#1 Kapija 25.05.1995 godine 20:55h
Posted: 25/05/2010 07:51
Danas, prije 15 godina ubijeni su mladi ljudi, koji su samo željeli u to lijepo predvečerje, na Dan mladosti, da budu skupa i da se druže...
Poznajem majku jedne od djevojaka, ubijene na Kapiji. Kaže, par dana prije toga je svojoj nastradloj kćerki prekrajala neku haljinu koju je ona nosila taj dan kada je ubijena....Majka priča o njoj, kao da je još živa. U njenom srcu i jeste.
Poznajem mladića koji je bio tu, kada su mu ubijeni prijatelji i prijateljice i koji nakon toga napušta fakultet (bio je pred završetkom)...slike ubijenih prijatelja, poznanika, kolega sa fakulteta su još duboko u njemu....Ne govori o događaju, teško mu se sjećati toga, uvijek je zamišljen i nekako odsutan, rekla bih i tužan...
Saosjećam sa roditeljima, braćom, sestrama, prijateljima mladića i djevojaka, ubijenih na Kapiji...
Večeras ćemo za njih voljeti.
Bilo ih je 28.
Bilo ih je pet hiljada i 28.
Bilo ih je više nego sto je ikad u jednoj pjesmi bilo ljubavi.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.
Mi, koji smo po peronima jednog vijeka odbolovali samoće svih
svjetskih Robinzona,
mi, koji smo nadživjeli tenkove i nikog nismo ubili
mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti.
I ne pitaj jesu li se mogli vratiti.
I ne pitaj je li se moglo natrag dok je posljednji put,
crven kao komunizam, goreo horizont njihovih želja.
Preko njihovih neljubljenih godina, izbodena i uspravna,
prešla je budućnost ljubavi.
Nije bilo tajni u polegnuloj travi.
Nije bilo tajni u raskopčanoj bluzi.
Nije bilo tajni u klonuloj ruci s ispuštenim ljiljanom.
Bile su noći, bile su žice, bilo je nebo koje se gleda posljednji put,
bili su vozovi koji se vraćaju prazni i pusti, bili su vozovi
i makovi, i s njima, s tužnim makovima jednog vojničkog ljeta,
s divnim smislom podražavanja, takmičila se njihova krv.
A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima, na Južnim Bulevarima
i kejovima rastanka, na Cvjetnim Trgovima i
Mostovima Mirabo, divne i kad ne ljube,
čekale su Ane, Zoje, Žanet.
Čekale su da se vrate vojnici.
Ako se ne vrate, svoja bijela negrljena ramena daće dječacima.
Nisu se vratili.
Preko njihovih streljanih očiju prešli su tenkovi.
Preko njihovih streljanih očiju.
Preko njihovih nedopjevanih marseljeza.
Preko njihovih izresetanih iluzija.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.
Na zbornom mjestu ljubavi sad čekaju kao grobovi.
Mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti…
Poznajem majku jedne od djevojaka, ubijene na Kapiji. Kaže, par dana prije toga je svojoj nastradloj kćerki prekrajala neku haljinu koju je ona nosila taj dan kada je ubijena....Majka priča o njoj, kao da je još živa. U njenom srcu i jeste.
Poznajem mladića koji je bio tu, kada su mu ubijeni prijatelji i prijateljice i koji nakon toga napušta fakultet (bio je pred završetkom)...slike ubijenih prijatelja, poznanika, kolega sa fakulteta su još duboko u njemu....Ne govori o događaju, teško mu se sjećati toga, uvijek je zamišljen i nekako odsutan, rekla bih i tužan...
Saosjećam sa roditeljima, braćom, sestrama, prijateljima mladića i djevojaka, ubijenih na Kapiji...
Večeras ćemo za njih voljeti.
Bilo ih je 28.
Bilo ih je pet hiljada i 28.
Bilo ih je više nego sto je ikad u jednoj pjesmi bilo ljubavi.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.
Mi, koji smo po peronima jednog vijeka odbolovali samoće svih
svjetskih Robinzona,
mi, koji smo nadživjeli tenkove i nikog nismo ubili
mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti.
I ne pitaj jesu li se mogli vratiti.
I ne pitaj je li se moglo natrag dok je posljednji put,
crven kao komunizam, goreo horizont njihovih želja.
Preko njihovih neljubljenih godina, izbodena i uspravna,
prešla je budućnost ljubavi.
Nije bilo tajni u polegnuloj travi.
Nije bilo tajni u raskopčanoj bluzi.
Nije bilo tajni u klonuloj ruci s ispuštenim ljiljanom.
Bile su noći, bile su žice, bilo je nebo koje se gleda posljednji put,
bili su vozovi koji se vraćaju prazni i pusti, bili su vozovi
i makovi, i s njima, s tužnim makovima jednog vojničkog ljeta,
s divnim smislom podražavanja, takmičila se njihova krv.
A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima, na Južnim Bulevarima
i kejovima rastanka, na Cvjetnim Trgovima i
Mostovima Mirabo, divne i kad ne ljube,
čekale su Ane, Zoje, Žanet.
Čekale su da se vrate vojnici.
Ako se ne vrate, svoja bijela negrljena ramena daće dječacima.
Nisu se vratili.
Preko njihovih streljanih očiju prešli su tenkovi.
Preko njihovih streljanih očiju.
Preko njihovih nedopjevanih marseljeza.
Preko njihovih izresetanih iluzija.
Sad bi bili očevi.
Sad ih više nema.
Na zbornom mjestu ljubavi sad čekaju kao grobovi.
Mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti…
