Nista ne mogu reci... jedna njegova prica ce reci puno vise...
Iskreno ja je ne mogu ni procitati do kraja.
Izvještaj o posjeti Potomstva Sarajevu
Obavještavam zainteresovano građanstvo da je posjeta Potomstva Sarajevu prošla u najboljem redu i da joj je Tatin rodni grad nedvojbeno prijao.
Miljacka joj nije smrdila, štaviše ničim izazvane patke su joj se jako dopale. Stoglava baja je nije napala, pošto je bila na radnom odmoru u Meksiku. Iako je dosta vremena provela lebdeći na oblacima duvanskog dima, niko joj nije puhao direktno u lice. Lokalni jezik je nije zbunio, nego je sa nepatvorenom samouvjerenošću potpunim strancima koji nisu mogli odoljeti da joj pomiluju lokne govorila: "Doviđenja", kao što je baki i dedi govorila: "Laku noć."
Dosadno joj nije bilo: prijali su joj tobogani i ljuljačke, kretanje gradom, trčkaranje po Baščaršiji i štraftanje po Vilsonovom, kao i druženje sa svojom prvom rodicom Ružom/Đulom, koja je veteran posjeta Sarajevu. Energija joj se u Sarajevu bezmalo utrostručila, što je u njenim roditeljima (naročito Mami, pošto je Tata dosta švrljao po regionu promovišući svoja pisanja) prouzrokovalo energetsku krizu. Nijedan pijani pubertetlija se nije zakucao u taksi, sigurno dijelom zato što je većina taksista vozila sporije i pažljivije sa djetetom u autu. Niko Tati pred njom nije nagurao štosom nos u sinuse niti ga je nogama išamarao. Zapravo, ako je uopšte bilo ikoga u njenom magnetnom polju ko je Tati htio nauditi, bio je bespogovorno razoružan njenom magnetnom dobrom voljom.
Mazala je ćevape, a naročito somun, tamanila je pitu (sirnicu), prija joj ašče, sa naglaskom na bosanski lonac, iz korneta je iskopavala zadnje molekule sladoleda od Egipta, a nisu joj bile mrske ni Ramizove šamponjeze, niti mnogobrojne kifle koje smo, kao mađioničari vadili iz torbe, da utažimo glad. I najvažnije od svega: svijet joj se smiješio, a i ona njima, pričali su s njom, a i ona s njima, ljubaznost i ljubav frcali su na sve strane. Kad je Tata pitao Potomstvo da li joj je bilo lijepo u Sarajevu, da li je, drugim riječima, vidjela šta osim kaljavih privida, ona je jednostavno rekla: "Yeah."
Otud odgovarajuća komisija jednoglasno donosi zaključak da je Tati pao kamen sa srca.
Niko ko nema djece ne može potpuno razumjeti odgovornost koju roditelj (evo, recimo, ja) osjeća prema svom djetetu. Iako Potomstvo to ničim nije zahtijevalo, i vjerovatno neće sve do puberteta, ja sam lično odgovoran za stanje svijeta, kako na molekularnom tako i na planetarnom nivou. Ja sam odgovoran kako za svinjsku gripu tako i za manjak mlijeka u frižideru, kako za katastrofu u Iraku, tako i za gubitak šnale zbog kojeg joj ide kovrdžava kosa u oči. Kad kasne avioni, to je zbog mene, a da su se dva kriminalca pred njom upucala, i to bi bila moja greška.
Nije, dakle, u pitanju samo hoće li joj se dopasti Sarajevo ili neki drugi grad. Pitanje je hoće li joj se dopasti ovaj svijet, takav kakav je, hoće li joj u njemu biti udobno, može li ona u njemu biti sretna. Otud je moja odgovornost da joj ukažem na ono što valja, na najbolje trenutke i detalje, da je zaštitim od onog najgoreg ili objasnim kako sama da se brani. I tako svaki dan, neprestano svjestan da je moje znanje o svijetu ograničeno i neobjektivno. Roditelji djeci prenose ne samo svoje znanje nego i svoje neznanje, ne samo svoje ushićenje postojanjem, nego i strahove koji s tim postojanjem dolaze. Kako dijete čija znatiželja nema granica zaštititi od spoznaje da nikog od nas jednog dana neće biti, a kako je onda pripremiti za suočavanje s tim? U svijetu, kao i u Sarajevu, ljepota i užas postoje istovremeno, nekad u potpuno istim stvarima. Volio bih da uvijek prvo spazi ljepotu, jer za užas uvijek ima vremena.
Ali mimo svega toga, ako Potomstvo razvije neku vrstu razumijevanja i ljubavi prema Sarajevu, onda će imati pristup onim Tatinim predjelima koji su u Americi slabo posjećeni, pomalo zarasli u dijasporično rastinje. Biće tako u stanju da prepozna nekakav kontinuitet između sebe i njega i onda, možda, nastavi njegove uzaludne projekte ili ih barem ozbiljno shvati. To bi bilo produženje vrste na duševnom nivou, to bi bio onaj metafizički štambilj koji bi Tatin život zauvijek ovjerio kao smislen.
Moj otac je odrastao na brdu blizu Prnjavora, gdje su do kraja svog života živjeli baba i deda i gdje sam i ja često provodio ljeta. Vremenom se između nas razvila neka vrsta rituala: gotovo svaki put kad bismo tamo bili zajedno, on bi me poveo u kratku šetnju po našoj zemlji. Obično bi to bilo u predvečerje, i dok se sunce spuštalo u noć, a polja zračila mirise do tada suspregnute žegom, moj otac bi mi sa nepatvorenom iskrenošću govorio o važnosti činjenice da su ovi posni bregovi naša zemlja, koja će nas uvijek hraniti, šta god da se desi. Budući urbano dijete, meni zemlja nije imala neku posebnu vrijednost, niti sam imao namjeru da se, bez obzira na veličinu belaja, ikad prehranjujem mukotrpnom zemljoradnjom. Ali mi je taj naš posjed - tih sto teško obradivih dunuma - bio drag ne samo kao mjesto sa posebnim (i ne uvijek prijatnim) mirisima i okusima, nego kao i epicentar života koji moj otac naziva svojim. On je tu bio nastao, te tako, nekako, i ja, uprkos činjenici da je moj život bio i jeste potpuno drugačiji.
U mojoj familiji niko ne umire u zemlji u kojoj se rodio, a razlike u načinima života među generacijama su nepojmljive svijetu koji već generacijama živi udobni srednjeklasni život na manje-više istom mjestu, svijetu kojem pad vrijednosti nekretnina za 15 posto predstavlja neizdrživu katastrofu. Nama je preseljavanje, raseljavanje i gubitak imovine, zemlje, kuće ono što su nekome escajg, ručni radovi i porodični portreti. Sa takvom ličnom historijom, neka vrsta kontinuiteta je duševna potreba. Znanje o tome ko smo mi se mora prenositi lično, pričom, jer nije upisano u naš okoliš, ne vidi se tamo gdje živimo. Naša se životna putanja može iscrtati samo kalemljenjem fragmenata, a ti se fragmenti, evo, moraju kupiti diljem svijeta. Tako je Potomstvo u Sarajevu svoje male džepove napunila kamenčićima kojim je Tata obilježio put kući i koji će i njoj omogućiti da se jednom opet vrati.
A šta se desilo?