#1 Muskarci upomoc!
Posted: 06/03/2011 00:12
Dragi muskarci,
molim vas pomozite sa savjetima. Vec sam dosta zenskih misljenja cula, fali mi muskih stavova.
Situacija je sl.(Malo opsirno, ali radi bolje procjene situacije)
Upoznali smo se prije 10 god, kad sam ja imala 19 on 32.
Ja zavrsila srednju i krenula na fax, a on se razveo koju godinu prije toga i ima sina. Osim toga povrtanik u RS, nadomak Sarajeva.Otac mu je bio jako cijenjen i postovan za zivota, brat takodje,ali poginuo malo prije rata, ostala majka nepismena odnekud od Foce i sestra razvedena sa curicom i snaha sa curicom.Svi bili ovdje u ratu. Vec vidite sve zene oko njega a svi sada u istoj kuci, iako u 3 razlicita stana. Ali je opet zajednica.
Ja gradsko dijete, oba roditelja obrazovana, bili vani u ratu. Moji ne odobravaju vezu, a njegova majka pogotovo.Sada mislim da je tad kontala:" Taman sam se jedne rijesila..."
Roditelji me uslovljavaju svim i svacim da raskinem s njim, pokusavaju na sve moguce nacine. Ja cvrsto stojim na nogama, sigurna u nasu ljubav, ne dam na nas a pogotovo ne na njega. Poslije dugo godina odustaju i prihvacaju nasu vezu.
Njegovo dijete zivi sa majkom, koja je uvijek optuzivala svekrvu i ove druge dvije da su ih rastavile. On placa uredno alimentaciju ali nema dobar odnos sa sinom zbog kojeg pati.
Cetiri godine kasnije on mene pita da se udam za njega i da idemo u tu kucu gore da zivimo "sad za sad, dok ne nadjemo nesto bolje". Nismo vjencani, ne zuri nam se, ne treba meni taj papir, mi se volimo. A pogotovo ja frisko s vana stigla, tamo je to moderno.
Radimo oboje i volimo se. Zezamo se i uzivamo. Medjutim on konstantno nekome od svih ovih zena nije dobar i uvijek je neko na njega ljut zbog vec necega. Meni je savrsen, razumije me, slazemo se i podrzavamo.
Godinu dana kasnije mi pucaju zivci i pakujem kofere uz obostranu saglasnost i njegovu podrsku i 100KM u dzepu odlazim vani na usavrsavanje stranog jezika, vec drugog za mene. Umjesto 2 god, ostajem 5, lijepo mi je iako naporno radim i stedim, vidjamo se dva do tri puta godisnje,veza na daljinu odlicno funkcionise, volimo se i postujemo, nijedno ne svrlja (barem sam za sebe sigurna!)
On sve vise insistira na mom povratku jer moj ostanak u toj evropskoj zemlji nije moguc bez "udaje za papire" a i meni je vec dodijalo biti vjecita izbjeglica, cuvati tudju djecu kad mogu svoju imati i paziti. I ja pomalo patim ali se bojim povrtaka jer znam sta me u Bosni ceka, pogotovo gore sa svekrvom. Kontamo kupit nesto, ali cekamo dok se ja ne vratim. Pitam se zasto to nismo radili u ovih 5 god dok sam vani bila. Sada znam, njemu se ne zuri odozgo, ipak je to njegova babovina ai lijepo je gore,priroda, a ni Sarajevo nije daleko, samo sto narod u kuci ne valja.
Ja se teska srca vracam, istao kao da je dio mene tamo vani ostao, ljudi za koje sam radila me ispracaju kao da sam im najrodjenija i kazu uvijek ima mjesta za tebe i za vas oboje kod nas.
Prvih 15 dana je kao na medenom mjesecu. Svi se slazu i svi se vole. Mi kujemo planove, trazimo stan za kupiti, ja trazim posao. srecem drage ljude, pozelila sam Bosnu. Odnos sa njegovim sinom se polahko ali sigurno popravlja, cak je prema meni fin, ikao je nervozan pri nasim susretima. Razumljivo. Mali sigurno misli da sam mu ja babu otela.
Poslije medenog mjeseca problemi. Meni kafa pokipi, svekrva ludi. Otvorim balkon da izadjem, kaze namjerno joj hladim kucu. Odem da se okupam, kaze namjerno zadrzavam banju a znam da je ona krenula u wc. Ukljucim nas ves (jer ona svoj odvaja i zakljucava svoju sobu) ona kaze namjerno sam ubacila cist ves da se opet pere jer sam vidjela da i ona hoce da ukljuci masinu itd itd.
Zena inace ima preko 70 god i ja ne obracam paznju na njene upade i provokacije, jer su obicno kad on ode na posao a nas dvije same. Ja sutim i provodim vrijeme u sobi, pisem knjigu o iskustvu vani.On je sretan, svi su na okupu, dijete njegovo jos samo fali a i mi pricamo o bebi. Radujem se, iako nisam vise sigurna da je trudnoca dobra ideja.
Zima prokleto duga, nikad joj kraja. Svadje sve ucestalije, jer sam mu morala reci sta se desava, vidim da mi zivci opet popustaju.
Majka napada sina da mu ja pamet okrecem i odvracam ga od nje, on se brani i kaze tebi majko ni jedna ne valja, ona kaze da sam mu ja kriva sto je on bez djeteta. ispiranje mozga. Ne spavamo, ne jedemo,tek ponesto nazor,ne funkcionisemo, knjigu ne pisem, prestala sam i posao traziti, svaki dan je isti, ne izlazim iz sobe kad njega nema. mi se pocinjemo medjusobno svadjati, ja hocu da idemo sto prije odatle,znam da nece biti bolje, pa makar i pod kiriju, on nece pod kiriju niposto pored kuce. nismo nista nasli da kupimo u gradu. fali nam jos para. on uzima kredit.
Situacija se pogorsava jer se on povlaci u sebe, okrece svima ledja, suti i trazi samocu. Svekrva jos sigurnija da ga ja navracam protiv nje, on ludi, srce mu pocinje lupati i preskakati, ionako pati od PTSP. pored svega joj pokusava udovoljiti, samo da smiri situaciju u kuci. ona uhvatila fursata, kaze meni: "letit ces i ti odavle"
ja se osjecam sama, moram se braniti od njenih napada, dolazi do svadje jer necu vise da sutim na njene lazne optuzbe.ne osjecam da je on na mojoj strani kao sto bih ja na njegovu stala.
I snaha i sestra sa djecom uvijek nesto od njega trebaju i hoce, najvise para, koje on ne da vise jer mu rijetko vrate kada im pozajmi, i one misle da mu ja ne dam da im daje pare...zacarni krug. mi sve vise trosimo ustedjevinu jer dane provodimo hodajuci po gradu, gorivo najvise kosta,zima sve hladnija i duza.
Dobijamo biometrijske pasose i idemo vani na odmor kod prijatelja. napeti smo, pomalo se opustamo, 15 dana kasnije oboje se nemilice vracamo u Bosnu. On kaze da cemo u hotel dok ne nadjemo nesto, iz vedra neba, kaze nema povratka u kucu gore.Ja se cudim, ali ok kontam, sta se moze. Sigurno je nesto bilo u medjuvremenu zasto ja ne znam pa on nece gore nazad. Medjutim hoteli u gradu nisu jeftini, trazimo stan pod kiriju dok se malo ne saberemo, ne nalazimo nista evo 7 dana.
On se mora vratiti na posao.Ja ostajem sama u hotelu a on odlazi gore. Iako nije tako prvobitno trebalo da bude.
Dolazi u grad da se nadjemo. Osjecam se isto kao da se samo zabavljamo pa se nalazimo.
Njemu je to ok, kaze naci cemo stan pa cu ja dolaziti kad mognem. MOLIM? Ovako se nismo dogvorili.On ce zivjeti malo u porodicnoj kuci sa majkom malo u stanu sa mnom. Meni ovo nije normalno. Boli me i patim, svadjamo se, optuzuje me da ga ne razumijem, ja se osjecam kao prostitutka kod koje ce on "dolaziti".
Zar sam protracila zadnjih 10 god i posvetila se nekome ko ne moze da stane na stranu svoje zene? da me uzme za ruku i da idemo zajedno, pa makar hljeba gladni bili ali cemo zajedno biti.
Imam dosta vremena za razmisljanje, udaljavam se od njega, iako ga jos volim, ali ne kao prije.nesto je drugacije, ali ne znam sta. pokusavam odgonetnuti.Posvecujem se vise vjeri, citam, trazim odgovore i savjete u knjigama.
Jos sam u hotelu. Sama. U restoranu necija svadba, veselje, djecica trckaraju naokolo, smiju se grohotom, valjda od umora. Mlada blista u vjencanici. Svi su veseli i smiju se, pjevaju.
On me zove za lahku noc, kaze volim te i vidimo se u ponedjeljak, imam nekih obaveza u gradu pa cemo se naci.
Ko je ovdje normalan?? A ko lud??
molim vas pomozite sa savjetima. Vec sam dosta zenskih misljenja cula, fali mi muskih stavova.
Situacija je sl.(Malo opsirno, ali radi bolje procjene situacije)
Upoznali smo se prije 10 god, kad sam ja imala 19 on 32.
Ja zavrsila srednju i krenula na fax, a on se razveo koju godinu prije toga i ima sina. Osim toga povrtanik u RS, nadomak Sarajeva.Otac mu je bio jako cijenjen i postovan za zivota, brat takodje,ali poginuo malo prije rata, ostala majka nepismena odnekud od Foce i sestra razvedena sa curicom i snaha sa curicom.Svi bili ovdje u ratu. Vec vidite sve zene oko njega a svi sada u istoj kuci, iako u 3 razlicita stana. Ali je opet zajednica.
Ja gradsko dijete, oba roditelja obrazovana, bili vani u ratu. Moji ne odobravaju vezu, a njegova majka pogotovo.Sada mislim da je tad kontala:" Taman sam se jedne rijesila..."
Roditelji me uslovljavaju svim i svacim da raskinem s njim, pokusavaju na sve moguce nacine. Ja cvrsto stojim na nogama, sigurna u nasu ljubav, ne dam na nas a pogotovo ne na njega. Poslije dugo godina odustaju i prihvacaju nasu vezu.
Njegovo dijete zivi sa majkom, koja je uvijek optuzivala svekrvu i ove druge dvije da su ih rastavile. On placa uredno alimentaciju ali nema dobar odnos sa sinom zbog kojeg pati.
Cetiri godine kasnije on mene pita da se udam za njega i da idemo u tu kucu gore da zivimo "sad za sad, dok ne nadjemo nesto bolje". Nismo vjencani, ne zuri nam se, ne treba meni taj papir, mi se volimo. A pogotovo ja frisko s vana stigla, tamo je to moderno.
Radimo oboje i volimo se. Zezamo se i uzivamo. Medjutim on konstantno nekome od svih ovih zena nije dobar i uvijek je neko na njega ljut zbog vec necega. Meni je savrsen, razumije me, slazemo se i podrzavamo.
Godinu dana kasnije mi pucaju zivci i pakujem kofere uz obostranu saglasnost i njegovu podrsku i 100KM u dzepu odlazim vani na usavrsavanje stranog jezika, vec drugog za mene. Umjesto 2 god, ostajem 5, lijepo mi je iako naporno radim i stedim, vidjamo se dva do tri puta godisnje,veza na daljinu odlicno funkcionise, volimo se i postujemo, nijedno ne svrlja (barem sam za sebe sigurna!)
On sve vise insistira na mom povratku jer moj ostanak u toj evropskoj zemlji nije moguc bez "udaje za papire" a i meni je vec dodijalo biti vjecita izbjeglica, cuvati tudju djecu kad mogu svoju imati i paziti. I ja pomalo patim ali se bojim povrtaka jer znam sta me u Bosni ceka, pogotovo gore sa svekrvom. Kontamo kupit nesto, ali cekamo dok se ja ne vratim. Pitam se zasto to nismo radili u ovih 5 god dok sam vani bila. Sada znam, njemu se ne zuri odozgo, ipak je to njegova babovina ai lijepo je gore,priroda, a ni Sarajevo nije daleko, samo sto narod u kuci ne valja.
Ja se teska srca vracam, istao kao da je dio mene tamo vani ostao, ljudi za koje sam radila me ispracaju kao da sam im najrodjenija i kazu uvijek ima mjesta za tebe i za vas oboje kod nas.
Prvih 15 dana je kao na medenom mjesecu. Svi se slazu i svi se vole. Mi kujemo planove, trazimo stan za kupiti, ja trazim posao. srecem drage ljude, pozelila sam Bosnu. Odnos sa njegovim sinom se polahko ali sigurno popravlja, cak je prema meni fin, ikao je nervozan pri nasim susretima. Razumljivo. Mali sigurno misli da sam mu ja babu otela.
Poslije medenog mjeseca problemi. Meni kafa pokipi, svekrva ludi. Otvorim balkon da izadjem, kaze namjerno joj hladim kucu. Odem da se okupam, kaze namjerno zadrzavam banju a znam da je ona krenula u wc. Ukljucim nas ves (jer ona svoj odvaja i zakljucava svoju sobu) ona kaze namjerno sam ubacila cist ves da se opet pere jer sam vidjela da i ona hoce da ukljuci masinu itd itd.
Zena inace ima preko 70 god i ja ne obracam paznju na njene upade i provokacije, jer su obicno kad on ode na posao a nas dvije same. Ja sutim i provodim vrijeme u sobi, pisem knjigu o iskustvu vani.On je sretan, svi su na okupu, dijete njegovo jos samo fali a i mi pricamo o bebi. Radujem se, iako nisam vise sigurna da je trudnoca dobra ideja.
Zima prokleto duga, nikad joj kraja. Svadje sve ucestalije, jer sam mu morala reci sta se desava, vidim da mi zivci opet popustaju.
Majka napada sina da mu ja pamet okrecem i odvracam ga od nje, on se brani i kaze tebi majko ni jedna ne valja, ona kaze da sam mu ja kriva sto je on bez djeteta. ispiranje mozga. Ne spavamo, ne jedemo,tek ponesto nazor,ne funkcionisemo, knjigu ne pisem, prestala sam i posao traziti, svaki dan je isti, ne izlazim iz sobe kad njega nema. mi se pocinjemo medjusobno svadjati, ja hocu da idemo sto prije odatle,znam da nece biti bolje, pa makar i pod kiriju, on nece pod kiriju niposto pored kuce. nismo nista nasli da kupimo u gradu. fali nam jos para. on uzima kredit.
Situacija se pogorsava jer se on povlaci u sebe, okrece svima ledja, suti i trazi samocu. Svekrva jos sigurnija da ga ja navracam protiv nje, on ludi, srce mu pocinje lupati i preskakati, ionako pati od PTSP. pored svega joj pokusava udovoljiti, samo da smiri situaciju u kuci. ona uhvatila fursata, kaze meni: "letit ces i ti odavle"
ja se osjecam sama, moram se braniti od njenih napada, dolazi do svadje jer necu vise da sutim na njene lazne optuzbe.ne osjecam da je on na mojoj strani kao sto bih ja na njegovu stala.
I snaha i sestra sa djecom uvijek nesto od njega trebaju i hoce, najvise para, koje on ne da vise jer mu rijetko vrate kada im pozajmi, i one misle da mu ja ne dam da im daje pare...zacarni krug. mi sve vise trosimo ustedjevinu jer dane provodimo hodajuci po gradu, gorivo najvise kosta,zima sve hladnija i duza.
Dobijamo biometrijske pasose i idemo vani na odmor kod prijatelja. napeti smo, pomalo se opustamo, 15 dana kasnije oboje se nemilice vracamo u Bosnu. On kaze da cemo u hotel dok ne nadjemo nesto, iz vedra neba, kaze nema povratka u kucu gore.Ja se cudim, ali ok kontam, sta se moze. Sigurno je nesto bilo u medjuvremenu zasto ja ne znam pa on nece gore nazad. Medjutim hoteli u gradu nisu jeftini, trazimo stan pod kiriju dok se malo ne saberemo, ne nalazimo nista evo 7 dana.
On se mora vratiti na posao.Ja ostajem sama u hotelu a on odlazi gore. Iako nije tako prvobitno trebalo da bude.
Dolazi u grad da se nadjemo. Osjecam se isto kao da se samo zabavljamo pa se nalazimo.
Njemu je to ok, kaze naci cemo stan pa cu ja dolaziti kad mognem. MOLIM? Ovako se nismo dogvorili.On ce zivjeti malo u porodicnoj kuci sa majkom malo u stanu sa mnom. Meni ovo nije normalno. Boli me i patim, svadjamo se, optuzuje me da ga ne razumijem, ja se osjecam kao prostitutka kod koje ce on "dolaziti".
Zar sam protracila zadnjih 10 god i posvetila se nekome ko ne moze da stane na stranu svoje zene? da me uzme za ruku i da idemo zajedno, pa makar hljeba gladni bili ali cemo zajedno biti.
Imam dosta vremena za razmisljanje, udaljavam se od njega, iako ga jos volim, ali ne kao prije.nesto je drugacije, ali ne znam sta. pokusavam odgonetnuti.Posvecujem se vise vjeri, citam, trazim odgovore i savjete u knjigama.
Jos sam u hotelu. Sama. U restoranu necija svadba, veselje, djecica trckaraju naokolo, smiju se grohotom, valjda od umora. Mlada blista u vjencanici. Svi su veseli i smiju se, pjevaju.
On me zove za lahku noc, kaze volim te i vidimo se u ponedjeljak, imam nekih obaveza u gradu pa cemo se naci.
Ko je ovdje normalan?? A ko lud??
