Slobodna Bosna
,
Svojim istupima u javnosti mladi doktor povijesti i profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu fra
Petar Jeleč uzdrmao je i crkvene i svjetovne političke krugove u Bosni i Hercegovini, ali i susjednoj Hrvatskoj. Zbog svojih istupa u javnosti susretao se sa različitim reakcijama. Dok su ga neki hvalili, drugi su ga nazivali
izdajicom, daidžom, crvenim fratrom...
„
Tko god iziđe u javnu arenu i počne iznositi svoje stavove, treba očekivati različite reakcije, od pohvala do pokuda. Zaista nemam nikakvih problema s tim kako će me ljudi nazivati zbog onoga što govorim i ne planiram zbog toga mijenjati svoje stavove“, kaže fra Petar.
Čemu dugujete svoju, uslovno kazano, popularnost? Da li činjenici da kao čovjek iz Crkve javno govorite o manama svoje zajednice na šta i nismo, čast izuzecima, baš navikli ili tome da ste, kao što Vas neki optužuju, bliski „bosanskoj ideji”?
Ne radi se tu ni o kakvoj popularnosti, nego je ljudima valjda zanimljivo što postoje pojedinci koji upozoravaju na probleme unutar vlastite vjersko-nacionalne zajednice. Ne znam što bi to točno značilo „biti blizak bosanskoj ideji“. Ukoliko se pod tim misli na privrženost vlastitoj državi BiH, njezinoj kulturi, narodima i bogatoj povijesti, onda sam ja doista blizak „bosanskoj ideji“. BiH je moja jedina domovina i ja druge nemam. Iz velikohrvatskih, pa i crkvenih krugova se godinama širi po Hrvate štetna teorija prema kojoj su bosanstvo i hrvatstvo u nekom sukobu i kako zapravo ne postoje nikakvi bosanski Hrvati. Moje hrvatstvo je itekako obilježeno mojim bosanstvom i to su dvije odrednice moga identiteta koje su komplementarne, a ne isključive.
VJERSKE ZAJEDNICE TREBAJU SE DEMOKRATIZIRATI UNUTAR SEBE
U svojim istupima oštro kritikujete i ponašanje Katoličke crkve u različitim situacijama. Koliko je uopće pojedinac unutar vjerske zajednice (ne)ograničen kad je riječ o medijskim istupima?
Smatram kako društveno angažirani intelektualac ne može biti vjerodostojan ako ukazuje samo na loše pojave kod drugih, a idealizira stanje unutar vlastite grupe. Sve naše vjerske zajednice imaju velikih problema s prihvaćanjem slobode, što je uostalom pokazala duga povijest svih religija, gdje se redovno kažnjavalo neistomišljenike.
U franjevačkom redu postoji određeni stupanj demokracije, gdje pojedinci nastupaju u svoje vlastito ime i iznose svoje osobne stavove o raznim pitanjima, bez potrebe da za to traže dopuštenje svojih nadređenih. Iako znam da se neki moji poglavari nisu slagali i ne slažu s određenim stavovima koje iznosim, treba reći kako mi nijedan od njih nije zbog toga pravio probleme.
Kod nas se s pravom naglašava potreba međuvjerskog dijaloga. Smatram kako je jednako važno razvijanje unutarvjerskog dijaloga, među ljudima iste vjerske zajednice, jer nam i takvog dijaloga itekako fali. Vrijeme je da prihvatimo činjenicu kako možemo imati oprečne stavove o različitim pitanjima i da se zbog toga nitko ne treba osjećati ugroženim u svojoj veličini, niti koristiti svoj položaj kako bi zbog toga kažnjavao neistomišljenike ili ih pozivao na odgovornost.
Da li unutar Katoličke crkve postoji bilo kakav protokol koji regulira odnose katoličkih svećenika prema medijima, ili javnosti, općenito? Koliko ovakvi dokumenti sputavaju individualna mišljenja?
Koliko je meni poznato, nekakav sličan dokument ne postoji unutar Katoličke crkve, što, s druge strane,
nipošto ne znači da je tu stanje nešto bolje nego u IZ-u i drugim vjerskim zajednicama s obzirom na „nepodobne“ intelektualce. Metode su uvijek iste a razlike su samo u njihovu primjenjivanju.
Islamske teologe koji upozoravaju na štetne pojave kod muslimana-Bošnjaka se odmah besmisleno etiketira kao islamofobe i reisofobe, slabe ili nikakve Bošnjake, kao što se one franjevce koji u Katoličkoj crvi argumentirano iznose svoje zamjerke naziva „necrkvenima“ i naravno lošim Hrvatima i poziva ih se na red i na „crkvenije“ ponašanje.
Tema vašeg doktorata je Katolička crkva u BiH u doba NDH. Do kojih ste rezultata došli u svojemu istraživanju?
Taj period u povijesti Katoličke crkve u Hrvatskoji i BiH je zapravo tabu tema izložena raznim manipulacijama. Tijekom komunističkog razdoblja Katoličku crkvu se pojednostavljeno, bez pravljenja razlike među ljudima, optuživalo za sva zla koja su počinili ustaše, dok se od devedesetih godina dogodio sasvim suprotan proces: iz hrvatskih klerikalno-nacionalističkih krugova se piše uljepšana povijest ovog razdbolja, gdje se na Crkvu i na svećenike gleda isključivo kao na žrtve.
Stvari su kompliciranije i drukčije nego što se servira iz tih dviju ideoloških „kuhinja“, jer su npr. postojali klerici poput sarajevskog nadbiskupa
Ivana Šarića ili njegova svećenika
B. Brale koji su odigrali negativnu ulogu za vrijeme NDH, ali su isto tako postojali i svećenici poput
fra Josipa Markušića, fra Bone Ostojića, fra Krune Misila i drugih koji su svojim zalaganjem za ljude svih nacionalnosti i vjeroispovijesti osvjetlali obraz Crkvi u tom vremenu. Paradoks je što se danas u Crkvi one koji su najviše naštetili njezinu ugledu nastoji rehabilitirati, a one koji su joj zapravo spasili obraz se podcjenjuje i naziva slugama Titova režima, što itekako govori o stanju duha unutar Katoličke crkve.
Prošlo je dvadeset godina od uspostave višestranačja u BiH, dakle i proklamiranja potpune slobode vjeroispovijesti. Da li je Katolička crkva, ali i druge vjerske zajednice, produktivno iskoristila tu slobodu?
Smatram kako su sve vjerske zajednice zakazale jer su tako malo uradile na pomirenju među ljudima, ostajući s druge strane i dalje najbolji servis nacionalnih stranaka. Zar nije zabrinjavajuća činjenica da uz toliko deklarativnih vjernika muslimana, katolika i pravoslavaca kod nas i dalje postoji toliko mržnje, krađe i lopovluka na svim razinama. Nešto je očito „trulo u državi Danskoj“.
BOSANSKI I HERCEGOVAČKI FRANJEVCI
Rasprostranjeno je mišljenje da su franjevci Bosne Srebrene više odani ideji državnosti BiH od franjevaca Hercegovačke provincije?
Tu se radi o očitoj činjenici koju je teško osporiti. Hercegovački franjevci su se, uz časne iznimke, ponijeli kainovski prema sudbini bosanskih Hrvata i njihove redovničke subraće u Bosni. To se itekako dobro može vidjeti iz stavova i izjava najodgovornijih ljudi Hercegovačke franjevačke provincije za vrijeme rata, od provincijala fra Tomislava Pervana, preko fra Joze Zovke, fra Ante Marića, fra Šite Ćorića itd. Dio tih izjava koje su pojedini hercegovački fratri upućivali svojoj „subraći“ u Bosni može se naći u Biltenu franjevačke teologije, a sve ih je redovno i marljivo bilježio naš kroničar i profesor dr. fra Marko Karamatić.
Kao najbolji odgovor na Vaše pitanje, citirat ću ono što je napisao politički antropolog Ivo Žanić koji je rekao kako je kod bosanskih Hrvata, zahvaljući prije svega radu njihovih franjevaca, „održana tradicija o srednjovjekovnoj bosanskoj državi kao samostalnoj i ravnopravnoj naspram Hrvatske i Srbije. Dočim kod Hercegovaca te tradicije nema. Oni imaju samo svijet pripadnosti hrvatskom narodu, pa onda i hrvatskoj državi pod kojom podrazumijevaju granice Republike Hrvatske“. Neki hercegovački franjevci su imali veliki utjecaj na artikuliranje Šuškove i Tuđmanove politike prema BiH i oni će se kad-tad morati suočiti s tom činjenicom, pogotovu što i danas tu politiku smatraju ispravnom.
Kritizirali ste dosta oštro i otvoreno politiku hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i njegovo naslijeđe u odnosu na bh. Hrvate? I koji je put do prevladavanja toga naslijeđa?
Tuđmanovo nasljeđe prema bh. Hrvatima je vrlo negativno. Obilježilo je sudbinu ovog izmanipuliranog naroda i obilježit će je kroz još dugo vremena. Tuđman BiH jednostavno nije poznavao, a bosanski Hrvati su bili jeftini pijuni na njegovoj šahovskoj ploči. Oni su zapravo žrtvovani ideji hrvatske nacije ili, kako je to lucidno primijetio Ivan Lovrenović, „oni su sami sebe trebali prinijeti kao krvnu žrtvu na žrtvenik pri stvaranju države Hrvatske, makar i po cijenu svojega nestanka iz Bosne, i još su to imali ushićeno prihvatiti kao vrhovni izraz vlastitoga interesa!“. Put prema katarzi je, za početak, vraćanje ovdašnjih Hrvata Bosni (I. Bubalo), tj. samima sebi.
NEMA FRA ŠITO PROBLEM SA MNOM NEGO SA SVOJOM MRŽNJOM PREMA SVEMU I SVIMA KOJIMA JE BIH JEDINA DOMOVINA
Upravo je za Vas, zato što ste kritizirali Tuđmana i Šuška, fra Šito Ćorić u jednom intervjuu nedavno rekao kako imate „samoubilačku crtu“?
Pročitao sam neki dan taj tekst. Moram priznati da sam se dobro nasmijao dok sam ga čitao. Kao i svaki čovjek, imam u sebi razne nagone, ali sve do ove „psihijatrijske“ analize od „stručnog lica“ nisam znao da imam i samoubilačkih crta i nagona. Intervju je više nego zanimljiv iz više razloga: „novinar“ koji ga je vodio je u svojoj silnoj „hrabrosti“ naravno anoniman, uz to „vrlo pismen“, a nikada do sada nisam čitao intervju u kojemu su pitanja kudikamo duža od odgovora i gdje „vrli pitac“ tako očito navodi sugovornika da dadne odgovore kakve on očekuje.
Posebno je zanimljivo inzistiranje na terminu „dajidža“ kojega „novinar“ učestalo koristi misleći da bih se ja zbog njega trebao uvrijediti. Tu je i više puta ponovljena laž, plasirana nažalost iz samog vrha naše Crkve, kako sam za vrijeme rata studirao u inozemstvu - u Rimu, a na taj studij sam zapravo otišao 6 godina od završetka rata, točnije ujesen 2001., u tijeku „najžešćih ratnih sukoba“.
Ja inače ne friziram svoju biografiju kako to redovno čini fra Šito Ćorić koji iz samo njemu znanih razloga krije podatak da je na našoj Franjevačkoj teologiji završio 5 semestara svoga filozofsko-teološkog studija, jer smatra da bi ga to valjda zbog nečega trebalo kompromitirati. Umjesto toga, fra Šito, kako je to naveo u jednom intervjuu „Nacionalu“, govori kako je započeo studij filozofije na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (!). Franjevačku teologiju nije mogao nikako i nigdje prevaliti preko usta kao što inače teško nalazi ijednu pozitivnu riječ o bosanskim fratrima.
Fra Šito, koji se skupa s njegovim „novinarom“ uvelike sablažnjava nad činjenicom što sam se usudio kardinalu Puljiću odgovoriti na netočno izneseni podatak o mom studiju i boravku u Rimu, ne tako davno je u „Nacionalu“ (28. 5. 1997.) prigovorio samom papi što nije došao u Hercegovinu, održavši usput lekciju bh. biskupima što su papu doveli u Sarajevo, „pravoslavcima i muslimanima, u kojem živi tek nebitan broj Hrvata“ umjesto da su ga doveli u „Hercegovinu - Hrvatima katolicima“. Tada je fra Šito, koji se inače voli hvaliti svojim ekumenskim radom, rekao: „Šteta što papa nije posjetio i Hrvate katolike u BiH (...).
Bio je to ekumenski posjet muslimanima i pravoslavcima, a ne posjet katolicima u BiH“. Fra Šiti Ćoriću sarajevski i bosanski Hrvati nisu ni tada a ni sada očito mnogo značili kao ni 50.000 okupljenih ljudi na Koševu koji su radosno dočekali Ivana Pavla II. To je onaj
kontinuitet politike mržnje prema Sarajevu i svemu bosanskome, kontinuitet podcjenjivanja hrvatstva bosanskih Hrvata, jer „zna se“ gdje žive pravi Hrvati. Znatan dio tih svećenika - „misionara“ po zapadnim zemljama, kao i onih po Hrvatskoj i Hercegovini, i danas govore našim izbjeglicama da se ne vraćaju u Bosnu, jer tamo nema (su)života s Bošnjacima i Srbima.
fra Petar Jeleč, biografija
DOKTORSKA TEZA ODBRANJENA U RIMU: KATOLIČKA CRKVA U DOBA NDH
Fra Petar Jeleč rođen je 26. siječnja 1974. godine u Foči kod Doboja. Završio je Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom i filozofsko-teološki studij na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.
Godinu novicijata proveo je u Monopoliju, gdje je položio i prve redovničke zavjete. Svečane zavjete položio je 1998. u Fojnici, a za svećenika je zaređen 29. lipnja 2000. u Sarajevu. Nakon godine provedene u Tolisi, ujesen je 2001. godine poslat u Rim na postdiplomski studij iz povijesti gdje je 3. listopada 2003. magistrirao s temom "Uspostava apostolskog vikarijata i ličnost fra Marijana Šunjića”.
Na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu 15. 11. 2006. obranio je doktorsku tezu
"Katolička Crkva u BiH i Nezavisna Država Hrvatska (1941.-1945.)". Od 2007. je redovni profesor povijesti na Franjevačkom filozofsko-teološkom fakultetu u Sarajevu.
