Stihovi, citati... za srce i dušu

[Sabirni centar]

http://www.youtube.com/watch?feature=pl ... 8rsmEG0Rm4

I

Ako ti jave: umro sam
a bio sam ti drag,
mozda će i u tebi
odjednom nešto posiveti.
Na trepavicama magla.
Na usni pepeljast trag.
Da li si ikad razmišljao
o tome šta znači živeti?
Ko sneg u toplom dlanu
u tebi detinjstvo kopni.
Brige…
Zar ima briga?
Tuge…
Zar ima tuga?
Po merdevinama mašte
u mladost hrabro se popni.
Tamo te čeka ona
lepa, al lukava duga.
I živi!
Sasvim živi!
Ne grickaj kao miš dane.
Široko žvaći vazduh.
Prestiži vetar i ptice.
Jer svaka večnost je kratka.
Odjednom nasmejani
u ogledalu nekom
dobiju zborano lice.
Odjednom: na ponekom uglu
vreba poneka suza.
Nevolje na prstima stignu.
Godine postanu sivlje.
Odjednom svet, dok hodaš
sve više ti je uzan
i osmeh sve tiši
i tiši
i nekako iskrivljen.
Zato živi, al sasvim!
I ja sam živeo tako.
Za pola veka samo
stoleća sam obišao.
Priznajem: pomalo luckast.
Ponekad naopak.
Al nikad nisam stajao.
Večno sam išao.
Išao…
Ispredi iz svoje aorte
pozlaćen konac trajanja
i zašij naprsla mesta
iz kojih drhte čuđenja.
I nikad ne zamišljaj život
kao uplašen oproštaj,
već kao stalni doček
i stalni početak buđenja.

II

A onda, već jednom ozbiljno
razmisli šta znači i umreti
i gde to nestaje čovek.
Šta ga to zauvek ište.
Nemoj ići na groblja.
Ništa nećeš razumeti.
Groblja su najcrnji vašar
i tužno pozorište.
Igrajući se nemira
i svojih bezobličja,
zar nemaš ponekad potrebu
da malo krišom zađeš
u nove slojeve razuma?
U susedne budućnosti?
Objasniću ti to nekada
ako me tamo nađeš.
Znaš šta ću ti učiniti:
pokvariću ti igračku
koja se zove bol,
ako se budeš odvažio.
Ne lažem te.
Ja izmišljam
ono što mora postojati,
samo ga nisi jos otkrio,
jer ga nisi ni tražio.
Upamti: stvarnost je stvarnija
ako joj dodaš nestvarnog.
Prepoznaćeš me po ćutanju.
Večni ne razgovaraju.
Da bi nadmudrio mudrost,
odneguj veštinu slušanja.
Veliki odgovori
sami sebe otvaraju.
Posle bezbroj rođenja
i nekih sitničavih smrti,
kad jednom budeš shvatio
da sve to što si disao
ne znači jedan život,
stvarno naiđi do mene
da te dotaknem svetlošću
i pretvorim u misao.
I najdalja budućnost
ima svoju budućnost,
koja u sebi čuje
svoje budućnosti glas.
I nema praznih svetova.
To, čega nismo svesni,
nije nepostojanje,
već postojanje bez nas.

III

Ako ti jave: umro sam,
evo šta će to biti.
Hiljade šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.
I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.
A ja ću za to vreme
leteti negde visoko.
Upamti: nema granica,
već samo trenutnih granica.
Jedriću nad tobom u svitanja
niz vetar klizav ko svila.
Razgrtaću ti obzorja,
obrise doba u povoju
i prizore budućnosti
lepotom nevidljivih krila.
I kao nečujno klatno
zaljuljano u beskraju,
visiću sam o sebi
kao o zlatnom remenu.
Prostor je brzina uma
što sama sebe odmotava.
Lebdeću u mestu, a stizaću
i nestajaću u vremenu.
Odmoriću se od sporednog
kao galaktička jata,
koja su srasla pulsiranjem
što im u nedrima traje.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne šume,
koje su srasle granama
u guste zagrljaje.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ptice,
koje su srasle krilima
i celo nebo oplele.
Odmoriću se od sporednog
kao ogromne ljubavi,
koje su srasle usnama
još dok se nisu ni srele.
Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava,
mogu da postanu glina,
koren breze
i trava?
Da neka malecka tajna,
il neki treperav strah
mogu da postanu sutra
tišina,
tama
i prah?
Znaš, ja sam stvarno sa zvezda.
Sav sam od svetlosti stvoren.
Nista se u meni neće
ugasiti ni skratiti.
Samo ću,
obično tako,
jedne slučajne zore
svom nekom dalekom suncu
zlatnih se očiju vratiti.
Kažnjavan za sve što pomislim,
a kamoli što počinim,
osumnjičen sam za nežnost
i proglašen sam krivim
što ljubav ne gasim mržnjama,
već novom, većom ljubavlju
i život ne gasim smrtima,
već nečim drukčije živim.
Poslednji rubovi beskraja
tek su početak beskrajnijeg.
Ko traje dalje od trajnijeg
ne zna za kratka znanja.
Nikad se nemoj mučiti
pitanjem: kako preživeti,
nego: kako ne umreti
posle svih umiranja.

IV

Ako ti jave: umro sam,
ne brini. U svakom stoleću
neko me slučajno pobrka
sa umornima i starima.
Nigde toliko ljudi
kao u jednom čoveku.
Nigde toliko drukčijeg
kao u istim stvarima.
Pročeprkaš li prostore,
iskopaćeš me iz vetra.
Ima me u vodi.
U kamenju.
U svakom sutonu i zori.
Biti ljudski višestruk,
ne znači biti raščovečen.
Ja jesam deljiv sa svačim,
ali ne i razoriv.
A sva ta čudesna stanja
i obnavljanja mene
i nisu drugo do vrtlog
jednolik,
uporan,
dug.
Znaš šta su proročanstava?
Kalupi ranijih zbivanja
i zadihanost istog
što vija sebe ukrug.
Pa što bismo se opraštali?
Čega da nam je žao?
Ako ti jave: umro sam,
ti znaš – ja to ne umem.
Ljubav je jedini vazduh
koji sam udisao.
I osmeh jedini jezik
koji na svetu razumem.
Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.
Nemoj da budeš tužan.
Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast,
čudno drag.
Noću kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.
To neka bude tajna.
Uprkos danima sivim,
kad vidiš neku kometu
da vidik zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim i živim.

Miroslav Antić

[tisine]

[Enigma29]

Da li znaš, i ja sam nekada imao grad, ulice...
draga lica u dvorištu... pod kestenom stol...
nekada...
Prašnjava slika i cesta od sna... curice...
drugova pjesma... u duši se budi djetinjstvo...
zamisli... miriše lipa.... i ljeto je tu...
kasnije snijegovi...
Pramen sam magle pod neonskim svijetlom u zimu...
Pricam ti... imao sam druga ko brata ja...
sada pustinja...
cežnjiva pisma... Pacifik od tuge i sjecanja...
kažu sudbina...
Ta kurva bol ime mora imati... i razlozi...
milion prica, al' svaka vodi samo do pustoši...
pitam da li znaš...
A znam da ne znaš niti ceš ikada shvatiti...
a i zašto bi...
Oprosti, to gorka tecnost iz mene gluposti govori...
nije nostalgija...
To je romanticno, nevino cedo, spram ovih stanja...
necu da spominjem, rat i užase,
politiku, i slicna sranja...
Necu da ponavljam... pravda ne postoji...
ta to je jasno bar...
Hocu da dopustim suzu ljubavi,
sa njom sam divan par.
Kasno je, znam... curi noc...
svaka je mala vjecnost za mene.
da, znam, moraš poc,
o kako nervira kad zadnji autobusi se izgube...
pitam, ...da li znaš i ja sam nekada imao grad, ulice...
draga lica u dvorištu... pod kestenom stol...
ah, vec sam ti pricao to.

[Enigma29]

POSLIJE LJUBAVI

ostaju telefonski brojevi koji blijede

Poslije ljubavi
ostaju čase sa ugraviranim monogramima
ukradene po boljim hotelima

Poslije ljubavi
ostaje običaj da se bijelo vino nalijeva u dvije čaše
i da crte budu na istoj visini
Poslije ljubavi
ostaje sto u kavani i začuđen pogled konobara
što nas vidi sa drugima

Poslije ljubavi
ostaje na usnama metalni okus promašenosti
i adrese pozajmljenih soba od 4 do 6

Poslije ljubavi
ostaje rečenica dobro izgledaš ništa se nisi promijenila,
javi se ponekad
imaš još moj broj

Poslije ljubavi
ostaju tamne ulice kojima smo se vraćali
poslije ljubavi,
ostaju melodije sa radija koje lagano izlaze iz mode,
ostaju tajni znaci,
ljubavne šifre,
ostaje tvoja strana postelje
i strah da će neko iznenada doći,
spuštena slušalica kada se javi nečiji tuđi glas,
hiljadu i jedna laž.

Poslije ljubavi
ostaje rečenica: „Ja ću prva u kupatilo"
i odgovor: „Zar nećemo zajedno?"
„Ovaj put ne"

Poslije ljubavi
ostaju saučesnici,
čuvari tajne koja nije više tajna,
ostaje laka uznemirenost kada u prolazu udahnemo
poznati parfem na nepoznatoj ženi.

Poslije ljubavi
ostaju nepotpisane razglednice Venecije i Amsterdama,
prepune pepeljare,
prazno srce,
navika da se pale dvije cigarete istovremeno,
fotografije snimljene u prolazu,
zagubljene ukosnice,
taksisti koji nas nisu voljeli
i cvjećarke koje jesu.

Poslije ljubavi
ostaje povrijeđena sujeta.

Poslije ljubavi
ostaju drugi ljudi i druge žene.

Poslije ljubavi
ne ostaje ništa . . .

[sle7en]

Ove noci mogu napisati najtuznije stihove.

Napisati, na primjer: "Noc je puna zvijezda,
trepere modre zvijezde u daljini".

Nocni vjetar kruzi nebom i pjeva.

Ove noci mogu napisati najtuznije stihove.
Volio sam je, a katkad je i ona mene voljela.

U nocima, kao ova, drzao sam je u svom narucju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.

Voljela me je, a katkada sam i ja nju volio.
Kako da ne ljubim njene velike nepomicne oci.

Ove noci mogu napisati najtuznije stihove.
Pomisao da je nema. Osjecaj da sam je izgubio.

Slusati beskrajnu noc, bez nje jos beskrajniju.
I stih pada na dusu, kao rosa na livadu.

Nije vazno sto je moja ljubav nije mogla zadrzati.
Noc je zvjezdovita i ona nije uz mene.

I to je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.

Kao da je hoce pribliziti moj je pogled iste.
Moje je srce iste, a ona nije uz mene.

Ista noc odjeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo vise isti.

Vise je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirne uho.

Drugome. Pripast ce drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne oci.

Vise je ne volim, zaista, a mozda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.

Jer sam je u nocima, kao ova, drzao u svom narucju,
moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.

Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
i ovi stihovi posljednji koje za nju pisem.

[Enigma29]

Ne sudi nikome na ovom svijetu
makar i najveći grješnik taj bio,
Bog je čovjeka TAJNOM nazvao
koju samo on poznaje i razumije,
pa ne daji čovječe sebi toliko pravo
k’o da si ti Božije tajne spoznao.

Ne sudi nikome na ovom svijetu
Bog je čovjeka knjigom zatvorenom nazvao
i čitati je samo može On što ju je napisao,
pa ne sudi po koricama koje si jedino uspjeti vidio.

Ne sudi nikom na ovom svijetu,
ne dijeli ljude na dobre i loše
tek po tome kakva riječ im s jezika slazi
i koliko često neko bogomolje obilazi…
- Bog ne gledi u istrošene cipele i riječi što rasipaš
već srce posmatra i kakav naum u njem’ skrivaš.

Ne sudi nikom na ovom svijetu,
ne nazivaj ljude znalcima, čudacima…
Božiji dar je sloboda da svak’ svoj put bira
- veliki bi metež nastao kad bi svi istim putem išli
i kroz samo tvoje naočale ovaj svijet posmatrali.

Senada Brčaninović

[hanny12]

BJEŽI TUGO OD MENE

Bježi tugo od mene
nosi mrak i tmine,
skloni magle sive
moje tuge su nestale
on su davne,
daleke
ja sada sanjam,
sreće neke.
Ja te tugo ne volim
dugo si me pratila,
od mene sreću krila,
vrijeme mi tratila.
Ja tugo sada živim
kako već dugo nisam
u srcu mi ljubav cvjeta,
u duši mi plam pucketa,
više me ne možeš slomiti,
jer ja još mogu voljeti.

[frameni]

Potrebno mi je mnogo sunca,
i to noću, jedno da me susreće,
jedno da za mnom svetlost baca,
u ponoru jednom dubokom,
jedno da nosim u ruci
kad od jada ne vidim prst pred sobom.

Potrebno mi je mnogo nežnosti,
i to svakog dana, i mnogo od milošte reči,
potrebno mi je primirje
između srca i sećanja
između neba
i bola koji pred njim kleči.

Potrebna su mi dobrodošlicom ozarena
lica mnoga,
i to svakog trena,
potreban mi je prijatelj i to što veći,
potrebni su mi mostovi viseći
preko mržnje,
preko nesporazuma nepremostivoga.

Desanka Maksimović

[hanny12]

"Do kraja života upoznavaću ljude a nikad ih upoznati neću, uvijek će me zbunjivati neobjašnjivošću svojih postupaka."

(Derviš i smrt)

[tisine]

Kako si glup
kako si ohol dragi moj
sudiš o mojim osjećanjima

kako si ružan u svojoj
nezrelosti dragi moj
izvještačen
bijesan
neshvaćen

na tvome licu praznuje
veliko ništa
i da živiš tisuću godina
nećeš uspjeti
daleko si ti od istine

[hanny12]

Ne znam za tebe, ali sa sigurnošću mogu reći da ti meni užasno nedostaješ... Prošli su dani, mjeseci, pa čak i godine, ali svaki dan, svaku noć kao se ponavlja isti film... Fališ mi, mili, fališ toliko da boli... Još uvijek se srećemo tu negdje između neba i zemlje - u snovima, a ja žalim svaki put kad se probudim. Želim ti samo prenijeti moje misli i snove, a u njima ti reći da te volim kao i onoga dana kad smo jedno drugome rekli: 'Čuvaj se.'

[hanny12]

Ti znaš voljeti,
to nije mala stvar,
ti znaš ljubiti
i dati sebe kao dar,
ti znaš,a ja želim sve naučiti
jer nikad nisam srela
nekog kao što si ti.

I bit ću sunce
koje sija samo za tebe,
i bit ću žena
koja sanja samo kraj tebe,
i bit ću voda kada budeš žedan,
i bit cu tvoja jer ti si jedan,
ti si samo jedan.

Ti znaš pravu riječ
kad suze poteknu,
ti znaš molitvu
onu pravu,iskrenu,
ti znaš,a ja želim sve naučiti
jer nikad nisam srela
nekog kao što si ti.

I bit ću sunce
koje sija samo za tebe,
i bit ću žena
koja sanja samo kraj tebe,
i bit ću voda kada budeš žedan,
i bit ću tvoja jer ti si jedan,
ti si samo jedan.

Kao što je crnoj noći dan,
kao što je bolesniku san,
to si meni ti,to si meni ti...
.
...i bit ću sunce
koje sija samo za tebe,
i bit ću žena
koja sanja samo kraj tebe,
i bit ću voda kada budeš žedan,
i bit ću tvoja jer ti si jedan,
ti si samo jedan!........................

[ptičica]

Opet bih htjela - Vera Primožić

Opet bih htjela šutnja biti
nestalna svjetlost što te prati
izvan tragova, izvan niti
opet bih htjela koračati

Opet bih htjela da te poznam
u danu što me sa tminom veže
da zaboravim, tek kad spoznam
sjaj u vrtlogu ravnoteže

Opet bih htjela. Što već bješe
i da li išta ponovo kroči
Gdje to ponovo vidici griješe
Opet bih htjela, ali oči ...

Opet bih suzi do grla, boka
slanom damaru što se gusne
Opet bih htjela ko pritoka
Htjela bih opet, ali usne ...

Opet poznatu riječ bih htjela
Reći ti glasno, reći vrlo
I u toj riječi zbiti se cijela
Opet bih htjela, ali grlo ...

Opet bih vrelini tvog lica
ko svjetlost obale, žuđene studi
da priđem mekana ko ptica
opet bih htjela, ali grudi ...

Opet bih sjaju tebe htjela
tamna ko grijeh, ko maka zrnce
bez vela, tiha, ponosna, smjela
Htjela bih opet, ali srce ...

Opet bih u noći bez sna i zvijezda
da budem makar drhtava lampa
što pamti trag dalekog gnjezda
Opet bih htjela, ali rampa ...

Opet bih tebi, tebi strancu
tebi dalekom htjela bih opet
ko bratu, drugu, kao znancu
Opet bih htjela, ali stope ...

[hanny12]

[frameni]

Bože, kako pomoći zraku u tami,
I kako se saviti a ne prelomiti,
Kako se naučiti ravnodušnosti
A sav život u sebi ne ubiti,
Kako krivima zločin oprostiti,
Kako gospodar postati sebe
I slabosti svoje nogom zgaziti

Kako slikati mudrost i tebe,
I mjesto nevinosti jedne misli,
Krivicu druge poraziti,
Kako se sramotom ogrnuti
A lažni ponos psa ne izgubiti,
Kako voljeti svijet, a grcati
U bolu svoje boli i nečasti,
Kako reći da volja razuma
Može od kobi duhove spas’ti

Kako suv na vrhu talasa
U danima divljim ostati,
Kako zver riječima raniti
I od krvi njene, konačno
Čovjek postati.

Nemanja Dragaš

[ptičica]

Noćas te tugujem

Noćas te tugujem, najdraže moje,
s nekim osjećajem daljine
Jer nema nikoga ovdje kraj mene,
i nitko da mi skine
tu suzu sa obraza.

Noćas te tugujem.

A u istom smo gradu
i iste brojimo minute.
Samo što usne ne ljube i šute,
samo što oči prosipaju sjaj
U nekim drugim sobama,
nekim drugim ljudima.

Noćas te tugujem i skitam.

Ne ljubim i pitam
Što je tamo iza jutra,
iza zagrebačke zime.
Postoji li tamo još tvoje ime,
kao što ti u meni postojiš
I ova noć što miriše,
po narančama s juga
govori mi što je tuga.

Nisi daleko.

A čini mi se kao sto godina
svjetlosti i tame,
kao da se ljubav tamo topi,
na plamenu svijeće.

I tugujem te noćas…
I tugujem…
I tugujem…

Željko Krznarić

[hanny12]

Laste ne odlaze
sa tobom traje leto
u mome srcu eto
kako mi prija da znaš

Jutro je, javljaš se
sa drugog kraja sveta
da pitaš da l' te volim
i da bi čuo moj glas

I svaki dan sa tobom
k'o biser je u nizu
što uvek budi ženu
u meni kad si tako blizu

Ja ne znam šta nas dvoje
ovako dugo spaja
al' svaka noć sa tobom
k'o praznik je bez kraja

[hanny12]

❀❀❀
Gajim cvet da Te zakitim kad se vratiš.
Ničije oči ne smeju na njega pasti,
ničije oči do Tvog povratka.
Niko sem Tebe osetiti ne sme
kako mu je duša mirisna i slatka.

Pred ljudima spuštam zemlji oči,
čuvam ih za Tebe kad se vratiš,
neka budu pune kao jutarnji zdenci,
kad priđeš u njima radost da zahvatiš.

Učim za Tebe u potaji pesme,
niko od ljudi njine tople zvuke
pre Tvog povratka nikad čuti ne sme.
Zapevaću ih tek kad izdaleka
spazim da Ti si mi ispružio ruke.

Smiri napaćenu dušu, smiri,
čuvam srce do Tvog povratka.
Sva patnja, ma kako duga bila,
tad činiće mi se da je bila kratka.

Zagrljaj naš biće dug kao čekanje,
biće dug beskrajno.
Uzeću Te u suton na svoje grudi
i pustiti tek u jutro sjajno.

Gajim cvet da Te zakitim kad se vratiš.
Preda Te s cvećem uvek ja požurih.
O, biće opet hiljadu dana sreće
posle hiljadu suznih i tmurnih...

Poezija: Desanka Maksimović

[Entropio]

Noćas te tugujem

Noćas te tugujem, najdraže moje,
s nekim osjećajem daljine
Jer nema nikoga ovdje kraj mene,
i nitko da mi skine
tu suzu sa obraza.

Noćas te tugujem.

A u istom smo gradu
i iste brojimo minute.
Samo što usne ne ljube i šute,
samo što oči prosipaju sjaj
U nekim drugim sobama,
nekim drugim ljudima.

Noćas te tugujem i skitam.

Ne ljubim i pitam
Što je tamo iza jutra,
iza zagrebačke zime.
Postoji li tamo još tvoje ime,
kao što ti u meni postojiš
I ova noć što miriše,
po narančama s juga
govori mi što je tuga.

Nisi daleko.

A čini mi se kao sto godina
svjetlosti i tame,
kao da se ljubav tamo topi,
na plamenu svijeće.

I tugujem te noćas…
I tugujem…
I tugujem…

Željko Krznarić

[hanny12]

Dotakni me pogledom svitanja,
spusti poljubac iskrenosti
na moje usne u isčekivanju.
Pokloni ću Ti sve snove
sanjane za dvoje.

Odrastam na Tvojim rukama.
Učim se strpljenju i čekanju,
što mi u godinama pre, izmakoše.

Postojim samo za Tebe,
i zbog reči, što mi ih udeliš jutrima,
kao kapi rose žednim travama.
I zbog misli kojima Te obuhvatam,
dok nas daljina dodira deli.

Ja, u raskoraku sa vremenom,
Tvoj lik, pred očima stvaram.
U mislima, gotovo si opipljiv.

Put kojim oboje hodamo,
trnovit je i prilično težak.
Ali lepota isčekivanja svetlosti,
s druge strane tuge,
vredna je naših nastojanja.

Neka se snovi sanjani za dvoje,
pretvore u život dvoje koji se vole

Poezija: Dunja Đokić

[Entropio]

Sve nas je,
evo,
manje
bez povratnih karata i prtljaga
u ovom životu gde grlo rđa
od alkohola
i nežnosti,
a žene namerno nose tugu
sa one strane
do koje nikad ne dopiru
naše utrnule ruke.

Riču mi prazne boce ispod čela.
Riču kao preklana bela telad.

Zaudara mi duša na oči žena celog sveta.
Na slavoluke i luke.
Na lutke i belutke.

Riču mi prazne boce u glavi.

Molim da neko razume
ove dobre trenutke,
kad vadim iz dužica suze
i vadim iz suza belutke.

Molim da neko razume
što imam u mesu šume
i neba rumen grumen
dok ćutim ovako glasno
i urlam ovako ćutke.

*
Onda me utovare negde
na koloseku nekom
drugari kondukteri,
koji mi oduvek liče,
uparađeni neuko,
na penzionisane cirkuske lavove.

Onda mi neke sanjive tetke
drže glavu u krilu
i nešto divno mi pomažu
dok mi se znoje u lice.

Onda mi uzmu dlanove,
pa nose strašno daleko,
kao kriške hleba,
kao lišće,
kao splavove,

kao aprila, tamo na južnom nebu,
one bezglave ljubičice.

Onda mi tegle bedra niz stanice
i mozak niz oranice.

Onda odjednom primetim
da je mrak u oknu osedeo.

Onda se drveču
perutaju na vetru laktovi,
i putevi na trbuhu
imaju srebrne stranice.

Onda je kupe pun nekih novih gospođa,
beskrajno belih kao sibirski predeo,
i neke gospode zajapurene kao klanice.


*
Onda se udavim u snu,
sav žut od nečije kose.

U nozdrvama mi tinja mirisav umor sena,
rogoza,
trske i njiva.

Teži sam nego zemlja
kad je pokriju snopljem.

Strašniji nego crkva
prepuna mesečeve svetlosti.

Batrgam se
i ludim,
sa ramenima od testa,
sa usnama od otrovnih gljiva,

sa grlom punim kreča,
i krvlju punom konoplje,

sa glavom od izumrlih spužvi
i srcem pretvorenim u kosti.

Onda drveće prostire šape na trotoare.
I dahće.
To je vetar.

Oprosti,
oprosti rođena mladosti,
za ovo malo nakazne nežnosti
u kojoj smo poslednji gosti.

Mika Antić

[ptičica]

Nezvani gost

Zašto si došao,
a ja te nisam zvala.
Ja nikada ne zovem ljubav,
ona mi dođe sama.
Nezvani gost donese
ponekad više radosti.
Zašto si došao,
a ja te nisam zvala.
I kad te ne zovem,
na tebe ipak čekam.
Uđi, meni su uvek
snovi dragi gosti.
Žena je uvek nekog
željna, i sama.
I žena uvek sanja.
Uđi; reći će:sanjari.
Uđi; reći će: lude.
A ima ih koji će reći
da smo starinska deca
što namerniku s puta
iznose hleb i so...
A sve je novo u meni...
u ove dane snova
ja ništa nemam
sem želje da život bude
dolinom topline ljudske
put njihov respleteni
kojim dolaziš i ti,
nezvani gost.

Mira Alečković

[Sirri]

Poezija: Desanka Maksimović

Volim njenu poeziju.

Moja omiljena...

Ozdravljenje

Dugo sam bolovala od ljubavi
i činilo mi se važno vrlo
da li ima negde ili ne
nečega čega nema.

A od jutros sve
razumem čudesno,
i mislim da je umesno
udesila priroda ili slučaj naneo,
te nisam uvek draga bivala
čoveku koji bi mi čežnje zaneo
za nečim čega nema.

U zamišljene sreće maženju
istrošilo bi mi se srca pola,
utopila bi mi se duša u traženju
nečega čega nema.

Sad jedino kao nad srećom strepim:
da li će ovaj dan svanuti
oblačnim ili lepim,
jer znam,ništa mi ne može doneti
nečega čega nema.

D. M.

[Entropio]

Nevidljivom suncu pružam žudne ruke,
I otvaram srce nekom koga nije;
Duša mi je puna mračne harmonije,
Kojoj nikad nisam saslušao zvuke.

Prostore sam prazne naselio sobom,
I rasuo sebe, ko orion sjajan,
U neki svet srcâ i dušâ, beskrajan;
I živim nad strahom i lebdim nad dobom.

Od istine sam strašniji i veći:
Niti me što vređa i niti što boli.
Moja žudna duša neizmerno voli;
I svaki moj korak, to je korak sreći.

Počnem jutrom onde gde večerom zasta,
Uvek držeć čvrsto kraje zlatne niti;
I moj dan bezmeran ushićeno sviti,
S pesmom jata bolno raspevanih lasta.

I dok nosim želju otrovanu svoju,
Kao ples zlih vila život šumi, vrvi;
I sve ima ritam moje žedne krvi,
I sve mojih snova ima strašnu boju.

I tako, pun tamne neviđene vere,
Idem kobnom stazom što je uvek ista -
Ko zlokobno sunce, dok u meni blista
Nasmejano lice večite Himere.

Jovan Dučić

[Entropio]

Moje tamno srce, to je deo svega -
Sa zvezdama trepti, huji s vetrovima;
I onda kad stoji bezglasno međ svima,
Jedan gromki eho ćuti u dnu njega.

Na obali morskoj moje srce ima
Žamor nekog vala što večito pline;
Što čuva sveg mora zvuke i gorčine,
I svu huku davno nestanulih plima.

U zalazak zvezda iznad tamnog huma,
Kroz san poju ptice u dubokoj seni;
A bezbroj se gnezda odzivlju u meni,
I tragični odjek zamrknulih šuma...

I to zvučno srce kada jednom zaspe,
Svoj bol otkucavši silnim ritmom svega,
Neće biti strašnog prestanka za njega:
U zvuk i u svetlost sve će da se raspe.

Uvek zaljubljeno u večnost, dok bruje
Njime sjajne sfere, strasno i daleko...
I kad očarano kucne srce neko,
To je moje srce što se opet čuje...

Jovan Dučić