#1 HEFTICNI DNEVNIK U 45:00
Posted: 24/11/2004 20:58
Tog jutra sam stigao putnickom klasoooo...dringdringdringdring...da preformulisemo....tog jutra sam... ustao nenaspavan. Nista novo. Ni na zapadu, ni u mom ogledalu. Ako izuzmemo bradu od tri dana koja je za citav dan starija od jucerasnje i par tackica koje su svjedocile da se i u svijetu muha itekako vodi racuna o izgledu i dotjerivanju. Uvijek sam se pitao kako to uspiju na vertikalnim glatkim povrsinama. Mrsko mi se praviti pametan, pa cu obaranje Newtonove teorije o gravitaciji odgoditi za neka bolja vremena. Kad budem naspavaniji. Kazu da nijedno zivo stvorenje ne provodi vise vremena u dotjerivanju od muha, macaka i zena. Mislim da se ona izreka: "dotjerati cara do duvara" sigurno na zene odnosi. Jer, ko je osim njih tako vjest u dotjerivanju?
Zivot samca je samo neupucenim privlacan. Velika je muka popeglati kosulju samo po prsima, pa ne smjeti skinuti sako citav dan. I onda kad je vruce. Onda kad je nesnosno vruce. Izlazeci iz stana sam pogledao u nebo. Zamantalo mi se. Jah. Nisam nista jeo. Pokusao sam to gledati sa pozitivne strane. Imacu manje sudja da perem. Nebo je bilo samo malo svjetlije od Igmana. Kisa je uvijek dolazila otud. Da li ce i danas padati? Ko ce znati sta se iza brda valja. Ture bure valja, bure Ture gura. She sells sea shells. Nikad mi se nije dalo sa prognozama Ese Kirlica. Kad god bih upratio da on tri dana zaredom grijesi, cetvrtog bih se obukao suprotno od njegove prognoze i ispostavilo bi se da je on bas tog dana pogodio. Nije mi se dalo sa vremenom. Ne kaze se dzaba da je vrijeme novac. Po navici stavih kljuc u bravu i sjetih se da je auto pokvaren vec peti dan. Nelagoda se sli niz kicmu ko suza niz obraz. Bezobrazni nikad ne placu. Sjecam sam se kako sam kao dijete dizao glavu prema nebu ne bi li se suze vratile u njih. Onda kad je Mikiju mina odnijela skoro pola lobanje. Izgledao je kao da je zario njusku u kakav propeler. Ili sam glavu digao nebu da ne bih gledao u njega. Ako je prije toga zivio pasji zivot, razmisljao sam, kako onda nazvati to sto ga je zadesilo? Dosao je meni, trazio je pomoc, spas, olaksanje. Piskutanje koje je izlazilo iz njegovog grla je najstrasniji zvuk koji sam cuo. Podsjecalo me na pucanje drveta od mraza. Od njega je strasniji bio samo Mikijev pogled. Ili njegov odraz u ogledalu djecije duse. Eto, razmisljao sam, i danas me progoni. Kakvu mi je nekad samo radost donosio. Razigrana livada djetinjstva koje se sjecam vise zvukom nego slikom. Zujanje pcela, bat rastrcalih koraka, tesko disanje koje je, cini mi se, bilo jedino sto me sprecavalo da poletim. Nekad sam i letio. Znam da jesam, zatvorenih ociju. I znam da je ono sto sam vidio kad bih ih otvorio bila samo iluzija. Znam, jer se koraci vise nisu culi. U usima mi je jos, treperava, odzvanjala uspavanka vjetra rane jeseni. Iz kose sam iscesljavao komade oblacka, kao neko perut. Nisam ih mogao ukloniti. Sjecanja su teret. Lose uspomene covjeka bole. Dobre ga bole jos vise zato sto su prosle. Da se ne treba osvrtati nazad, naucio sam jos davno. Imala je ta dama jako duge noge, nije da nije. Bandera ispred mene je bila jos duza. I duze cu je se sjecati. Udjoh u tramvaj...
Zivot samca je samo neupucenim privlacan. Velika je muka popeglati kosulju samo po prsima, pa ne smjeti skinuti sako citav dan. I onda kad je vruce. Onda kad je nesnosno vruce. Izlazeci iz stana sam pogledao u nebo. Zamantalo mi se. Jah. Nisam nista jeo. Pokusao sam to gledati sa pozitivne strane. Imacu manje sudja da perem. Nebo je bilo samo malo svjetlije od Igmana. Kisa je uvijek dolazila otud. Da li ce i danas padati? Ko ce znati sta se iza brda valja. Ture bure valja, bure Ture gura. She sells sea shells. Nikad mi se nije dalo sa prognozama Ese Kirlica. Kad god bih upratio da on tri dana zaredom grijesi, cetvrtog bih se obukao suprotno od njegove prognoze i ispostavilo bi se da je on bas tog dana pogodio. Nije mi se dalo sa vremenom. Ne kaze se dzaba da je vrijeme novac. Po navici stavih kljuc u bravu i sjetih se da je auto pokvaren vec peti dan. Nelagoda se sli niz kicmu ko suza niz obraz. Bezobrazni nikad ne placu. Sjecam sam se kako sam kao dijete dizao glavu prema nebu ne bi li se suze vratile u njih. Onda kad je Mikiju mina odnijela skoro pola lobanje. Izgledao je kao da je zario njusku u kakav propeler. Ili sam glavu digao nebu da ne bih gledao u njega. Ako je prije toga zivio pasji zivot, razmisljao sam, kako onda nazvati to sto ga je zadesilo? Dosao je meni, trazio je pomoc, spas, olaksanje. Piskutanje koje je izlazilo iz njegovog grla je najstrasniji zvuk koji sam cuo. Podsjecalo me na pucanje drveta od mraza. Od njega je strasniji bio samo Mikijev pogled. Ili njegov odraz u ogledalu djecije duse. Eto, razmisljao sam, i danas me progoni. Kakvu mi je nekad samo radost donosio. Razigrana livada djetinjstva koje se sjecam vise zvukom nego slikom. Zujanje pcela, bat rastrcalih koraka, tesko disanje koje je, cini mi se, bilo jedino sto me sprecavalo da poletim. Nekad sam i letio. Znam da jesam, zatvorenih ociju. I znam da je ono sto sam vidio kad bih ih otvorio bila samo iluzija. Znam, jer se koraci vise nisu culi. U usima mi je jos, treperava, odzvanjala uspavanka vjetra rane jeseni. Iz kose sam iscesljavao komade oblacka, kao neko perut. Nisam ih mogao ukloniti. Sjecanja su teret. Lose uspomene covjeka bole. Dobre ga bole jos vise zato sto su prosle. Da se ne treba osvrtati nazad, naucio sam jos davno. Imala je ta dama jako duge noge, nije da nije. Bandera ispred mene je bila jos duza. I duze cu je se sjecati. Udjoh u tramvaj...
