INTERVIEW
„Hardtalk“ sa Timom Sebastianom
POLITIČARI MI NISU PRIJATELJI - NITI ŽELIM DA TO BUDU
U organizaciji „Mediacentra“ u Sarajevu je nedavno boravio TIM SEBASTIAN, jedan od najpoznatijih i najtjecajnijih svjetskih TV novinara i dugogodišnji reporter i voditelj BBC-a; u razgovoru za „Slobodnu Bosnu“ Sebastian se prisjeća početaka svoje karijere kada je radio kao dopisnik BBC-a iz Istočne Evrope, analizira šta bi se moglo dešavati nakon egipatske revolucije, kako je stvorio najveću zonu slobodnog govora u arapskom svijetu, te zašto nijedan novinar koji drži do svog ugleda ne treba da se „druži“ sa političarima
Televizijski novinar Tim Sebastian, bivši voditelj jedne od najpoznatijih BBC-jevih emisija Hardtalk u kojoj je intervjuisao stotine svjetskih političara i državnika, poznat je kao osoba „bez dlake na jeziku“. Karijeru je počeo kao novinar Reutersa 1974. da bi ubrzo potom prešao na BBC, kuću kojoj je ostao vjeran do danas. Osamdesetih godina prošlog stoljeća radio je kao dopisnik BBC-a iz Istočne Evrope i Washingtona, a od 1997. do 2005. vodio emisiju Hardtalk, za koju je dobio najveća britanska novinarska priznanja.
Prije sedam godina u glavnom gradu Katara, Dohi, pokrenuo je jedinstven projekat pod nazivom Doha Debates. Uz podršku emira države Katar, Tim Sebastian uspio je stvoriti trenutno najveću platformu slobodnog, necenzuriranog govora u arapskom svijetu: Doha Debates emituju se na BBC World jednom mjesečno, a prati ih oko 300 miliona gledalaca u 200 zemalja svijeta. Od položaja žena u islamskim zemljama do Al Qaede, iranskog nuklearnog programa, sukoba između Izraela i Palestine, Hamasa i Fataha... – u debatama u Dohi koje vodi Sebastian, a učestvuju pretežno mladi ljudi, studenti iz arapskih zemalja, cenzura i zabranjene teme ne postoje.
LAŽI, IZGOVORI I PRIZNANJA
Kada ste započeli program Doha Debates 2004. godine, vizija je bila pokušati donijeti slobodu govora u taj dio svijeta gdje slobode baš i nema previše. Smatrate li da ste - bar do određene mjere - uspjeli ostvariti taj cilj, ili je to neprekidna borba?
Mislim da je borba za slobodu govora neprekidna borba svugdje u svijetu, ne samo u arapskim zemljama. Ne postoji određena granica koju možete dosegnuti i da onda kažete: OK, uspjeli smo. Ipak, zadovoljstvo je što su mladi ljudi prihvatili taj koncept debate mnogo bolje nego što sam očekivao. Dobri su u tome, veoma su dobro informirani, znaju kako izraziti svoje stavove na pravi način... I to je odlično. Prigrlili su našu ideju i vide je kao svojevrsnu vježbu odgovornosti ljudi koji su na vlasti naspram građana. Onaj manje pozitivan dio odnosi se na lokalne medije na koje Doha Debates nisu imale previše pozitivan efekt, bilo da je riječ o televizijama ili printanim medijima. Zapravo, danas se država mnogo više upliće u rad medija nego što je to bio slučaj prije četiri-pet godina. U tom smislu nije bilo nikakvog napretka. Kako će se stvari sada odvijati, pod uticajem onoga što se događa u Tunisu i Egiptu – vidjećemo.
Na glasu ste kao „težak“, nepopustljiv, provokativan voditelj, neki vam zamjeraju da ne dajete dovoljno prostora sagovornicima u intervjuima... Je li to samo dio imidža, ili jedini način na koji možete dobiti iskrene odgovore, posebno kada je riječ o političarima i predsjednicima država?
Ja na to gledam kao na posao koji moram obaviti. Moj posao nije da mlatim ljude po glavi kako bih od njih „izvukao“ nešto – jedini način za to su riječi, argumenti. Sve zavisi od toga kakav vam je sagovornik – koliko je vješt u medijskim nastupima, koliko je iskusan u izbjegavanju određenih pitanja... A političari su danas veoma vješti! Kada radite intervju, važno je da imate potpunu kontrolu nad sadržajem razgovora i cijelim ambijentom. Jer vi ste taj koji postavlja pitanja u ime „običnih“ ljudi. A te ljude ne zanima da vas gledaju kako uz šoljicu čaja ugodno ćaskate sa nekim političarem – njih zanima da dobiju odgovore na pitanja koja utiču na njihov svakodnevni život. Dakle, vi ste tu da obavite taj posao za njih, a ne da se sprijateljite sa ljudima koje intervjuirate, da ih simpatišete, ili ne... Onaj ko vodi intervju i onaj koji odgovara na pitanja žele dvije različite stvari: ja želim odgovore, a on želi da mi proda neku priču. Konflikt je tu neizbježan, to je dio posla. Evo, ovdje u Sarajevu sam dobio najveći kompliment za ono što radim. Jedan lokalni novinar mi je rekao: „Vi ste čovjek kojeg je veoma teško voljeti“ (smijeh). I to je sasvim u redu, jer ne radim ovaj posao zato da bi me voljeli. Moja djeca me vole i meni je to dovoljno.
Koliko se stvarno možete približiti istini u razgovoru sa političarima?
Nekada nimalo. Nekad se intervju temelji na tome da suočite ljude sa dokazima zbog kojih bi trebali biti na sudu, ponekad i na suđenjima za ratne zločine, a oni se tamo nikada ne pojave. I tako bar imate šansu staviti te dokaze pred njih i čuti njihove laži ili izgovore, ponekad čak i priznanja. I kada to uradite, onda više i nije važno hoćete li od nekoga dobiti dobar ili glup odgovor. Važno je samo da su dokazi tu i da ste ih pokazali javno.
Pročitala sam zanimljiv komentar jednog blogera o Vašem radu: „Nisam uspio otkriti kakvi su politički stavovi Tima Sebastiana. Čini mi se da on prezire sve političare i svjetske lidere podjednako što, kad malo bolje razmislite, može biti razumno ponašanje.“
Prezir je jaka riječ (smijeh). Znam da postoje ljudi koji su u službi javnosti zbog pravih razloga. Ali, mnogo je laži u toj javnoj areni i političari često zloupotrebljavaju svoju moć. Ono što neutrališe takve pojave su ljudi koji svoje vođe pozivaju na odgovornost. Postoje rupe u svakom argumentu. Vi ste iz Bosne, ne moram vama govoriti koliko strana može da ima jedan argument. Ja sam u privilegovanoj poziciji – ne moram rizikovati svoj život ili slobodu zato što postavljam određena pitanja, dođem na jedno mjesto i mogu otići kad hoću. Ali imate novinare koji rade u jako teškim okolnostima, pod stalnim pritiscima i zastrašivanjima. Nekada zbog toga izgube svoju slobodu, a ponekad i život.
META U KOJU JE LAKO PUCATI
Jeste li imali problema sa vlastima u arapskim zemljama kada ste počeli raditi debate u Dohi?
Ne. Od samog početka sam jasno stavio do znanja da neću dozvoliti bilo kakva politička uplitanja u taj program. Reklamiramo ga kao zonu slobodnog govora i za mene je to doslovno tako. Kada bi postojao i najmanji pritisak, odmah bismo prekinuli program i napustili taj projekt. I ljudi iz vlade to poštuju. Smatram da ako u samom startu jasno stavite do znanja ljudima kakvi su vaši stavovi, onda neće biti problema. Veoma sam sretan što mi u 35 godina, koliko se bavim ovim poslom, niko nikada nije govorio šta smijem, a šta ne smijem raditi. Pa neće valjda ni sada početi... Prestar sam ja za to.
Zahvaljujući debatama u Dohi, i vjerovatno činjenici da ste Britanac i radite za BBC, dio javnosti vas je optuživao i za „antiameričke“ stavove. Zanimljivo je kako se danas u većem dijelu svijeta smatra gotovo zločinom ako ste kritični prema politici SAD-a, ili se sa njom ne slažete?
Pa, mene su optuživali da sam anti svakoga. Šta ima veze, ne smeta mi to. Ne bih rekao da sam „anti-Amerikanac“ više od bilo koga drugog. Amerikanci su velika meta u koju je lako pucati.
Slažete li se sa uvriježenim mišljenjem da je rješenje krize na Bliskom istoku u rukama Zapada?
Ha ha... Da je tako, mislim da bi se kriza već davno riješila. Nije to u rukama samo jedne osobe ili jedne grupe ljudi. Puno je aktera na toj sceni i većina njih igraju loše uloge. Previše je ljudi, previše različitih planova i interesa koji nemaju nikakve veze sa ljudima na Bliskom istoku. Znate, ljudi su zaboravljeni, niko se više ne pita šta je sa ljudima? A ti ljudi, kada govorimo o Arapima, posebno o Palestincima, uglavnom imaju jadne živote. Zato „vanjske sile“ trebaju konačno ili napraviti nešto dobro za te ljude, ili se prestati miješati u njihove živote i sudbine.
Šta mislite da bi se moglo desiti u Egiptu u narednom periodu, posebno kada je riječ o odnosima sa Izraelom?
To je pitanje na koje u ovom trenutku niko ne može odgovoriti. Vidite i sami, situacija se mijenja iz dana u dan, stvari se događaju nevjerovatnom brzinom. Sada imate najveći zamah demokratije u arapskom svijetu u posljednjih pedeset godina. Ali šta nakon toga – niko ne zna. To je istovremeno uzbudljivo i jako opasno. Šta god da se desi, mislim da bi glavna briga trebala biti da više nijedan život ne bude izgubljen.
NOVINARI I RAT
Neke vaše kolege, poput Eda Vuliamyja i Martina Bella, nakon rata u Bosni svjedočili su u Haagu na suđenjima za ratne zločine, dok su neki drugi odbili da svjedoče, smatrajući da to nije posao novinara... Kakav je Vaš stav o tome?
Mislim da je to lični izbor. Niko ih ne obavezuje da svjedoče i mogu to odbiti ako žele. Svako za sebe odlučuje gdje prestaje biti novinar i gdje počinje biti samo ljudsko biće. Ne bih davao nikakve „recepte“ tu, pogotovo kada je u pitanju rat. To su vrlo osobne stvari.
U emisiji Hardtalk 2004. godine intervjuisali ste predsjednika Stranke za BiH i bivšeg člana Predsjedništva BiH Harisa Silajdžića…
Sjećam se Silajdžića, ali ne sjećam se tačno šta je govorio.
Povod je bila odluka tadašnjeg Visokog predstavnika u BiH Paddyja Ashdowna da smijeni 60 političara iz Republike Srpske zbog nehapšenja, odnosno podrške optuženim ratnim zločincima. Od tada je uhapšen Radovan Karadžić, Ashdown je odavno otišao iz Bosne, a Silajdžić je prošle godine izgubio izbore… Jeste li uspjeli pratiti zbivanja u Bosni u proteklih nekoliko godina?
Ali, Ratko Mladić je još na slobodi… Pratio sam ponešto, ali ne baš previše. Ali imao sam nekoliko veoma zanimljivih razgovora sa ljudima ovdje u Sarajevu, upoznali su me sa aktuelnom situacijom. Znate, prije sam mislio da samo mi stranci koji dođemo ovdje ne shvatamo šta se događa, ali sada vidim da ni Bosancima nije baš najjasnije šta se u vašoj zemlji događa. Ljudi se ovdje još uvijek bore sa ratom i njegovim posljedicama, prošlost nije nigdje otišla – a zašto i bi, za samo petnaest godina? Mislim da je veoma površno, pa i uvredljivo kada ljudi dođu izvana i onda vam počnu pričati u stilu „zašto već niste to preboljeli i nastavili dalje“. Jer, sve dok se ne riješe stvari iz prošlosti, o budućnosti se ne može ni govoriti.
Slobodna Bosna
) dodao bih BN. Naravno mislim na politicki dio BN TV a ne na onaj papanluk od muzickog programa 
