#1 Nismo mi nizašta ...
Posted: 05/02/2011 23:37
Svi mi po forumima, sijelima, kancelarijama i ostalim prostorima za zajebavanje, a haman naročito zimi, laprdamo o politiKi i svi nudimo i imamo rješenja. Uvijek se MI obraćamo NJIMA. Mi kao običan svijet, jel, oni kao politika, vlast, šta ja znam.
Jebeš ih sve. A i nas vala.
Ovo više nema smisla matere mi i bojim se da je ovdje hitno potreban, wait for it, sukob .. bilo kakav, ne mora puškama. Mi imamo previše kompleksa i mržnje i ovo se mesčini mora izbaciti na ulicu i da se pošaketamo .. svak sa svakim.
Politika je zakazala. Ne zna se ko je s kim i ko je protiv koga. Đah se dodvoravaju po emisijama: urednici i političari, koalicioni partneri, sestrinske stranke iz susjednih država i ostale pičke materine.
Možete bit za Zlaju, Fahru, Tihića, Bakira, Čoviće i Čaviće, Ljubiće i Lijanoviće .. al' ovo je vrhunac nesposobnosti da se mudro radi, komunicira i stvara država. Krivac za sve je - narod. Ali nije to samo ona klasična priča o krivici naroda koji bira pa onda nek mu bude kako hoće.
Em ne znamo birat, em nemamo šta birat em nema teoretkse šanse da nam izbor bude neko bolji od nas, bolji od naroda --- a toga ili te bismo trebali birat ako sebi mislimo dobro. Kao dokaz tome na sto mećem činjenicu da je situacija kakva je u politici ista svugdje gdje se oko neke organizacije okupilo više od 2 čovjeka ... Nikakva. Talovi, razjedninjenje. Nađe se neki slučajčić, al je to sve siroto.
Nema gazde i nema uzora.
Kako će bit gazda kad mi ne priznamo gazde? Kako će bit uzor kad mi ne dopuštamo boljem od sebe da nas gleda u oči, da nas ne bi omađijo, a kamoli da nas uputi na nešto. Ta će on meni ja mu kroz noge proturo ...
Narod je razjedinjen ... svugdje.
Jer nema pojma o životu. Radije bi da je u pravu a da mu je loše, nego da griješi a da mu bude bolje.
Samopouzdanje nam je karina. Ne smijemo izrazit želju, volju, cilj, viziju.
Stidimo se đe ne treba. Kurčimo se gdje ne treba. Sve nam naopako.
Mislim da je sramotno govoriti da se ONI ne mogu dogovoriti. Nisu ONI odvojeni od nas. Sve je to MI. Nama je, kao, lakše i osjećamo se pametnim kada kažemo ONI. A nije ba tako. Mi smo ista ta bagra. Treba to reć već jednom.
Ako se mi promijenimo i oni će. Kako? Ma jednostavno je u pičku materinu. I svi smo mi svjesni rješenja, al imamo neku čudnu kletvu ... dal od davnih vremena, il od nekad skoro .. koja nam ne da da se pogledamo u ogledalo ebo ga mish.
Živjeli.
Jebeš ih sve. A i nas vala.
Ovo više nema smisla matere mi i bojim se da je ovdje hitno potreban, wait for it, sukob .. bilo kakav, ne mora puškama. Mi imamo previše kompleksa i mržnje i ovo se mesčini mora izbaciti na ulicu i da se pošaketamo .. svak sa svakim.
Politika je zakazala. Ne zna se ko je s kim i ko je protiv koga. Đah se dodvoravaju po emisijama: urednici i političari, koalicioni partneri, sestrinske stranke iz susjednih država i ostale pičke materine.
Možete bit za Zlaju, Fahru, Tihića, Bakira, Čoviće i Čaviće, Ljubiće i Lijanoviće .. al' ovo je vrhunac nesposobnosti da se mudro radi, komunicira i stvara država. Krivac za sve je - narod. Ali nije to samo ona klasična priča o krivici naroda koji bira pa onda nek mu bude kako hoće.
Em ne znamo birat, em nemamo šta birat em nema teoretkse šanse da nam izbor bude neko bolji od nas, bolji od naroda --- a toga ili te bismo trebali birat ako sebi mislimo dobro. Kao dokaz tome na sto mećem činjenicu da je situacija kakva je u politici ista svugdje gdje se oko neke organizacije okupilo više od 2 čovjeka ... Nikakva. Talovi, razjedninjenje. Nađe se neki slučajčić, al je to sve siroto.
Nema gazde i nema uzora.
Kako će bit gazda kad mi ne priznamo gazde? Kako će bit uzor kad mi ne dopuštamo boljem od sebe da nas gleda u oči, da nas ne bi omađijo, a kamoli da nas uputi na nešto. Ta će on meni ja mu kroz noge proturo ...
Narod je razjedinjen ... svugdje.
Jer nema pojma o životu. Radije bi da je u pravu a da mu je loše, nego da griješi a da mu bude bolje.
Samopouzdanje nam je karina. Ne smijemo izrazit želju, volju, cilj, viziju.
Stidimo se đe ne treba. Kurčimo se gdje ne treba. Sve nam naopako.
Mislim da je sramotno govoriti da se ONI ne mogu dogovoriti. Nisu ONI odvojeni od nas. Sve je to MI. Nama je, kao, lakše i osjećamo se pametnim kada kažemo ONI. A nije ba tako. Mi smo ista ta bagra. Treba to reć već jednom.
Ako se mi promijenimo i oni će. Kako? Ma jednostavno je u pičku materinu. I svi smo mi svjesni rješenja, al imamo neku čudnu kletvu ... dal od davnih vremena, il od nekad skoro .. koja nam ne da da se pogledamo u ogledalo ebo ga mish.
Živjeli.
