#1 Vjeronauk u skolama
Posted: 29/08/2010 02:15
Mozda je vec zapoceta tema ovakvog tipa... a mozda i ne.
Uglavnom...
Uvijek me strasno zivcirao taj predmet. Imala sam pravu averziju i prema predmetnom profesoru, ne samo prema predmetu. Katolicke sam vjeroispovijesti. Dal' sam vjernik ili ne... diskutabilno. Na kraju krajeva, zar je i bitno. Osobna stvar.
Iritirao me predmet jos u osnovnoj skoli, kao klinku. Srednjoskolski dani su bili prava nocna mora kad je u pitanju vjeronauk. Svecenik u osnovnoj, casna sestra u srednjoj... sve neki ekstremisti do zla Boga. Zar moje prisustvo nedjeljnoj misi treba biti ocjenjeno?
Hocu li otici u crkvu ili ne, ne treba biti i NIJE njegova briga. I ne treba mi davati minuse u dnevik. Otkud mu pravo?!
Casna sestra u srednjoj skoli je zahtjevala da (citiram) stupimo u duhovnu vezu s Bogom. Bilo nas je 30 u razredu, od toga 6 cura... sve i da je moguce uciniti to sto je htjela, pricamo o razredu gdje su djecaci bili napaljeni 24/7.
Enivejz... obožavala je pisati jedinice u rubriku po imenu ''kultura komuniciranja'' pogotovo meni. Valjda sam joj bila strasno draga, obzirom da nisam uopce komunicirala s njom. Osim kad sam redar, pa moram prijaviti nenazocne persone. Profe mi se smijale... puna petica ko brod, a vjeronauk kec pa kec. Zanimljivo bilo ljudima valjda, sta ja znam
Raspisah se ja pravo... a sta cu, fale mi moji forumaski dani
Elem... Smatram da vjeronauk nikako ne bi trebao biti regularni predmet u skolama. Ako je religija jedno, a vjera sasvim drugo, nesto privatno , onda za Boga miloga, razdijelimo ta dva pojma. Krvila sam se s profom politike kad je rekao da se neke tamo godine crkva odijelila od politike. Odnosno, bolje receno, da se religija (svaka) prestala mijesati u drzavne poslove... I nakon sto sam mu uputila pitanje zasto imamo vjeronauk u skolama ako je ta njegova konstatacija tocna, poslao me vani
cccc
Jedino mi se svidja, u pojedinim skolama, sto imaju predmet po imenu kultura religija... i uce o svim religijama. Obiljezja, rituale, svasta nesto. Dakle, nema onog surovog otupljivanja djece ''vako ti je-nako ti je''.
Znaju ponesto o budizmu, pravoslavlju, islamu... A ne ovako kao vecina, da nemaju pojma o obicajima ljudi s kojima se svakodnevno susrecu, zive, rade.
Vjera je nesto posebno za svakog individualca. Nesto njegovo, samo njegovo. Privatno. Ja mogu vjerovati u bilo sto. I samim tim sam vjernik. Otkud nekome pravo da mi sudi jesam li ili ne? Ako vec daju vjeronauk kao predmet, onda trebaju omoguciti djeci izbor. Ili vjeronauk, ili etika. Ili, jednostavno, uvidjeti da li je osoba koja treba predavati taj predmet iole normalna i pogodna za rad s djecom. U mojoj skoli to nije bilo tako. Vjeronauk i kapak. Taj predmet sam dozivljavala kao... ne znam s cim to mogu uporediti. Bio mi je zivi teror prisustvovati na tim satima cisto zato sto mi je netko namecao nesto, i uporno me uvjeravao u nesto, ispravljao. Zivo bice sam, i imam pravo odlucivati u sto cu vjerovati, i kako cu zivjeti. Rodila sam se u katolickoj obitelji... to mi je predodredjeno. A kako cu ja tu vjeru tumaciti, to je samo moj problem i moja stvar. Nikoga se drugog ne tice.
I zaista me mucilo sto sam prisiljena uciti i odgovarati taj predmet onako kako su to svecenici/casne zeljele,a ne onako kako sam ja taj predmet shvatala i dozivljavala.
Vjeronauk je stvar kucnog odgoja. Za to imas svoju obitelj, crkvu/dzamiju/sinagogu i sve ostalo... i po meni, nikako se ne bi trebao naci kao predmet u jednoj obrazovnoj ustanovi. Predmet kao sto je kultura religija je nesto sasvim drugo, i to podrzavam.
Uglavnom...
Uvijek me strasno zivcirao taj predmet. Imala sam pravu averziju i prema predmetnom profesoru, ne samo prema predmetu. Katolicke sam vjeroispovijesti. Dal' sam vjernik ili ne... diskutabilno. Na kraju krajeva, zar je i bitno. Osobna stvar.
Iritirao me predmet jos u osnovnoj skoli, kao klinku. Srednjoskolski dani su bili prava nocna mora kad je u pitanju vjeronauk. Svecenik u osnovnoj, casna sestra u srednjoj... sve neki ekstremisti do zla Boga. Zar moje prisustvo nedjeljnoj misi treba biti ocjenjeno?
Casna sestra u srednjoj skoli je zahtjevala da (citiram) stupimo u duhovnu vezu s Bogom. Bilo nas je 30 u razredu, od toga 6 cura... sve i da je moguce uciniti to sto je htjela, pricamo o razredu gdje su djecaci bili napaljeni 24/7.
Enivejz... obožavala je pisati jedinice u rubriku po imenu ''kultura komuniciranja'' pogotovo meni. Valjda sam joj bila strasno draga, obzirom da nisam uopce komunicirala s njom. Osim kad sam redar, pa moram prijaviti nenazocne persone. Profe mi se smijale... puna petica ko brod, a vjeronauk kec pa kec. Zanimljivo bilo ljudima valjda, sta ja znam
Raspisah se ja pravo... a sta cu, fale mi moji forumaski dani
Elem... Smatram da vjeronauk nikako ne bi trebao biti regularni predmet u skolama. Ako je religija jedno, a vjera sasvim drugo, nesto privatno , onda za Boga miloga, razdijelimo ta dva pojma. Krvila sam se s profom politike kad je rekao da se neke tamo godine crkva odijelila od politike. Odnosno, bolje receno, da se religija (svaka) prestala mijesati u drzavne poslove... I nakon sto sam mu uputila pitanje zasto imamo vjeronauk u skolama ako je ta njegova konstatacija tocna, poslao me vani
Jedino mi se svidja, u pojedinim skolama, sto imaju predmet po imenu kultura religija... i uce o svim religijama. Obiljezja, rituale, svasta nesto. Dakle, nema onog surovog otupljivanja djece ''vako ti je-nako ti je''.
Znaju ponesto o budizmu, pravoslavlju, islamu... A ne ovako kao vecina, da nemaju pojma o obicajima ljudi s kojima se svakodnevno susrecu, zive, rade.
Vjera je nesto posebno za svakog individualca. Nesto njegovo, samo njegovo. Privatno. Ja mogu vjerovati u bilo sto. I samim tim sam vjernik. Otkud nekome pravo da mi sudi jesam li ili ne? Ako vec daju vjeronauk kao predmet, onda trebaju omoguciti djeci izbor. Ili vjeronauk, ili etika. Ili, jednostavno, uvidjeti da li je osoba koja treba predavati taj predmet iole normalna i pogodna za rad s djecom. U mojoj skoli to nije bilo tako. Vjeronauk i kapak. Taj predmet sam dozivljavala kao... ne znam s cim to mogu uporediti. Bio mi je zivi teror prisustvovati na tim satima cisto zato sto mi je netko namecao nesto, i uporno me uvjeravao u nesto, ispravljao. Zivo bice sam, i imam pravo odlucivati u sto cu vjerovati, i kako cu zivjeti. Rodila sam se u katolickoj obitelji... to mi je predodredjeno. A kako cu ja tu vjeru tumaciti, to je samo moj problem i moja stvar. Nikoga se drugog ne tice.
I zaista me mucilo sto sam prisiljena uciti i odgovarati taj predmet onako kako su to svecenici/casne zeljele,a ne onako kako sam ja taj predmet shvatala i dozivljavala.
Vjeronauk je stvar kucnog odgoja. Za to imas svoju obitelj, crkvu/dzamiju/sinagogu i sve ostalo... i po meni, nikako se ne bi trebao naci kao predmet u jednoj obrazovnoj ustanovi. Predmet kao sto je kultura religija je nesto sasvim drugo, i to podrzavam.