Forum Klix.ba

Evo teme kao ona o Hemonu, samo je ova o Miljenku. Dakle intervjui, clanci, govori, price, eseji...

-----------------------------------------------------------------------------------

MALA SALA

Iz zbirke Mama Leone

Brane Konstantinovic radi kod gazde Zeitinouglua na gradjevini. Nosi na ledjima vrecu s cementom i pjeva: "Dva brata rodjena na zidu smrti, da ne vjerujes rodjenim ocima." Zidari i pomocni radnici, uglavnom Turci i Nijemci, smatraju ga pomalo blesavim jer pjeva dok nosi cement uvijek istu pjesmu, na stranom jeziku, ali kako dobro radi niko se ne zali, Brane im je drag. Nista o njemu ne znaju osim da je Bosanac i da je nekoc studirao arhitekturu, ali mu to ne vjeruju svi; ima onih koji sumnjaju da je nekome studij mogao ici tako lose da na kraju zavrsi noseci vrece s cementom. Brane nedeljom nikada ne radi. Subotom navece izlazi u kvart oko Hauptbahnoffa, obidje salone s golim plesacicama, zaviri u peep-show salone, za pet maraka gleda lijepu Eminu koja se sada zove Susanna i uvijek sretne nekog poznatog, pa ode u bistro "Serbez" na pivu… Prica koju Brane po deseti put prica u bistrou "Serbez" i koju su svi culi, ali je uvijek traze i prevode je jedni drugima na sve jezike Hauptbahnoffa, dogadja se u Braninu prijasnjem zivotu:

"Ja sam oduvjek volio motore. Kad sam imao sedam godina, stari me je pitao sta cu biti u zivotu, a ja sam mu rekao Kawasaki, kako bolan Kawasaki, umalo sto mu nije ispala cigara iz usta, fino, tata, bit cu Kawasaki ako ikako moze, a ako ne moze, onda cu voziti Kawasaki. Stari kaze, dobro sine, neka si ti meni ziv I zdrav, pa mozes biti i magarac. Prvi motor kupio sam kada sam bio 1.godina fakulteta, neki prastari Bugatti, nije me drzao ni 6 mjeseci i vec se raspao. Onda sam za raspust otisao prvi put u Njemacku i kao da sam znao da ce mi to valjati u zivotu, radio sam na gradjevini i zaradio lovu za dobar motor. Nije bio Kawasaki, nego Honda; vozao sam se nocu s kraja na kraj grada, nabijao gas do daske i cinilo mi se da nista u zivotu ne moze biti tako veliko kao ta brzina, niti ima iceg ljepseg nego kad se pretvoris u vjetar i vise nisi ni tijelo ni dusa, nego si sav od zraka, kao bura na moru. A bila je jedna Lejla, fina plava curica, nije joj bilo ni 18., pravo dijete iz dobre kuce koje u svijet izlazi da se svima cini kao da je medecinska sestra zasla u rudnik i prlja je sve cega se dotakne, a ona to ne vidi jer za prljavstinu ne zna. E,kaze meni ta Lela: "Joj, Brane sto ti se ja bojim motora, ja nikad ne bi tako smjela." Slegnem ramenima, mislim se, dobro, ne bi smjela, pa sta onda,idem dalje. Kad eto ti nje opet sutra, pricamo nesto deseto, pitam je: "Je li Lelo, kako je u skoli, a ona kaze: dobro je, kako bi bilo". Pitam ja nju, pa nauci li se sve, ona kaze: "nauci, nauci, a ono sto se ne nauci moras se praviti da si naucio", kazem ja njoj:"dobro ti je Lelo, tako ja kad ne naucim sve za ispit, na nosu mi se vidi koje pitanje ne znam, pa me profesor uvijek to pita". To je zato sto ne znas sakriti, kaze ona. Pa kako cu znati kad me je strah. A nije te strah na motoru. Pa nije, ne bi se inace vozio na motoru, govorim ja njoj. A ona opet: joj, Brane, sto ti se ja bojim motora, ja nikad ne bi tako smjela. I nista. Prodje sedam dana, kad eto ti opet Lejle, bas bio onaj neki potres u Crnoj Gori. Govorim ja njoj, jesi li vidjela kako ljudi iskacu kroz prozore, nikome nista ne bi bilo, da nisu onako iskakali. Ne bojim ti se ja potresa, kaze Lela. Ma kako se ne bojis, svako se normalan boji potresa. Eto, ja se ne bojim. Ja ne bi iskakala, ali kad tebe vidim stane mi srce. I opet: "Joj, Brane, sto ti se ja bojim motora, ja nikad ne bi tako smjela". A meni nesto proradilo, onaj neki mrmak koji te veseli kad se zensko neceg boji, pa je pitam: "A, je li Lelo, bi li ti jednom htjela provozati se sa mnom, necemo brzo, dobro cu te cuvati. Ama, Boze sacuvaj, umrla bi. Svaki put kad bi je nakon toga vidio, govorio sam joj, ajde, Lelo, samo jednom, samo jedan krug, a ona je odmahivala glavom kao dijete kad mu mati pokusava naciljati usta kasikom spinata. Sto je ona vise odbijala, meni je bio veci merak da je sretnem i da je nagovaram. Trajalo je tako ne znam vise koliko dugo, ali manje od pola godine nije, doslo proljece, sve zazelenilo i zamirisalo, razmiljele se po ulicama neke djevojke koje su jos zimus bile djeca, sve ljepsa od ljepse, a najljepsa od njih mala Lejla. Sjedim ja na motoru ispred kafane "Setaliste", kad eto ti nje, sve nogu pred nogu, ne vidi me, niti ikoga vidi jer je izvela iz kuce svoju ljepotu, prvi put u zivotu svjesna je nje, pa nista drugo za Lejlu ne postoji .Zovnem ja nju: ajde Lelo, da se provozamo. Ona stade, onako nakrivi glavu, kao stidljivo dijete, ne znas vise ni sta je, ni ko je, meni smijesna, kao sto smijesan zna biti takav curetak u toj sezoni kad je jedini put u zivotu ni dijete ni zena. Ajde, Lelo ne budi takva, nagovaram je ja, a ona sve gleda u tocak od motora, pa u moje cipele, i kaze: "Dobro, ali samo jedan krug". Kazem ja njoj, sjedni iza mene i uhvati se cvrsto. Ona nece, strah je da ce ispasti. Dobro onda sjedni ispred mene, i sjede bogami Lejla. A ja nagarim iz Djure Djakovica, pa prema Barama, sto god je motor brze mogao. Osjetim je, drhti ko ptic, srce joj lupa kao da ce stati i sva mi se nekako smanjuje izmedju ruku, vidim skoro ce doci kao djecija lutka. A kad smo bili u najvecoj brzini, sapnem joj: "Lelo, ja te volim". Zaustavimo se, ona me gleda, sve bi nesto pitala, zine da kaze, pa nista. Meni smjesno, vidim ona jadna ne zna jesam li ja stvarno rekao ono sto sam rekao ili joj se pricinilo od silnog straha. Dolazi ona sutra i kaze: "Ajde, Brane jos samo jedan krug, ali sporo, molim te. Vidim ja provjerila bi ona ono od juce i pravo mi drago. Postavim je na motor, raspalim Hondu ko avion, ona se trese i smanjuje, cini mi se gore nego juce i pri najvecoj brzini opet se nasalim: "Lelo, ja te volim". Dalje vec znate, stanemo mi, ona gleda, ko pitala bi,ko ne bi pitala i nista, razidjemo se svako na svoju stranu. Sta je bilo sutra ne moram ni pricati, nadje mene Lejla ili ja nadjem nju, smjeskam se i ne govorim nista jer znam sta ce ona reci. I opet se sve ponovi. Pri najvecoj brzini kazem joj: "Lelo, ja te volim". Trajalo je to cijelog ljeta, pa jeseni, sve do u zimu. Nije proslo dana da nisam provozao Lejlu i da joj u uho nisam sapnuo da je volim, samo sto je ona svaki put drhtala kao da joj je prvi put, srce je lupalo, dusa joj je od straha htjela pobjeci, pa kad smo stali nikada nije znala jesam li joj rekao ono sto sam joj rekao. U februaru vidim ja eto ti rata i mislim se, ajde ti Brane u Njemacku, cuvaj glavu, a podmetni ladja. Ledja nose cement, a glava bogami ne nosi metak. Tako ti ja odem, a Lejla ostade. Motor sam zakljucao u garazi, budalo mislio si da ce rat proci i da cu se opet vozati, ali niti je rat prosao, niti sam se ja provozao, niti mi je Lejla vise zatrazila krug. Prodjose cetri godine, a ja ti prvi put odem u Sarajevo. Nema vise ni garaze, ni motora, otac i majkla ostarili, svako po dvadeset godina, a u gradu niti koga znam, niti ko mene zna. Mislim, dobro je to, sad je gotovo, bit ces tu dvije sedmice, a onda natrag u Svabiju.Bilo bas lijepo proljece. Sjedim ja po citave dane u onim kafanama, sunce upeklo, a opet onako lijepo svjeze, gledam fasade zgrada, prepoznajem kvrge na asfaltu, onako se s mirom oprastam od grada koji je jos uvijek moj, ali nisam ja njegov, kad odjednom, vidim ide od Katedrale neko poznat, Lejla isto onako lijepa, za ruku vodi djevojcicu od jedno tri godine, mala ista ona, mislim se sad cu je zovnuti, zinem, sretnu nam se pogledi, a ona prodje. Nije me ni prepoznala. Ostao sam tako otvorenih usta, hitna pomoc mi je trebala da ih zatvori, prodje Lejla, a meni evo dan danas jedna stvar nije jasna, ma zaspati ne mogu kad je se sjetim, a to je zasto sam se dok smo se vozili na motoru onako salio. Ako mi neko od vas na to pitanje odgovori, odradit cu mu svaki posao. Hocu, majke mi, evo ako mi kazes zasto sam se salio, umjesto tebe cu, Emina, ja sutra biti Susanna.

Biblioteka

Iz zbirke Sarajevski Marlboro

Iznad glave začuješ zvižduk, pa prođu dvije-tri sekunde napetosti, a onda se dolje, negdje u gradu, prolomi eksplozija. S tvoga prozora to mjesto se uvijek dobro vidi. Najprije je kao visok, vitak stup prašine koji se pretvara u dim i u vatru. Čekaš još nekoliko trenutaka da prepoznaš o kakvom se stanu radi. Ako vatra bude spora i lijena, riječ je o zapaljenom domu neke sirotinje. Ako plane u veliku modru kuglu, to onda gori nečije lijepo uređeno potkrovlje opkovano lakiranom lamperijom. Ako plamti dugo i ustrajno, to se zapalio dom bogatog čaršijskog gazde, pun starinskog masivnog namještaja. Ali ako se plamen digne iznenada, divlji i razuzdan kao kosa Farrah Fawcett, i još brže nestane puštajući da vjetar raznosi pepelne listiće nad gradom, ti znaš da je upravo izgorjela nečija kućna biblioteka. Kako si u trinaest mjeseci bombardiranja nad gradom vidio puno tih velikih razigranih buktinja, pomišljaš da je Sarajevo ležalo na knjigama. Ako i nije, želiš da kažeš da je tako dok prstima dodiruješ svoje, još nezapaljene.

U svakoj privatnoj biblioteci najviše je nepročitanih knjiga, onih koje si kupio zbog boje njihovih korica, imena autora, ili naprosto zato što su te svojim mirisom privlačile. Takvu knjigu dodiruješ često prvih dana nakon kupovine, otvaraš je, pročitaš dva-tri reda i vraćaš je natrag. Nakon nekog vremena zaboravljaš je, ili je iz daljine pogledavaš s blagim gađenjem. Često si poželio odnijeti je u najbližu javnu biblioteku, pokloniti je nekome, riješiti je se na bilo koji način, ali nikada nisi imao načina to učiniti. Ona je ostajala kao čudna potvrda tvoje sklonosti gomilanju nepotrebnih stvari, koja će se u jednom bolnom, vatrenom trenutku pretvoriti u gomilanje uspomena. Sve te bespotrebne i nepročitane knjige opteretit će te dok se budeš opraštao od njih. Gotovo ćeš razumjeti veselje vatre dok je iste takve gutala dolje u gradu.

Manje je knjiga kojima se nisi vraćao od djetinjstva. One su te podsjećale na doba kada još nisi naučio preskakati stranice i čitati iz gornjeg lijevog u donji desni kut. To su vjerojatno jedine knjige koje si stvarno pročitao u životu. Sve dobre dječje priče imale su tužan kraj iz kojeg nisi mogao ništa naučiti osim da je tuga ono mjesto na kojem fikcija postaje važnija od stvarnosti. U filmu "Mrtvi" Johna Hustona jedna se žena rasplakala, a da nije uspjela objasniti zašto. Dok si ga gledao, pomisio si da je to ustvari to, i došlo ti je da plačeš.

Najmanje je knjiga za koje si vjerovao da ćeš ih uvijek imati uza se. Kada si neku od njih prvi put čitao, neprestano bi odgađao kraj. Kasnije su te uzbuđivale i svojim sadržajem i izgledom. No i njih ćeš, kao i sve druge, morati ostaviti uz gorko uvjerenje kako je u ovom gradu, ali i na ovom svijetu, prirodno agregatno stanje knjige plamen, dim i pepeo. Nekome će to kasnije zvučati patetično, ali će za tebe, pogotovu kad stigneš u druge gradove i u još uvijek žive knjižare, plamene vlasi Farrah Fawcett biti gola istina. Od knjiga bolje, ljepše i temeljitije gore još samo rukopisi.

S gašenjem iluzije o kućnoj biblioteci gasi se i iluzija o civilizaciji knjige. Već u samom njezinom imenu, u kojem je bila sadržana tek jedna grčka riječ, obična kao i druge, ali koja je za tebe povezana s imenom Svete knjige, bilo je povoda tvome vjerovanju. No kada su tako vatreno i neopozivo nestajale jedna za drugom, prestao si vjerovati da ima smisla njihovom postojanju. Ili je smisao najbolje prokužio onaj sarajevski književnik i bibliofil koji je prošle zime umjesto da troši skupa drva grijao prste na plamenu Dostojevskog, Tolstoja, Shakespearea, Cervantesa… Nakon svih tih namjernih i slučajnih vatri stvoren je sloj ljudi koji su, gorko shvativši stvari, spremni sutra hladno gledati plamen Louvrea, a da ne posegnu ni za čašom vode. Nema smisla braniti vatri da proguta ono što je ljudska ravnodušnost progutala. Ljepota Pariza ili Londona samo je alibi zločincima zbog kojih Varšave, Dresdena, Vukovara i Sarajeva više nema. A i ako ih bude, tada u njima žive ljudi koji se u doba najvećeg mira pripremaju za evakuaciju, već spremni da se odreknu svojih knjiga.

U svijetu, ovakvom kakav jest, postoji jedno osnovno pravilo, ono što ga je Zuko Džumhur izgovorio misleći na Bosnu, a svodi se na dvije uvijek spakirane torbe. U njih mora stati sva tvoja imovina i sve uspomene. Sve izvan je već izgubljeno. Razloge, smisao i opravdanja uzaludno je tražiti. Oni opterećuju, kao i uspomene. Ne preostaje ti drugo nego da posuđene knjige uredno vraćaš, poklonjene pokušavaš izbjeći ili izgubiti, a napisane šalješ prijateljima koji žive udaljeni jedni od drugih, tako da ih plamen može progutati tek onoga dana kada se zemljina kugla vrati u stanje u kojem je bila prije nekoliko milijuna godina.

Sve zapaljene kućne biblioteke grada Sarajeva ne mogu biti popisane niti upamćene. A nemaju ni zbog koga. No kao plamen svih plamenova i oganj svih ognjeva, kao konačni mitski pepeo i prah pamti se sudbina sarajevske sveučilišne knjižnice, slavne Vijećnice, čije su knjige gorjele cijeli dan i noć. To se dogodilo, nakon fijuka i eksplozije, točno prije godinu dana. Možda baš istog datuma kad ti ovo čitaš. Pomiluj nježno svoje knjige, stranče, i sjeti se da su prah.

JEKOVAC

--------------------------------------------------------------------------------

Pise: Miljenko JERGOVIC


JEKOVAC JE DOBIO IME PO ODJECIMA. Svaka rijec gore izgovorena cuje se najmanje tri puta. Ljudi su se penjali na Jekovac da to provjere i da gledaju grad. Bilo je uvijek i onih koji bi se popeli jer im vise nije bilo ni do rijeci, ni do pogleda, nego bi se bacili u dubinu i tako zavrsavali zivote koji su izgubili smisao ili im je on postao tako nedohvatljiv da je jedini izbor bio potpisati bezuvjetnu kapitulaciju, iako je i taj cin kaznjiv po zakonu, a jedna od najcvrscih recenica koje smo culi u nasim zivotima bila je ona iz Ustava SFRJ koja je kazivala kako nitko nema pravo potpisati kapitulaciju nase zemlje, niti ijednog njezinog dijela. A dio zemlje bili smo svi mi, svatko pojedinacno, ukljucujuci i nesretnike koji su se bacili s Jekovca.
Oslobodjenje bi objavilo vijest, obicno na stranicama "Sarajevske hronike", a u toj vijesti obicno bi pisalo da se N.N. bacio u bezdan zbog "trenutnog nervnog rastrojstva". Formula je za citateljstvo bila utjesna jer nije podrazumijevala nista od zbiljskih zivotnih uzasa, nista od onoga sto nam jednog dana kao nesreca moze pripasti, nego je, eto, samoubica bio bolestan, zanebesalo mu se u glavi, nesto mu je puklo i ciknulo, te se dogodilo ono sto nama nece jer smo tako cvrsti i snazni.

U vremenima mira ljudi su se zapravo ubijali zbog ljubavi. Rijetki su bili oni koji su kidisali na sebe zbog dugova ili bolesti. Ali kakve su to zapravo bile ljubavi? Nikada necemo saznati nista o tome, a nekad nismo mogli ni slutiti, osim ako se i sami jednog dana ne zaputimo prema Jekovcu bez namjere da cujemo odjeke svojih glasova i bez zelje da gledamo grad.

Covjek je slab. O tome pisu svete knjige, svjedoce mudraci i sapcu redovnici, dervisi i kaludjeri. A ljubav je, medjutim, jaka i cesto dolazi kao kazna svim ljudskim slabostima i upozorenje da se iz slabosti radja patnja i to ona patnja koja traje dozivotno i koju nista i nitko ne moze ublaziti jer nema toga tko bi covjeka ucinio manje slabim ili ljubav prilagodio njegovoj krhkosti, tom skeletu koji ne moze izdrzati opterecenja i tezinu duse kada se ona dobro natopi i kada kao spuzva upije sve ono sto iz ljepote vodi u smrt.

Rat je jednog dana zavrsio i ljudi su se poceli miriti sami sa sobom. Jednoga dana svatko ce prezaliti svoje mrtve, kao sto su se svi mrtvi prezalili otkako je ljudi i ratova. Ono sto se prezaliti nece jesu zivi. Ili zive ljubavi bez kojih smo ostajali zbog svoje i njihove slabosti, a da se nisu ugasile i nestale, niti su se pretvorile u zive mrznje. Te ljubavi traju u Sarajevu, kao sto traju i u svim onim cudnim zemljama i gradovima u kojima Sarajlija i Sarajki danas ima. Netko je ispratio zenu na konvoj, netko je u aprilu 1992. sa zenom poslao i dijete, netko je otisao i ostavio zenu u Sarajevu, netko se vise nikada nije javio, pa suti i danas. Velike ljubavi nisu se vratile jer su bile slabe prema zivotu. Preudale su se ili prezenile, ili se dogodilo nesto trece sto je zauvijek zaprijecilo nastavak price i sto sada lezi na dusi, zapravo na dvije duse, veliko i tesko, teze od svih brda oko Sarajeva i teze od jekovacke stijene.

Tesko je biti nevoljen, a nevoljeni su zapravo svi koji nisu halalili prethodnu ljubav i tako napravili mjesta u dusi za novu. Manojlo Tomic napisao je 1993. da u zivotu zeli samo dvije stvari: piti, voljeti i biti voljen, a onda je shvatio da su to, zapravo, vec tri stvari. Na Jekovac su se tokom nase povijesti i svih prethodnih povijesti penjali ljudi kojima na kraju vise nije bilo ni do pica.

Sarajevo je danas grad sa najvise slabih kojima su dusu poderale i kosti polomile jake ljubavi. Nema drugog takvog grada na svijetu, kao sto nema ni grada koji se sav vidi s jedne jedine stijene, s koje se svaka rijec tri puta cuje i na kojoj je svaka bol tri puta veca. Ti ljudi, istina, hodaju uspravno, ne gledaju na Jekovac i s mirom podnose terete svojih dusa, ali povijest ih vidi kao one male ribarske camce, privezane uz obalu, koje je zadesila neka velika oseka, pa ih sa cudom gledas jer su na suhom, a ipak su privezani. Cak i ako ih odvezes, oni nigdje nece otploviti. Postoje vremena kad plima prestaje stizati na nase obale.

PRICA O OLOMANU


--------------------------------------------------------------------------------

Piše: Miljenko JERGOVIC



U NEKA JAKO DAVNA VREMENA MOGLO
neka jako davna vremena moglo se pusiti u tramvajima i autobusima, a onda su, pocetkom sedamdesetih ili malo kasnije, to zabranili. Istaknuti su natpisi, naljepnice i metalne plocice, vozaci su poceli vikati na nedisciplinirane putnike, a kako su u tramvajima jos uvijek postojali i kondukteri, vise uskoro nije bilo nikakve sanse da netko prekrsi propise. Zabrana pusenja u autobusima i tramvajima mozda je i jedino pravilo kojega su se u nasoj povijesti svi drzali i koje je na kraju postalo i opci obicaj, tako da vise nitko i ne misli da je pusenje u javnim prevoznim sredstvima zabranjeno, jer je ono jednostavno postalo nemoguce. Tek povremeno bi se dogodilo da neki mracan tip usred tramvaja zapali cigaretu, ali ni on to ne bi cinio zbog cigarete, nego zbog provokacije, ne bi li mu netko nesto rekao. U tramvaju ce cigaretu zapaliti samo ubojica ili onaj tko ima zelju jednom postati ubojica, a to znaju svi, pa takvim pusacima nista ni ne govoris ako ih ikada u zivotu i sretnes.

Desetak godina nakon zabrane pusenja u tramvajima dogodili su se i prvi pokusaji zabrane u birtijama i na partijskim sastancima, ali su takvi pokusaji redovito zavrsavali opcom katastrofom. Zabrana pusenja bila je dovoljan razlog da propadnu i birtija i partija.

Nije se pusilo samo u slasticarnama jer je slasticarima bilo u interesu da ljudi sto brze pojedu svoje kolace. Slasticarne su male i skucene, s tek dva ili tri stola, i promet bi im bio nikakav da se smije pusiti.

Najpoznatija sarajevska slasticarna bio je "Oloman", iako se u "Olomanu" za nasih zivota nikada nisu jeli najbolji kolaci. Ali to je mjesto pripadalo centralnoj gradskoj infrastrukturi, zajedno s Narodnom bankom, Vjecnom vatrom, robnom kucom "Unima" i Skenderijom. "Oloman" je bio znak Sarajeva, jedan od najautenticnijih, pa nitko nije ni imao razloga baviti se time kakvi su tu kolaci jer o kolacima i nije bila rijec. Jednostavno, radilo se o mjestu koje je bilo vaznije od vecine drugih mjesta, pa su se ljudi tu poceli okupljati iako im se nisu jeli kolaci.

Od pocetka osamdesetih u "Olomanu" se pio najbolji espresso, a to se, naravno, sukobljavalo sa strategijom zabrane pusenja u slasticarnama, te sa cinjenicom da od tog vremena "Oloman" vise nije bio slasticarna, nego je postao izlogom gradskih faca koje piju espresso i beskonacno cekaju da napokon budu vidjeni ili da nekoga vide. Taj netko koga su zeljeli vidjeti obicno nije ni zivio u Sarajevu. Nisu znali ni tko je, niti kako izgleda, ali su ga strpljivo cekali svih tih suncanih osamdesetih godina u kojima je jedinu nervozu donosilo to sto je u "Olomanu" bilo zabranjeno pusenje i sto se u "Oloman" moralo dolaziti.

Ispred ulaza u slasticarnu stajali su zastupnici povijesnoga kompromisa. Oni bi van iznijeli espresso i zapalili cigaretu. Tako bi i pusili i bili u "Olomanu". Bili bi vidjeni i ne bi im promakao onaj nepoznati kojega svakodnevno cekaju, a ipak nisu nista, pa ni cigaretu, morali zrtvovati. Ispijanje espressa na plocniku postalo je normom koja je imala samo jedan nedostatak: nije se moglo sjesti i obje bi ti ruke sve vrijeme bile uposlene. Soljicu nisi imao gdje spustiti i morao si pusiti cigaretu za cigaretom jer inace ne bi mogao objasniti samome sebi zasto stojis pred "Olomanom" i zasto ne udjes unutra. Bio si tih godina maneken jedne specijalne mode koja je podrazumijevala pognuto drzanje tijela, laktove savijene pod razlicitim uglovima, zavisno od toga u kojoj ruci drzis soljicu, a u kojoj cigaretu, no svaka stvar koju si imao na sebi jasno se primjecivala, kao sto se razaznavalo koji parfem koristis i kakva ti je prica. Stajac pred "Olomanom" bio je preteca modernoga sarajevskog sminkera koji ce svoje kreativne vrhunce dozivjeti u ljeto 1991., a danas ga uglavnom mozete vidjeti u raznim parizima, londonima i njujorcima kako pokusava pronaci svoj novi "Oloman" i vratiti se u svoje nevino sarajevsko predstanje.

Pricu o stajanju pred "Olomanom" zaokruzio je i dovrsio najveci performer sarajevske svakodnevnice Mirza Tanovic, koji je stao na plocnik ispred slasticarne, iz dzepa svog elegantnog londonskog sakoa izvadio pepeljaru i u nju otresao pepeo. Sminkerskim segrtima zorno je pokazao da za savrsenu ugladjenost nesto moras i zrtvovati. Recimo espresso, jer ne mozes u jednoj ruci drzati cigaretu, a u drugoj soljicu i pepeljaru, a, brate, ako si sminker, tada pepeo ne treses oko sebe ni kada si na ulici.

JEDAN JE HASE


Neki je Dubrovčanin 1960. godine stigao u Sarajevo studirati pravo. A sigurno u to vrijeme nije bio jedini. Tih se godina govorilo da Dubrovnik gravitira Sarajevu, isto kao što Banja Luka gravitira Zagrebu, a Tuzla Beogradu. E, tom Dubrovčaninu se bilo nešto stužilo čim bi Sarajevo pokrile one teške novembarske magle, guste kao vrhnje, pavlaka i mileram zajedno. Uhvatila ga nostalgija za Gradom (a Dubrovčanin i kad je u Parizu ili Londonu samo jedno mjesto zove Gradom!). A onda, došao još gori decembar, još gušće magle i onaj grozni vonj ćumura Kreka & Banovići koji nosnice Sarajlija sa stažom više i ne osjete. U dotadašnjem životu Dubrovčanin nije bio vjernik, ali je u času povjerovao kako nekog boga ipak ima čim je u stanju čovjeka iz Grada poslati u Sarajevo, pa je otišao na ponoćku. Katedrala je bila puna svijeta, od Čega dvije četvrtine znatiželjnika i po četvrtina policajaca u civilu i vjernika. Misa je tekla po planu i programu te u skladu s društveno proklamiranom slobodom vjeroispovijesti, sve dok nadbiskup nije izgovorio formulu: "Bog je jedan." Tada se oteo glas iz mase: "A ime mu je Asim Ferhatović - Hase!" Trideset i pet godina kasnije Dubrovčanin je već bio u penziji, gledao je Sarajevo na televiziji i pokušavao razbiti krvave prizore smrti mantrajući formulu: "Bog je jedan. Ime mu je Asim Ferhatović - Hase." Ako ima Boga, kojem nije ime Asim Ferhatović - Hase, prihvatio je tu dubrovačku suznu nježnost za Sarajevo i pomogao Amerikancima da se dadnu u pamet i izmisle mir.

Asim Ferhatović imao je još jedan nadimak - Slino. U vrijeme kada se naša historija događala, dakle u vrijeme onih rođenih šezdeset-i-neke, on je bio vlasnik ćevabdžinice "9" i glavni junak jedne pjesme. Pjesma, međutim, nije pjevala o njemu, nego o sasvim drugom čovjeku, drugu Titu. Kakav je Asim Ferhatović bio nogometaš, pričali su pedesetogodišnjaci koji, u pravilu, više i nisu odlazili na utakmice. Ako su bili navijači Sarajeva, Asim Ferhatović je bio najbolji, a ako su bili navijači Želje, Asim Ferhatović je bio samo provincijski dribler. Kada je umro, postao je dobar svima.

Asim Ferhatović je zapravo bio tipski proizvedena sarajevska legenda. U tom smislu nije ni bilo važno kakav je bio nogometaš. Legende su ličnosti koje ne pripadaju historiji, ali se mnoge historijske ličnosti vrte oko njih. Moglo bi se reći da gravitiraju njima na jednak način na koji je Dubrovnik gravitirao Sarajevu.

Stvaranje i obožavanje legendi uvijek podrazumijeva prezir prema svakom pragmatizmu. Nigdje se pragmatizam nije toliko prezirao kao u Sarajevu. Ili možda je, ali mi to ne znamo. Sarajlije tako nikada nisu mogli podnijeti Ivicu Šurjaka, lijevo krilo Hajduka, koji je bio strašno brz, ali je uvijek trčao pravolinijski i nije mogao predriblati ni stativu, a kamoli igrača. Šurjaka su u Sarajevu zvali Trkaća Koza. Nikome nije bilo važno što je Šurjak bio strašno koristan nogometaš, pa ga je svaki pragmatični selektor zvao u reprezentaciju. Sarajlije bi zbog toga zamrzili i selektore. Ivica Šurjak odigrao je više od pedeset utakmica za reprezentaciju Jugoslavije. Tu činjenicu bilo je teško podnijeti. To što je Šurjak svojim pragmatičnim trkom po lijevoj strani vrijeđao uspomenu na legende.

Asim Ferhatović je, kažu, bio dobar čovjek i pomagao je sirotinju, ali što se Sarajlija tiče, mogao je biti i zadnji gad. Pragmatično bi bilo kod legendi razlučivati dobro od zla. Osamdesetih godina Sarajevo je dostiglo Jugoslaviju i u kulturi, a ne samo u nogometu. Zapravo, dostizalo ju je uvijek, ali je kompleks manje vrijednosti pred Beogradom i Zagrebom u Sarajlija bio tolik da si morao biti visok kao Raso Radovanović da bi se osjećao višim od nekog Beograđanina kojem trebaju ljestve da se popne na trotoar. I onda su tu razliku u visini odradili Emir Kusturica, Goran Bregović i Mersad Berber. Sva trojica su bila na najboljem putu da postanu legende. Falilo im je samo nekoliko centimetara, ali se na kraju, ipak, pokazalo da se ti centimetri biraju ili ne biraju negdje unutra.

Kada je umro Asim Ferhatović, grupa Zabranjeno pušenje objavila mu je osmrtnicu u Oslobođenju, na kojoj je pisalo: "Jedan je Hase" To je bio stih iz njihove pjesme koja nije govorila o Asimu Ferhatoviću, nego je govorila o Titu. I tako se opet sve pobrkalo. Legende u historiji i u Sarajevu žive kratko.

Vrijeme je da opet na neku studentsku glavu padnu teške sarajevske magle guste kao vrhnje, pavlaka i mileram, pa da opet zavonja Kreka & Banovići. I neka se opet dogodi ime koje će nakon godina i godina prizvati nježnost grada za gradom. Ta je nježnost jedina historija koja ostaje za legendama.

Poznajem prilicno dobro radove Sase Hemona i Miljenka Jergovica (cak ih i licno poznajem) i oni su trenutno ogledalo nase literature. Dobri su pisci i zelim im sve najbolje.

Ne mogu da se ne osvrnem na neke druge stvari koje su milion puta jace od svega sto su njih obadvojica napisali zajedno: na ovom forumu Skljoco je opisao svoje dane provedene u logoru Manjaca (http://www.sarajevo-x.com/forum/viewtop ... sc&start=0)

Mada se Hemon i Miljenko ne mogu porediti sa Skljocom, ja bih radije "objavio" Skljocu.......(sorry momci, Skljoco je ipak sve to prezivio, nista nije fikcija...)