#1 76. godina od atentata u Mareilleu
Posted: 09/10/2010 12:34
Organizirao je Ustaški pokret na celu s dr. Antom Pavelićem uz suradnju s Vnatresnatom makedonskom revolucinarnom organizacijom (VMRO). Prvi pokušaj bio je prigodom Aleksandrova posjeta Zagrebu (1933.) a za izvršioce bili su određeni Petar Oreb, Josip Begović i Ivan Herenčić. Drugi pokušaj bolje je pripremljen, kad se doznalo da Aleksandar kani službeno posjetiti Francusku. U pripremama za taj atentat imao je odlučujuću ulogu Eugen Dido Kvaternik. Bile su pripremljene dvije grupe atentatora, jedna u Marseilleu, a druga u Parizu. Dne 9. X. l934 iskrcao se Aleksandar s razarača "Dubrovnik“ u Marseilleu i nakon kraće pozdravne ceremonije ušao u otvoreni automobil u pratnji francuskoga ministra vanjskih poslova Louisa Barthoua i nastavio put u Pariz. Automobil nije prošao ni stotinu metara, kad je iz mase ljudi istrčao atentator Veličko Georgijev-Kerin(zvan Vlado Makedonski, član VMRO) i pucao u kralja, te ga na mjestu ubio. Uz kralja Aleksandra slučajno je ubijen i ministar Barthou, a poginuo je i sam atentator. 17. XI. 1935. započeo je proces uhvaćenim atentatorima na Aleksandra, Miji Kralju, Ivanu Rajiću i Zvonku Pospišilu u Aix-en-Provanceu. Branitelj optuzenih bio je pariški odvjetnik Georges Desbons. Sud je vrlo pristrano vodio proces, držao se strogo uputa francuske vlade, a atentatori su osuđeni na doživotnu robiju dok su u odsutnosti osuđeni na smrt dr. A. Pavelić(poghlavnik), E.D. Kvatemik i pukovnik Ivan pl. Perčević.
http://cerovac.blog.hr/2007/08/16229193 ... andra.html
Žrtva
Aleksandar je rođen na Cetinju 16. decembra 1888, njegov djed po majci bio je crnogorski kralj Nikola I Petrović, a baba kraljica Milena, rođena kao Milena Vukotić. Kum na krštenju bio mu je, preko izaslanika, ruski car Nikolaj II Romanov. Djetinjstvo je proveo u Crnoj Gori, a osnovnu školu završio u Ženevi. Dalje školovanje nastavio je u vojnoj školi u Petrogradu, a potom u Beogradu, po dolasku kralja Petra I na srpski prijesto 1903. godine.
Sudbinski preokret u životu princa Aleksandra nastupio je 1909, kada se njegov stariji brat, princ Đorđe odrekao prava nasljedstva prijestolja. Kao prestolonasljednik, princ Aleksandar je pristupio reorganizaciji vojske, pripremajući je za konačan obračun sa Osmanskim carstvom.
6. januara 1929., usljed političke krize nastale nakon što je ubijen poslanik Stjepan Radić kralj Aleksandar ukida Vidovdanski ustav i raspušta Narodnu skupštinu. Ovaj akt je u historiji ostao zabilježen kao Šestojanuarska diktatura. Ime države je promijenjeno u Kraljevina Jugoslavija, a država je organizovana u formi devet banovina umjesto dotadašnjih 33 oblasti, 3. oktobra.
Godine 1931. kralj Aleksandar donosi novi ustav, poznat kao Oktroisani ustav, s kojim se izvršna vlast prenosi na kralja. Izbori su bili univerzalni za muške glasače. Uvođenje tajnog glasanja je odbačeno, i pritisci na zaposlene u javnim službama da glasaju za vladajuću partiju su bili osobina svih izbora održanih pod Aleksandrovim ustavom. Pored ovoga, kralj je mogao direktno da proglasi polovinu gornjeg doma, a zakon se mogao potvrditi s odlukom jednog doma ako ga potvrdi i kralj.
Atentat
Kolateralna žrtva a po nekima i glavna meta
Jean Louis Barthou
(Oloron-Sainte-Marie, 25. kolovoza 1862. – Marseille, 9. listopada 1934.) je bio francuski političar i ministar.
Rodio se u mjestu Oloron-Sainte-Marie, Aquitaine, i 1913. postao je premijer Francuske.
Za vrijeme atentata u Marseilleu 9. listopada 1934., u kojem je ubijen zajedno sa kraljem Aleksandrom, bio je ministar vanjskih poslova. Bio je primarna figura iza Franko-sovjetskog pakta, kojeg je potpisao njegov nasljednik Pierre Laval
Organizatori atentata
UHRO - "Ustaša - Hrvatska revolucionarna organizacija"
Ante Pavelić
Eugen Dido Kvatenik
Ivan Perčević
VMRO - "Внатрешната македонска револуционерна организација"
Neposredni izvršioci
Veličko Dimitrov Kerin, poznatiji kao Vlado Černozemski.
Po bugarskim i makedonskim izvorima Černozemski je rođen u selu Kamenica (danas dio Velingrada), u blizini Peštere. Njegovi roditelji dolaze iz Makedonije. VMRO-u se pridružio 1922. Nakon što je ubio jednog istaknutog bugarskog komunista 1924., 1928. osuđen je na smrt, no pomilovan je 1932. Također je ubio člana VMRO-a 1930.
Černozemski je ubilačku karijeru nastavio u van domovine. On je 9. listopada 1934. u Marseilleu, Francuska, ubio jugoslavenskog kralja Aleksandra I. i francuskog ministra vanjskih poslova Louisa Barthoua. Nakon ubojstva, smrtno ga je ranio jedan francuski pukovnik, te je Černozemski umro od povreda. Nekoliko desetljeća kasnije utvrđeno je da je francuski ministar bio žrtva zalutalog metka što ga je ispalio jedan francuski policajac, nišaneći Černozemskog.
Mijo Kralj
Ivan Rajić
Zvonko Pospišil
Doživotno osuđeni Pospišil je umro u francuskom zatvoru 1940, Rajić iste godine a Kralj je oslobođen iz francuskog zatvora tek 1942. godine od srane Nijemaca i vraćen u Zagreb gdje umire 1944. godine.
Detaljnije o sudbini atentatora na Vijesnikovoj stranici (PDF)
http://www.vjesnik.hr/Pdf/2004%5C10%5C17%5C15A15.PDF
Razlozi
Atentat u Narodnoj skupštini 1928.
Dana 20.lipnja 1928. godine u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije izvršen je atentat na zastupnike HSS-a, Stjepana Radića, Pavla Radića, Đuru Basaričeka, Ivana Pernara i Ivana Granđu. Atentat je izvršio zastupnik Narodne radikalne stranke, Puniša Račić.
Nakon atentata u Zagrebu su održane masovne demonstracije. Kralj Aleksandar I. Karađorđević je nakon atentata raspustio Narodnu skupštinu, zabranio djelovanje svih političkih stranaka, te uveo Šestosiječanjsku diktaturu.
Šestojanuarska diktatura
Šestojanuarskom diktaturom se naziva period diktature u Kraljevini SHS od 6. januara 1929. do 3. septembra 1931. godine kada je kralj Aleksandar I Karađorđević raspustio Narodnu skupštinu, zabranio rad svih političkih stranaka i sindikata, političke skupove, uveo cenzuru, proglasio ideologiju „integralnog jugoslavenstva“ i državi promenio ime u Kraljevina Jugoslavija. Diktatura je zvanično ukinuta donošenjem Oktroisanog ustava.
Iskoristivši smrt Stjepana Radića i blokadu rada Narodne skupštine, kralj Aleksandar je u proglasu objavljenom 6. januara 1929. objavio da su "ti žalosni razdori i događaji (...) pokolebali kod Naroda veru u korisnost te ustanove" te da zato između kralja i naroda "ne može i ne sme biti više posrednika". Kralj je ukinuo Vidovdanski ustav i lično preuzeo izvršnu, zakonodavnu i vojnu vlast, a za predsednika vlade je imenovao generala Petra Živkovića. Takođe su na neke druge civilne dužnosti dovedene vojne osobe, posebno u Hrvatskoj i Makedoniji. Narodna skupština je raspuštena, zabranjen je rad svih političkih stranaka, uvedena stroga cenzura novina i knjiga, zabranjeni svi politički zborovi, nacionalne, sindikalne i verske organizacije, zabranjena je upotreba nacionalnih imena i amblema. Takođe je proširen i dopunjen Zakon o zaštiti države i uveden Državni sud za zaštitu države pri Kasacionom sudu u Beogradu.
Diktaturom je proklamovana ideologija "integralnog jugoslavenstva", a ime države je promijenjeno 3. oktobra 1929. u Kraljevina Jugoslavija. Zemlja je administrativno podeljena u devet banovina koje nisu pratile istorijske granice, sa izričitim ciljem da se istorijske pokrajine razbiju.[traži se izvor od 09. 2009.]
Delovanje je dozvoljeno novim i postojećim organizacijama koje su promovisale jugoslovenstvo:
Jugoslavenska akcija,
Soko Kraljevine Jugoslavije,
Narodna obrana,
Udruženje četnika za slobodu i čast Otadžbine, itd.
Progon političkih protivnika i nacionalno ugnjetavanje
Tokom diktature su bile ograničene političke slobode, policija je progonila ilegalne radikalne grupe kao što su hrvatski i makedonski nacionalisti, albanski i crnogorski separatisti i komunisti, protiv kojih je već 1920. bila donesena Obznana. Na ulici je u Zagrebu ubijen hrvatski nacionalista Milan Šuflai, što je dovelo do međunarodne peticije koju su potpisali i Albert Ajnštajn i Hajnrih Man. Oko 400 članova KPJ i SKOJ-a ubijeno je u periodu od 1929. do 1932. Ovako velikim žrtvama pridonijela je direktiva vođstva KPJ za pripremu oružanog ustanka, podstaknuta procenom Šestog kongresa Kominterne o približavanju opšte krize kapitalizma. Vladko Maček je u decembru 1929. uhapšen i dugo držan u zatvoru, ali je pušten bez optužbe. Potpredsednik HSS-a Josip Predavec uhapšen je zbog sloma Seljačke zadružne banke i osuđen na 2 i po godine zatvora. Maček u svojim Memoarima tvrdi da je propast banke zapravo izazvala država, koja je preko Jugoslavenske narodne banke kontrolisala bankarski sistem. Kasnije, u julu 1933, Predavec je ubijen iz zasede.
Svetozar Pribićević je prvo interniran u Brus (Srbija), a zatim mu je zbog lošeg zdravlja dopušteno da napusti zemlju. Umro je u Čehoslovačkoj 1936. U emigraciju odlaze HSS-ovi prvaci Juraj Krnjević i August Košutić, kao i radikalni nacionalisti Ante Pavelić (poslanik Narodne skupštine iz redova Hrvatskog bloka), Gustav Perčec, Branimir Jelić idr.
Većina opozicionih srpskih političara je primila uvođenje diktature bez aktivnog otpora. Srpska opozicija se uglavnom nečujno povukla sa političke pozornice, "uplašena i demoralisana, povinujući se zakonskim propisima o zabrani i raspuštanju stranaka i udruženja". Na udar vlasti je došao Dragoljub Jovanović, vođa levog krila Saveza zemljoradnika, koji je osuđen na godinu dana zatvora.
Ustaše su pokušale da podignu neuspešan Velebitski ustanak 1932, koji je međutim postigao snažan propagandni učinak, posebno u fašističkoj Italiji.
Lički ustanak
Imenom Lički ustanak (također: Velebitski ustanak) naziva se oružana akcija, koje su u rujnu 1932. godine organizirali pripadnici organizacije Ustaša - Hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO), kojoj je na čelu bio Ante Pavelić, uz sudjelovanje lokalnih članova UHRO.
Teorije zavjere
Teorije zavjere idu u dva pravca u ovom slučaju: kralja su zapravo ubili Nijemci ili Talijani, a drugi smijer je da su ga zapravo ubili Englezi i Francuzi jer je odbio da i dalje bude njihova marioneta i zbog kraljevog približavanja Hitleru i Musoliniju.
Prof. Goran Jurišić na stranicama «Dragovoljca» dana 3. listopada o.g. piše
:» …Nije ustaški pokret organizirao atentat u Marseilleu nego njemačka nacistička tajna služba GESTAPO odnosno njena sigurnosna služba Sicherheitsdienst, SD.
Cilj atentata nije bio kralj Aleksandar nego francuski ministar vanjskih poslova Louis Barthou, koji je sa Sovjetskim Savezom namjeravao sklopiti Istočni pakt i Hitlerovu Njemačku staviti u obruč i izolaciju.
Da nije bilo marsejskog atentata, Hitlerov režim bio bi 1935. na koljenima.
Atentator je bio Veličko Georgijev koji je usput (k.m.) smaknuo i diktatora Aleksandra jer je imao motiv osvete…
Ustaški pokret i VMRO samo su bili instrumenti njemačkih nacista u obračunu s Francuzima…»
4. listopada pak isti autor piše:
«…Louisi Barthou važio je kao uzdanica liberalnog Zapada, odnosno kao državnik koji je u stanju suzbiti Hitlera.
Francuski kriminalisti/istražitelji nisu ušli u trag krovnom organizatoru atentata, Adolfu Hitleru i njegovoj tajnoj službi Sicherheitsdienstu. ( a g. Jurišić jest! o.m.)
Da su ušli u trag njemačkim nacistima, Republika Francuska bi objavila rat Hitlerovoj Njemačkoj i počeo biWWII, isto kao što je Austro-Ugarska nakon Sarajevskog atentata objavila rat protiv Kraljevine Srbije.
Ustaše su u marsejskom atentatu od 9. listopada 1934. bili samo tehnički (su)organizatori, a «Liepa plavka» iz Pavelićeva romana je njemačka agentica Gestapoa, Melitte Wiedemann, ne neka Hrvatica.
Nijemci, njemački nacisti, su idejni i logistički organizatori atentata u Marseilleu, a ne Hrvati (ustaše) i makedonski ravolucionari (VMRO).»
(Glupe li francuske službe, da ovo nije mogla otkriti!.) (o.m.)
5. istog mjeseca autor piše:
« Za nas Hrvate je atentat u Marseilleu atentat na Aleksandra Karađorđevića, ali za svijet to je u prvom redu atentat na Barthoua.
Aleksandar II Karađorđević je bio kolateralna žrtva jer on uopće nije bio cilj organizatora atentata (k.m.) njemačke nacističke tajne službe, ali je SD instrumentalizirao ustaški pokret UHRO i makedonski VMRO jer se Nijemci znali da će Hrvati i Makedonci/Bugari imati motiv poginuti jer je pored Barthoua sjedio Karađorđević, omrznut kod jednih i drugih.»
Kakva samo mašta!
Ovako autor, bez ijednog poziva na izvore!
S druge pak strene, francuski književnik i publicist Christophe Dolbeau, kao ozbiljan i vjerodostojan čovjek, o kojemu može čitatelj više saznati putem interneta, pozivajući se na izvore, između ostalog, piše: …
«Francuski ministar vanjskih poslova Louise Barthou, koji je bio pogođen tijekom pucnjave u arteriju iznad podlaktice, također podliježe ranama u bolnici, može biti radi krive diagnoze (malo podvezivanje ispod rane možda bi ga spasilo).
(Iz ovoga je vidljivo da je Barthou bio kolateralna žrtva atentata a ne Karađorđević, kako to tvrdi Jurišić (o.m.) Istraga koja slijedi odmah donosi na svijetlo dana urotu koju je organizirao nacionalistčki pokret «Ustaše» i makedonska organizacija VMRO – dvije skupine izrazito neprijateljski rapoložene prema Jugoslaviji….
Dana 11. listopada policija uhićuje Zvonka Pospišila i Ivana Rajića u gradu Thononu, (odakle su se oni spremali bježati u Švicarsku), a 15 listopada policija uhićuje i Miju Kralja u Melunu.
Premda su bili optuženi za sudioništvo u ubojstvu Louisa Barthoua, navedimo da obrana nije nikada dobila rezultate ekspertize g. Gatimela i g. Berouda iz tehničkog laboratorija marseljske policije.
Tu istu ekspertizu supotpisao je komesar Mondanel, potpredsjednik Interpola, a koja glaso ovako:
'Metak koji je pronađen u kraljevskim kolima s lijeve strane, tamo gdje je sjedio predsjednik Barthou, učinjen je od bakra, a čahura je promjera 8 mm, model 1892.
Metak je istog kalibra kao i meci koje su ispalili policijski agenti. (Podvlačenje moje)
Metak nije bio ispaljen niti iz jednog niti iz drugog pištolja u vlasništvu Kelemena.
Kada je već riječ o balistici, napominjemo da je javno ministarstvo bilo zapanjeno škrtim riječima glede ostalih žrtava pucnjave.
Ne zna se kakvi su projektili pogodili generala Georgesa, policajca Celestina Galya, gospodu Armelina, Duprea, Durbeca et Farisa.
Opreznost koja u najmanju ruku čudi i koja dopušta svakakve špekulacije.»
Treba, naime, reći, a što je opće poznato, da je francusku policiju, zaduženu za pratnju kraljevog vozila, poslije atentata zahvatila panika, misleći da se oko vozila nalazi još nekoliko atentatora, te je počela pucati oko sebe i tako ranila jedan broj francuskih građana, koji su se tu našli, pa su zato i izostali odgovarajući izvještaji, što je zapanjilo francusko javno ministarstvo, o čemu je gore bilo riječi. (o. m.)
Christophe Dolbeau u pogledu atentaora nastavlja:
» 'Ne može se suditi kao obične razbojnike ljude koji se bore za neki ideal', rekao je branitelj Bonelli.
'Ustaše nisu ljudi za prodaju' nastavio je pravnik Saint-Auban. '
Onu su žrtve pravične stvari, stvari ugnjetavanih.
Dovoljno je da ih se vidi i čuje pa da se ustanovi da to nisu obični kriminalci.
Nasilje poziva na nasilje, a najbolji profesori ustaškog terorizma bili su srpski žandari…
To nije skupina razbijača, budući da ustaše nisu nikada bili niti gangsteri niti kradljivci, samo traže reviziju nekih sporazuma i nezavisnost svoje domovine'»
Autor, književnik Dolbeau, je naveo još činjenica, koje, naravno, nisam mogao sve obuhvatiti, a za razliku od g. Jurišića, pozvao se je na izvore:
Izvještaj objavljen 1974. od Jacques de Launaya,
G. Durbec i g. Faris umiru od posljedica ranjavanja. Agent Galy također umire 1935.
Aleksander Ler – Louis Barthou, Pariz, Balland 1977.
cf. Georges Paulet, Autour de l'assassinat d' Alexandre Ier, Lyon, Editions du Coq. 1949, pp. 139-141-143.
cf.Geo London, Les grands proces de l'annee 1936, Paris, Editions de France, 1937, p.66
cf. Revue Internationale de Police Technique, No 1-1955, p. 13, 17.»
Mislim da će čitatelju poslije ovoga biti jasno da dr. Pavelić i članovi njegovog ustaškog pokreta nisu bili ničije marionete i izvršitelji tuđih, u ovom slučaju, njemačkih interesa, već borci za slobodu svoga naroda, te će kao takvi ostati zapisani zlatnim slovima u hrvatskoj povijesti.
Ubojstvom Aleksandra načeli su raspad Jugoslavije
Članak, na temelju kojeg sam gornje napisao, donio je HRVATSKI LIST, Zadar od 8. listopada, pod naslovom
«UBOJICE KRVOLOČNOG SRPSKOG KRALJA ALEKSANDRA BILI SU HRVATSKI IDEALISTI..
S ovim mojim riječima nisam ulazio u polemiku s g. Jurišićem, niti ću to u budućnosti činiti, već sam samo želio reći ISTINU.
Nikola Mulanović, Mokošica
dragovoljac.com
Posljedice
Godine 1934. Kralj Aleksandar ubijen je u Marsejskom atentatu. Pod regentom Pavlom Karađorđevićem dolazi do popuštanja režima i raspisivanja izbora 1935., na kojima nastupa ujedinjena opozicija. Iako je parlamentarizam ponovo uspostavljen, a uspostavom Banovine Hrvatske 1939. napušten centralizam i ideologija integralnog jugoslavenstva, Oktroirani ustav je ostao na snazi sve do raspada Jugoslavije u Travanjskom ratu 1941.
Naravoučenije
Parola: "Kralj je mrtav, živio kralj" nije tačna, jer kao što je rekao Ante Pavelić: Ako nema diktatora, onda nema ni diktature.
http://cerovac.blog.hr/2007/08/16229193 ... andra.html
Žrtva
Aleksandar je rođen na Cetinju 16. decembra 1888, njegov djed po majci bio je crnogorski kralj Nikola I Petrović, a baba kraljica Milena, rođena kao Milena Vukotić. Kum na krštenju bio mu je, preko izaslanika, ruski car Nikolaj II Romanov. Djetinjstvo je proveo u Crnoj Gori, a osnovnu školu završio u Ženevi. Dalje školovanje nastavio je u vojnoj školi u Petrogradu, a potom u Beogradu, po dolasku kralja Petra I na srpski prijesto 1903. godine.
Sudbinski preokret u životu princa Aleksandra nastupio je 1909, kada se njegov stariji brat, princ Đorđe odrekao prava nasljedstva prijestolja. Kao prestolonasljednik, princ Aleksandar je pristupio reorganizaciji vojske, pripremajući je za konačan obračun sa Osmanskim carstvom.
6. januara 1929., usljed političke krize nastale nakon što je ubijen poslanik Stjepan Radić kralj Aleksandar ukida Vidovdanski ustav i raspušta Narodnu skupštinu. Ovaj akt je u historiji ostao zabilježen kao Šestojanuarska diktatura. Ime države je promijenjeno u Kraljevina Jugoslavija, a država je organizovana u formi devet banovina umjesto dotadašnjih 33 oblasti, 3. oktobra.
Godine 1931. kralj Aleksandar donosi novi ustav, poznat kao Oktroisani ustav, s kojim se izvršna vlast prenosi na kralja. Izbori su bili univerzalni za muške glasače. Uvođenje tajnog glasanja je odbačeno, i pritisci na zaposlene u javnim službama da glasaju za vladajuću partiju su bili osobina svih izbora održanih pod Aleksandrovim ustavom. Pored ovoga, kralj je mogao direktno da proglasi polovinu gornjeg doma, a zakon se mogao potvrditi s odlukom jednog doma ako ga potvrdi i kralj.
Atentat
Kolateralna žrtva a po nekima i glavna meta
Jean Louis Barthou
(Oloron-Sainte-Marie, 25. kolovoza 1862. – Marseille, 9. listopada 1934.) je bio francuski političar i ministar.
Rodio se u mjestu Oloron-Sainte-Marie, Aquitaine, i 1913. postao je premijer Francuske.
Za vrijeme atentata u Marseilleu 9. listopada 1934., u kojem je ubijen zajedno sa kraljem Aleksandrom, bio je ministar vanjskih poslova. Bio je primarna figura iza Franko-sovjetskog pakta, kojeg je potpisao njegov nasljednik Pierre Laval
Organizatori atentata
UHRO - "Ustaša - Hrvatska revolucionarna organizacija"
Ante Pavelić
Eugen Dido Kvatenik
Ivan Perčević
VMRO - "Внатрешната македонска револуционерна организација"
Neposredni izvršioci
Veličko Dimitrov Kerin, poznatiji kao Vlado Černozemski.
Po bugarskim i makedonskim izvorima Černozemski je rođen u selu Kamenica (danas dio Velingrada), u blizini Peštere. Njegovi roditelji dolaze iz Makedonije. VMRO-u se pridružio 1922. Nakon što je ubio jednog istaknutog bugarskog komunista 1924., 1928. osuđen je na smrt, no pomilovan je 1932. Također je ubio člana VMRO-a 1930.
Černozemski je ubilačku karijeru nastavio u van domovine. On je 9. listopada 1934. u Marseilleu, Francuska, ubio jugoslavenskog kralja Aleksandra I. i francuskog ministra vanjskih poslova Louisa Barthoua. Nakon ubojstva, smrtno ga je ranio jedan francuski pukovnik, te je Černozemski umro od povreda. Nekoliko desetljeća kasnije utvrđeno je da je francuski ministar bio žrtva zalutalog metka što ga je ispalio jedan francuski policajac, nišaneći Černozemskog.
Mijo Kralj
Ivan Rajić
Zvonko Pospišil
Doživotno osuđeni Pospišil je umro u francuskom zatvoru 1940, Rajić iste godine a Kralj je oslobođen iz francuskog zatvora tek 1942. godine od srane Nijemaca i vraćen u Zagreb gdje umire 1944. godine.
Detaljnije o sudbini atentatora na Vijesnikovoj stranici (PDF)
http://www.vjesnik.hr/Pdf/2004%5C10%5C17%5C15A15.PDF
Razlozi
Atentat u Narodnoj skupštini 1928.
Dana 20.lipnja 1928. godine u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije izvršen je atentat na zastupnike HSS-a, Stjepana Radića, Pavla Radića, Đuru Basaričeka, Ivana Pernara i Ivana Granđu. Atentat je izvršio zastupnik Narodne radikalne stranke, Puniša Račić.
Nakon atentata u Zagrebu su održane masovne demonstracije. Kralj Aleksandar I. Karađorđević je nakon atentata raspustio Narodnu skupštinu, zabranio djelovanje svih političkih stranaka, te uveo Šestosiječanjsku diktaturu.
Šestojanuarska diktatura
Šestojanuarskom diktaturom se naziva period diktature u Kraljevini SHS od 6. januara 1929. do 3. septembra 1931. godine kada je kralj Aleksandar I Karađorđević raspustio Narodnu skupštinu, zabranio rad svih političkih stranaka i sindikata, političke skupove, uveo cenzuru, proglasio ideologiju „integralnog jugoslavenstva“ i državi promenio ime u Kraljevina Jugoslavija. Diktatura je zvanično ukinuta donošenjem Oktroisanog ustava.
Iskoristivši smrt Stjepana Radića i blokadu rada Narodne skupštine, kralj Aleksandar je u proglasu objavljenom 6. januara 1929. objavio da su "ti žalosni razdori i događaji (...) pokolebali kod Naroda veru u korisnost te ustanove" te da zato između kralja i naroda "ne može i ne sme biti više posrednika". Kralj je ukinuo Vidovdanski ustav i lično preuzeo izvršnu, zakonodavnu i vojnu vlast, a za predsednika vlade je imenovao generala Petra Živkovića. Takođe su na neke druge civilne dužnosti dovedene vojne osobe, posebno u Hrvatskoj i Makedoniji. Narodna skupština je raspuštena, zabranjen je rad svih političkih stranaka, uvedena stroga cenzura novina i knjiga, zabranjeni svi politički zborovi, nacionalne, sindikalne i verske organizacije, zabranjena je upotreba nacionalnih imena i amblema. Takođe je proširen i dopunjen Zakon o zaštiti države i uveden Državni sud za zaštitu države pri Kasacionom sudu u Beogradu.
Diktaturom je proklamovana ideologija "integralnog jugoslavenstva", a ime države je promijenjeno 3. oktobra 1929. u Kraljevina Jugoslavija. Zemlja je administrativno podeljena u devet banovina koje nisu pratile istorijske granice, sa izričitim ciljem da se istorijske pokrajine razbiju.[traži se izvor od 09. 2009.]
Delovanje je dozvoljeno novim i postojećim organizacijama koje su promovisale jugoslovenstvo:
Jugoslavenska akcija,
Soko Kraljevine Jugoslavije,
Narodna obrana,
Udruženje četnika za slobodu i čast Otadžbine, itd.
Progon političkih protivnika i nacionalno ugnjetavanje
Tokom diktature su bile ograničene političke slobode, policija je progonila ilegalne radikalne grupe kao što su hrvatski i makedonski nacionalisti, albanski i crnogorski separatisti i komunisti, protiv kojih je već 1920. bila donesena Obznana. Na ulici je u Zagrebu ubijen hrvatski nacionalista Milan Šuflai, što je dovelo do međunarodne peticije koju su potpisali i Albert Ajnštajn i Hajnrih Man. Oko 400 članova KPJ i SKOJ-a ubijeno je u periodu od 1929. do 1932. Ovako velikim žrtvama pridonijela je direktiva vođstva KPJ za pripremu oružanog ustanka, podstaknuta procenom Šestog kongresa Kominterne o približavanju opšte krize kapitalizma. Vladko Maček je u decembru 1929. uhapšen i dugo držan u zatvoru, ali je pušten bez optužbe. Potpredsednik HSS-a Josip Predavec uhapšen je zbog sloma Seljačke zadružne banke i osuđen na 2 i po godine zatvora. Maček u svojim Memoarima tvrdi da je propast banke zapravo izazvala država, koja je preko Jugoslavenske narodne banke kontrolisala bankarski sistem. Kasnije, u julu 1933, Predavec je ubijen iz zasede.
Svetozar Pribićević je prvo interniran u Brus (Srbija), a zatim mu je zbog lošeg zdravlja dopušteno da napusti zemlju. Umro je u Čehoslovačkoj 1936. U emigraciju odlaze HSS-ovi prvaci Juraj Krnjević i August Košutić, kao i radikalni nacionalisti Ante Pavelić (poslanik Narodne skupštine iz redova Hrvatskog bloka), Gustav Perčec, Branimir Jelić idr.
Većina opozicionih srpskih političara je primila uvođenje diktature bez aktivnog otpora. Srpska opozicija se uglavnom nečujno povukla sa političke pozornice, "uplašena i demoralisana, povinujući se zakonskim propisima o zabrani i raspuštanju stranaka i udruženja". Na udar vlasti je došao Dragoljub Jovanović, vođa levog krila Saveza zemljoradnika, koji je osuđen na godinu dana zatvora.
Ustaše su pokušale da podignu neuspešan Velebitski ustanak 1932, koji je međutim postigao snažan propagandni učinak, posebno u fašističkoj Italiji.
Lički ustanak
Imenom Lički ustanak (također: Velebitski ustanak) naziva se oružana akcija, koje su u rujnu 1932. godine organizirali pripadnici organizacije Ustaša - Hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO), kojoj je na čelu bio Ante Pavelić, uz sudjelovanje lokalnih članova UHRO.
Teorije zavjere
Teorije zavjere idu u dva pravca u ovom slučaju: kralja su zapravo ubili Nijemci ili Talijani, a drugi smijer je da su ga zapravo ubili Englezi i Francuzi jer je odbio da i dalje bude njihova marioneta i zbog kraljevog približavanja Hitleru i Musoliniju.
Prof. Goran Jurišić na stranicama «Dragovoljca» dana 3. listopada o.g. piše
:» …Nije ustaški pokret organizirao atentat u Marseilleu nego njemačka nacistička tajna služba GESTAPO odnosno njena sigurnosna služba Sicherheitsdienst, SD.
Cilj atentata nije bio kralj Aleksandar nego francuski ministar vanjskih poslova Louis Barthou, koji je sa Sovjetskim Savezom namjeravao sklopiti Istočni pakt i Hitlerovu Njemačku staviti u obruč i izolaciju.
Da nije bilo marsejskog atentata, Hitlerov režim bio bi 1935. na koljenima.
Atentator je bio Veličko Georgijev koji je usput (k.m.) smaknuo i diktatora Aleksandra jer je imao motiv osvete…
Ustaški pokret i VMRO samo su bili instrumenti njemačkih nacista u obračunu s Francuzima…»
4. listopada pak isti autor piše:
«…Louisi Barthou važio je kao uzdanica liberalnog Zapada, odnosno kao državnik koji je u stanju suzbiti Hitlera.
Francuski kriminalisti/istražitelji nisu ušli u trag krovnom organizatoru atentata, Adolfu Hitleru i njegovoj tajnoj službi Sicherheitsdienstu. ( a g. Jurišić jest! o.m.)
Da su ušli u trag njemačkim nacistima, Republika Francuska bi objavila rat Hitlerovoj Njemačkoj i počeo biWWII, isto kao što je Austro-Ugarska nakon Sarajevskog atentata objavila rat protiv Kraljevine Srbije.
Ustaše su u marsejskom atentatu od 9. listopada 1934. bili samo tehnički (su)organizatori, a «Liepa plavka» iz Pavelićeva romana je njemačka agentica Gestapoa, Melitte Wiedemann, ne neka Hrvatica.
Nijemci, njemački nacisti, su idejni i logistički organizatori atentata u Marseilleu, a ne Hrvati (ustaše) i makedonski ravolucionari (VMRO).»
(Glupe li francuske službe, da ovo nije mogla otkriti!.) (o.m.)
5. istog mjeseca autor piše:
« Za nas Hrvate je atentat u Marseilleu atentat na Aleksandra Karađorđevića, ali za svijet to je u prvom redu atentat na Barthoua.
Aleksandar II Karađorđević je bio kolateralna žrtva jer on uopće nije bio cilj organizatora atentata (k.m.) njemačke nacističke tajne službe, ali je SD instrumentalizirao ustaški pokret UHRO i makedonski VMRO jer se Nijemci znali da će Hrvati i Makedonci/Bugari imati motiv poginuti jer je pored Barthoua sjedio Karađorđević, omrznut kod jednih i drugih.»
Kakva samo mašta!
Ovako autor, bez ijednog poziva na izvore!
S druge pak strene, francuski književnik i publicist Christophe Dolbeau, kao ozbiljan i vjerodostojan čovjek, o kojemu može čitatelj više saznati putem interneta, pozivajući se na izvore, između ostalog, piše: …
«Francuski ministar vanjskih poslova Louise Barthou, koji je bio pogođen tijekom pucnjave u arteriju iznad podlaktice, također podliježe ranama u bolnici, može biti radi krive diagnoze (malo podvezivanje ispod rane možda bi ga spasilo).
(Iz ovoga je vidljivo da je Barthou bio kolateralna žrtva atentata a ne Karađorđević, kako to tvrdi Jurišić (o.m.) Istraga koja slijedi odmah donosi na svijetlo dana urotu koju je organizirao nacionalistčki pokret «Ustaše» i makedonska organizacija VMRO – dvije skupine izrazito neprijateljski rapoložene prema Jugoslaviji….
Dana 11. listopada policija uhićuje Zvonka Pospišila i Ivana Rajića u gradu Thononu, (odakle su se oni spremali bježati u Švicarsku), a 15 listopada policija uhićuje i Miju Kralja u Melunu.
Premda su bili optuženi za sudioništvo u ubojstvu Louisa Barthoua, navedimo da obrana nije nikada dobila rezultate ekspertize g. Gatimela i g. Berouda iz tehničkog laboratorija marseljske policije.
Tu istu ekspertizu supotpisao je komesar Mondanel, potpredsjednik Interpola, a koja glaso ovako:
'Metak koji je pronađen u kraljevskim kolima s lijeve strane, tamo gdje je sjedio predsjednik Barthou, učinjen je od bakra, a čahura je promjera 8 mm, model 1892.
Metak je istog kalibra kao i meci koje su ispalili policijski agenti. (Podvlačenje moje)
Metak nije bio ispaljen niti iz jednog niti iz drugog pištolja u vlasništvu Kelemena.
Kada je već riječ o balistici, napominjemo da je javno ministarstvo bilo zapanjeno škrtim riječima glede ostalih žrtava pucnjave.
Ne zna se kakvi su projektili pogodili generala Georgesa, policajca Celestina Galya, gospodu Armelina, Duprea, Durbeca et Farisa.
Opreznost koja u najmanju ruku čudi i koja dopušta svakakve špekulacije.»
Treba, naime, reći, a što je opće poznato, da je francusku policiju, zaduženu za pratnju kraljevog vozila, poslije atentata zahvatila panika, misleći da se oko vozila nalazi još nekoliko atentatora, te je počela pucati oko sebe i tako ranila jedan broj francuskih građana, koji su se tu našli, pa su zato i izostali odgovarajući izvještaji, što je zapanjilo francusko javno ministarstvo, o čemu je gore bilo riječi. (o. m.)
Christophe Dolbeau u pogledu atentaora nastavlja:
» 'Ne može se suditi kao obične razbojnike ljude koji se bore za neki ideal', rekao je branitelj Bonelli.
'Ustaše nisu ljudi za prodaju' nastavio je pravnik Saint-Auban. '
Onu su žrtve pravične stvari, stvari ugnjetavanih.
Dovoljno je da ih se vidi i čuje pa da se ustanovi da to nisu obični kriminalci.
Nasilje poziva na nasilje, a najbolji profesori ustaškog terorizma bili su srpski žandari…
To nije skupina razbijača, budući da ustaše nisu nikada bili niti gangsteri niti kradljivci, samo traže reviziju nekih sporazuma i nezavisnost svoje domovine'»
Autor, književnik Dolbeau, je naveo još činjenica, koje, naravno, nisam mogao sve obuhvatiti, a za razliku od g. Jurišića, pozvao se je na izvore:
Izvještaj objavljen 1974. od Jacques de Launaya,
G. Durbec i g. Faris umiru od posljedica ranjavanja. Agent Galy također umire 1935.
Aleksander Ler – Louis Barthou, Pariz, Balland 1977.
cf. Georges Paulet, Autour de l'assassinat d' Alexandre Ier, Lyon, Editions du Coq. 1949, pp. 139-141-143.
cf.Geo London, Les grands proces de l'annee 1936, Paris, Editions de France, 1937, p.66
cf. Revue Internationale de Police Technique, No 1-1955, p. 13, 17.»
Mislim da će čitatelju poslije ovoga biti jasno da dr. Pavelić i članovi njegovog ustaškog pokreta nisu bili ničije marionete i izvršitelji tuđih, u ovom slučaju, njemačkih interesa, već borci za slobodu svoga naroda, te će kao takvi ostati zapisani zlatnim slovima u hrvatskoj povijesti.
Ubojstvom Aleksandra načeli su raspad Jugoslavije
Članak, na temelju kojeg sam gornje napisao, donio je HRVATSKI LIST, Zadar od 8. listopada, pod naslovom
«UBOJICE KRVOLOČNOG SRPSKOG KRALJA ALEKSANDRA BILI SU HRVATSKI IDEALISTI..
S ovim mojim riječima nisam ulazio u polemiku s g. Jurišićem, niti ću to u budućnosti činiti, već sam samo želio reći ISTINU.
Nikola Mulanović, Mokošica
dragovoljac.com
Posljedice
Godine 1934. Kralj Aleksandar ubijen je u Marsejskom atentatu. Pod regentom Pavlom Karađorđevićem dolazi do popuštanja režima i raspisivanja izbora 1935., na kojima nastupa ujedinjena opozicija. Iako je parlamentarizam ponovo uspostavljen, a uspostavom Banovine Hrvatske 1939. napušten centralizam i ideologija integralnog jugoslavenstva, Oktroirani ustav je ostao na snazi sve do raspada Jugoslavije u Travanjskom ratu 1941.
Naravoučenije
Parola: "Kralj je mrtav, živio kralj" nije tačna, jer kao što je rekao Ante Pavelić: Ako nema diktatora, onda nema ni diktature.