Odlična tema, baš kao i ona o mobbingu.
Ima onih sa slušalicama, ali ima i onih koji pričaju sami sa sobom.
Pitaš gdje su psiholozi? I oni su dio problema. Naše visoko obrazovanje proizvodi mediokritete, psiholozi nisu izuzetak. Pitanje je koliko oni zaista znaju svoj posao. Ali čak i kad ga odrade valjano, izliječili su posljedice, a ne uzrok problema.
Glavni problem je naravno užasno društvo koje melje i satire pojedinca, a nježniji ljudi jednostavno ''puknu''. Došlo je vrijeme kad su ljudi prepušteni sami sebi i kad je život težak ne povremeno nego trajno. Ne mogu se svi snaći u nehumanom divljem kapitalizmu. Još bi se i snašli, ali ljudi naprosto ne mogu do posla. Mnogi dižu kredite, pokrenu neki privatni posao, pa i to propadne, jer sistem je takav da uspijevaju samo velike ribe i administracija. Ovakav sistem je jedino i moguć ako jedni imaju a drugi nemaju. Nekim ljudima je suđeno da budu kolateralna šteta.
Pitanje je zašto se žirant ubije. Naši ljudi se boje neplaćanja više nego smrti. Reci: Nemam!, nek te hapse, šta ti mogu? Nije sramota nemati ili ne željeti plaćati tuđe dugove.
Ali, ljudi osjećaju da nema izlaza. Oni koji se ubiju uvijek misle da više nemaju izlaza ili nemaju snage da ga traže. Činjenica je da se ljudi boje države a ne shvaćaju da je država apstrakcija - oni su se rodili na planeti Zemlji, a ne u državi ( tehnički, u ovoj državi svi mi punoljetni se i nismo rodili ). Svi znamo da je idiotski rodni list koji traje 6 mjeseci. Ali ipak poslušno saginjemo glavu i dajemo pare da nekome dokažemo da postojimo. Ljudi treba da koriste državu a ne država njih. Administatrivni radnik ima platu 1500, 2000 KM, i kad mu dodje stranka ima da mu se klanja, jer on je tu zbog stranke. Naši ljudi treba da dižu dreku kad ih šaltaju od šaltera do šaltera, kad im traže nepotrebne takse, kad su drski. Kad bi svi do jednog dizali dreku, birokrati bi mijenjali sistem, ovako svi ćute iz nekakvog nejasnog straha. Čega se naši ljudi zapravo boje, to je pravo pitanje? Ubice šetaju slobodno, a oni se boje zatvora, policije, šta li ?
Treba staviti sebe na prvo mjesto, eto to je rješenje. Ali bez gaženja po drugima. Zauzimati se za sebe, jer niko drugi to neće učiniti.
Mediji ne mogu pokrenuti stvar s mrtve tačke jer sjetimo se da mnogi u BiH žive odlično, a takvima nije u interesu promjena. Samo ljudi kojima je loše mogu nešto učiniti, početi se zauzimati za sebe. Nažalost, sad ću reći šta je u toj priči najstrašnije. Vrijeme. Vrijeme ne žuri, ali mi smo ograničeni. Mladost prolazi, a kad promjene dođu mi ćemo vjerovatno biti jako stari. Mi smo ti koji gubimo najbolje godine čekajući da se nešto desi. Pametni ljudi su davno otišli iz ove zemlje, a ostali su oni naivni. I oni danas shvataju, lampice se konačno pale, da im je život u prolazu, a da to i nije neki život, nego životarenje.
Za neke je kasno ( ne zbog godina, nego su već prolupali ) ali postoji rješenje za one koji su na ivici, ali još se nekako drže. Rješenje je preventiva. Psihičko zdravlje se mora njegovati i čuvati baš kao i fizičko. Štitimo tijelo od toksina i loše hrane, ali zaboravljamo zaštititi dušu i psihu. Najprije treba naučiti filtrirati informacije kojima nas bombarduju. Medijske poruke su pune direktnih i prikrivenih poruka svakom pojedincu koji je u ''donjoj'' kategoriji bh društva. Dakle, ne samo da stvaraju atmosferu straha i nelagode u ljudima crnim vijestima nego nam poručuju i da ''nismo dovoljno dobri'' ako ne jedemo to, ne kupujemo tu, ne trošimo novac, nemamo novca ( koja drskost ) i sijaset drugih stvari. Ogroman pritisak na pojedinca povezan sa kategorijom ''uspjeha''.
Mediji nam serviraju svoju sliku uspješnosti. Ljudi su zbunjeni. Vide u vijestima da se nema, da ljudi ostaju bez posla, da borci štrajkuju, a onda okrenu kanal i vide glamur u raznim talk show-ovima, našminkane voditeljice, goste koji kao da su pali s Marsa, priča se gdje je gost putovao po svijetu, o Gucciju i Pradi, o uspjehu gosta ''menadžera'' isl., i šta čovjek da zaključi nego da u BiH egzistiraju paralelni svjetovi - Neimaština i Glamur. Ili si gore ili si dolje. Stvori se taj osjećaj neadekvatnosti, neprilagođenosti u ljudima i upravo on razara psihu, ne sama neimaština. Ljudi mogu biti sretni i sa manje novca, ali ako ih drugi gledaju s visine jer ne mogu sebi priuštiti put u Pariz, ljetovanje, Nike tene ili skupi gadget, tada se osjećaju loše, dižu kredite, uvaljuju i sebe i druge da bi si priuštili taj neki glamur. Najtragičnije je da ih s visine gleda i ona ista sirotinja kao i oni sami. Tragično je da je u ekstremno siromašnom društvu sramota biti siromah, pa se i siromašni prave da to nisu (situacija: časti lik turu na turu u kafani a djeca kući jedu suh hljeb ).
Važna je samo slika prema vani, kako te drugi vide, da li si faca ili nisi. Čak i kad znaš da ne ispunjavaš uslove za Facu, opet pokušavaš barem izgledati kao neki faktor u ovoj zemlji ( otud poplava foliranštine svih oblika ). Pokušavaju ljudi živjeti bolje, ali griješe jer to bolje nije materijalno, nego duhovno. Trebaju se okrenuti sebi, porodici, životu u malom. Osjećati se dobro u svojoj koži, jer oni nisu ništa loše učinili. Trebamo sami sebi određivati parametre uspješnosti, pa reći ''Bogat sam, imam porodicu, zdravlje, novca za život'' a ne se skoncentrisati na ono ''Nemam skupi mobitel ili auto''. Svakako treba raditi i na poboljšanju standarda, ali ne nauštrb zdravlja i živaca. Čovjek ne smije dozvoliti da ga samelje društvo ( iako niko nije posve imun ), treba raditi detoksikaciju u svojoj glavi, razviti svjesnost o pravim vrijednostima u životu i za njima trčati.
Veliki problem je i usamljenost, otuđenost. Problem je i što ljudi nisu svjesni koliko psihičkih bolesti postoji, i da nije isto neuroza i psihoza. Ako čovjek ima depresiju ili tjeskobu nije lud. Depresija je najobičnije - sniženo raspoloženje. Naravno, s ogromnim posljedicama. Svaka druga osoba u BiH ima neku psihičku smetnju.
Ono što ja vidim na ljudima po Sarajevu je najčešće psihičko rasulo manifestovano putem nepotrebne drskosti u ophođenju, podsmješljivih pogleda upućenih prema svima čija odjeća ili faca nisu u skladu sa posmatračevim aršinima. Toliko smo površno društvo postali. Ljudi se osjećaju bolje ako vide da su ''bolji'' od nekog drugog. Stvara se takmičarsko okružje tipično za divlji kapitalizam. Ljudi jure vlastiti rep. Pokušavaju postići neke ciljeve koji su isključivo materijalni i naravno strada psiha. Kapitalizam je shvaćen kao gaženje po ljudima, teror nad podređenima. Svi pokušavaju uništiti tuđi ego, to je istina. Nekima je to odbrambeni mehanizam, jer ako si prevelika dobrica obije ti se o glavu, pa bolje glumit da si
tough guy. I tako dalje, i tako crnje.
da je sr*nje interesantno.. jer iz toga rastu raaaazzne stvari 
