2. 5. 1992.: Prešućeni 2. maj
Brutalan napad na Sarajevo
Potresni, ali i ledeno profesionalni izvještaj Oslobođenja o mučnim događajima od 2. maja 1992., donosi prve informacije o sukobu započetom prilikom iseljavanja Doma JNA, koji se potom proširio na cijeli grad, pri čemu je JNA u borbu uključila i tenkove, teško naoružanje i, potpomognuta vatrom SDS-a, mnoge dijelove Sarajeva pretvorila u buktinje i ruševine
Sarajevo, 2. 5. 1992.
Tek će jutro pokazati koliko je života odnio jučerašnji dan pakla u Sarajevu, ali dileme nema - bio je to do sada najteži dan u njegovoj istoriji. Bilo je i u prošlosti katastrofalnih dana po glavni grad Bosne i Hercegovine, bilo je svakovrsnih napadača, ali ovakve sorte - domaće - i ovako varvarski nastrojene - nikada.
Grad u ruševinama Mnogi dijelovi grada ličili su na buktinju, ulice su u noć ušle u ruševinama, da bi tokom noći i dalje sistematski bile tučene žestokom paljbom sa položaja koje drže takozvani srpski teritorijalci, te iz objekata nekadašnje JNA. Stravične scene rata vidljive su na svakom koraku: na Skenderiji je pogođen i zapaljen tramvaj i desetak automobila, pogođena je zgrada Sindikata, u buktinju se pretvorila i zgrada Valtera Perića i čitav prostor na kojem je, braneći grad i električnu centralu, prije 47 godina poginuo Valter, pogođen je Dom milicije, glavna bolnica, četiri projektila završila su na zgradi Skupštine grada, nije bio pošteđen ni objekat Hitne pomoći, zgrada MUP-a, u kojoj je povrijeđen (lakše) i ministar Alija Delimustafić, požari su harali Čekom, stradao je tržni centar Hepok na Otoci, Titova ulica je u ruševinama i u plamenu, od Vječne vatre do banke nema čitavog prozora, u večernjim satima gorio je Shopping na Grbavici, u ruševinama je robna kuća Zema, pred noć je Armija još uvijek žestoko tukla u pravcu Sokolović Kolonije i Hrasnice sa aerodroma Butmir, tenkovi su se kretali Dobrovoljačkom ulicom, silazili sa Vraca i otvarali vatru, srpski teritorijalci su po navici granatama zasipali Vratnik i Bistrik, gotovo da nije bilo dijela grada koji na najsuroviji način nije doživio ovaj dan pakla. Ulične borbe vođene su na Skenderiji, na Grbavici, objekti Televizije Sarajevo bili su višečasovna meta surovih napadača: na desetine granata pogodilo je RTV dom, a u periodu od 18 do 21 sat u više navrata pogođen je i TV predajnik na Humu, uslijed čega je dolazilo i do kraćih prekida televizijskog programa. Predajnik na Humu je bio i zapaljen, ali je požar lokalizovan. U 15.40 po prvi put nakon 47 godina i odlaska stranih zavojevača, u Sarajevu je dat i znak za vazdušnu opasnost, a povod su bili avioni bivše JNA koji su u brišućem letu nadlijetali grad.
Počelo je pred Domom JNA nešto iza dvanaest sati. O tome Ismet Dahić, komandir SJB Stari Grad kaže: "Vojska je izmislila napad na komandu i Dom JNA. Navodno su oni trebali iseliti neke stvari iz Doma JNA, a onda je - dok su kamioni stajali pred Domom - neko od vojnika počeo pucati na ljude koji su bili na obližnjoj autobuskoj stanici. Potom su u akciju stupili i dva vojna transportera koji su pucali iz parka Cara Dušana na Konaku, onda su se u Dobrovoljačkoj pojavili i tenkovi..."
Jalovi pregovori Oko 16 sati javnosti se, u ime generala Kukanjca, obratio general Aksentijević, tvrdeći da je prvo došlo do napada na Dom armije, a potom i na komandu Druge vojne oblasti, kojoj su isključene sve veze i struja. General Aksentijević je saopštio da Armija ima trojicu mrtvih i šest ranjenih u tim prvim borbama i da su "tenkovi jedino sredstvo kojim mogu da dođu do mrtvih i ranjenih".
Posredstvom Televizije potom su uspostavljeni kontakti između Armije i vrhova bosanskohercegovačke vlasti, u kojima smo čuli priču koju godinu dana slušamo - od Slovenije i Hrvatske do sadašnje bh. drame - ko je prvi pucao. I to se ponovo nikako nije "moglo" ustanoviti. Za to vrijeme ratni požar je harao Sarajevom, odnoseći nove živote i donoseći sve veća razaranja.
Zanimljivo je javljanje Faruka Jažića na TV Sarajevo, koji tvrdi da posjeduje snimke da se na Komandu puca sa Trebevića i Lapišnice, no nije bilo mogućnosti da ih donese u studio, zbog ratnih dejstava po ulicama.
U trenutku dok pišemo ovaj izvještaj, nešto iza ponoći, nakon kraćih prekida vatre, Sarajevo se ponovo razara. Doznajemo da su do grada stigle izbjeglice iz Rogatice i Goražda. Tragajući za kutkom spokoja, domogli su se grada naslonjenog na pakao.
Oslobođenje, 3. maj 1992.
ZLOČIN BEZ KAZNE
Sarajlije, žrtve vojske „koja ni mrava ne bi zgazila“
KRVAVI TRAGOVI JNA NA SARAJEVSKIM ULICAMA
U aprilu i maju 1992. godine, snajperisti iz vojnih kasarni u Sarajevu u kojima je u to vrijeme još uvijek boravila JNA, ubili su najmanje šest Sarajlija; za smrt ovih civila, mada je trag do ubica vrlo jasan, ni nakon osamnaest godina niko nije kažnjen; uz svo gnušanje i osudu zločina nad pripadnicima JNA u Dobrovoljačkoj ulici, naš list podsjeća na jezive zločine koje su pripadnici JNA počinili nad Sarajlijama prije nego što su bili primorani da se „mirno i dostojanstveno“ isele iz svojih kasarni
Postoje pouzdani dokazi da su smrtonosni hici u doktoricu Silvu Rizvanbegović, Senada Šećerovića, Samira Mešetovića... ispaljeni iz kasarni u kojima je boravila isključivo bivša JNA
Petnaestog aprila bit će tačno osamnaest godina otkako je 25-godišnji Sarajlija Samir Mešetović ubijen na igralištu u Ulici bratstva i jedinstva na broju 33 (danas ulica Hamdije Čemerlića) dok je s drugovima igrao košarku. Unakažen rafalom „sijača smrti“ iz kruga kasarne Maršal Tito u kojoj je tada boravila JNA, nešto iza 19 sati Mešetović je preminuo u kolima hitne pomoći na putu do koševske bolnice.
SAMIROVO UBISTVO BILO JE PLANIRANO
Iako je Sarajevo već od 5. aprila bilo pod opsadom a namjere agresora već očigledne, tek će nakon 15. aprila Bedrija i Muhamed Mešetović sa Pofalića prestati da vjeruju kako je rat ipak moguće izbjeći. Jer do tada su, uprkos svemu, bez straha izlazili na ulicu ravno pred nišane vojske JNA koja je do juna boravila u kasarni desetak metara udaljenoj od njihove zgrade. S još pedesetak komšija iz ulice, i te su večeri, prije nego će biti ubijen Samir izašli van.
«Djeca su igrala fudbal, odrasli košarke na parkingu gdje su postavili improvizirani koš. Pošto se naša zgrada nalazi veoma blizu kasarne, pričale su mi komšije kako je neko navodno, prije nego što će Samir biti ubijen, čuo čak repetiranje oružja. Rafal iz sijača smrti mu je bukvalno prepolovio tijelo. Svom drugu je, u kolima hitne pomoći koja su jurila „putem života“ prema koševskoj bolnici, uspio samo reći: ne daj da umrem, molim te, i sklopio oči», priča nam Samirova majka Bedrija Mešetović. Njegov otac Muhamed tvrdi da mitraljeski rafal nije baš slučajno ubio Samira, a da tom prilikom, od toliko ljudi u dvorištu niko drugi ne bude ni okrznut. «Dok je služio vojni rok, Samir je u JNA bio u protuvazdušnoj odbrani. Bio je vrlo stručan i iz JNA su ga tokom marta 1992. nekoliko puta pozivali da se priključi njihovom rezervnom sastavu. Odbijao je, naravno. Nekoliko dana prije nego će biti ubijen išao je u Općinu Novo Sarajevo dati izjavu da odbija poziv. Interesantno, dvojica drugova koji su s njim igrali košarku nisu ni okrznuti. Neko je očito tačno znao u koga treba da puca», kaže Muhamed Mešetović.
Samir Mešetović je 90-ih godina poslom električara u hrasničkom Famosu zarađivao hljeb, ali je muzika bila njegova istinska ljubav. Svirao je gitaru i pjevao u svom bendu Sara, koji je jednom prilikom u Sarajevu bio i predgrupa na koncertu Bijelog dugmeta. Kako je zbog sina gajio posebne simpatije prema mladim ljudima koji se bave muzikom, Samirov otac Muhamed, u šaljivom tonu, prepričava pomalo apsurdnu situacija iz juna 92., mjesec i po nakon porodične tragedije. Kada se, naime, bivša JNA iseljavala iz kasarne Maršal Tito, za kolonom je zaostao neki vojnik, a kako je njegov Stojadin bio pretrpan muzičkim instrumentima, Mešetović mu je odmah dao ime „muzičar“. Nakon što ga je s nekoliko komšija posmatrao kako nespretno podiže haubu Stojadina, odlučio je priskočiti u pomoć. Upalili su Stojadina „na guranje“ a sjeća se, kako je neko tad prokometirao i da su možda baš „pogurali“ Samirovog ubicu. Mešetovići, međutim, vjeruju kako će ubica kad-tad biti primjereno kažnjen, a nadu im je podgrijao i istražitelj Haškog tribunala kada je prošle godine pokucao na njihova vrata. Zatražio je podatke o okolnostima ubistva i zapisao imena ljudi koji bi mogli svjedočiti o ubistvu Mešetovića.
Jedanaest dana nakon ubistva na Pofalićima, u drugom dijelu grada, na nišanu snajperiste koji je vrebao s prozora kasarne JNA na Bistriku, Komande Druge vojne oblasti JNA kojom je zapovijedao general Milutin Kukanjac, našao se 36-godišnji Senad Šećerović. Tadašnji sekretar Gradskog odbora SDP-a iz centra grada gdje je privremeno boravio, 26. aprila je odlučio otići na Bistrik u posjetu roditeljima. Sa Šećerovićem je u automobilu te večeri bio i 31-godišnji Dževad Resić, Šećerovićev stranački kolega. Resić je prema svijedočenju trećeg saputnika čiji je nadimak bio Tačo, stradao na licu mjesta, za volanom automobila.
«Tačo je dotrčao do zgrade DPO-a na Skenderiji gdje sam se nalazio u tom trenutku i kazao da je pored bistričke kasarne došlo do strašne pucnjave. Kazao nam je da je Dževad mrtav, ali da je Senad još bio živ kada je Tačo, skokom u Miljacku, uspio pobjeći iz dometa Kukanjčevih snajperista. Mladi, sjajni momci. Bila je to generacija pametnih, odvažnih, pozitivnih ljudi kojih, nažalost više nema među nama», kaže SDP-ovac Mustafa Resić, Dževadov rođak i nekada dobar prijatelj Senada Šećerovića. Dževad Resić je na Bistriku, gdje je odrastao, sahranjen u mezarju pored džamije Podtakiša. Identitet ubica, JNA-ovih vojnika koji su pucali na Šećerovića i Resića, navodno je dobro poznat.
KO JE PUCAO U DOKTORICU SILVU
Tadašnji predsjednik SDP-a BiH Nijaz Duraković je, komentirajući za ovdašnje medije prije dvije godine besramne pokušaje supruge generala bivše JNA Vojislava Đurđevca da Sarajevu vrati njihov prijeratni stan, za ubistvo Šećerovića i Resića ponovo okrivio upravo Đurđevca, odnosno generala Kukanjca. Duraković je ustvrdio kako su Šećerović i Resić bili žrtve zavjere tadašnjeg vrha JNA u Sarajevu, usmjerene prema njemu. Kako je Šećerović u to vrijeme bio jedan od Durakovićevih bliskih saradnika te zbog snajperista SDS-a i JNA koji su već ubijali sarajevske civile, privremeno boravio u centru grada u stanu s Durakovićem, tokom prisluškivanih telefonskih razgovora u njihovom stanu, JNA je znala da Šećerovićeve planove da te noći ode na Bistrik.
Malo koji Sarajlija se neće sjetiti i lika doktorice Silve Rizvanbegović, stradale od metka JNA-ovog snajperiste ispaljenog s prozora kasarne Maršal Tito, 17. maja 1992. godine. „Pucali su na naše vozilo na sarajevskom putu spasa neposredno uz kasarnu. I danas se pitam kako je vozač Salih Krečo uspio uopće dovesti auto jer je i sam bio teško ranjen i hitno je morao biti operiran. Mada trajni invalid, tek je prošle godine otišao u penziju. Doktorica Silva, nažalost, kada je Salih dovezao, nije davala znake života. Nagledao sam se smrti i krvi ali ne mogu vam opisati gubitak koji smo tada osjetili. Vjerujem da se Sarajlije dobro sjećaju hrabre doktorice koja pretrčava ulice kako bi pomogla ranjenima od snajpera, najmanje brinući za vlastiti život“, priča doktor Sead Dizdarević, koji je 17. maja bio u smjeni sa doktoricom Rizvanbegović. Kada je ubijena 1992., doktorica Silva imala je 40 godina. Početkom 92. od smrti je spasila desetine ranjenih od SDS-ovih i JNA-ovih snajperista po Sarajevu. Iza nje su ostale dvije kćeri koje navodno žive van Sarajeva. Jedino javno obilježje koje danas podsjeća na doktoricu Silvu je tabla sa imenom jedne od zabačenih uličica u općini Novi Grad, koju su gradski oci odlučili nazvati imenom hrabre doktorice.
Izgubljeni u spiskovima
NA OLIVERA OPIĆA I MUSTAFU HERAKA PUCALI SU VOJNICI BIVŠE JNA
Prema podacima Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava u Sarajevu, od snajperskog metka ispaljenog iz kasarne Viktor Bubanj (danas Ramiz Salčin) stradao je i 19-godišnji Mostarac Oliver Opić. Ubijen je 5. maja 1992. godine, a sahranjen tek osam dana kasnije na sarajevskom groblju Lav. Ironija je htjela da u vrijeme dok je JNA pucala na Olivera, u kasarni bude i njegov otac Boris Opić, poznat Sarajlijama kao svirač na bubnjevima i član orkestra u kasarni Viktor Bubanj. Boris je nakon tragedije napustio JNA, danas živi u Sarajevu. Kako za sada nema svjedoka koji bi potvrdili okolnosti još jedne smrti, na nezvaničnom dijelu spiska stradalih od JNA-ovih snajperista nalazi se i ime Mustafe Heraka, 32-godišnjeg civila ubijenog 14. maja 1992. godine. Ubijen je u neposrednoj blizini kasarne Maršal Tito.
Dokazi postoje
NITI JEDNA INSTITUCIJA U BIH KOJA SE BAVI ISTRAŽIVANJEM ZLOČINA NEMA ZASEBNU BAZU PODATAKA O CIVILIMA U SARAJEVU STRADALIM OD METAKA JNA
Klinički centar Univerziteta Sarajevo, pogrebno društvo Pokop, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, Istraživačko- dokumentacioni centar u Sarajevu, tužilaštva, adrese su na kojima smo pokušali prikupiti podatke o stradalima od snajperista JNA u prvim mjesecima 1992. godine, dok je vojska bivše države još uvijek boravila u kasarnama Maršal Tito, Jusuf Džonlić, Viktor Bubanj, Jajce, Nedžarići. Spomenuti instututi u Sarajevu ustupili su nam podatke o imenima i okolnostima smrti žrtava pomenutih u tekstu, mada spisak nije konačan. Kroz razgovore sa članovima porodica ubijenih, saznajemo kako osim ubistva Samira Međetovića, za koji su se interesirali haški istražitelji, niti jedan ovaj zločin iz 1992. godine nije procesuiran, mada postoje svjedoci i dokazi uz čiju pomoć je moguće jasno utvrditi ko je odgovoran za ubistva.
Slobodna Bosna, 11.03.2010
