#1 Akita Inu - FCI 5
Posted: 22/12/2010 09:28
Interesuje me da li pored Hrvatske i Srbije postoji odgajivacnica ove vrste kod nas?
Sve informacije ili komentari za ovu pasminu su dobro dosli
PORIJEKLO: Japan
NAMJENA: pas za pratnju
KLASIFIKACIJA PO FCI: 5. skupina
Kratak povijesni pregled: Japanske vrste pasa su u proslosti bile male ili srednje velicine i nije bilo velikih vrsta pasa. Akita potjece iz pokrajine Tohoku i ubraja se pod imenom "Akita Matagi" (pas za lov na medvjede) medju lovacke pse srednje velicine. U vrijeme Sataka-Clana, izmedju 1630. i 1870. godine, u pokrajini Akita, ovaj je pas sistematski bio uzgajan za borbe koje su, prema sacuvanim davnim pismenim zapisima, bile njegovane kako bi jacale moral plemstva toga kraja.
Pasmina je nakon toga bila krizana sa psom koji je bio slican mastifu, a pripadao je nekom njemackom inzenjeru, zaposlenom u rudniku bakra Kasaka. Takodjer je krizana sa borbenim psom Tosa koji potjece od krixanja mastifa Shikokua, srednje velike japanske pasmine, sa njemackim gonicem, psom St. Bernarda i njemackom dogom. Ovim mijenjanjem Akita je izgubio svoj prvobitan karakteristican izgled, kojeg su krasile uspravne ЕЎpicolike usi i zavrnuti rep.
Po zabrani borbi pasa, 1908. godine, obrazovani ljudi i profesori odlucili su sacuvati pasminu. Godine 1919. izdan je zakon o ocuvanju prirode. Zahvaljujuci naporima ljubitelja da i nadalje poboljsaju pasminu, godine 1931. izabrano je devet vrhunskih pasa ove pasmine i proglaceno spomenikom prirode, sto je pasminu jako populariziralo.
Godine 1945. nakon drugog svjetskog rata, poduzeti su napori da se Akitu sacuva u njegovu izvornom obliku, pa se iz malo preostalih pasa ove pasmine nastojalo izvuci krv mastifa i ostalih ukrizanih stranih pasmina. Ti su napori doveli do stabilizacije danas poznatog velikog Akite u njegovom izvornom obliku.
A vjerujem da je svima vama poznata istinita prica o Hachiko-u, pogotovo nakon snimanja filma u kojem glumi Richard Gere.
Hachiko je bio pas japanske pasmine Akita, a vlasnik Hidesaburo Ueno ga je donio u Tokio 1924. godine. Hidesaburo Ueno bio je profesor na Odjelu agrikulture na Tokijskom sveučilištu, a njegov ga je Hachiko, tijekom cijelog njegova života, svaki dan ispraćao i dočekivao na Shibuya željezničkoj stanici. Dvojica prijatelja imala su svoju rutinu sve do jednog dana 1925. godine, kada se profesor Ueno nije vratio uobičajenim vlakom s posla.
Naime, profesor je doživio moždani udar te je umro na sveučilištu. Nakon njegove smrti, Hachiko je završio kod udomitelja no, iako se profesor nikada više nije vratio na stanicu, vjerni pas je svaki dan uporno bježao iz novog doma i čekao svog vlasnika na stanici.
Na kraju je Hachiko shvatio kako profesora više nema kod kuće pa je otišao do željezničke stanice. Svaki dan čekao je svog gospodara i svaki dan ostajao čekati, no profesora više nije bilo.
Kako je Hachiko uporno svaki dan dolazio, počeo je privlačiti pažnju putnika koji su onuda redovno prolazili. Oni su mu donosili hranu i slatkiše, kako bi i dalje mogao čekati prijatelja. Ova pseća rutina je potrajala još deset godina, a pas je svaku večer dolazio u isto vrijeme, točno kada je vlak pristajao na stanicu.
Te iste godine Uenov je student, specijaliziran za Hachikovu Akita pasminu, ugledao psa te ga pratio do kuće u kojoj je bio udomljen i tako saznao za priču o vjernom prijatelju. Kratko nakon tog iskustva, bivši profesorov student izdao je popis svih Akita pasa u Japanu.
Hachikova priča je postala poznata diljem Japana, a pas je postao nacionalna senzacija
Prema njegovom istraživanju, samo 30 čistokrvnih Akita, uključujući Hachika, su preostala u cijelom Japanu. Student se nakon toga nastavio vraćati u posjet psu, a tijekom godina izdao je nekoliko članaka o Hachikovoj izvanrednoj lojalnosti. Jedan od njegovih članaka je 1932. godine objavljen u tada najvećim novinama u Tokiju te je tako pas postao nacionalna senzacija.
Njegova vjernost gospodaru je impresionirala Japance kao vrlina kojoj bi svi trebali težiti. Učitelji i roditelji koristili su Hachikov priču kao primjer maloj djeci, a ugledni japanski umjetnik je izradio njegovu skulpturu. Cijelim Japanom je narasla osviještenost o izumiranju ove pasmine.
S vremenom, njegova legendarna vjernost je postala nacionalni simbol lojalnosti. Vjerni Hachiko je umro 8. ožujka 1935. godine. Nađen je na Shibuya stanici, a ispostavilo se da je imao bakterijsku infekciju. Njegove ostatke su preparirali i čuvaju se u Muzeju znanosti u Tokiju.
Još za vrijeme njegovog života ljudi su mu podigli spomenik i to brončanu statuu 1934. godine, a Hachiko je osobno prisustvovao tom događaju. Svake godine 8. travnja održava se ceremonija u sjećanje na ovu iznimnu životinju i to na njegovoj omiljenoj Stanici Shibuya, a stotine ljubitelja pasa dođu mu odati počast.
Sve informacije ili komentari za ovu pasminu su dobro dosli
PORIJEKLO: Japan
NAMJENA: pas za pratnju
KLASIFIKACIJA PO FCI: 5. skupina
Kratak povijesni pregled: Japanske vrste pasa su u proslosti bile male ili srednje velicine i nije bilo velikih vrsta pasa. Akita potjece iz pokrajine Tohoku i ubraja se pod imenom "Akita Matagi" (pas za lov na medvjede) medju lovacke pse srednje velicine. U vrijeme Sataka-Clana, izmedju 1630. i 1870. godine, u pokrajini Akita, ovaj je pas sistematski bio uzgajan za borbe koje su, prema sacuvanim davnim pismenim zapisima, bile njegovane kako bi jacale moral plemstva toga kraja.
Pasmina je nakon toga bila krizana sa psom koji je bio slican mastifu, a pripadao je nekom njemackom inzenjeru, zaposlenom u rudniku bakra Kasaka. Takodjer je krizana sa borbenim psom Tosa koji potjece od krixanja mastifa Shikokua, srednje velike japanske pasmine, sa njemackim gonicem, psom St. Bernarda i njemackom dogom. Ovim mijenjanjem Akita je izgubio svoj prvobitan karakteristican izgled, kojeg su krasile uspravne ЕЎpicolike usi i zavrnuti rep.
Po zabrani borbi pasa, 1908. godine, obrazovani ljudi i profesori odlucili su sacuvati pasminu. Godine 1919. izdan je zakon o ocuvanju prirode. Zahvaljujuci naporima ljubitelja da i nadalje poboljsaju pasminu, godine 1931. izabrano je devet vrhunskih pasa ove pasmine i proglaceno spomenikom prirode, sto je pasminu jako populariziralo.
Godine 1945. nakon drugog svjetskog rata, poduzeti su napori da se Akitu sacuva u njegovu izvornom obliku, pa se iz malo preostalih pasa ove pasmine nastojalo izvuci krv mastifa i ostalih ukrizanih stranih pasmina. Ti su napori doveli do stabilizacije danas poznatog velikog Akite u njegovom izvornom obliku.
A vjerujem da je svima vama poznata istinita prica o Hachiko-u, pogotovo nakon snimanja filma u kojem glumi Richard Gere.
Hachiko je bio pas japanske pasmine Akita, a vlasnik Hidesaburo Ueno ga je donio u Tokio 1924. godine. Hidesaburo Ueno bio je profesor na Odjelu agrikulture na Tokijskom sveučilištu, a njegov ga je Hachiko, tijekom cijelog njegova života, svaki dan ispraćao i dočekivao na Shibuya željezničkoj stanici. Dvojica prijatelja imala su svoju rutinu sve do jednog dana 1925. godine, kada se profesor Ueno nije vratio uobičajenim vlakom s posla.
Naime, profesor je doživio moždani udar te je umro na sveučilištu. Nakon njegove smrti, Hachiko je završio kod udomitelja no, iako se profesor nikada više nije vratio na stanicu, vjerni pas je svaki dan uporno bježao iz novog doma i čekao svog vlasnika na stanici.
Na kraju je Hachiko shvatio kako profesora više nema kod kuće pa je otišao do željezničke stanice. Svaki dan čekao je svog gospodara i svaki dan ostajao čekati, no profesora više nije bilo.
Kako je Hachiko uporno svaki dan dolazio, počeo je privlačiti pažnju putnika koji su onuda redovno prolazili. Oni su mu donosili hranu i slatkiše, kako bi i dalje mogao čekati prijatelja. Ova pseća rutina je potrajala još deset godina, a pas je svaku večer dolazio u isto vrijeme, točno kada je vlak pristajao na stanicu.
Te iste godine Uenov je student, specijaliziran za Hachikovu Akita pasminu, ugledao psa te ga pratio do kuće u kojoj je bio udomljen i tako saznao za priču o vjernom prijatelju. Kratko nakon tog iskustva, bivši profesorov student izdao je popis svih Akita pasa u Japanu.
Hachikova priča je postala poznata diljem Japana, a pas je postao nacionalna senzacija
Prema njegovom istraživanju, samo 30 čistokrvnih Akita, uključujući Hachika, su preostala u cijelom Japanu. Student se nakon toga nastavio vraćati u posjet psu, a tijekom godina izdao je nekoliko članaka o Hachikovoj izvanrednoj lojalnosti. Jedan od njegovih članaka je 1932. godine objavljen u tada najvećim novinama u Tokiju te je tako pas postao nacionalna senzacija.
Njegova vjernost gospodaru je impresionirala Japance kao vrlina kojoj bi svi trebali težiti. Učitelji i roditelji koristili su Hachikov priču kao primjer maloj djeci, a ugledni japanski umjetnik je izradio njegovu skulpturu. Cijelim Japanom je narasla osviještenost o izumiranju ove pasmine.
S vremenom, njegova legendarna vjernost je postala nacionalni simbol lojalnosti. Vjerni Hachiko je umro 8. ožujka 1935. godine. Nađen je na Shibuya stanici, a ispostavilo se da je imao bakterijsku infekciju. Njegove ostatke su preparirali i čuvaju se u Muzeju znanosti u Tokiju.
Još za vrijeme njegovog života ljudi su mu podigli spomenik i to brončanu statuu 1934. godine, a Hachiko je osobno prisustvovao tom događaju. Svake godine 8. travnja održava se ceremonija u sjećanje na ovu iznimnu životinju i to na njegovoj omiljenoj Stanici Shibuya, a stotine ljubitelja pasa dođu mu odati počast.
.PRelijep pas,mislim da se moze naci za 500 eura kod nas.Istina nije za prvog psa,jer je tvrdoglav pas(kao i vecina "polarnih" pasa).poz