguće produktivnosti i, svakao, humanosti. Ona ili ono što i danas politikom nazivamo se, međutim, i uglavnom, svelo na pojam koji se najčešće asocira sa pukom “vještinom” manipulacije javnog mijenja i uzurpacije privilegija. I onda kada su pokušavale biti bolje od toga političke ideje su najčešće davale humanosti dimenzije utopičnosti ili bile histerično insistiranje inferiornosti koja voli uravnilovke. Nije politika nikada postala zaista filozofska ili umna - ona je radije stvar lukavstva nego mudrosti, i prije sredstvo ličnog nego prosperiteta zajednica…
Nekako je pravilo da koliko god je čovijek nadaren ambicija nadrasta taj dar i da je onaj koji ima manje dara više ambiciozan - da je ambicija njegov “dar”. Koliko god nadareni ne uspijevaju pouzdavajući se u puki dar toliko nenadarenima, pouzdavajući se u uporna nastojanja, može koješta poći za rukom. Ambicija kojom pokušavaju da se otmu mediokritetstvu i samopreziru oprema ih nužnom dozom energije, agresivne i militantne, koja drugdje može biti produktivna ali je na planu “društvenih odosa” najčešće destruktivna. Njihove nezasite poterbe za iluzijama o sebi i njima gonjena panična upornost besomučno grabe čizmama od sedam milja daleko ispred vrijednosti onoga što slijedi. U danom trenu to može imati opojnu moć kojom pogrešni ljudi znaju izgledati znalcima onoga što zagovaraju, onoga što dogme koje zastupaju obećavaju, i onoga što oni i njihovi sljedbenici čine. Opsjenari, mediokriteti željni veličine, klovnovi ozbiljnosti, slijepci za realnost, prevaranti koji su u strahu od samoprepoznavanja već odavno prevarili sebe, razmetljivo nude svoje usluge i obećavaju narodima sreću koja je upravo njihovim postojanjem osujećana. O tome svjedoči i ono što se u Bosni zbilo i zbiva! Zločin je, ili može postati i biti, svaka nesuvisla riječ izrečena u pozorištu politike. U zastrašujuće komičnom teatru egoizama i egocentriazma…
Gotovo da nema populacije koja u nekom trenutku svoje prošlosti nije dominirala na makar malo većem prostoru od onoga na kome živi i čije samoljublje ne sanja o imperijumu. Tebalo bi nam nekoliko ovakvih planeta kakvu nastanjujemo da be svi i svačiji prohtjevi bili namireni i da bi se živjelo u miru - ako i tada. Taj apsurd sam je dovoljan da bilo ko razuman digne ruke od pokušaja i sukoba, od ratova i klanica!? Nerazumni međutim to neće učiniti a “kada bi pametniji popuštali budale bi vladale svijetom” pa se u tom kolu vrtimo već hiljadama godina. To je zapravo od pamtivijeka način postojanja ljudske (ne)civilizacije - i on je to nažalost i danas, pored sve sile modernih znanja i gotovo svakome pristupačnih mogućnosti učenja i obrazovanja. Uviđanje istina, intelektualno poštenje i lična humanost nisu, kako izgleda, jednostavan proizvod učenja ili obrazovanja i formalnog znanja. Njihovo je rodno mjesto sposobnost razumijevanja dok militantna agresivnost izrasta iz izgubljenosti pred licem stvari i straha koji ne prepoznaju i ne vide suštinske bitnosti i teže ka kontroli banalnih formi. Koliko se razumijevanjem čovjekov odnos prema problemima, drugim ljudima ili sebi samom može mijenjati toliko isključivost može biti uporna u svome nerazumijevanju, a teško da je išta upornije od insistiranja sujetne nadmenosti akademske učenosti. Sobom često sredstvo čiji cilj ni nije znanje nego statusna pozicija u društvu ona vreba svoje prilike nezajažljivo težeci ka onome što joj ne pripada. Obrazovani da budu um ljudskih zajednica mnogi školarci su samo njihova narcisoidna samodopadljivost. Školovani da budu korisni oni uglavnom gledaju da sve okrenu u svoju korist, srozavajući znanje i učenost do blata onanijskog samozadovoljstva. Iznevjerena su oni mogućnost realizacije naše kolektivne umnosti, i razumnosti, ali maskirana perjem rijetkih dostojnika njihova je “intelektualnost” postala fikcija u koju pored njih nažalost vjeruje i masa indisponirane populacije. Intelektualnije intelektualce ta masa valjda ni ne zaslužuje i njihov primitivni duh joj je bliži i lakše razumljiv od stvarne umnosti kojoj ni nije svojstveno da se šepuri po ulicama…
Slabost ličnosti ili karaktera, manjak samopoštovanja i umna osrednjost najčešće su i najcrnje leglo onih nastojanja koja ne teže ka samorazvoju nego gaze blatom oportunizma ili stazama karijerizma. U politici uglavnom zagovarači opsesivnih dogmi o višim ciljevima i iluzornom dobru kome se čine radi, oni zaluđuju i druge u nastojanju da namire svoje neutažive težnje ka groteskoj im važnosti i veličini, ili u pokušaju da realizuju svoje apsurdne ideje o ljudskim prioritetima i našim odnosima. Oni najčešće eksploatišu konformizmom sa generacije na generaciju prenošenu pogubnu bolest iracionalnog mišljenja i mističnih ideja o porijeklu i suštini veza i odnosa međum ljudima. Nužda našeg zajedništva se manipuliše i ono svodi na okupljanje oko “elitne” manjine a prijeteće izopštenje nepoćudnog pojedinca potencira njegov iskonski strah pred neizvijesnoću života i opstanka. Na takvom strahu zasnovana kontrola, i njime iznuđena samokastracija ljudi, postali su zakonita stihija - postali su baza “društvenosti” misterijom koje većina nalazi da je nešto iskonski neizbježno važno sadržano u imanju snažnih i neupitnih za grupe ili populacije vezanih osjećaja pripadnosti. Istina je međutim da se tu često ne radi o ljubavi za ljude i zajedništvo niti o vrijednostima koje afirmisu humanu društvenost ili odanost prema čemu za čovjeka blagorodnom i bitnom. Traganje je to za militantnom i ofanzivnom grupom čije okrilje prividno obećava vječno spornu egzistencijalnu sigurnost. Strah je vezivno tkivo takvog zajedništva a ono ga pretače u agresivnu težnju ka kontroli odnosa sa drugima kontrolom tih drugih ili ogradama prema njima. Tih i neprimjetan ili buran i eksplozivan taj strah je vec milenijumima principijelna mogućnost manipulacije puka i najdublji uzrok načina našeg (ne)društvenog života. Svakao “učenje” kome manjka kosmopolitizam primano ili u suštini je “ideologija” straha! Šovinistička paranoja je idealna forma epidemije zabune pa pobuditi je kod ljudi i ponuditi im magičan privid riješenja spasa predstavlja opsjenarski trik ekstremnog političkog nepoštenja. Slavoljubiv i manijakalan izgubljenik koji pokušava da kontroliše problem svoje asocijalnosti kontrolišući druge idealan je lider mržnje. Njegov adut su slaba pamet i nesamostalene ličnosti koji lako nalaze svoj iluzorni interes u naoko jednostavnoj težnji ka kratkolinijskom zadovoljenju poterba kakvo po pravilu obećavaju upravo nacionalizmi…
Mučna može biti nesposobnost ili nemogućnost da stvari razumijemo ili domislimo. Godine su potrebne da se izgradi sopstveni sveobuhvatan i humanisticki uvid i stav prema životu i stvori unutrašnji oslonac razumnoj doslijednosti. Svađa kao svojevrsno bjegstvo iz komplikovane i frusrtirajuće situacije nesporazuma prečesto nažalost izgleda riješenjem. Otvorimo možda samo jutarnje novine i kao nekom zlom magijom pronađemo zamjenu za sopstvenu potrebu da mislimo, za sopstveni razum, za mogućnost izbora i samopoštovanja. Katkada nađemo zamjenu za sve ono što bismo samo dan ranije sa ponosom tako rado bili ili drugačije učinili - nađemo se u mreži onih koji nuždu postojanja organizacionih formi života ljudskih zajednica pretaču u mogućnost dominacije ili gospodarenja nad drugima, u mogućnost eksploatacije i ličnog ili prosperiteta i realizacije njihovih opskurnih ideja ili vjerovanja. Oni se najčešće eksponiraju kroz mađioničarsku mješavinu egocentrične asocialnosti i zavjereničkog grupašenja, kroz mješavinu samobitnosti i gotovo totalnog izostanka samodovoljnosti - kroz hinjeni individualizam ogrezao u partijašenje kameleonstvom kojeg im se gubi trag. Oni su svagdje i u stanju da uzurpiraju i korumpiraju svaku ideju, njima uvjerenja ili ideologije ni nisu primarni, važni su momenti koji u danom trenutku ili vremenu upućuju na staze “uspjeha” i osjećaja samovažnosti. Jedina njihova originalna vještina najčešće je nevjerovatna sposobnost da stvari izokreću - da misle, govore i operišu izvan logičkih konteksta i prosperiraju bez produktivne inventivnosti. Nepošteni i nemoralni oni i u politici pokušavaju da kroz intenzivan ali isprazan i najčešće destruktivan angažman izgledaju važni, ili čak uzorni, drugima i valjda prije svega sebi samima. Bez potrebnih ličnih kvaliteta međutim, čak i bez energije potrebne za istrajan i kontinuiran napor nužan da se izgrađuju vrijednosti i stvaraju dobra potrebna ljudskim zajednicama, oni se uglavnom pokušavaju uzdići do snivanih okolnosti ili visina negativnim stavom i nihilističkim napadom na ono što postoji - na one od kojih pokušavaju da preuzmu kontrolu dobara i onih koji su ih u stanju proizvesti. Oni su se iz generacije u generaciju i stoljećima smjenjivali u iscrpljujućem, beskonačnom i beznadeznom procesu minimizacije mogućnosti i progresa ljudskih zajednica - oni su ti iz misli o kojima je iskovana i ona narodna “Sjaši Murta da uzjaši Kurta”. Oni su ti koji su i ovih godina ili decenija Bosnom “jašili”…
Nekako je pravilo da koliko god je čovijek nadaren ambicija nadrasta taj dar i da je onaj koji ima manje dara više ambiciozan - da je ambicija njegov “dar”. Koliko god nadareni ne uspijevaju pouzdavajući se u puki dar toliko nenadarenima, pouzdavajući se u uporna nastojanja, može koješta poći za rukom. Ambicija kojom pokušavaju da se otmu mediokritetstvu i samopreziru oprema ih nužnom dozom energije, agresivne i militantne, koja drugdje može biti produktivna ali je na planu “društvenih odosa” najčešće destruktivna. Njihove nezasite poterbe za iluzijama o sebi i njima gonjena panična upornost besomučno grabe čizmama od sedam milja daleko ispred vrijednosti onoga što slijedi. U danom trenu to može imati opojnu moć kojom pogrešni ljudi znaju izgledati znalcima onoga što zagovaraju, onoga što dogme koje zastupaju obećavaju, i onoga što oni i njihovi sljedbenici čine. Opsjenari, mediokriteti željni veličine, klovnovi ozbiljnosti, slijepci za realnost, prevaranti koji su u strahu od samoprepoznavanja već odavno prevarili sebe, razmetljivo nude svoje usluge i obećavaju narodima sreću koja je upravo njihovim postojanjem osujećana. O tome svjedoči i ono što se u Bosni zbilo i zbiva! Zločin je, ili može postati i biti, svaka nesuvisla riječ izrečena u pozorištu politike. U zastrašujuće komičnom teatru egoizama i egocentriazma…
Gotovo da nema populacije koja u nekom trenutku svoje prošlosti nije dominirala na makar malo većem prostoru od onoga na kome živi i čije samoljublje ne sanja o imperijumu. Tebalo bi nam nekoliko ovakvih planeta kakvu nastanjujemo da be svi i svačiji prohtjevi bili namireni i da bi se živjelo u miru - ako i tada. Taj apsurd sam je dovoljan da bilo ko razuman digne ruke od pokušaja i sukoba, od ratova i klanica!? Nerazumni međutim to neće učiniti a “kada bi pametniji popuštali budale bi vladale svijetom” pa se u tom kolu vrtimo već hiljadama godina. To je zapravo od pamtivijeka način postojanja ljudske (ne)civilizacije - i on je to nažalost i danas, pored sve sile modernih znanja i gotovo svakome pristupačnih mogućnosti učenja i obrazovanja. Uviđanje istina, intelektualno poštenje i lična humanost nisu, kako izgleda, jednostavan proizvod učenja ili obrazovanja i formalnog znanja. Njihovo je rodno mjesto sposobnost razumijevanja dok militantna agresivnost izrasta iz izgubljenosti pred licem stvari i straha koji ne prepoznaju i ne vide suštinske bitnosti i teže ka kontroli banalnih formi. Koliko se razumijevanjem čovjekov odnos prema problemima, drugim ljudima ili sebi samom može mijenjati toliko isključivost može biti uporna u svome nerazumijevanju, a teško da je išta upornije od insistiranja sujetne nadmenosti akademske učenosti. Sobom često sredstvo čiji cilj ni nije znanje nego statusna pozicija u društvu ona vreba svoje prilike nezajažljivo težeci ka onome što joj ne pripada. Obrazovani da budu um ljudskih zajednica mnogi školarci su samo njihova narcisoidna samodopadljivost. Školovani da budu korisni oni uglavnom gledaju da sve okrenu u svoju korist, srozavajući znanje i učenost do blata onanijskog samozadovoljstva. Iznevjerena su oni mogućnost realizacije naše kolektivne umnosti, i razumnosti, ali maskirana perjem rijetkih dostojnika njihova je “intelektualnost” postala fikcija u koju pored njih nažalost vjeruje i masa indisponirane populacije. Intelektualnije intelektualce ta masa valjda ni ne zaslužuje i njihov primitivni duh joj je bliži i lakše razumljiv od stvarne umnosti kojoj ni nije svojstveno da se šepuri po ulicama…
Slabost ličnosti ili karaktera, manjak samopoštovanja i umna osrednjost najčešće su i najcrnje leglo onih nastojanja koja ne teže ka samorazvoju nego gaze blatom oportunizma ili stazama karijerizma. U politici uglavnom zagovarači opsesivnih dogmi o višim ciljevima i iluzornom dobru kome se čine radi, oni zaluđuju i druge u nastojanju da namire svoje neutažive težnje ka groteskoj im važnosti i veličini, ili u pokušaju da realizuju svoje apsurdne ideje o ljudskim prioritetima i našim odnosima. Oni najčešće eksploatišu konformizmom sa generacije na generaciju prenošenu pogubnu bolest iracionalnog mišljenja i mističnih ideja o porijeklu i suštini veza i odnosa međum ljudima. Nužda našeg zajedništva se manipuliše i ono svodi na okupljanje oko “elitne” manjine a prijeteće izopštenje nepoćudnog pojedinca potencira njegov iskonski strah pred neizvijesnoću života i opstanka. Na takvom strahu zasnovana kontrola, i njime iznuđena samokastracija ljudi, postali su zakonita stihija - postali su baza “društvenosti” misterijom koje većina nalazi da je nešto iskonski neizbježno važno sadržano u imanju snažnih i neupitnih za grupe ili populacije vezanih osjećaja pripadnosti. Istina je međutim da se tu često ne radi o ljubavi za ljude i zajedništvo niti o vrijednostima koje afirmisu humanu društvenost ili odanost prema čemu za čovjeka blagorodnom i bitnom. Traganje je to za militantnom i ofanzivnom grupom čije okrilje prividno obećava vječno spornu egzistencijalnu sigurnost. Strah je vezivno tkivo takvog zajedništva a ono ga pretače u agresivnu težnju ka kontroli odnosa sa drugima kontrolom tih drugih ili ogradama prema njima. Tih i neprimjetan ili buran i eksplozivan taj strah je vec milenijumima principijelna mogućnost manipulacije puka i najdublji uzrok načina našeg (ne)društvenog života. Svakao “učenje” kome manjka kosmopolitizam primano ili u suštini je “ideologija” straha! Šovinistička paranoja je idealna forma epidemije zabune pa pobuditi je kod ljudi i ponuditi im magičan privid riješenja spasa predstavlja opsjenarski trik ekstremnog političkog nepoštenja. Slavoljubiv i manijakalan izgubljenik koji pokušava da kontroliše problem svoje asocijalnosti kontrolišući druge idealan je lider mržnje. Njegov adut su slaba pamet i nesamostalene ličnosti koji lako nalaze svoj iluzorni interes u naoko jednostavnoj težnji ka kratkolinijskom zadovoljenju poterba kakvo po pravilu obećavaju upravo nacionalizmi…
Mučna može biti nesposobnost ili nemogućnost da stvari razumijemo ili domislimo. Godine su potrebne da se izgradi sopstveni sveobuhvatan i humanisticki uvid i stav prema životu i stvori unutrašnji oslonac razumnoj doslijednosti. Svađa kao svojevrsno bjegstvo iz komplikovane i frusrtirajuće situacije nesporazuma prečesto nažalost izgleda riješenjem. Otvorimo možda samo jutarnje novine i kao nekom zlom magijom pronađemo zamjenu za sopstvenu potrebu da mislimo, za sopstveni razum, za mogućnost izbora i samopoštovanja. Katkada nađemo zamjenu za sve ono što bismo samo dan ranije sa ponosom tako rado bili ili drugačije učinili - nađemo se u mreži onih koji nuždu postojanja organizacionih formi života ljudskih zajednica pretaču u mogućnost dominacije ili gospodarenja nad drugima, u mogućnost eksploatacije i ličnog ili prosperiteta i realizacije njihovih opskurnih ideja ili vjerovanja. Oni se najčešće eksponiraju kroz mađioničarsku mješavinu egocentrične asocialnosti i zavjereničkog grupašenja, kroz mješavinu samobitnosti i gotovo totalnog izostanka samodovoljnosti - kroz hinjeni individualizam ogrezao u partijašenje kameleonstvom kojeg im se gubi trag. Oni su svagdje i u stanju da uzurpiraju i korumpiraju svaku ideju, njima uvjerenja ili ideologije ni nisu primarni, važni su momenti koji u danom trenutku ili vremenu upućuju na staze “uspjeha” i osjećaja samovažnosti. Jedina njihova originalna vještina najčešće je nevjerovatna sposobnost da stvari izokreću - da misle, govore i operišu izvan logičkih konteksta i prosperiraju bez produktivne inventivnosti. Nepošteni i nemoralni oni i u politici pokušavaju da kroz intenzivan ali isprazan i najčešće destruktivan angažman izgledaju važni, ili čak uzorni, drugima i valjda prije svega sebi samima. Bez potrebnih ličnih kvaliteta međutim, čak i bez energije potrebne za istrajan i kontinuiran napor nužan da se izgrađuju vrijednosti i stvaraju dobra potrebna ljudskim zajednicama, oni se uglavnom pokušavaju uzdići do snivanih okolnosti ili visina negativnim stavom i nihilističkim napadom na ono što postoji - na one od kojih pokušavaju da preuzmu kontrolu dobara i onih koji su ih u stanju proizvesti. Oni su se iz generacije u generaciju i stoljećima smjenjivali u iscrpljujućem, beskonačnom i beznadeznom procesu minimizacije mogućnosti i progresa ljudskih zajednica - oni su ti iz misli o kojima je iskovana i ona narodna “Sjaši Murta da uzjaši Kurta”. Oni su ti koji su i ovih godina ili decenija Bosnom “jašili”…