Predrag Matvejević ide u zatvor

[homar]

Otvorih ovu temu, ne vidim da je neko u BiH podigao glas protiv nacionalista, fašista i šljama na prostorima bivše SFRJ. Ostaci autoritarne prošlosti još bistvuju u lijepoj našoj Hrvatskoj, koja se hvali da je na domaku EU. Šta je sa glasom naših intelektualaca, ukoliko ih imamo, šta je sa glasom naše javnost, ukoliko je imamo. Na drugoj strani intelektualci iz Evrope i cijelog svijeta podižu svoj glas. Nisam mogao odšutjeti ovu nepravdu i ponižavanje ljudskog uma i humanosti. Pozivam naše forumaše da podignu svoj glas.

Tekst sa našeg portala:

Apel evropskih intelektualaca protiv zatvaranja Predraga Matvejevića
Francuski filozof i pisac Bernard-Henry Levy u subotu je, ispred desetak uglednih evropskih intelektulaca, pozvao hrvatske vlasti da ne upućuju na izdržavanje zatvorske kazne profesora i književnika Predraga Matvejevića zbog "verbalnog delikta", u članku koji je, među ostalima, objavljen u pariškom Le Mondeu i u SAD-u na liberalnom portalu vijesti The Huffington Post.
Predrag Matvejević
Predrag Matvejević
"Predrag Matvejević ne mora ići u zatvor!", apelira Levy u naslovu članka, ističući da "jednom od velikih europskih intelektualaca trenutačno prijeti zatvaranje u njegovoj zemlji, Hrvatskoj, zbog delikta mišljenja".

"Može li to biti Evropa? Je li evropski genij pao tako nisko da mi jednostavno prihvatamo taj predstojeći skandal, bez ikakve reakcije?", pita se autor.

U srijedu, 28. jula, u dobi od 78 godina, Matvejević će možda provesti svoju prvu noć u zatvoru, što je jedinstvena sudbina za univerzitetskog profesora koji je prije predavao na Sorboni, i čiji je jedini zločin da je otvoreno izrazio svoje jasno mišljenje, navodi Levy.

Francuski filozof u članku iznosi hronologiju predmeta u kojem je Matvejević, po tužbi bosanskohercegovačkog književnika Mile Pešorde, zbog klevete osuđen na pet mjeseci zatvora, dvije godine uvjetno, na Općinskom sudu u Zagrebu 2. novembra 2005.

Povod sudskom procesu i presudi bio je Matvejevićev članak u Jutarnjem listu od 10. novembra 2001., pod naslovom "Naši talibani", nastao nakon posjete Sarajevu. U njemu je zahtijevao "sud stroži od Haaškoga tribunala" za Milu Pešordu, Ivana Aralicu, Momu Kapora i još neke pisce, optužujući Pešordu kao "odgovornoga za zločine u BiH", "kvislinškog pisca", "kolaboranta fašizma" i "sarajevskoga talibana".

Presudu Matvejeviću osudili su Hrvatsko novinarsko društvo i Reporteri bez granica, te tadašnji hrvatski premijer Ivo Sanader. Osuđeni Matvejević odbio je uložiti žalbu i za medije je izjavio da ne priznaje ni sud ni presudu. U svibnju ove godine Vrhovni sud RH odbio je zahtjev državnoga odvjetnika Mladena Bajića da poništi pravomoćnu presudu i potvrdio joj zakonitost.

Međunarodna štampa, posebno francuska, engleska i talijanska, od prve je presude uzela u zaštitu profesora Matvejevića, specijalistu za komparativnu književnost i čovjeka hrabrih političkih uvjerenja, navodi Levy.

On ističe da je Matvejević u Hrvatskoj 1991. bio izložen uvredama i klevetama svih vrsta, uključujući i hice iz vatrenog oružja ispaljene u njegov pretinac na Filozofskom fakultetu, te da je prisiljen na egzil koji ga je odveo u Pariz, Rim, a zatim u Trst.

Levy u članku kaže kako se Matvejević, tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji i nakon njih, borio protiv nacionalizma, ekstremizma i tvrdolinijaša na svim stranama, zagovarajući bratstvo i mir na Mediteranu u svojim radovima, od kojih je najpoznatiji "Mediteranski brevijar", preveden na više od dvadeset jezika.

"Kakva čudna sudbina za taj enciklopedijski, poliglotski um! Kakav skandal za tog hrvatskog Georgea Steinera...Kako jedinstvena sudbina za tog impresivnog evropskog intelektualca čiji su prvi objavljeni radovi nadahnuli Jean Paul Sartrea i mnoge druge!", naglašava Levy u energičnom zalaganju za Matvejevića.

Činjenicu da se Hrvatska, koja uskoro ulazi u članstvo Evropske unije, nalazi pred skandaloznim zatvaranjem jednog od svojih vodećih intelektualaca, Levy pripisuje "hrvatskim ostacima autoritarne prošlosti Jugoslavije", pitajući se mogu li se oni "razgraditi" u Evropi.

"U međuvremenu, dok tražimo odgovor na ta pitanja, 28. jula, Predrag Matvejević spavat će u zatvoru", zaključuje Bernard-Henry Levy.

Njegov članak, među ostalima, supotpisuju talijanski pisac i filozof Umberto Eco, francuski filozof Michael Foessel, talijanski pisac Claudio Magris, indijsko-britanski pisac Salman Rushdie, njemački filozof Peter Sloterdijk i drugi.

[shuriken]

a sta da mi pricamo kad je sve jasno kao bumbar na pecenom jajetu

hrvatski kulturni i medijski i politicki sljam (osim usual suspects koji i tako po nicemu nisu pripadnici te grupe)
se usutio i ne komentira odluku hrvatske pseudopravne drzave
i time potvrdjuje svaku rijec i zarez Predraga Matvejevica, BHLa, Umerta Ecca, Salmana Rushdija i ostalih

bruka i sramota, zasluzena

[homar]

Kroz odnos do Predraga Matvejevića želi se reći da su osnovna pravila ponašanja ispisana od strane kapitala, da nam mudraci nisu potrebni, da je Balkan jedna velika kaljuža u kojoj se nakotilo puno krokodila. Predrag Matvejević je velika gromada, njegov odlazak u tamnicu zasjenjuje ljudki um, nagrađuje zločince, fašiste i ostalu gamad koja se namnožila posljednjih 20 godina.

[zlatiborka]

a sta da mi pricamo kad je sve jasno kao bumbar na pecenom jajetu

hrvatski kulturni i medijski i politicki sljam (osim usual suspects koji i tako po nicemu nisu pripadnici te grupe)
se usutio i ne komentira odluku hrvatske pseudopravne drzave
i time potvrdjuje svaku rijec i zarez Predraga Matvejevica, BHLa, Umerta Ecca, Salmana Rushdija i ostalih

bruka i sramota, zasluzena

Kroz odnos do Predraga Matvejevića želi se reći da su osnovna pravila ponašanja ispisana od strane kapitala, da nam mudraci nisu potrebni, da je Balkan jedna velika kaljuža u kojoj se nakotilo puno krokodila. Predrag Matvejević je velika gromada, njegov odlazak u tamnicu zasjenjuje ljudki um, nagrađuje zločince, fašiste i ostalu gamad koja se namnožila posljednjih 20 godina.

Cuj Pesorda ga tuzio za klevetu, k'o biva Matvejevic ga je uvrijedio i nanio mu tesku dusevnu bol.....

Taj je Pesorda jedna ustasoidna gnjida, napaljeni hrvatsko-katolicki nacionalista, jedan od zadrti hercegovacki kvazi-knjizevnik, mrzitelj svega sto nije hrvatsko i katolicko......

[sheilak]

To je sramota prije svega za Hrvate i nije mi jasno zasto hrvatska javnost nije reagirala u jednakoj mjeri (a trebalo bi puno, puno jace) kao na mafijaske malverzacije u Varšavskoj.

Zasto je gospodin Matvejevic uopste osudjen? Zasto je jedna takva sramna tuzba protiv njega uopste prihvacena?
Zato jer se iza nasminkanog lica Hrvatske skriva jednaka ruzna faca klero-fasizma koja svoje bolesne pipke zavlaci duboko u bosansko bice i ispreplice ih sa bratskim im Dodikovim rezimom. Cast naravno izuzecima, ali oni su, na zalost, nemocni naspram svemoguceg kriminalnog miljea.

Naravno, mi iz Bosne nemamo sta govoriti jer kod nas je situacija x puta gora, s tim da mi nemamo nikakve iluzije po pitanju naseg ugleda u svijetu niti se nastojimo predstaviti normalnom drzavom. Mi znamo ko smo i sta smo i ko nam sudbinu kroji. Hrvatska se nasuprot tome svim silama trudi odbaciti imidz balkanske rupetine kojom je postala zahvaljujuci Tudjmanovoj politici i njegovim nasljednicima.

I onda ovako nesto! Samo jer je jedan normalan covjek rekao istinu!

Neodoljivo me ovo podsjeca na atmosferu po dolasku Hitlera na vlast, kada je Njemacka lafo bila normalna drzava, a u biti vec čedo najtezeg kriminala pod maskom nacionalizma.

Steta za Hrvatsku, velika steta.

[Toto]

ZNA SE zasto Predrag Matvejevic ide u zatvor a Branimir Glavas i Ante Jelavic hodaju slobodni.

[uvjek dobar gost]

Šta je sa glasom naših intelektualaca, ukoliko ih imamo, šta je sa glasom naše javnost, ukoliko je imamo.

Ja bih odgovorio na ovaj dio pitanja.... Ne mi nemamo intelektualaca u pravom smislu te riječi ili ih imamo toliko da su kao takvi beznačajni i njihov uticaj je nebitan kako na populaciju tako i na medije il na bilo šta drugo. Sada što je to tako, kako smo to i zašto toliko pali ... ne bih sada da kvarim temu.

Zaista je sramotno da se tolikom čovijeku... prijeti na takav način... sramotno je ali štaš... vrijeme je donijelo lake note, mi se smijali Ekremu, bilo nam čudno što Lepa Lukić okuplja onolike mase ili što je Bora Č skrenou u desno..... sve u svemu Kerime piši sranje....

[Pera Trta]

Šta je sa glasom naših intelektualaca, ukoliko ih imamo, šta je sa glasom naše javnost, ukoliko je imamo.

Ja bih odgovorio na ovaj dio pitanja.... Ne mi nemamo intelektualaca u pravom smislu te riječi ili ih imamo toliko da su kao takvi beznačajni i njihov uticaj je nebitan kako na populaciju tako i na medije il na bilo šta drugo. Sada što je to tako, kako smo to i zašto toliko pali ... ne bih sada da kvarim temu.

Zaista je sramotno da se tolikom čovijeku... prijeti na takav način... sramotno je ali štaš... vrijeme je donijelo lake note, mi se smijali Ekremu, bilo nam čudno što Lepa Lukić okuplja onolike mase ili što je Bora Č skrenou u desno..... sve u svemu Kerime piši sranje....

Svrsishodnije pitanje: šta je sa HRVATSKIM intelektualcima?
Znam ja šta je, 95% njih su desničari, manji ili veći.
Npr, onaj Nino Raspudić, nad kojim su naši mediji balili u ekstazi i koristili ekstra količinu vazelina dok je otvarao spomenik Bruce Lee-u u Mostaru. Tad je bio cool, urban, normalan, europejac i šta sve ne.
Prošle godine smo u njegovim nastupima povodom ubistva Vedrana Puljića vidjeli ko je zapravo i kakav je.
E, takvi su većina njihovih europljana i intelektualaca.

[uvjek dobar gost]

Šta je sa glasom naših intelektualaca, ukoliko ih imamo, šta je sa glasom naše javnost, ukoliko je imamo.

Ja bih odgovorio na ovaj dio pitanja.... Ne mi nemamo intelektualaca u pravom smislu te riječi ili ih imamo toliko da su kao takvi beznačajni i njihov uticaj je nebitan kako na populaciju tako i na medije il na bilo šta drugo. Sada što je to tako, kako smo to i zašto toliko pali ... ne bih sada da kvarim temu.

Zaista je sramotno da se tolikom čovijeku... prijeti na takav način... sramotno je ali štaš... vrijeme je donijelo lake note, mi se smijali Ekremu, bilo nam čudno što Lepa Lukić okuplja onolike mase ili što je Bora Č skrenou u desno..... sve u svemu Kerime piši sranje....

Svrsishodnije pitanje: šta je sa HRVATSKIM intelektualcima?
Znam ja šta je, 95% njih su desničari, manji ili veći.
Npr, onaj Nino Raspudić, nad kojim su naši mediji balili u ekstazi i koristili ekstra količinu vazelina dok je otvarao spomenik Bruce Lee-u u Mostaru. Tad je bio cool, urban, normalan, europejac i šta sve ne.
Prošle godine smo u njegovim nastupima povodom ubistva Vedrana Puljića vidjeli ko je zapravo i kakav je.
E, takvi su većina njihovih europljana i intelektualaca.

NJihovi su možda desničari, u stvari većina i jeste, no mi ih nemamo !

"Naši" nepostojeći intelektualci se okreću kako vjetar puše... mahom nemaju svoj stav već se ravnaju prema dnevno-političkoj situaciji... Izet sarajlić je bio intelektualac.. bio je a sad nema ni ulicu.... mi ne volimo one koji postavljaju pitanja, koji kritički rasuđuju... mi volimo one što uče od korica do korica i ne suprotstavljaju se u bilo kom pogledu.... e to su naši intelektualci....

Ne zaboravimo ovo još i ja odoh... Povod sudskom procesu i presudi bio je Matvejevićev članak u Jutarnjem listu od 10. studenoga 2001., pod naslovom "Naši talibani", nastao nakon posjeta Sarajevu. U njemu je zahtijevao "sud stroži od Haaškoga tribunala" za Milu Pešordu, Ivana Aralicu, Momu Kapora i još neke pisce, optužujući Pešordu kao "odgovornoga za zločine u BiH", "kvislinškog pisca", "kolaboranta fašizma" i "sarajevskoga talibana".... zašto bi ga u Hrvatskoj neko branio.... kad kao uvodnu premisu rekli smo da dominiraju "dešno" orjantisani "intelektualci u Hrvatskoj"...?!?!?!?!

A mi ko mi šutimo li šutimo.... možda Matvejević i nije naš..... jer i mi smo otišli u desno... .

Došlo je vrijeme kad se fašiste ne smije nazivati fašistima, a sve pod geslom demokratije.... meni su jasni "potomci Šuška" i "nasljednici Radovana", jasni su mi i separatisti u redovima "Bošnjaka" no nismo mi jasni više "mi".... kome šutimo i čemu podilazimo... lik je jasan već odavno.... ideopoklonstvo.. ima svoju cijenu mi je plaćamo bez treptaja.. spremni smo i djecu svoju priložiti na totem... samo da se ne bi zamjerili nikome !

Ima ona nova narodna... mole se pametni da više ne popuštaju !

[Banksy]

Svrsishodnije pitanje:
šta je sa HRVATSKIM intelektualcima?
Znam ja šta je, 95% njih su desničari, manji ili veći.
Npr, onaj Nino Raspudić, nad kojim su naši mediji balili u ekstazi i koristili ekstra količinu vazelina dok je otvarao spomenik Bruce Lee-u u Mostaru. Tad je bio cool, urban, normalan, europejac i šta sve ne.
Prošle godine smo u njegovim nastupima povodom ubistva Vedrana Puljića vidjeli ko je zapravo i kakav je.
E, takvi su većina njihovih europljana i intelektualaca .

NJihovi su možda desničari, u stvari većina i jeste, no mi ih nemamo !

mada glupost zaslužuje crvenu, može i plavom

[uvjek dobar gost]

Koristim priliku da citiram cijeli text...

Naši talibani
Predrag MATVEJEVIĆ

Krajem ljeta i početkom jeseni 2001. godine dva puta sam bio u Bosni i Hercegovini. Dugo su padale kiše u septembru. U oktobru je bilo vedro i toplo. S ekipom francusko-njemačke televizijske mreže "Arte", koja je pripremala emisiju o Balkanu, bio sam najprije u Mostaru. Dva tjedna kasnije, došao sam još jednom u Sarajevo, gdje je francuski "Centar André Malraux" upriličio susret evropskih pisaca. Mi sami malo što možemo organizirati - osiromašili smo, zavadili se, razišli. U mome dnevniku prepliću se i sjedinjuju dojmovi s oba putovanja.

Prvi sam put doplovio morem od Ancone do Splita, pa produžio kopnom, dolinom Neretve, do Mostara. Drugi sam put, preko Beča, došao u Sarajevo, te otud, zajedno sa stotinjak pisaca i novinara, ponovo krenuo prema Mostaru. Išli smo vlakom koji, nakon posljednjega rata, rijetko vozi tom prugom. Nekad su tuda svakodnevno prolazili putnički i teretni vagoni. Kao mladi student, radio sam na izgradnji željezničke dionice između Konjica i Jablanice. Bio sam na "omladinskoj akciji" kraj Ostrošca - dizali smo se rano, odlazili na rad prije velikih vrućina, kupali se poslije podneva u rukavcima Neretve. Sjećam se neobičnih boja u zoru, bjeline kamena koji izranja iz noći, žbunja ovlažena rosom, bistre rijeke, njezinih obala, stijena, virova. Ohrabrivalo nas je sunce što se dizalo, svjetlo koje se širilo: "Izgradit ćemo zemlju ljepšu nego što je bila", maštali smo. Mnogi su od nas vjerovali u svoju maštu, i ja među inim. Zavidio sam jačima od sebe koji su bili kadri raditi više i bolje: ta je pruga spajala Bosnu s Hercegovinom.

Na sarajevskoj stanici, koja je nedavno bila srušena i sad je uglavnom obnovljena, ukrcali smo se jednog jesenskog dana u "vlak bez voznog reda" (tako se zvao stari film o našim zemljacima koji su nakon Drugog svjetskog rata odlazili iz siromašnog dijela zemlje u bogatiji, s juga prema sjeveru). Obuzela me nelagoda, sve je unaokolo podsjećalo na nedavne događaje. Na putu me trenutačno popuštala, zatim se opet vraćala.

Mostar je još prepolovljen, premda se sad lakše prelazi s jedne strane, na kojoj su većina Hrvati i katolici, na drugu, na koju su protjerani građani muslimanskoga porijekla. Rijeka teče po sredini, ali granica ne slijedi njezin tok. Inozemna je pomoć obnovila nekoliko mostova. Stari most, simbol grada, sav je još u ruševinama. Vidjeli smo ga najprije noću, po kiši, osvijetljena žmirkavim lampama. Zamijenio ga je zapravo drveni prijelaz, nalik na brvno bačeno preko golemog potoka. Kule sa strane, u mraku, izgledaju kao sablasti u nekoj priči koja nije dovršena. Oko njih su ćepenci zanatlija, tkalja, zlatara. Taj je dio grada, koji se zove "Kujundžiluk", mjestimice obnovljen. "Tko je sve ovo srušio", pitaju me članovi televizijske ekipe koja snima sve što stigne: oblake nad gradom, izmaglice u dolini, pljuskove što nas prate. To su učinili hrvatski ekstremisti - naglašavam riječ "ekstremisti", kako ih ne bi poistovjetili sa svim Hrvatima.

Sutradan se nebo razvedrilo. Opet smo došli na mjesto na kojem je nekoć stajao poznati Stari most. Prizor je sada drukčiji, ali ne i ljepši. Kameniti potpornji sa strana popuštaju, u dno rijeke utiskuje se betonska masa da bi se dobio čvrst oslonac za gradnju. U obližnjoj kavani, koja je nekad bila sva raspjevana od sevdaha, malo tko još navraća na "tursku kahvu". Šum rijeke razbija gotovo grobnu tišinu. Prilazi nam čovjek srednje dobi, nervozan i uznemiren. Moli strance da nađu nekakva posla za nj, kaže da zna jezike, vodit će ih po gradu, sve će im pokazati. Uporan je. Jedan prijatelj mu dade dvije-tri njemačke marke. Otišao je, nije tražio više.

Krenusmo da vidimo džamije u susjedstvu. Neke su na početku počeli rušiti "Srbi", a dokusurili ih "Hrvati" (stavljam ponekad navodnike kad govorim o nacionalistima ili fašistima, a ne o narodu koji s njima ne poistovjećujem). Ni jedna muslimanska bogomolja nije ostala čitava. Obnavljaju se - može se uočiti koji je dio minareta od starog kamena, tamnijega, a koji dodan od novog, mlađega. Pomoć je pristigla iz islamskih zemalja. Neke su od njih uvjetovale svoj prilog ustupcima: primjećujem stanovite običaje kakvih kod ovdašnjih muslimana prije nije bilo. Stari most nije spajao samo dvije obale grada Mostara - bio je veza između Istoka i Zapada. Susrećem prijatelje iz djetinjstva, Emira, Ibru, Fatimu, "ponižene i uvrijeđene". Nitko od nas nije mogao ni zamisliti nešto slično ovom što se dogodilo. Lukavi su bili oni koji su sve to izveli, potcijenili smo njihove sposobnosti.

Strahotne su dojmove ponijeli oni koji sa mnom prođoše bivšim Bulevarom Revolucije i ulicom koja nosi ime najvećeg pjesnika ovoga kraja - Alekse Šantića. Tu je bio i ostao stari zatvor nazvan "čelovina": "U njoj ima na stotine soba/ svaka soba za jednoga roba", to su riječi tužaljke. Prolaznik koji me prepoznao reče mi da je to sada "jedina zajednička ustanova koja još stvarno djeluje u gradu". Granica je obilježena šutnjom i nepovjerenjem. Presijeca je "prva linija" na kojoj se vodila suluda bitka. Na zidovima koji se nisu survali vidi se bezbroj rupa od kuršuma: pucalo se bjesomučno, s osvetničkim jarom, u želji da se što više uništi. Na Bulevaru je i kuća u kojoj sam proveo djetinjstvo, a moji roditelji starost. Ostala je bez krova i poda. Kroz razvalinu koja je nekad bila prozor izbila je duga grana zove, u našem kraju tako nazivaju bazgu. Intervjuiraju me na tom mjestu. Stranci ne mogu ni zamisliti što sve osjećam dok odgovaram na pitanja. Ne samo stid.

Teške su štete pretrpjele bogomolje kraj kojih prolazimo. Katolička crkva Svetoga Petra i Pavla pogođena je na početku sukoba, sredinom 1992, granatama "jugoslavenske" vojske, već "etnički očišćene" i srbizirane, pomiješane s "rezervistima" pokupljenim bog zna kako iz istočne Hercegovine i Crne Gore. U toj sam se crkvi, kao dječak, molio da mi se otac vrati živ iz nacističkoga lagera u Njemačkoj. I ona je obnovljena zahvaljujući pomoći s raznih strana - iz Hrvatske i inozemstva, vjerojatno i novcem prikupljenim na hodočašćima u Međugorje. Novi zvonik je viši čak i od onog na zagrebačkoj katedrali. Nezgrapan, neskladan, ružan, postavljen je tako da po svaku cijenu nadvisi sve džamije i pokaže prednost jedne vjere nad drugom. Nad gradom, na brežuljku zvanom Hum, kraj mjesta gdje je bila mala austrijska tvrđava, dignut je golemi križ koji se vidi sa svih strana - da potvrdi nadmoć u gradu u kojem nikad prije nismo bili većina. Na jednoj strani je katolički biskup, grub, netrpeljiv, nedostojan svećeničkog poziva, na drugoj je franjevački red, koji brani svoje interese, više materijalne nego duhovne: sukobljavaju se međusobno na način koji sramoti samu vjeru. Kardinal koji stoluje u Sarajevu ne umije naći lijeka tome - i sam je izabran u prilikama u kojima je možda izgledao boljim nego što jest. Franjevci iz Bosne, iz "Bosne srebrne", neusporedivo plemenitiji i odaniji vrijednostima kršćanstva, ne mogu utjecati na svoju redovničku braću.

Pređosmo rijeku preko privremenog mosta i popesmo se obronkom do mjesta na kojem je bila, s istočne strane grada, pravoslavna crkva. Isticala se svojom gradnjom, položajem, ljepotom. Ni kamen na kamenu od nje nije ostao. Nakon što je otud potisnuta četnička vojska, hrvatski su je križari najprije tukli granatama, a zatim digli u zrak dinamitom te pretvorili u gomilu šute. ( Na posve isti način "Srbi" su u Banjaluci sravnili sa zemljom velebnu džamiju Ferhadiju i, po vrhu, od njezina kamena napravili parkiralište.) Uz polomljene crkvene dveri ostao je dio golemoga križa iskovana u željezu, bačenog na zemlju, pogaženog, zarđalog. Nije li barem Kristov križ zajednički obadvjema kršćanskim vjerama!

Povedoh oveću grupu uz strminu, prema mjestu na kojem je stara pravoslavna crkvica bila stoljećima ograđena i ukopana - Turci su dopustili da tu ostane, ali da se ne ističe. I ona je teško oštećena. Evropska uprava u gradu pomogla je da se obnovi. Dvije-tri lijepe ikone spašene su i vraćene u nevelik ikonostas. Ulazna vrata nam je otvorio tamnoput čuvar, mala rasta, iznenađen i nekako preplašen. Zapodjenuh razgovor s njim i sjetih se običaja svojih roditelja: ostaviti nešto za održanje bogomolje ma kojoj vjeri pripadala, mali milodar. Kad iziđosmo, crkvenjak mi reče da ne zna može li to primiti. "Znate, ja sam musliman. Opasno je ovdje bilo pravoslavcima čuvati crkvu. Zovem se Ređep Gaš, zovu me Ređo." Ime je, očito, muslimansko, prezime bi moglo biti i albansko. Pružih mu ruku.

Sjetih se kako sam osamdesetih godina boravio nekoliko puta na Kosovu zanoseći se iluzijom da bih mogao učiniti nešto da se poboljšaju odnosi između Srba i Albanaca u Jugoslaviji. Susreo sam tada, u manastiru Dečani, pravoslavnog monaha Justina Đukića, naočita i stasita čovjeka, rodom je bio iz Bosne. Odveo me u manastirske trezore i pokazao njihovo blago. "Kako je sve to spašeno, oče? Vojske su ovuda harale", pitao sam. "Spasili su sve to ovdašnji Albanci. Čuvali po kućama, s koljena na koljeno prenosili, kao svetinju. Govorili da im sreću donosi, rodne godine, zdravu djecu. A danas se i mi i oni razularili", reče ponizno i zašuti. Ne znam zašto me tjeskoba muslimana Ređepa u maloj mostarskoj crkvi podsjetila na širokogrudnost monaha Justina u kosovskom manastiru. U nas su takvi izuzetci rijetki. Čudimo se sami sebi kad se s njima suočimo.

Pošli smo Neretvom dalje prema jugu. Prijatelj koji nam se pridružio u Mostaru pokazao nam je mjesta gdje su bili ustaški logori namijenjeni u ovom ratu muslimanima: "Tu je heliodrom, a malo dalje su Dretelj, Gabela, Ljubuški". Još se ne zna točno koliko je muslimana na tim mjestima stradalo. Ljeto, vrućina, stiješnjenost, muka, bolesti, srdobolja, sve je to kosilo izgladnjele i oslabljene zatvorenike. "Kopali smo rovove za svoje tamničare na prvoj liniji. Ponekad nas naši ne bi prepoznali, pa su pucali i na nas". Prolazimo pokraj čuvenog Aluminijskog kombinata, koji se napokon aktivirao uz pomoć stranih ulagača. U njemu su nekad bili zaposleni radnici raznih vjera i nacionalnosti. Sad je "etnički pročišćen" i pristupačan gotovo isključivo katolicima.

Predložih da se oba kombija koja nas prate, koje je mreža "Arte" iznajmila od Hrvatske televizije, zaustave kraj manastira u Žitomislićima. Tu su 1941. godine ustaše poubijali monahe koje su zatekli, četrdesetoricu, možda i više. Kasnije je manastir obnovljen, ikone su vraćene, liturgija se održavala. U susjednom konaku nastanile su se i monahinje, koje su obrađivale nevelike, ali plodne njive i vinograde uz korito Neretve. U posljednjem ratu i manastir i konak su najprije granatirani, zatim spaljeni. Kroz napukle stropove i zidove slijeva s kiša. Podigoh ugarak, djelić nekadašnjeg prozora ili vrata, nekog okvira, tko zna čega. Gdje da ga stavim? Vratih ga nazad gdje je bio. Na dlanu mi je ostao trag od gara. Unaokolo je blato, sve zaraslo korovom, zakrčila šikara. Čemprese, srećom, nije zahvatila vatra. Ostali su tu kao nijemi svjedoci. Snimili su ih moji suputnici. Na nekadašnjem ulazu u manastirsko dvorište, na stepenici, stara je žena palila svijeću. Priđoh joj i oslovih je s "majko". Htio sam doznati jesu li spašene ikone? "Ne znam ništa o tome", odgovori prestrašeno. Porazgovarao sam s njom i pitao mogu li joj pomoći. Zaplakala je. Na kraju mi reče: "Ja sam jedna od monahinja koje su ovdje zemlju obrađivale. Nisam htjela otići, a i ne znam kamo bih. Primila me pod svoj krov dobra i čestita katolička familija, ovdje u obližnjem selu. Neka je Bog poživi." Pomislih na svoje, koji potječu iz ovoga kraja, koji su u onom ratu spašavali Srbe i Židove od jama i krematorija. Htjedoh potražiti obitelj koja je primila iznemoglu monahinju. U ovakvim prilikama nema vremena za ono što bi trebalo da bude najvažnije. Put nas je vodio dalje. Televiziji se žurilo.

Desetak kilometara južnije, niz Neretvu, nalazi se gradić Počitelj, opisan u jednom od blistavih štiva Ive Andrića: "Na kamenu u Počitelju". Tu je nekad bila turska straža, štitila je prolaz na mjestu gdje se rijeka stisnula između dva brijega, koje nadvisuje tvrđava s lijeve obale. U Počitelju bijaše lijepa džamija, velik hamam, mejtef. Gotovo svi stanovnici bili su muslimani. Ljeti bi tu "pehlivanio" Zulfikar Džumhur, zvani "Zuko", daroviti putopisac i slikar. Organizirao je u ovom gradiću susrete umjetnika iz cijeloga svijeta. Umro je, srećom, na vrijeme da sve ovo ne vidi - musliman po rođenju i Beograđanin po izboru. Mjesto je pusto, džamija razmrskana, minaret prebijen, kuće porušene. Stanovnici su se razbježali da ih ne pobiju najprije Srbi i Crnogorci pri povlačenju, zatim Hrvati koji su okrutno zagospodarili ovim krajem. Vratile se dvije-tri familije, koje nigdje nisu našle utočišta. Uđoh u kuću (još je kišilo), pozdravih žitelje, upitah ih od čega žive. "Ovuda prolaze automobili. Poneko se zaustavi da vidi sve ovo, pa kupi ljekovita bilja koje skupljamo unaokolo po brdu. Samo smo tri familije ostale ovdje među ruševinama." Zamolih staricu da mi proda malo kamilice, da nešto kupim i pomognem joj. Umotala ju je u fišek od novinskog papira, mjestimice mokrog od memla u stanu. Uzeh ga ozbiljno, kao da smo sklopili posao. Primijetih suzu na njezinu licu. Držala za ruku dječačića, vjerojatno unuka, koji je gledao oko sebe očima što su rano upoznale strah. Dadoše mi na rastanku šipak, raspuknut od zrelosti. "Sladunac je. Ponesi, nek' ti se nađe". Izišao sam držeći čvrsto u ruci fišek kamilice da se novina ne raspadne, i šipak. I meni su oči zasuzile. Moji suputnici su vjerojatno pomislili da je to od kiše.

Na ulazima u Počitelj - ajme! - dva su golema križa. Kad sam tu bio prije nekoliko godina s talijanskim prijateljima, bio je još jedan, treći, na vrhu turske kule. Rekoše mi da je kardinal naredio da se samo taj odozgo skine. Stanovnici gradića bili su, kako rekoh, muslimani. I druge vjere imaju svoje fundamentaliste, ne samo islam.

Želio sam da se snimi i čuveno bogumilsko groblje u Radimlji, kraj Stoca. Između Počitelja i Čapljine zemlja je plodna: rastu loza, smokva, šipak, bajam, naranča - sve mediteranske biljke, voćke, trave. Kiša je prestala i mirisi borovine pomiješani su s vlagom. Poznajem Stolac, u kojem mi je otac službovao nekoliko godina, kao u nekoj vrsti izgnanstva. Skladan gradić na objema stranama rječice Bregave, pod brežuljkom na kojem su ostaci srednjovjekovne kule. Središte je imalo izrazito muslimanska obilježja: džamiju, kuće sa strehama, šedrvan, "demirli pendžere", avlije optočene oblutcima. Nisam vjerovao da je Stolac toliko stradao dok ne dođosmo do mjesta gdje je bio stari dio grada. "Hrvati" su srušili sve što ima ikakvo istočnjačko obilježje, otjerali muslimanske obitelji iz stanova, mnoge i pobili. Kad su malobrojni povratnici nedavno pokušali ponovo podići džamiju, rastjerali su ih slično kao što su postupili "Srbi" u Trebinju, pogotovo u Banjaluci, prema onima koji su željeli obnoviti Ferhadiju. Moj prijatelj, profesor u Americi, reče da je ovdje učinjeno isto što i u Vukovaru: "hrvatski Vukovar".

Na ulazu u bogumilsko groblje bila je svojedobno nevelika zgrada, u kojoj su se mogle kupiti ulaznice i razglednice, knjige o bogumilima na više jezika, popiti čaj i predahnuti. Srušena je. Na jednom zidu koji još strši neki vrli vjernik napisao je: "Nećemo heretike". Podsjećam strance kako je Miroslav Krleža, kad smo nakon 1948. bili najugroženiji, isticao kako se ovdje očitovala naša prava pripadnost: "ni Bizant ni Rim, treća komponenta". Još se daju pročitati imena neznanih nam predaka: Miogost, Bolašin, Bratović. Neka su od njih napisana na staroj bosančici. Stečci su teški, a dinamit skup. Vjerojatno zato nisu ni uklonjeni niti razoreni. Ostali su na mjestu gdje stoje od davnina, kraj čempresa koji se njišu na vjetru i bdiju nad njima. U blizini nema ljudi - vidjeh samo čudaka koji nervozno hoda ovamo-onamo među kamenim gromadama govoreći sam sa sobom. Tražio sam da televizijska ekipa sve to snimi. Otišli smo otud osupnuti. To se dogodilo na kraju moga prvoga putovanja i svjedočenja za emisiju "Arte".

Na dolasku nisam primijetio, nego tek na povratku - prošli smo kraj natpisa koji pokazuju put u naselja Bobanovo i Šuškovo. Nije nikakvo čudo što su nadomak Stolca, to jest onog što se tu dogodilo. Tko su Boban i Šušak? - upitaše me suputnici? Boban je bio poslovni čovjek i član Saveza komunista pod prošlim režimom. Okrao je trgovačko poduzeće kojim je upravljao i dopao zatvora. Svoju je kaznu kasnije predočio kao žrtvu za hrvatstvo. Tako je postao poglavarom Herceg-Bosne u času kad su osnivani logori za muslimane i kad je srušen Stari most u Mostaru. Umro je pod okolnostima koje su neki poznavaoci prilika smatrali dvojbenim. Nije dospio pred sud u Haagu za ratne zločine. Šušak je, pak, bio najutjecajnija ličnost u Tuđmanovoj vlasti. Pokazao je stanovitu organizacionu sposobnost za vrijeme rata devedesetih godina, kao ministar obrane. ("On mi je najbolji ministar", govorio je Franjo.) Emigrirao je mlad u Kanadu, ostavivši za sobom nezbrinutu suprugu s tek rođenim djetetom. Dva puta sam ga vidio na televiziji kako diže ruku i pozdravlja ustaškim pozdravom - jednom u Posušju, drugi put među alkarima u Sinju. Pripisuje mu se najveća zasluga u prikupljanju novca za izbor Franje Tuđmana među našim iseljenicima u Americi. Ne zna se točno je li u toj golemoj sumi bio i dio blaga pobijenih zagrebačkih Židova, koje je odnio Ante Pavelić u Paragvaj bježeći ispred partizana, u golemim sanducima, prepunim zlatnine, o kojima svjedoči u svojim memoarima njemački namjesnik u Zagrebu, general Glaise von Horstenau. Gojku Šušku je, čini se, bila važnija moć nego probitak. Svojim je suradnicima i srodnicima ipak omogućio da se obogate na nečuven način, pljačkajući Hrvatsku. I on je umro prije Haaga. U naselja koja nose imena Bobana i Šuška ne mogu se nastaniti ni muslimani koji su ostali bez domova, ni pogotovo Srbi. Ovdje kršćanstvo, ni katoličko ni pravoslavno, ne poznaje samilost, Kristovu "ljubav prema bližnjem".

Ima li sličnih primjera? - pitaju me dalje. Teško ih je sve pobrojati. Na poljani kraj gradića Pakraca, u Lici, koja je u geografiji genocida dobila ime "Pakračka poljana", stanoviti Merčep je sa svojim pobočnicima poubijao mnogobrojne Srbe, zarobljenike iz Slavonije i okolne mještane. Tuđmanovski sudovi nisu mu sudili, a ni oni poslije Tuđmana, premda su zločin njegovi i njegove vojske svima poznati. Kraj naselja zvanog Merdak je sličan pojam obavijen crnim velom mita: "Merdački džep". I tu su masovno ubijani Srbi. U bosanskom selu Ahmići "katoličko-hrvatski" ekstremisti poubijali su Muslumane i sušili im bogomolju. Nakon operacije zvane "Oluja", kad je običan srpski živalj istjeran iz Krajine, poubijani su mnogobrojni starci i starice zajedno s gotovo svima onima koji nisu mogli ili htjeli bježati: kuće su im srušene i spaljene, a njihovo rušenje i paljenje pripisano je samim Srbima. Bio sam na tim mjestima. Vidio sam ih.

Ima još mnogo detalja u tom mozaiku koji sliči na srednjovjekovni danse macabre.

Drugo putovanje, s uzvanicima "Centra André Malraux", završilo se u Blagaju kraj Mostara, na izvoru Bune, "rječice ledene kao mraz i bistre kao suza", po zapisu drevnog hercegovačkog kroničara. Ovdje je ponovo otvorena tekija, dom derviša u koji se ulazi bez obuće. Žene tu moraju prekriti glavu maramom. Nekim čudom narod ovdje nije stradao, a samo mjesto nije rušeno. Norvežani su, u znak pomoći, napravili uzgajalište ribe. Pokazalo se unosnim - voda je svježa, čista, bogata. Desetci mojih prijatelja i iz Bosne i iz Srbije i iz raznih dijelova Istočne Evrope nemaju čime platiti skroman obrok, pastrvu koja se tu mrijesti i uzgaja, čašu bijeloga vina, hercegovačkog. Naša bijeda - ex Oriente lux!

Vratit ćemo se u Sarajevo opet "vlakom bez voznog reda". U vagonima je s nama ekipa novinara splitskog opozicijskog tjednika "Feral Tribun". Taj je list bio jedan od rijetkih u kojem sam u Tuđmanovo vrijeme mogao objavljivati u svojoj zemlji, ne skrivajući što mislim o njezinim vođama. On je osvjetlao obraz gradu koji se proslavio svojim otporom fašizmu, na koji fašistička sablast opet baca svoju sjenu. "Feralovci" su u toku vožnje izložili svoja izdanja. Zalili smo ih konjakom koji sam kupio na aerodromu i ponio drugarima u Bosnu. Darovali su mi dvije vrijedne knjige: "Pisma prijestolničkom listu" Aristida Teofanovića (meni koji sam napisao toliko uzaludnih pisama) i "Ukletog neimara" Bogdana Bogdanovića, nekadašnjeg beogradskog gradonačelnika. Oba autora žive danas u emigraciji, prvi u Amsterdamu, drugi u Beču. Susretali smo se po svijetu i sprijateljili u tuđim zemljama.

Grupa "čudnih putnika" (to je dio Baudelaireova stiha, koji je preuzeo kao naslov francuski organizator) smjestila se na povratku, zajedno s urednicima "Ferala", u vagon u kojem se "točilo". Bilo nas je odasvud. Stajali smo uz šank. Pili smo s nogu crno i bijelo, žilavku i blatinu. Počeli smo pjevati na sav glas pjesme iz raznih dijelova zemlje u kojoj smo donedavno zajedno živjeli, koje svi znamo. Nesretan je narod koji više ne smije ili ne umije pjevati zajedničke pjesme. Nije mi do ponovnog stvaranja države ili režima koji je mogao biti bolji nego što je bio, nego do druženja, do drugarstva koje se ne može ničim zamijeniti.

Dugo u noć nastavili smo se družiti po Sarajevu. To više nije bilo za nas srušeni grad. Ali on još nije zaboravio svoje građane koje pogiboše od granata u ulici Vase Miskina Crnog, gdje su čekali štrucu kruha, ili pak na tržnici Markale, gdje su došli da uzmu mjericu krumpira: raskomadana tjelesa, mrtve na mjestu i umiruće koje se pokušavalo prenijeti u bolnice u kojima više nije bilo mjesta, rane što krvare i lokve krvi na trotoaru, zapomaganje kojem više nije bilo pomoći. I poslije svega toga, svi se sjećamo strašnih i sramotnih vijesti i laži da su Bosanci ili Bošnjaci to sami sebi učinili kako bi privukli pažnju svijeta. Još je strašniji i sramotniji sam smisao tih vijesti i takvih laži koje su režimski propagandisti pokušali svim sredstvima proturiti: ta navesti nekoga da se sam ubija bilo bi gore nego ubiti ga.

Sutradan smo bili ozbiljni. Priđe mi jedan pisac, sunarodnjak i rodoljub, te me opomenu što sam "tako strogo" govorio o hrvatskim zločinima u Hercegovini. Odvratih mu da nije shvatio smisao moga svjedočenja: govoreći "tako strogo", ja sam u isto vrijeme izazivao. Izazivam srpske ili bosanske ili crnogorske ili ne znam koje pisce i intelektualce da na sličan način kažu ono što su dužni reći o zločinima koje su počinili njihovi sunarodnjaci. "Helsinška povelja", časopis iz Beograda, objavila je ove jeseni u dva navrata popise zločina za vojske i "paravojnih jedinica" kojima su upravljali Miloševići, Karadžići i Mladići i njihovi suradnici, borci "za Veliku Srbiju koja bi se protezala do linije Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica: troipogodišnje granatiranje Sarajeva, bombardovanje Dubrovnika, paljenje Konavla, razaranje Vukovara, ubijanje 7.000 civila u Srebrenici, (podatke) o koncentracionim logorima Keraterm, Omarska, Trnopolje, Manjača, o leševima albanskih beba i devojčica koje isplivavaju iz hladnjača, iz Dunava i iz jama u blizini policijskih objekata u okolini Beograda, o hiljadama poginulih i obogaljenih srbijanskih mladića u ratovima u kojima Srbija 'nije učestvovala'… o isključivoj, netolerantnoj, rigidnoj i reakcionarnoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi". To je napisao i potpisao Srbin. Također u "Helsinškoj povelji" (Beograd, oktobar 2001) potvrđuju se, opet iz pera Srbina, te optužbe i dopunjuju pozivom da se pozovu na odgovornost oni koji su za to krivi: "Teze o tome da Srbija nije učestvovala u ratovima, da su Srbi branili svoja ognjišta, da su samo uzvraćali na napade toliko su nesuvisle i nelogični, u toj meri neistinite i neutemeljene u bilo kakvom dokumentu, dokazu ili iole verodostojnom podatku, takva su konstrukcija i laž da ih je nepotrebno posebno komentaristati. Prosto je neverovatno da srpski intelektualci, Srpska pravoslavna crkva, srpski političari i oni u opoziciji i oni na vlasti, uključujući predsednika Koštunicu, srpski mediji, oficirski kor, prinčevi i princeze iz dinastije Karađorđević koji su se pompezno vratili u svoje dvorove, članovi Krunskoga saveta, Srpske akademije nauka i umetnosti, Udruženja književnika i najšire javno mnenje ne znaju za temeljno i do poslednje cigle razaranje Vukovara, spaljivanje Konavla, gađanje Dubrovnika i sa mora i sa kopna (kojom prilikom gine u svom dubrovačkom domu srpski pesnik Milan Milišić), bombardovanje Mostara, troipogodišnje granatiranje Sarajeva, stravični masakr u Srebrenici, pokolje, silovanja i neljudska iživljavanja u Višegradu i Foči, koncetracione logore Trnopolje, Omarska, Keraterm i Manjača u Bosanskoj Krajini, gdje se nije ratovalo, rušenje gotovo svih džamija na teritoriji nekadašnje Bosne i Hercegovine i mnogo drugih zločina… Koristeći energično i uporno svoje pozicije, predsednik Koštunica je bio protiv izručenja Miloševića Haškom tribunalu i otvaranja jama sa telima albanskih civila, doveženim sa Kosova i zakopanih u blizini policijskih objekata u Srbiji. Otkopane su već četiri jame sa oko 500 leševa. Još uvek ništa nije urađeno na utvrđivanju kako su i gdje ti ljudi ubijeni, ko su njihovi egzekutori, po čijem nalogu i kako su prebačeni i zakopani u neposrednoj blizini policijskih objekata. Postoje još tri identifikovane i obeležene jame u Batajnici, ali nisu otvorene i potpuno je neizvesno da li će i kada početi ekshumacija iz njih… jer bi to kompromitovalo poziciju Srbije u međunarodnoj zajednici". Ovim spiskovima možda jedino nedostaju žrtve kraj Prijedora, u Bosni, u današnjoj "Republici Srpskoj": bacane su u neku vrstu močvare, nisu vađene, pobrojene, identificirane; pretpostavlja se da ih je oko desetak hiljada.

Do bombardiranja Beograda i još nekih gradova u Srbiji, protiv kojeg je autor ovih redova protestirao u Avianu, odakle su polijetali avioni NATO-a, nije - avaj - došlo slučajno: predsjednik Koštunica i svi ostali koji se time služe kao alibijem, zaboravljaju da je do toga došlo nakon što je gotovo sedam stotina tisuća Kosovara izgnano i ne zna se točno koliko od njih poubijano. Vidjeli smo slike toga "etničkog čišćenja": žene, starce i djecu u blatu, po kiši, s nemilosrdnim goničima i tenkovima za leđima. To se nastojalo sakriti od srpske javnosti.

Ljudi od pera snose za sve to golem dio krivice. Bilo bi dobro kad bi postojao poseban sud, ne samo onaj u Haagu , jedan još viši od njega, bolji i stroži od sudova časti što su poslije Drugog svjetskog rata u nas i u Evropi sudili kvislinškim piscima. Da takav sud osudi pred javnošću sve one koji su krivi za ovo što se dogodilo i da im prije svega navede imena: onog tko je od početka pripremao i poučavao "vožda" (Dobricu Ćosića i njegove skutonoše), onog koji je podržavao "vrhovnika" i upregao svoje tupo pero u opravdanje agresije na Bosnu (Ivana Aralicu, na primjer), onog tko je držao mikrofon pod bradom guslaru i veličao njegove podvige dok je tukao po Sarajevu (Momu Kapora). I sve ostale koji su bili uz zločin, poticali na nj, skrivali ga, opravdavali na razne načine i još uvijek ga pokušavaju opravdati: Matiju Bećkovića koji je unesrećio svoj talent, Đogu i Nogu s njihovom nakaradnom mistikom, Bobanovog i Tutinog pobočnika Anđelka Vuletića, Milu Pešordu koji je čak i svoje kolege koji su ostali u Sarajevu pod četničkim bombama zvao "posrbicaama" te, zajedno s njima, mnoge druge.

I neki od Bosanaca i Bošnjaka, premda im je narod najviše stradao, morat će progovoriti o onom što se dogodilo u Grabovici, Ćelebićima, Bradini, Busovači i ne znam gdje još, što učiniše zločinci nalik na Ćelu i Cacu. Sve nije bila obrana.

Kao što su napredni njemački pisci iza Drugoga svjetskog rata postavili, ne bez rizika, ogledalo pred lice nacije i nastojali joj pokazati što su sve u njezino ime učinili nacisti, i mi ćemo morati kad-tad postupiti na sličan način. Hrvati to nisu učinili ni za zločine ustaša u prošlom ratu - danas to čine za nas sinovi naših Židova, čiji su roditelji pobijeni po ustaškim logorima. Srbi ponovo slave Dražu Mihajlovića, zaboravljajući kame njegovih četnika ne samo uz krvavu Drinu. I Slovenci su dugo šutjeli o svojim zločinima, s kraja onog rata.

Malo tko od nas pomišlja na to da sebe pogleda u ogledalu povijesti, bojeći se vlastite slike. Pisci se klone takva nezahvalnog posla. Nacionalna inteligencija ne želi vidjeti svoju naciju na taj način. Novim vođama je, kao i starim, najprije do vlasti. Mi smo, dok bijasmo u zajednici, isticali najčešće tuđa zlodjela, prikrivajući vlastita. Dok se svatko ne okrene sebi samome i ne preispita svoju savjest neće biti ni pravog osvješćenja, ni istinske katarze.

[nokia6170]

Zar se u Hrvatskoj zbog "verbalnog" delikta jos ide u zatvor?

Zar nisu oni izvrsili, kao i mi, dekriminalizaciju klevete?

[Banksy]

Zar se u Hrvatskoj zbog "verbalnog" delikta jos ide u zatvor?

Zar nisu oni izvrsili, kao i mi, dekriminalizaciju klevete?

http://www.media.ba/mcsonline/bs/tekst/ ... matvejevic

[Toto]

Zar se u Hrvatskoj zbog "verbalnog" delikta jos ide u zatvor?

Zar nisu oni izvrsili, kao i mi, dekriminalizaciju klevete?

nisu
u hrvatskoj se ni zbog ratnog zlocine ne ide u zatvor ....
Hrvat moze samo da ide u Hercegovnu u skripare

[callmethebreeeze]

jebo ti drzavu koja ovakvog covjeka posalje u zatvor.

[nokia6170]

Zar se u Hrvatskoj zbog "verbalnog" delikta jos ide u zatvor?

Zar nisu oni izvrsili, kao i mi, dekriminalizaciju klevete?

http://www.media.ba/mcsonline/bs/tekst/ ... matvejevic

A tako znaci

A jesu glupi majko draga, pa praksa Evropskog suda za ljudska prava je na strani Predraga Metvejevica (zabranjuje se zatvor zbog govora-slobode izrazavanja), samo sto on ocigledno ne zeli da uopste ulazi u svrzino pravno kolo zastite svojih prava iz principijelnih razloga, jer bi tim cinom dao ocigledno po njegovom misljenju legitimitet cijelom postupku.

[osa]

ma ne ide...



Zanimljivi obrat: Matvejević ipak neće u zatvor

Iako je ugledni intelektualac Predrag Matvejević u svojoj 78. godini, zbog 'delikta mišljenja' 28. srpnja prvu noć trebao prespavati u zatvoru, to se ipak neće dogoditi.

Općinski sud u Zagrebu Matvejevića je 2004. osudio na pet mjeseci zatvora, uvjetno na dvije godine, jer ga je Pešorda tužio zbog teksta Naši talibani objavljenog 2001. Matvejević se iz protesta odbio žaliti, pa je presuda 2005. postala pravomoćna.



Lévy: Predrag Matvejević ne smije u zatvor!
višeNakon što su i europski intelektualci, između ostalih i francuski filozof i pisac Bernard-Henri Lévy ustali protiv ovakvog ishoda, Matvejević ipak neće provesti noći iza zatvorskih ćelija.

Odluka Vrhovnog suda nije obnovila kaznu, a rok kušnje od dvije godine istekao još 2007. što znači da Matvejević neće ni u zatvor niti će ponovno biti na kušnji, prenosi Novi list.

Državno odvjetništvo Vrhovnome je sudu uložilo zahtjev za zaštitu zakonitosti, tražeći ukidanje pravomoćne presude. Vrhovni sud je taj zahtjev odbio, što je objavljeno ovih dana.


Jergović: Nacisti su nevini, Matvejević je kriv
višeNo, kako su za Novi list objasnili u pravnim krugovima, odluka Vrhovnoga suda ne obnavlja presudu, što znači da Matvejević niti će u zatvor, niti će iznova biti na kušnji, jer je uvjetna kazna istekla još 2007.

Ipak, odluka Vrhovnog suda pokrenula je mnoge negativne reakcije i u Hrvatskoj, ali i u inozemstvu. Najsnažnije je odjeknulo prosvjedno javno pismo nekih od najuglednijih europskih intelektualaca objavljeno prošle subote u Americi i u pariškome Le Mondeu. Potpisali su ga, uz ostale, Bernard Henry-Levy, Claudio Magris, Umberto Eco, Peter Sloterdijk i Salman Rushdie.

''Ne znam hoću li u zatvor. Nisam dobio nikakav papir. Ali spreman sam. Ne bježim. Budu li me trebali, u hotelu sam na Koločepu'', rekao je Matvejević za Novi list.

Objašnjava kako je nejasno zašto sud odlučuje u ovoj fazi, te da je stoga logično da ljudi zaključuju kako mu prijeti zatvor. Njegova knjiga Mediteranski brevijar prevedena je na 23 jezika.

[osa]

kako je kratak put od mogućeg zatvorenika do predsjednikovog izaslanika....



Josipović imenovao Matvejevića za osobnog izaslanika za frankofoniju



NAKON što je odjeknula vijest kako ipak neće u zatvor zbog klevete, Predrag Matvejević našao se u novoj ulozi.

Naime, kako je priopćeno iz Ureda predsjednika, ovaj poznati književnik i novinar bez dlake na jeziku postao je osobnim izaslanikom u Međunarodnoj organizaciji za frankofoniju.

Radi se o organizaciji koja okuplja države i regije koje koriste francuski jezik kao nacionalni, službeni jezik međunarodne komunikacije i kao radni jezik. Organizacija broji 49 zemalja članica, a Hrvatska je pridružena članica od 2004.

[zlatiborka]

kako je kratak put od mogućeg zatvorenika do predsjednikovog izaslanika....



Josipović imenovao Matvejevića za osobnog izaslanika za frankofoniju



NAKON što je odjeknula vijest kako ipak neće u zatvor zbog klevete, Predrag Matvejević našao se u novoj ulozi.

Naime, kako je priopćeno iz Ureda predsjednika, ovaj poznati književnik i novinar bez dlake na jeziku postao je osobnim izaslanikom u Međunarodnoj organizaciji za frankofoniju.

Radi se o organizaciji koja okuplja države i regije koje koriste francuski jezik kao nacionalni, službeni jezik međunarodne komunikacije i kao radni jezik. Organizacija broji 49 zemalja članica, a Hrvatska je pridružena članica od 2004.

Svaka cast Josipovicu, stvarno je gospodin koji prepoznaje pravu ljudsku vrijednost intelektualca i moralnog covjeka Predraga Matvejevica!

[Frank Sinatra]

Ne kaze se uzalud da je pero ostrije od maca. Nisam ranije citao ovaj tekst, sada sam to ucinio u jednom dahu. Opis hercegovine onakve kakva je nekad bila i kakva je sada, opis ljudi i obicaja za trenutak premjeste citaoca kao da se bas tad i na tom mjestu licno nalazi. Ovaj covjek je zasluzio spomenik, a ne zatvor. Ko su ti ljudi koji su mogli ovo da osude pitam se? Najvise od svega me impresionaralo ovo:


Matvejević se iz protesta odbio žaliti, pa je presuda 2005. postala pravomoćna.

''Ne znam hoću li u zatvor. Nisam dobio nikakav papir. Ali spreman sam. Ne bježim. Budu li me trebali, u hotelu sam na Koločepu'', rekao je Matvejević za Novi list.

Ljudska gromada i moralna vertikala koji po cijenu svega stoji iza svojih rijeci a to je, priznacete, u danasnje vrijeme gotovo izumrla ljudska vrlina.

Upravo sam procitao clanke koje je postavio osa i neizmjerno mi je drago sto je pravda na kraju ipak pobjedila. Moj duboki naklon gospodine Matvejevicu.

[Liska]

Meni nije jasno kako je sad odjednom nastala frka. Matvejević je osuđen 2005, uz rok kušnje od dvije godine, koji je istekao 2007. S obzirom da nije ponovio bilo što slično, uopće ne postoji mogućnost da ode u zatvor. Postojala je do isteka roka 2007, ali poslije toga nikako nije mogao u zatvor. A ovo je 2010, pa mi se čini više da je netko imao neki drugi interes u pitanju, jer što se pravne strane tiče, slučaj je čist, kao i Matvejević.

[teleskop]

Izgleda da se nema pametnijeg posla nego ganjati poštene ljude,a usput sam sebi nanositi štetu.
Danas je sve stvar interesa i novca,pa tako Hrvati prosvjeduju u Varšavskoj zarad nečijih interesa,
a za Matvejevića nema prosvjeda,za istinu nema glasa,a demokratija je samo lažna priča.
Matvejević ne zastupa ničije interese,već samo nam poklanja svoje veliko srce,svoju toplinu,svoje dostojanstvo svoje znanje.
Srca poštenih ljudi to shvataju i razumiju.

[teleskop]

Izgleda da se nema pametnijeg posla,nego ganjati poštene ljude,a usput sam sebi nanositi štetu.
Za Matvejevića nema prosvjeda ,nema demokratije.
U Varšavskoj ,zarad nečijih interesa se prave prosvjedi,ali ne i za Matvejevića,ali ne i za demokratiju,ali ne i za istinu.
Veliko srce P.Matvejevića se ne može zatvoriti ni u kakav zatvor.

[Liska]

@teleskop

Matvejević nikako nije mogao završiti u zatvoru, teoretski je mogao biti zatvoren između 2005-2007 godine. Tako da bi svaki prosvjed zakasnio najmanje dvije godine.

[shuriken]

ovaj protest je na mjestu i potreban
a evo zasto:

Podstanari tuđe slobode
Datum: 28.07.2010 21:00
Autor: Boris Dežulović

Istog onog dana kad su Salman Rushdie, Umberto Eco i Claudio Magris u Le Mondeu potpisali otvoreno pismo hrvatskim vlastima, demonstrirajući zbog skandalozne presude zagrebačkog Općinskog suda kojom je ugledni hrvatski intelektualac Predrag Matvejević osuđen zbog uvrede Tuđmanovog i Bobanovog pisara Mile Pešorde, pa mu prijeti zatvor, u večernjim su satima dva nepoznata napadača u punom autobusu u Zemunu, naočigled vozača i desetaka ravnodušnih putnika, pretukla uglednog srpskog intelektualca Teofila Pančića, demonstrirajući valjda bijes zbog poraza na kosovskom polju međunarodnog prava i izdajničkog antisrpskog angažmana poznatog kolumniste.
Boris-Dezulovic

Bila je subota, 24. jula, godine dvije hiljade desete.

Ponavljam, za one koji će posve razumno pomisliti da je riječ o grešci: subota je, 24. jula 2010. godine.

Franjo Tuđman već jedanaest i pol godina ore nebeske njive, Slobodan Milošević ih ore već više od četiri ljeta, Stipe Mesić je u penziji, a Hrvatskom vlada pristojni kompozitor Ivo Josipović, pristojni učitelj Boris Tadić u Srbiji već ore drugi mandat, sve smo naše ratove odavno završili, strpljivo ispunjavamo formulare na šalteru Europske unije, susjedi uljudno stoje iza žute crte i neobavezno ćaskaju o sportu, dok nam predsjednici piju kafu u Knez Mihajlovoj, i kad čovjek pogleda sa strane, Hrvatska i Srbija zaista izgledaju kao dvije gotovo pa normalne države.

Tek s vremena na vrijeme, od subote do subote, rastvori se u toj savršenoj, kristalno čistoj slici na plazma ekranu duboka pukotina, pa prokulja odozdo stvarnost kakvu ne želimo ni sami vidjeti, ni drugome pokazati. A u tom podzemnom, ali stvarnom svijetu žive ljudi koji na zagrebačkom sudu i danas, dvije hiljade i desete godine, pisce osuđuju zbog pisane riječi, u tom stvarnom mračnom svijetu žive ljudi koji i danas, dvije hiljade i desete godine, sačekuju pisce i mlate ih željeznim šipkama.

Nije ovo, naravno, samo priča o sucu zagrebačkog Općinskog suda Nenadu Lukiću, koji je osudio Matvejevića, ili o sucima Vrhovnog suda koji su njegovu presudu potvrdili, ili o svim hrvatskim sucima udruženim u Udrugu hrvatskih sudaca, koji ovih dana protestiraju zbog "hajke" na čestito hrvatsko pravosuđe. Nije ovo, jednako naravno, ni samo priča o dvojici mladih talibana koji su u gradskom autobusu pretukli Teofila Pančića, ili o stotinama mladih talibana koji na tribinama nogometnih stadiona, gay-paradama ili autobusnim stanicama demonstriraju svoj pravedni patriotski gnjev.

Ovo je, naime, i priča o svim ostalima, o putnicima iz zemunskog autobusa što šutke gledaju kako dva bijesna Mladića - jer takvi se mladići u Srbiji poštuju i pišu velikim slovom - šipkama mlate novinara koji se usuđuje misliti drugačije od njih. Ti ljudi iz zemunskog autobusa, koji su hladnokrvno ispratili napad, pa napustili autobus i bez riječi se ukrcali u drugi - isti su to ljudi koji su koju stotinu kilometara zapadnije hladnokrvno ispratili vijest o presudi Predragu Matvejeviću, pa dohvatili daljinski upravljač i bez riječi prebacili na drugi kanal. Ti se ljudi zovu "javnost". Ta "javnost" u uljuđenim društvima pristojno pomaže čovjeku kad ga mlate dva huligana, i nepristojno psuje državu kad čovjeka osuđuje zbog drugačijeg mišljenja.

Historijski se kalendar u takvim društvima računa po osviještenosti i odgovornosti te "javnosti", i tu je ključ nesporazuma s početka teksta: godina jest dvije hiljade deseta, ali je stoljeće još uvijek dvadeseto.

Pokazuju to komentari javnosti, stručne i nestručne, a svakako pritajene - pritajena javnost oksimoron je samo u društvima gdje je legalno drugačije misliti - u tvrdim stolicama autobusa i sigurnim rukama vozača.

Legalisti, suci, odvjetnici i ostali stražari uljuđene, suvremene Hrvatske nadigli su tako galamu nakon alarmantnog pisma europskih i svjetskih intelektualaca u Le Mondeu, nadmoćno tumačeći kako Matvejeviću, osuđenom na uvjetnu kaznu, nikakav zatvor ne prijeti, jer formalno-pravno "rok kušnje" - kako se stručno zove period u kojemu uvjetno osuđeni kriminalac, u našem slučaju jedan od najuglednijih i najprevođenijih hrvatskih pisaca, ne smije ponoviti svoj zločin, u našem slučaju loše misliti o Mili Pešordi - zapravo je istekao, i Predrag Matvejević je formalno-pravno slobodan čovjek.

Čitao sam to pravno obrazloženje nekoliko puta, misleći da sam štogod krivo shvatio. Znate kako se već čovjek zajebe, pa čitajući novinska zaglavlja pomisli da živi u dvije hiljade desetoj godini. Greške, međutim, nije bilo: sve je u Hrvatskoj u redu, sunce sja, more se ljeska, ptičice pjevaju, leptiri lete, cvijeće cvate, a Predrag Matvejević je slobodan čovjek. On je, naime, "odgulio" svoju kaznu. Uvjetnu, doduše, ali je odslužio. Pa je slobodan. Ponovimo: čemu panika, i čemu povika na hrvatsko pravosuđe zbog toga što čovjeka osuđuje zbog pisane riječi, kad je čovjek u međuvremenu svoju kaznu već odslužio?!? Matvejević je slobodan čovjek, a Hrvatska slobodna zemlja. Do sljedećeg nekog teksta o sljedećem nekom pešordi.

Matvejević je tako slobodan otprilike jednako koliko je i Teofil Pančić u Beogradu živ i zdrav: dobio je batine, ali je formalno-pravno preživio, od trenutka kad su napadači pobjegli iz autobusa Teofil Pančić je opet slobodan da drugačije misli, i Srbija je dakle slobodna zemlja.

Njihova sloboda, međutim - i to je poanta cijele priče - nije sloboda da drugačije misle: oni žive u tuđoj slobodi, slobodi Mile Pešorde da slobodno misli kako je "Avdo Sidran posrbica gori od Srbina" i da slobodno nakon toga tuži svakoga tko misli da je to govor mržnje i poticanje na zločin, slobodi dakle anonimnih pešordi pod kapuljačama da se željeznom šipkom slobodno obračunaju sa svakim tko misli drugačije od njih. Slobodi onih pešordi s Partizanovog stadiona što su nedavno oslobođeni krivičnog progona zbog prijetnji novinarki Brankici Stanković da će "proći kao Ćuruvija", jer je časna sutkinja Jelena Milinović našla kako to nije "kvalifikovana i ozbiljna pretnja koja bi ugrozila bezbednost novinarke". Jer časni sud ne zna na što se točno misli kad se kaže "proći ćeš kao Ćuruvija".

Brankica Stanković živi tako u slobodi navijačkih nacista, kao što u njihovoj slobodi živi i Teofil Pančić, i kao što u Pešordinoj slobodi živi slobodni čovjek Predrag Matvejević. U svojedobnom obrazloženju presude zagrebački sudac Nenad Lukić nimalo slučajno i suštinski jednako kao njegova beogradska kolegica ocijenio je kako su Pešordini huškački tekstovi "u tim vemenima doprinijeli klimi netrpeljivosti između zaraćenih strana različitih naroda, ali sama klima netrpeljivosti, šovinističkog omalovažavanja drugog naroda, narodnosti i vjeroispovijesti ne mora nužno značiti poziv na zločin". Odnosno, kako bi se to reklo na srpskom, "nije kvalifikovana i ozbiljna pretnja koja bi ugrozila bezbednost pripadnika drugog naroda". Da ne bi bilo nesporazuma oko toga tko je tu zaista slobodan čovjek, a tko nezaštićeni podstanar u tuđoj slobodi.

Popularna je definicija granica slobode ona po kojoj je nečija sloboda ograničena samo slobodom drugog. Stvar je u tome, shvatili ste, što je sloboda drugog neograničena. Predrag Matvejević, Teofil Pančić, Brankica Stanković i ostali koji misle drugačije sada znaju da su ti slobodni "drugi", kako sama riječ kaže, uvijek oni drugi.

U toj zagušljivoj, ali toploj slobodi žive i čitatelji hrvatskih novina i putnici iz zemunskog autobusa: za tu su se slobodu, uostalom, i borili.