#1 O Islamskoj deklaraciji
Posted: 09/03/2011 23:44
Podijeljena intrigama i utemeljena ratovima - ili njima bez temelja ostavljena, Bosna bez Bosanaca nije bila Bosna, i ni sada nije niti može biti! “Međunarodna zajednica” koja je svojevremeno prihvatila ili sankcionisala mogućnost postojanja takve Bosne je kasnije, zbog istog nerazumijevanja bosanskih problema, Dejtonskim sporazumom Bosnu jednako olako na cjedilu ostavila. U vrijeme Dejtona više od takvog “sporazuma” nije možda ni moglo biti isposlovano jer je ta “Zajednica” imala “mandat”, ako je kakav ili legitiman i imala, da posreduje ili dogovara i pregovara na post-jugoslavenskim aranžmanima samo sa u danoj situacij “demokratski izabranim” predstavnicima zainteresovanih strana. Radilo se tu, na kraju, po nesreći, o Miloševiću, Tuđmanu i Izetrbegoviću koji su sve ili većinu problema i uzrokovali - i radilo o za političke manevre veoma ograničenom “prostoru”. Milošević ili Tuđman nisu bili velika enigma nikome pa ni ostatku svijeta, oni su zaista predstavljali svoje narode - ili ono što je u njima u danom trenutku uglavnom bilo najsebičinje, najružnije ili najgore. Svako je znao ko su i šta su ili danas zna šta ti ljudi nisu bili ma kakvima da su se pokušavali pričinjavati. Izetbegović je međutim Bosnu, razjedinjenu, samo formalno predstavljao a sebe Bosancem ili bosanskim patriotom nije nikada - ili ne prethodno i prvobitno, smatrao ili se za takvog izjašnjavao. On je bio i ostao misterija čak i za one koji su ga valjda upravo zbog toga priglili ili slijedili i koji ga i danas glorifikuju.
Kada je sve po zlu krenulo, nakon što je Bosanac i definitivno postao samo teritorijalna a Musliman prestao biti nacionalna kategorija, Izetbegović je poput ostalih iz tabora islamske vjerske tradicije u Bosni postao “Bošnjak” - htio on to ili ne. Postao je on to istom “logikom” kojom Bosanci pravoslavne vjerske tradicije mogu jedino biti “Srbi” a katoličke “Hrvati”. Prije toga se Izetbegović, navodno, izjašnjavao kao Srbin što je, obzirom da su mu preci bili muslimanski migranti iz post-turske Srbije, etničkim porijeklom najvjerovatnije zaista i bio - bio je potomak srpskih muslimana i time Srbin. Mada mu takvo njegovo, srpsko, izjašnjavanje na popisima jugoslavenskog stanovništva neki zamjeraju to nemiješanje etničke sa religijskom pripadnošću nije ono što se Izetbegoviću treba prigovarati, naprotiv. Bosni i Bosancima - i “Srbima”, i “Hrvatima”, i “Bošnjacima”, i ostalima na Balkanu, takvo je nemiješanje narodne i vjerske pripadnosti upravo zadnjih decenija bilo potrebno više nego ikada! I u mnogo čemu drugom Izetbegović je pokazao sposobnost da realistički stvari posmatra i o njima zaključuje - kad mu to odgovara i kada tako hoće. Njegova “Islamska deklaracija” - iako teško da je primjer prefinjene pismenosti ili literarnog stila, ima dobrih primjera koji o tome svjedoče. Ali su njen religizam i idealizam nažalost ono što ona stvarno i u krajnjem predstavlja, a njen - i Izetbegovićev, panislamizam ono što je činilo da Izetbegović ni nije mogao imati bilo kakve dublje niti srpske niti bosanske nacionalne osjećaje.
U nekakvom drugačijem svijetu, u svijetu dominacije Islama koji je Izetbegović nošen svojim idealizmom priželjkivao - u svijetu koji samo i jedino tom iluzijom može izgledati bolji od stvarnosti koju živimo, takav pan-islamski nenacionalizam bio bi integrirajući i produktivan ali ono što je Bosna trebala bio je upravo nacionalizam. Bosanski nacionalizam! Bez njega, ili zagovarajući upravo suprotno, sve što je Izetbegović činio guralo je Bosnu i Bosance na stranputice i na staze daljih raskola i podjela. A utirao je on taj put davno i dugo prije 1990tih godina! Dovoljno je samo navesti nekoliko osnovnih “principa” iz njegove “Islamske deklaracije” da bi se ilustrovalo koliko su njegovo političko angažovanje i takva njegova “deklaracija” bili dezinegrirajući i anti-bosanski: (1)“Nema mira i koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija”! (2)“Islam jasno isključuje mogućnost djelovanja bilo koje strane ideologije na svome području”! (3)“Štampa, radio, televizija i film treba da budu u rukama ljudi čiji je islamski moralni autoritet neosporan”! I, možda esencijalni “princip” za razumijevanje Izetbegovićevog naoko knotradiktornog ponašanja u vezi sa bosanskom “višenacionalnošću” i njegovog lakog prihvatanja bosanskih podjela, i podjele Bosne: (4)“Islamski poredak se može ostvariti samo u zemljama u kojima muslimani predstavljaju većinu stanovništva”! U Bosni kakva je ona u njenim “avnojskim” granicama bila muslimani nisu bili većina (pogotovo ne osamdeset-procentna kakvu je Izetbegović smatrao zadovoljavajućom) i islamska država iz njegovih snova, takva ili kakva-takva, je jedino bila moguća podjelom Bosne. Zbog toga Izetbegović nije mnogo, ako išta, činio da pridobije “Srbe” i “Hrvate” za Bosnu i, prema nekima, činio šta je mogao da eliminiše i one među muslimanima koji su jedinstvenu i sekularnu Bosnu zagovarali. Dejtonski sporazum, ili niz drugih političkih “naivnosti” i “pogrešaka” kojima Izetbegovića pravdaju predani sljedbenici, ili kojima tvrdokorni istomišljenici kriju zmijske noge svoga sopstvenog sna o realizaciju principa “deklaracije”, nisu bile greške. I dok su se Srbija i Hrvatska uglavnom otrijeznile od Miloševićevskog i Tuđmanovskog pijanstva Bosna još uvijek ne uviđa ko je Izetbegović zaista bio i u kojoj mjeri je doprinosio bosanskim nesporazumima i raskolima - u kojoj mjeri je na njima zapravo najvjerovatnije potpuno svjesno radio. Prema još jednom od aksioma, ili principa, iz Izetbegovićeve deklaracije po kome (5)“bez Islama nema ni patriotizma” za njega ostali, apriorno i unaprijed, ni nisu mogli imati bilo kakvih patriotskih osjećaja za njegovu ili, valjda, bilo koju zemlju. Ništa više nije trebalo ni kazati, a tim i takvim “deklarisanjem” iznuđeno podozrenje i neprijateljstvo Bosanaca hrišćanske vjerske tradicije je upotrebljavano, i danas se upotrebljava, kao iluzorno svejedočanstvo o istinitosti te besmislene tvrdnje…
Kada je sve po zlu krenulo, nakon što je Bosanac i definitivno postao samo teritorijalna a Musliman prestao biti nacionalna kategorija, Izetbegović je poput ostalih iz tabora islamske vjerske tradicije u Bosni postao “Bošnjak” - htio on to ili ne. Postao je on to istom “logikom” kojom Bosanci pravoslavne vjerske tradicije mogu jedino biti “Srbi” a katoličke “Hrvati”. Prije toga se Izetbegović, navodno, izjašnjavao kao Srbin što je, obzirom da su mu preci bili muslimanski migranti iz post-turske Srbije, etničkim porijeklom najvjerovatnije zaista i bio - bio je potomak srpskih muslimana i time Srbin. Mada mu takvo njegovo, srpsko, izjašnjavanje na popisima jugoslavenskog stanovništva neki zamjeraju to nemiješanje etničke sa religijskom pripadnošću nije ono što se Izetbegoviću treba prigovarati, naprotiv. Bosni i Bosancima - i “Srbima”, i “Hrvatima”, i “Bošnjacima”, i ostalima na Balkanu, takvo je nemiješanje narodne i vjerske pripadnosti upravo zadnjih decenija bilo potrebno više nego ikada! I u mnogo čemu drugom Izetbegović je pokazao sposobnost da realistički stvari posmatra i o njima zaključuje - kad mu to odgovara i kada tako hoće. Njegova “Islamska deklaracija” - iako teško da je primjer prefinjene pismenosti ili literarnog stila, ima dobrih primjera koji o tome svjedoče. Ali su njen religizam i idealizam nažalost ono što ona stvarno i u krajnjem predstavlja, a njen - i Izetbegovićev, panislamizam ono što je činilo da Izetbegović ni nije mogao imati bilo kakve dublje niti srpske niti bosanske nacionalne osjećaje.
U nekakvom drugačijem svijetu, u svijetu dominacije Islama koji je Izetbegović nošen svojim idealizmom priželjkivao - u svijetu koji samo i jedino tom iluzijom može izgledati bolji od stvarnosti koju živimo, takav pan-islamski nenacionalizam bio bi integrirajući i produktivan ali ono što je Bosna trebala bio je upravo nacionalizam. Bosanski nacionalizam! Bez njega, ili zagovarajući upravo suprotno, sve što je Izetbegović činio guralo je Bosnu i Bosance na stranputice i na staze daljih raskola i podjela. A utirao je on taj put davno i dugo prije 1990tih godina! Dovoljno je samo navesti nekoliko osnovnih “principa” iz njegove “Islamske deklaracije” da bi se ilustrovalo koliko su njegovo političko angažovanje i takva njegova “deklaracija” bili dezinegrirajući i anti-bosanski: (1)“Nema mira i koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija”! (2)“Islam jasno isključuje mogućnost djelovanja bilo koje strane ideologije na svome području”! (3)“Štampa, radio, televizija i film treba da budu u rukama ljudi čiji je islamski moralni autoritet neosporan”! I, možda esencijalni “princip” za razumijevanje Izetbegovićevog naoko knotradiktornog ponašanja u vezi sa bosanskom “višenacionalnošću” i njegovog lakog prihvatanja bosanskih podjela, i podjele Bosne: (4)“Islamski poredak se može ostvariti samo u zemljama u kojima muslimani predstavljaju većinu stanovništva”! U Bosni kakva je ona u njenim “avnojskim” granicama bila muslimani nisu bili većina (pogotovo ne osamdeset-procentna kakvu je Izetbegović smatrao zadovoljavajućom) i islamska država iz njegovih snova, takva ili kakva-takva, je jedino bila moguća podjelom Bosne. Zbog toga Izetbegović nije mnogo, ako išta, činio da pridobije “Srbe” i “Hrvate” za Bosnu i, prema nekima, činio šta je mogao da eliminiše i one među muslimanima koji su jedinstvenu i sekularnu Bosnu zagovarali. Dejtonski sporazum, ili niz drugih političkih “naivnosti” i “pogrešaka” kojima Izetbegovića pravdaju predani sljedbenici, ili kojima tvrdokorni istomišljenici kriju zmijske noge svoga sopstvenog sna o realizaciju principa “deklaracije”, nisu bile greške. I dok su se Srbija i Hrvatska uglavnom otrijeznile od Miloševićevskog i Tuđmanovskog pijanstva Bosna još uvijek ne uviđa ko je Izetbegović zaista bio i u kojoj mjeri je doprinosio bosanskim nesporazumima i raskolima - u kojoj mjeri je na njima zapravo najvjerovatnije potpuno svjesno radio. Prema još jednom od aksioma, ili principa, iz Izetbegovićeve deklaracije po kome (5)“bez Islama nema ni patriotizma” za njega ostali, apriorno i unaprijed, ni nisu mogli imati bilo kakvih patriotskih osjećaja za njegovu ili, valjda, bilo koju zemlju. Ništa više nije trebalo ni kazati, a tim i takvim “deklarisanjem” iznuđeno podozrenje i neprijateljstvo Bosanaca hrišćanske vjerske tradicije je upotrebljavano, i danas se upotrebljava, kao iluzorno svejedočanstvo o istinitosti te besmislene tvrdnje…
