perokonjanik wrote:Ovo kaze wiki
'Bosnian Cyrillic or Croatian Cyrillic is an extinct Cyrillic script, that originated in Bosnia and Herzegovina. It was widely used in Bosnia and Croatia (Dalmatia and Dubrovnik regions). Its name in Bosnian, Croatian and Serbian is bosančica and bosanica, which can literally be translated as Bosnian script (Croats also call it Croatian script, Croatian-Bosnian script, Bosnian-Croat Cyrillic, or Western Cyrillic).
The name is not unique; officially is called in modern literature as "bosančica"; however, historically, it was not the most widespread name. The name "bosančica" is a recent effort at standardization. '
Zanimaju me detalji o Bosancici i koja je razlika izmedju nje i cirilice koja se pisala u Raskoj
Evo ti pa se obrazuj malo šire od wikipedije:
Tomislav Raukar
O PROBLEMU BOSANČICE PRVI DIO - HISTORIOGRAFSKE KONTRAVERZE
Izdanja Muzeja grada Zenice sv. 3, 1973 str. 103-144 (Radovi sa simpozija "Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura")
1. Uvodne napomene
Problem razvitka cirilskog brzopisa na zapadnom podrucju od 16. do 18. stoljeca, za koji je uglavnom ustaljen naziv bosancica, jedan je od najspornijih u nasoj paleografiji.
O njegovu razvitku napisana je vec prilicno opse`na literatura, ali usprkus tome njegova obiljezja ni do danas nisu do kraja istrazena. Uzroci tome su nedovoljna istrazenost arhivske gradje i nedostatak dobrih faksimilijara, osobito na bosansko-hercegovackom podrucju, ali i metodicki propusti u istrazivanju tog zanimljivog pitanja.
Zbog toga su o bosancici izrecena najrazlicitija misljenja, u rasponu od potpunog odricanja bilo kakvih posebnosti cirilskoj pismenosti na zapadnom podrucju do oznacavanja bosancice pismom suprotnim cirilici, odnosno do izdvajanja bosancice iz cjeline juznoslavenske cirilice.
Ovaj prilog nastao je upravo zbog tih kontroverzi. Njegov je zadatak da utvrdi danasnje stanje u proucavanju problema bosancice. On se sastoji od dva dijela: u prvom se iznosi razvitak misljenja o bosancici u nasoj historiografiji, dok se u drugom nastoje ocrtati izvori, postanak i paleografijska obiljezja bosancice. Pri tom valja napomenuti da se u historiografskom pregledu ne spominju svi autori koji su spominjali ili upotrebljavali naziv bosancica, nego se me|u njima odabiru oni cija su misljenja vazna za razumijevanje problema bosancice.
Na isti nacin, u drugom dijelu se ne analiziraju potanko svi tipovi bosancice 16.-18. stoljeca; zadatak mu je u prvom redu da utvrdi povezanost bosansko-humske pismenosti 14.-15. stoljeca sa zapadnom cirilicom 16.-18. stoljeca, odnosno da pokaze da je izvoriste zapadne cirilice 16.-18. stoljeca srednjovjekovna bosansko-humska kultura.
2. Razvitak historiografskog misljenja o bosancici
Bosancica ili brzopis (minuskula) na zapadnom podrucju juznoslavenske cirilice postoji u nasoj historiografiji kao paleografijski problem tek nesto vise od stotinjak godina, od pojave "Bukvara staroslavenskog jezika" Ivana Bercica (1860). U litografiranom dodatku "Bukvaru" koji je bio namijenjen ucenju glagoljice, Bercic je donio u posebnoj tablici i oblike "bosanske azbukve", podijelivsi je na "rukopisnu" i u tiskanim knjigama.
Prema razlikama u oblicima, Bercic je bosansku azbuku podijelio u tri grupe; u Bosni, Poljicima i u Dubrovniku (Bercic 1860:70). Nakon sto je istaknuto da se bosanska azbukva "od grckoslovenske (tj. cirilice) odlikuje u nekih pismenih" i to: "b", "v", "d "i "c", autor je naveo i neka najvaznija grafijska obiljezja bosanske, poljicke i dubrovacke azbuke (Bercic 1860:72-75)
Bercic, dakako, nije poblize razlikovao brzopis 17. ili 18. stoljeca, pa je smatrao da je bosansku azbukvu, koju je poznavao u spomenicima iz 17. i 18. stoljeca, upotrebljavala i Dubrovacka republika potkraj 14. i u 15. stoljecu u dopisivanju sa srpskim i bosanskim vladarima (Bercic 1860:72)
Usprkos tome, Bercicev "Bukvar..." oznacava prvi pokusaj da se paleografijski utvrde ona posebna obiljezja u razvitku cirilice na njezinu zapadnom podrucju koja su u literaturi iz sredine 19. stoljeca bila izrazena razlicitim nazivima za tu vrstu cirilskog pisma.
Dok se Bercic pri tom nije upustao u teoretska razmatranja o "bosanskoj azbukvi", dotle je Ciro Truhelka u nekoliko radova nastojao da utvrdi razvitak cirilskog pisma na zapadnom podrucju. U sredistu njegova zanimanja bila su dva problema: odnos izme|u cirilskog pisma na juznoslavenskom podrucju, osobito razvitak kancelarijske cirilice, Truhelka (1889) je vec u svom prvom radu "Bosancica, prinos bosanskoj paleografiji" suprotstavio bosancicu cirilici, smatrajuci ih za dva samostalna pisma koja su se usporedo razvijala i koja je povezivalo samo zajednicko grcko podrijetlo.
Truhelka je svoja paleografijska razmatranja temeljio na stanovitim razlikima izmedju cirilice kojom su bili pisani srednjovjekovni bosanski rukopisi i natpisi na steccima, s jedne, i cirilskog ustava i poluustava u crkvenoj upotrebi, s druge strane, ali ipak nije poznavao razvojni proces cirilskog pismana juznoslavenskom podrucju, pa mu nije bio jasan ni razvitak brzopisa. Dok prema Truhelki izmedju lapidarne bosancice i lapidarne cirilice nije bilo znatnijih razlika, one su postale ocite tek u "kurzivnom pismu" i to zbog toga jer se:
... kurzivna cirilica udaljuje od svog grckog vrela, te je poprimila mnoge elemenata iz latinice, docim je bosansko pismo ostalo na istoj osnovi, te se iz lapidarnog pisma organicki razvilo (Truhelka 1889:66).
Taj pogresan zakljucak o razvitku brzopisa iz cirilskog pisma na kamenim natpisima srednjovjekovne Bosne i Huma temeljio se, doduse, na cinjenici da su natpisi iz 15. i 16. stoljeca sadrzavali mnogo minuskulnih elemenata, ali mu je glavni uzrok bilo Truhelkino nepoznavanje geneze cirilskog brzopisa i kolebanje u odredjivanju termina bosancica.
Dok je prvotno smatrao da manastirska (rukopisna) bosancica "u mnogome sjeca na pismo dubrovackih rukopisa iz 15. vijeka" (Truhelka 1889:82) dotle je objavljujuci "Tursko - slovjenske spomenike dubrovacke arhive", istaknuo da su pisani:
... onom vrstom slovjenskog pisma, koje je bilo obicajno u dubrovackoj kancelariji i u susjednim zemljama te se u Bosni sacuvalo u katolickim manastirima do 18. stoljeca vijeka a u muslimanskim odlicnim porodicama do nedavno, pa se vec obzirom na geografsko rasprostiranje, na historicki i paleografski kontinuitet svoj prozvalo bosanicom (Truhelka 1911).
Truhelka je, dakle, identificirao bosancicu 17. i 18. stoljeca s kancelarijskom minuskulom 15. stoljeca, pa je pod bosancicom ili bosanicom podrazumijevao citav cirilski kancelarijski brzopis, ne ulazeci u paleografijsku analizu pojedinih etapa u njegovu razvitku. Istodobno je imenom bosancica nazivao i cirilsko pismo na steccima (lapidarna bosancica).
Stav srpskih povjesnicara u 19. i u pocetku 20. stoljeca prema problemu zapadne cirilice i bosancice bio je razlicit. Dok su jedni odbacivali naziv bosancica i poricali posebnosti zapadnoj cirilici dotle su drugi upozoravali na specificnost cirilskog pisma na zapadnom podrucju, ali je jednima i drugima bilo zajednicko da su citavu cirilsku pismenost vezivali iskljucivo uz srpski narod.
Pri tom su svoje sudove ponajvise zasnivali, umjesto na paleografijskim razlozima, na konfesionalnoj podjeli, pa su smatrali da su zapadnom cirilicom pisali samo pripadnici "katolickog zakona" (Petrovic 1841) ili "pristase rimokatolicke crkve" (Vuletic-Vukasovic 1903). Premda je takav postupak bio donekle i opravdan, jer je srpsko-crkvena pismenost snazno utjecala na oblikovanje pojedinih tipova cirilice, ipak ta konfesionalna podloga nije sasvim utjecala na paleografijska obiljezja.
Ili, drugim rijecima, razvitak zapadne cirilice u citavu njezinu trajanju ne moze se u potpunosti i dosljedno vezati ni uz odredjenu etnicku podlogu, niti uz izrazitu konfesionalnu podjelu. Pojam zapadnog podrucja cirilice, kako je utvrdjen u suvremenoj paleografiji, sirok je i vremenski (kraj 12. do 19. stoljeca) i prostorno (Bosna, Hum, Dalmacija, Duklja, dijelovi srednjovjekovne Hrvatske); njegova je etnicka i kulturna podloga bila, osobito u srednjem vijeku, vrlo slozena, pa to onemogucuje cjelovito svrstavanje zapadnocirilske pismenosti u citavu njezinu trajanju u odredjene etnicke i konfesionalne okvire.
U kasnijem razdoblju cirilice, od 15.-16. stoljeca dalje, pojedini tipovi cirilskog pisma imaju izrazitiju etnicku i konfesionalnu podlogu, pa bosancicom, zapadnom varijantom brzopisa, pisu Hrvati - katolici i bosansko-hercegovacki Muslimani, ali ni tada ta podjela nije do kraja izrazita, jer se nekim tipovima zapadnocirilskog brzopisa tada pisalo, na primjer, i u Crnoj Gori.
Prema tome, ne mislim da konfesionalno i etnicko odredjivanje nisu uopce moguci, samo ih valja pazljivo upotrebljavati. Ali u tom slucaju nema potrebe etnicko odredjivanje zamijeniti konfesionalnim: nema, na primjer, razloga za zakljucak da su cirilskim brzopisom u srednjoj Dalmaciji i Poljicima barem od 15. stoljeca, a sasvim sigurno i prije, pa sve do 19. stoljeca pisali "pristase rimokatolicke crkve" kad su to bili Hrvati, pa je cirilica na tom podrucju bila pravo hrvatsko pucko pismo.
Isticanje specificnosti zapadne cirilice bilo je u srpskoj literaturi uobicajeno u sredini 19. stoljeca. Jos god. 1841. istakao je G. Petrovic u "Novom Srbskom Ljetopisu" da se:
... na kraju ove knjige viditi mogu srbska slova, koima su se nasa braca katoliceskog' zakona sluzila ... (i koja su) ...takodje poznata pod' imenom bosanskij ili rvatskij pismena (Petrovic 1841:155);
pa je on prvi primijenio konfesionalni kriterij u odredjivanju podrucja na kojem su se upotrebljavala "bosanska ili hrvatska pismena".
Zanimljivo je i misljenje Vuka Stefanovica Karadzica o zapadnoj cirilici. U svojim "Primjerima srpsko - slavenskoga jezika", Karadzic (1857) opisuje grafijska i jezicna obiljezja Divkoviceva "Nauka karstianskoga" (u izdanju iz 1698) i istice da je "ova knjizica nastampana slovima i pravopisom Bosanskijem", odnosno bosanskom bukvicom (Karadzic 1857:30). Prema Karadzicu, "rukopis Bosanske bukvice tako je razlican od nasega danasnjega, da ga niko ne bi mogao procitati dok ne bi najprije ucio i mucio se".
Kao primjer bosanske bukvice, Karadzic na pocetku knjige dodaje faksimile dvaju pisama napisanih muslimanskim tipom bosancice, ali istice da su "ovom bukvicom i od prilike ovijem pravopisom pisali krscani u Bosni i Hercegovini do nasega vremena", dodajuci da je i Poljicanima "rukopis bio ovaki" (Karadzic 1857:31). Karadzic je, prema tome, pod bosanskom bukvicom podrazumijevao tiskanu i rukopisnu bosancicu, u prvom redu s bosansko - hercegovackog podrucja.
Premda je Karadzic, u skladu sa svojim shvacanjima o prosirenosti srpskog naroda, smatrao bosansku bukvicu dijelom srpske pismenosti, ipak je njegov opis grafijskih i jezicnih obiljezja zapadne cirilice bio prilicno tocan. Prema Vukovu misljenju istakao je i Konstantin Jirecek da se u "Srbiji, Bugarskoj i u Vlaskoj pisalo uspravnom kursivom", dok je "u Bosni ona okrenuta u desno", gdje se osim toga "preinacivanjem pojedinih pismena stvara pismo sa lokalnim osobenostima, takozvana bosanska bukvica" (Jiricek 1952:300).
Takav je stav prema cirilici zapadnog podrucja zadrzan u srpskoj literaturi i na pocetku 20. stoljeca. U radu "]irilica kod pristasa rimokatolicke crkve do svrsetka 18. stoljeca u Bosni, u Dalmaciji itd.", Vid Vuletic-Vukasovic (1903) je, kao i Vuk St. Karadzic, upozorio na specificnosti zapadne cirilice. Iako problemu nije pristupio kao paleograf, ipak je istakao da je osobitost cirilice u Dubrovniku "da je gotovo bez pokratica, bas kako se to pisalo u Bosni" (Vuletic-Vukasovic 1903:118).
Govoreci o cirilskoj pismenosti u Bosni konstatira:
Manuskript, pa i stampa, sve je slicno u Bosni i u Dalmaciji kod pristasa rimske crkve, a Muhamedovci pisu isto cirilicom, ali zavezano, te na prvi pogled slici arapskom pismu ... (zakljucivsi da) ... ovdje nije govora o pravoslavnima, jer su svukud gotovo jednako pisali prema crkvenom nacinu uz poznate pokratice, cega je malo ili nimalo kod prvijih (Vuletic-Vukasovic 1903:118)
Navedeni primjeri svjedoce da je Vid Vuletic-Vukasovic, ne ulazeci u paleografijske analize, niti spominjuci Truhelkinu tezu o bosancici, jasno upozorio na posebnosti zapadne cirilice, ali je pri tom, ipak, upotrijebio konfesionalni i usko etnicki kriterij, jer je na kraju zakljucio da njegov prilog pokazuje "da je srpski elemenat katolicki vazda bitisao i borio se neprestano za svoje amanete". (Vuletic-Vukasovic 1903:125)
Nasuprot ovakvom misljenju, koje je u srpskoj literaturi imalo vec i stanovitu tradiciju, P. Kolendic (1904) je u radu "Bosancica, bosansko-hrvatska cirilica i Dubrovcani", objavljenom godinu dana kasnije, sasvim presutio bilo kakve posebnosti cirilice na zapadnom podrucju, pa je uz etnicki primjenio i cisto terminoloski kriterij, ocito se suprotstavljajuci Truhelku misljenju o bosancici, premda samog Truhelku u tom radu uopce nije spomenuo.
Kolendic je svoju kratku radnju zasnovao na pitanju: je li se naziv bosancica upotrebljavao u proslosti?, pa je vec u pocetku postavio tezu da je:
... cinjenica da su u Herceg-Bosni Muslimi i pristase katolicke crkve mnogo upotrebljavali brzopisnu cirilovicu ... (ali da za nju) ... nijesu poznavali drugo ime do srpska pismena ... (te da) ... tek u novije doba neki pisci podarise tu azbuku nepodesnim nazivom bosancica; nepodesnim toga radi sto se to pismo upotrebljavalo u svim krajevima gdje Srbi zive (Kolendic 1964:70).
Kolendic zatim iscrpno navodi primjere upotrebe naziva srpsko pismo za cirilicu na zapadnom podrucju, zakljucujuci na kraju "da je ovo podataka dosta da iz osnove unisti i spomen bosancice i njena ceda bosansko-hrvatske cirilice" (Kolendic 1964:74)
Kolendicevom raspravom dogradjen je stav srpske historiografije prema problemu zapadne cirilice i bosancice. Sva kasnija misljenja o bosancici u srpskoj literaturi zasnivat ce se na navedenim zakljuccima, dok ce izuzetci biti vrlo rijetki.
Od opcenitog stava srpske historiografije o bosancici izdvaja se misljenje Vladimira Corovica (1909). Izdavajuci "Nekoliko fojnickih pisama" on je istakao da su "pisma pisana bosanskom cirilicom", nakon cega je ukratko opisao njihova grafijska i jezicka obiljezja. Corovic je, dakle, bio jedan od rijetkih srpskih povjesnicara koji je upotrebljavao naziv bosanska cirilica, ali kao oznaku za grafijske i jezicne specificnosti cirilskog brzopisa 17. i 18. stoljeca na podrucju Bosne, a ne na onaj nacin kako je Truhelka shvacao i interpretirao naziv bosancica.
Truhelkina koncepcija o bosancici kao cirilici sasvim suprotnom pismu ostala je i u hrvatskoj historiografiji uglavnom osamljena pojava, jer ju je u potpunosti preuzeo i dalje razradio samo M. Tentor. Dok je Tentor u svojim radovima prilicno dobro pisao o grafijskim i jezicnim obiljezjima ciriliskih spomenika u srednjovjekovnoj Bosni, dotle su njegova teoretska, paleografijska razmatranja bila u metodickom pogledu neprihvatljiva, jer je, poput Truhelke, do kraja suprostavljao bosancicu cirilici.
Pri tom je pod nazivom bosancica podrazumijevao ne samo zapadni brzopis, nego i cjelokupnu cirilisku pismenost srednjovjekovne Bosne, od kamenih natpisa i pisama u bosanskim kodeksima do rukopisne cirilice u ispravama.
Polazeci od stvarnih posebnosti zapadne cirilice, osobito na bosansko-humskom podrucju, Tentor ih je pretjerano naglasio, sto ga je dovelo do zakljucka da je bosancica "posebno pismo, koje cirilovac ne umije citati, a srpsku, bugarsku i rusku cirilicu moze citati" (Tentor 1942a:825). U skladu s takvim suprostavljanjem bosancice cirilici valjalo je objasniti i sam postanak bosancice, ali je autorov napor da i po svojoj genezi odijeli bosancicu od cirilice bio bezuspjesan i protuslovan. Dok je jednom tvrdio da je bosancica pismo "razvijeno prema staroslavenskoj glagoljici", dotle je u istom tekstu, nesto kasnije, ustvrdio da bogumili i katolici u Bosni, "postepeno stvorise od staroslavenske cirilice posebno pismo - bosancicu" (Tentor 1942b:97). Jednak nemar i protuslovni zakljucci obiljezavaju i Tentorovo razlaganje o prosirenosti i upotrebi bosancice.
Dok je jednom smatrao da je "bosancica vezana za katolicizam", dokazujuci to tvrdnjom da su i "katolicki Albanci pisali njome, premda im je srpska cirilica bila geografski blize", (Tentor 1942a:827) iako je takav konfesionalni kriterij upravo u pogledu Albanaca bio pogresan, jer su ciriliske isprave iz Albanije bile pisane kancelarijskom minuskulom srpskog tipa.
Od Truhelkine i Tentorove koncepcije donekle se odvaja postupak Vladimira Vrane (1942), u prilogu "O knjizevnim nastojanjima u srednjovjecnoj Bosni", koji je cjelokupnu cirilsku pismenost na bosansko-humskom podrucju nazvao hrvatskom cirilicom. Vrana odbacuje nazive bosancica ili hrvatsko-bosanska cirilica, jer smatra da se "bugarska cirilica u hrvatskim zemljama, gdje je vladala glagoljica, promijenila pod izravnim utjecajem glagoljice" u "hrvatsko pismo, hrvatsku cirilicu". Autor istice da je ta cirilica nazivana "bosanskom cirilicom, hrvatsko-bosanskom cirilicom, bosancicom ili zapadnom cirilicom", a da je to u stvari "hrvatska cirilica, jer se javlja kao 'arvacko pismo' i u drugim hrvatskim zemljama" (Vrana 1942:801).
Takav zakljucak nije bio ispravan vec i s terminoloskog gledista, jer se u izvorima zapadni brzopis ne naziva samo hrvatskim, nego i srpskim i bosanskim pismom. Vrana je svoje misljenje zasnivao na grafijsko - jezicnim osobitostima zapadne cirilice, ali nije uzeo u obzir cinjenicu da taj pojam ne mozemo identificirati s hrvatskom cirilicom, upravo onako kao sto srpsko ime ne smijemo protegnuti na cjelokupni razvitak juznoslavenske cirilice. Takva odvise jednostavna rjesenja zanemaruju slozenost paleografijskih i kulturno - etnickih procesa na bosansko-humskom podrucju u srednjem vijeku.
Iako je u hrvatskoj historiografiji bila uobicajena upotreba razlicitih naziva za cirilski brzopis zapadnog podrucja, ipak nakon Tentora, i u izmijenjenom obliku Vladimira Vrane, od hrvatskih povjesnicara vise nitko nije preuzimao i razradjivao Truhelkinu koncepciju o bosancici, stovise, prvo znanstveno suprostavljanje njegovoj koncepciji poteklo je upravo iz hrvatske historiografije.
Pisuci u dva navrata o cirilskom zborniku iz Dubrovnika ("Libro od mnozijeh razloga" iz 1520. godine), M. Resetar (1926, 1933) se prvi od hrvatskih znanstvenika kriticki osvrnuo na Truhelkino misljenje, razmotrivsi istodobno, doduse ne uvijek sasvim uspjesno, i neka metodoloska pitanja o razvitku cirilskog brzopisa. U prvom radu Resetar je istakao da je zbornik:
... pisan tako zvanom bosanskom cirilicom, koja uprav nije nikakvo specijalno bosansko pismo, nego je starija cirilska minuskula koja je u starije vrijeme bila u obicaju u svim nasim krajevima u kojima se uopce pisalo cirilicom, i kod pravoslavnih i kod katolika i kod muslimana" (Resetar 1926:12).
Na isto pitanje mnogo iscrpnije se osvrnuo u nardnom radu. Nakon sto je istakao da je citav zbornik pisan cirilskim "skoropisom", sto nije bilo sasvim tocno, Resetar je upozorio da je vrla "obicna stvar da se nas skoropis zove ,bosanskim pismom' ili ,bosancicom'", zakljucivsi da to "nije nikako opravdano, jer on niti je postao u Bosni, niti je bio na Bosnu ogranicen" (Resetar 1933:112). Resetar je zatim upozorio da se brzopis u nas u nas javio "najprije u kancelariji srpskih vladara, i to vec za vladanja Stefana Prvovjencanoga", dakle u prvoj cetvrtini 13. stoljeca, "pa se je otada dalje pisalo skoropisom u svim nasim krajevima gdje se je uopce pisalo cirilicom, te zato i u Bosni i Hercegovini, u Dubrovniku i u Poljcima kod Spljeta" (Resetar 1933:112). Gregor ^remosnik (1963:124) dokazano je da isprava koju spominje Resetar ne pripada Stefanu Prvovjencanomu, nego kralju Dragutinu.
Resetar istice da je "ime bosansko pismo, bosanska cirilica ili bosancicom" opravdanosamo utoliko sto su nas stari skoropis upotrebljavali za stampanje knjiga samo Bosnjaci katolici (od pocetka 17. stoljeca) i sto se je on do nasega vremena sacuvao samo u Bosni i Hercegovini" (Resetar 1933:112).
Zakljucio je, ipak, da za brzopis:
... nije nikako opravdano bosansko ime, a ako ga hocemo prozvati nekim geografskim imenom, onda je opet mnogo bolje da ga zovemo zapadnom cirilicom (...) koje je ime utoliko opravdano, sto se je skoropis upotrebljavao do kraja 15. stoljeca vijeka, a poslije toga gotovo samo u nasim zapadnim krajevima (Resetar 1933:112).
Istom prilikom Resetar se osvrnuo na Truhelkin rad o bosancici iz 1889. godine, istaknuvsi da se "ne moze naime odobriti njegova ocevidna tendencija da prikaze ovo pismo kao nesto sto je bas specijalno bosansko, i samo bosansko; nego to ide na racun ondasnje tendencije sarajevskog Glasnika uopce" (Resetar 1933:112).
Na isti nacin odbacio je Truhelkino misljenje da se brzopis razvio iz lapidarne cirilice zakljucivsi da je "sigurno bas naopako tacno: skoropisno je pismo na pergamentu i papiru bez sumnje starije negoli na kamenu" (Resetar 1933:112), ne ulazeci pri tom u iscrpnije razmatranje tog zanimljivog pitanja.
Premda je Resetarovu, u nacelu sasvim ispravnom, razlaganju nedostajala morfoloska analiza, jer je paleografijski slabo razlikovao pojedine faze u razvitku cirilskog brzopisa, pa je odvise jednostavno identificirao kancelarijsku minuskulu 14. ili 15. stoljeca s cirilicom tiskanih knjiga iz 17. stoljeca i s tipicnom bosancicom 17.-18. stoljeca, on je ipak temeljito pobio Truhelkinu koncepciju, pa se nakon Resetara na njoj vise nisu mogla graditi misljenja o bosancici, pogotovo sto Resetarov stav prema Truhelki nije u hrvatskoj historiografiji ostao osamljen. Govoreci o Truhelkinu proucavanju cirilske paleografije, u studiji o njegovu zivotu i radu, Jaroslav [idak (1952), nakon sto je iznio Truhelkinu koncepciju, s pravom zakljucio da je "pravilne smjernice za rjesenje toga pitanja dao u vise prilika M. Resetar, osobito posljednji put 1933, u djelu "Dubrovacki zbornik od god. 1520", cime je kriticki stav hrvatske historiografije prema Truhelkinu misljenju bio dogradjen ([idak 1952:105).
Neosporna je, doduse, cinjenica da je upotreba naziva bosancica ili bosansko-hrvatska cirilica ostala do danas u prvom redu obiljezjem hrvatske historiografije, ali tu pojavu niposto ne smijemo vezati iskljucivo uz Truhelkinu djelatnost. Buduci da je Truhelka u svojim radovima sustavno upotrebljavao nazive bosancica ili bosanica za cirilski brzopis na zapadnom podrucju, sigurno je da je to utjecalo na njihovu prosirenost u hrvatskoj literaturi. Pri tom, ipak, valja imati na umu da se posebni nazivi za brzopis zapadne cirilice pojavljuju znatno prije Truhelke, pa da oni i nisu bili izvorno njegovi, a osim toga da im autori najcesce nisu davali ono znacenje koje im je pridavao Truhelka, dakle posebnosg pisma koje je suprotno cirilici.
Zanimljivo je da se posebni nazivi za brzopis zapadne cirilice pojavljuju najprije u srpskoj historiografiji u sredini 19. stoljeca - G. Petrovic (1841), Vuk St. Karadzic (1857) - a tek nesto kasnije i u hrvatskoj historiografiji.
Naziv bosancica prvi upotrebljava F. Kurelac (1861), a naziv bosanica S. Zlatovic (1888), takodjer prije Truhelkina rada o bosancici (1889).
Naziv bosansko-hrvatska cirilica nalazimo kod Ivana Kukuljevica (1859), a u Vatroslava Jagica 1867. godine (Jagic 1953), dok A.K. Matas (1860) u brosuri "Glas hrvatsko-slovinski iz Dalmacije", upotrebljava naziv bosanska cirilica.
Naziv zapadna cirilica prvi je upotrijebio Vatroslav Jagic (1890), u komentaru uz izdanje "Poljickog statuta", smatrajuci pod tim nazivom stari bosansko-dalmatinski nacin pisanja cirilicom, dakle brzopis 16.-18. stoljeca. Taj je naziv zastupao - kako smo vec vidjeli - i M. Resetar (1933).
Svi ti nazivi, bilo za brzopis, bilo opcenito za cirilsku pismenost na zapadnom podrucju, temeljili su se na uocavanju morfoloskih i grafijskih posebnosti u razvitku zapadne cirilice. Oni su bili vise plod istrazivacke prakse, nego paleografijske analize, pa je njihova upotreba u juznoslovenskoj historiografiji u 20. stoljeca, nakon Truhelke, gotovo redovito znacila prakticno upozoravanje na morfolosku specificnost zapadnog brzopisa, a ne dosljedan odraz Truhelkine koncepcije i izdvajanja bosancice iz sireg pojma cirilice.
U tom smislu nazive bosanska cirilica, bosanskocirilska slova i bosancica upotrebljavaju Vj. [tefanic (1938; 1955) Jaroslav [idak (1957) i, osobito Vladimir Mosin (1952; 1955) u vise svojih radova.
Pisuci o Ledezminu "Nauku karstianskome", Vj. [tefanic (1938) je iscrpno opisao paleografijska, grafijska i jezicna obiljezja nase cirilsko - katolicke knjizevnosti, pa je razlozio i problem zapadnog brzopisa. [tefanic istice da se na podrucju Bosne i Hercegovine, juzne Dalmacije i Crne Gore "udomila cirilica, koja je ovdje razvila svoje narocite skoropisne oblike, te se vec odavna zove bosanskom cirilicom", pa je time prvi put tocnije oznaceno podrucje prosirenosti zapadnog brzopisa (Stefanic 1938:27). S obzirom na pismo Ledezmina katekizma, Stefanic konstatira da je ono "kompromisizmedju ustavne cirilice, koja je usko povezana sa srpsko - pravoslavnom crkvom, i skoropisne cirilice ili bosancice, koja ima narodno - laicki karakter, jer se upotrebljavala u izvancrkvenim poslovima i pretezno kod katolika, bogomila i zatim muslimana" (Stefanic 1938:27) Premda Stefanic nije ulazio u morfolosku analizu zapadnog brzopisa, nego je glavnu paznju obratio opisivanju grafijsko - jezicnih osobitosti, ipak je taj rad i danas jedan od najvaznijih za upoznavanje zapadne cirilice.
Osobito je bio plodan razvitak cirilske paleografije nakon drugog svjetskog rata. Radovi Vladimira Mosina, Gregora ^remosnika, J. Vrane i drugih omogucili su poznavanje najvaznijih etapa u razvitku juznoslavenske cirilice, pa je time stvorena znanstvena osnova za istrazivanje postanka i obiljezja bosancice.
Studije Gregora Cremosnika o "Bosanskim i humskim poveljama srednjega vijeka" (1948, 1950, 1951, 1952), u kojima je paleografijski i diplomaticki vrlo savjesno analizirao srednjovjekovne bosansko - humske isprave, od Kulinove povelje iz 1189. godine do humskih isprava druge polovice 15. stoljeca, napomene Vladimira Mosina (1949) uz taj Cremosnikov rad o nazivima za pojedine tipove cirilskog pisma, te Cremosnikova rasprava (1963) o "Srpskoj diplomatskoj minuskuli" i radovi J. Vrane (1955; 1962) o najstarijim cirilskim ispravama, oznacili su vidan napredak u studiju cirilske paleografije.
Ti radovi ispunili su onu prazninu koja je dotad bila prisutna u gotovo svim raspravljanjima o bosancici: utvrdili su postanak i razvitak kancelarijskog brzopisa u 14. i 15. stoljeca, s jedne, i odredili znacenje pojma "zapadno podrucje cirilice", s druge strane. Iako su na taj nacin bile objasnjene osnove na kojima se razvijao zapadni brzopis, ipak je upravo njegovu razvitku od 16. do 18. stoljeca bilo obraceno razmjerno najmanje paznje, pa je to do danas ostalo jednim od najslabije proucenih pitanja u nasoj cirilskoj paleografiji.
Jedino time mogao bi se objasniti donekle nemaran stav Gregora Cremosnika prema tom pitanju. Iako su se njegovi radovi odlikovali preciznoscu i temeljitoscu, ipak se Cremosnik (1962), u svojoj mozda najvaznijoj raspravi (Srpska diplomatska minuskula), samo povrsno obazreo na to pitanje. Iz cjelokupne literature, u kojoj je bilo i dobrih rezultata.
Cremosnik je izdvojio jedino Ciru Truhelku i njegovu koncepciju o bosancici. Upozorivsi da je Truhelka 1914. godine dao "lijevati posebna cirilska slova da bi bosanske historijske izvore stampao u bosanskom pismu, u bosancici, jer je smatrao da se radi o jednom tipicno bosanskom pismu", Cremosnik je takav postupak, koji najbolje odrazava Truhelkina paleografijska shvacanja, s pravom odbacio, zakljucivsi da "svaki poznavalac razvoja cirilice na prvi pogled moze vidjeti da lijevana slova predstavljaju srpsku diplomatsku minuskulu, kakva je, samo malo modificirana, zivjela dalje u Bosni" (Cremosnik 1962:132).
Cremosnikov postupak, ipak, u metodickom pogledu nije bio sasvim ispravan. On se s pravom suprostavio Truhelkinu misljenju, ali je propustio da istakne da se brzopis zapadnog podrucja, na izvorima koje je sam izvrsno analizirao, dalje razvijao i da se, doduse, ne moze govoriti o nekom posebnom bosanskom pismu u Truhelkinu smislu, ali da se zapadnom brzopisu 17. ili 18. stoljeca ipak ne mogu odreci izrazite specificnosti.
Cremosnikov stav je gotovo u potpunosti preuzeo i Sima Cirkovic (1964) u "Istoriji srednjovekovne bosanske drzave". Upozoravajuci na neke od zabluda oko razvitka pisma u srednjovjekovnoj Bosni, Cirkovic je istakao da se:
... verovalo da je u Bosni upotrebljavana jedna osobita varijanta cirilskog pisma tzv. bosancica ... (i da su) ... stvoreni cak i ruzni i neprakticni znaci koji bi trebalo da u stampanom tekstu odraze specificnost ovog pisma... (pa je zakljucio da je) ... pismo bosanskih tekstova, medjutim, suvremena diplomaticka minuskula upotrebljavana podjednako i u Srbiji i u Dubrovniku (Cirkovic 1964:235).
Cirkovicevo misljenje bilo je, dakako, potpuno ispravno ukoliko se odnosilo na srednjovjekovni bosanski diplomaticki materijal 14.-15. stoljeca koji je dijelom doista bio pisan ili diplomatickom ili obicnom kancelarijskom minuskulom koja je nastala u srpskoj drzavnoj kancelariji na razmedji 13.-14. stoljeca, jer je Cirkovic, kao i Cremosnik, imao na umu upravo tu izvornu gradju.
Uza sve to, i on je, kao i Cremosnik, bio duzan da iznese svoj stav, kad je vec spominjao naziv bosancica, i prema brzopisu 16.-18. stoljeca, na koji se taj naziv u prvom redu i odnosio, ili drugim rijecima, metodicki bi bilo ispravnije da se nije obazirao samo na Truhelkino misljenje, ionako vec odbaceno u literaturi, nego i na one radove koji su se posebno bavili zapadnim brzopisom. Pri tom mislim u prvom redu na radove V. Mosina koji nije vezao naziv bosancica uz diplomaticku gradju 14.-15. stoljeca nego uz kasniji brzopis zapadnog podrucja.
U trenutku kad je Cremosnik (1959) prvi put objelodanio svoju raspravu o "Srpskoj diplomatskoj minuskuli" Vladimir Mosin (1952) je vec jasno izlozio svoje misljenje o problemu bosancice u radu "Poljicke konstitucije iz 1620 i 1688 godine" u kojem je obradio grafijski sistem poljicke bosancice, te tri godine kasnije u opisu Cirilskih rukopisa Jugoslavenska akademija (Mosin 1955).
Konstatiravsi da je za "cirilske tekstove sa zapadnog teritorija (koji se uglavnom poklapa s podrucjem ikavstine u granicama stokavskog dijalekta) uobicajena paleografska oznaka bosancice - pisma narocitog tipa, koji se razvio iz bosanskog srednjovjekovnog brzopisa i poluustava" i koji je bio "kanoniziran stampanim mletackim izdanjima Matije Divkovica iz godine 1611. i iducih godina", Mosin je prvi u nasoj historiografiji postavio bosancicu u paleografijski odnos prema drugim vrstama juznoslavenske cirilice (Mosin 1955:10).
Pri tom je teziste polozio na grafijski sistem bosancice, prihvatajuci podjelu Ivana Bercica koji je "na podrucju zapadne cirilice, za koju se utvrdio naziv bosancica, pokazao tri posebna tipa pisma: dubrovacki, bosanski i poljicki" (Mosin 1955:13).
Mosin je svoj stav jos jasnije izlozio u raspravi "Metodoloske biljeske o tipovima pisma i cirilici" , gdje je naglasio da se slaze "sa starom klasifikacijom Ivana Bercica koji je na podrucju zapadne cirilice fiksirao tri zasebne skole", bosansku, splitsko - poljicku i dubrovacku, "svaka s posebnom tradicijom svog poslovnog pisma, i svaka s posebnim tipovima grafije i pravopisa u svojim stampanim izdanjima" (Mosin 1965:177).
Vaznost Mosinovih zakljucaka o bosancici sastojala se u tome sto je on odbacio dotadasnja kontroverzna misljenja o toj vrsti cirilskog pisma i upozorio na specificnosti zapadne cirilice, prihvacajuci kao vec ustaljen i termin bosancica, ali ju je uklopio u opci razvitak juznoslavenske cirilice. Potpuno je razumljivo da su Mosinova istrazivanja, osobito utvrdjivanje grafijske kronologije za poljicku bosancicu, oznacila samo opci okvir za rjesavanje problema bosancice, pa je poblize proucavanje cirilskih tekstova sa zapadnog podrucja (16.-18. stoljeca) do danas uglavnom ostalo tek zadatak buducih napora.
Iako je Mosin u faksimilijaru "Cirilski rukopisi Jugoslavenske akademije" (Mosin 1955) obratio veliku paznju rukopisima dalmatinske bosancice, pa je objelodanio oko tridesetak dobrih faksimila bosancice, ipak je u uvodu u "Paleografski album na juznoslovenskoto kirilsko pismo" (Mosin 1966) s pravom istakao da je uzrok odsutnosti mladjih cirilskih tekstova sa zapadnog podrucja u tom faksimilijaru u tome sto su dijelom vec objelodanjeni ("Cirilski rukopisi Jugoslavenske akademije") "i zasto nedovolnata proucenost na tipovite na pismoto na ova podracje je bara potrebata od izdavanjeto na poseben poobilen album na reprodukcii na ovie tekstovi" (Mosin 1966:4)
Od tri osnovna podrucja bosancice temeljitije je proucen samo njezin razvitak u srednjoj Dalmaciji, na splitsko poljickom podrucju. B. Zelic-Bucan (1961) je u radu "Bosancica u srednjoj Dalmaciji" iscrpno opisala teritorijalnu prosirenost bosancice u Dalmaciji (uz posebnu kartu s oznacenim lokalitetima gdje je zasvjedocena upotreba bosancice), zatim morfoloska i pravopisna obiljezja bosancice.
Osim tabele u kojoj su iscrpno navedeni oblici za pojedina slova bosancice na podrucju Dalmacije od 15. do 18. stoljeca, autorica je na kraju dodala 30 faksimila bosancice, od reda iz dalmatinskih arhiva. Kako se iz dosadasnjeg historiografskog pregleda vidi, bio je to prvi rad uopce u kojem je sustavno i dobro opisan razvitak zapadnog brzopisa 15.-18. stoljeca na jednom dijelu njegove prosirenosti. Do danas to je jedini znanstveni rad iskljucivo posvecen zapadnom cirilskom brzopisu i u tome je njegovo znacenje.
Ali, dok je radnja na taj nacin dobila izrazito i vrlo korisno prakticno znacenje, teorijska izlaganja autorice u uvodu toj radnji i u raspravi "Bosancica - poljicko narodno pismo" (Zelic-Bucan 1968) nisu bila tako uspjesna. U autoricinoj temeljnoj radnji o bosancici iz 1961. godine teoretske postavke bile su mnogo cvrsce. Iako je bosancicu oznacila kao hrvatsko nacionalno pismo i hrvatsku cirilicu, sto vec i s obzirom na teritorijalnu prosirenost zapadnog brzopisa nije bilo sasvim tocno, ipak je istakla da se ona razvila "iz srednjovjekovnog bosanskog brzopisa i poluustava, a kakonizirana je izdanjima Matije Divkovica u Mlecima 1611. i slijedecih godina"; istodobno je i naziv bosancica ogranicila s pravom u prvom redu na brzopis zakljuckom da se "od 15. stoljeca dalje hrvatska cirilica predstavlja kao izrazita minuskula", te da je "upravo ta minuskula ono pismo koje sadrzi u sebi sve one karakteristike, koje u sebi ukljucuju pojam bosancice" (Zelic-Bucan 1961:7).
Dok je takvim zakljuccima, u kojima se oslanja na Vladimira Mosina, a i zakljuckom da "osnovu azbuke bosancice cine kurzivni oblici cirilske azbuke, zajednicki svim srednjovjekovnim juznoslavenskim cirilskim rukopisima" (Zelic-Bucan 1961:7), B. Zelic-Bucan pokazala da specificna obiljezja bosancice uklapa u opcenit razvitak juznoslavenske cirilice, dotle je u raspravi iz 1968. pretpostavila, polazeci od cinjenice da "prvi sacuvani spomenici hrvatskog jezika, pisani hrvatskom redakcijom cirilice" potjecu uz druge polovice 12. stoljeca i to "s teritorija koji je osvojio Manojlo Komnen", da "nam se namece misao da historijski nije neosnovana hipoteza nekih autora kako se bosancica razvila direktno iz grckog pisma, a ne posredno iz crkvene cirilice" (Zelic-Bucan 1968:144).
Iako tu pretpostavku nije poblize objasnila, ona ipak svojom neodrzivoscu znaci korak natrag u proucavanju bosancice i odstupanje od nacela koja je utvrdio Vladimir Mosin i koja je sama autorica prihvatila u svom radu iz 1961. godine.
Dok su se prema tome u nasoj historiografiji postepeno stvarale osnove za znanstveno rjesenje problema bosancice, dotle je suvremena srpska historiografija i dalje ostala kod onih misljenja o tom pitanju koja su u srpskoj literaturi izrecena u sredini proslog i na pocetku ovog stoljeca.
U srpskoj poslijeratnoj historiografiji prvi se na pitanje bosancice osvrnuo B.M. Nedeljkovic (1955), u radu "O bosancici". Ta je rasprava zasnovana u prvom redu kao obracun s misljenima Cire Truhelke o bosancici, ali je istodobno znacila i suprostavljanje bilo kakvom spomenu naziva bosancica i upozoravanju na posebnosti zapadne cirilice. Iako je Nedeljkovicev kriticki osvrt na Truhelkinu koncepciju bio uglavnom opravdan, ipak ni njegov metodicki postupak, niti cjelovita koncepcija u pristupu problemu zapadne cirilice, nisu bili ispravni. Suprostavljajuci se s pravom tezi o izdvojenosti bosancice iz sireg razvitka juznoslavenske cirilice, Nedeljkovic je postavio sasvim suprotnu i jednako neprihvatljivu tezu da "nicega nema sto bi pisma iz Bosne izdvajalo od ostalih cirilskih pisama" (Nedeljkovic 1955:278).
Uzrok toj tezi bio je dvostruk. U prvom redu, Nedeljkovic nije ni pokusao paleografijski analizirati izvorni materijal zapadne cirilice, dijelom i zbog toga sto su u dotadasnjoj literaturi isticani, kao posebnost bosancice, samo minuskulni oblici za neka slova, pa je smatrao da je vec i samim upozorenjem da se "ona slova, koja se smatraju karakteristicna za bosansku cirilicu ("b", "k", "t", "v", "z",) pisu na isti nacin u Bosni, u Crnoj Gori, u Srbiji i u Vojvodini" rijesio problem bosancice, te da smije zakljuciti da bosancica "nema nikakvog ni paleografskog, a jos manje kulturno - istorijskog opravdanja" (Nedeljkovic 1955:284). Osim toga, autor je svoje zakljucke temeljio na etnickoj iskljucivosti, smatrajuci cirilicu samo "sroskim pismom, srpskom knjigom" (Nedeljkovic 1955:277).
Ako tome dodamo i to da se autor uopce nije obazirao na one radove koji su bili suprotni njegovim tezama (Vj. Stefanic, V. Mosin), sto je metodicki nedopusten postupak, smijemo zakljuciti da je Nedeljkovic u tom radu izrazio ona misljenja koja su se u srpskoj historiografiji ocitovala jos na pocetku stoljeca (P. Kolendic) i da prema tome taj rad nicim nije unaprijedio nase poznavanje razvitka zapadne cirilice.
Jednak promasaj bila je i rasprava A. Mladenovica (1965) "Prilog proucavanju razvitka nase cirilice". Iako je Mladenovic u cjelini prihvatio zakljucke B. M. Nedeljkovica, ipak je problemu bosancice prisao s mnogo vise truda koji uza sve to, zbog pogresnog metodickog postupka, nije donio i odgovarajuce rezultate.
Kao i Nedeljkovic, ni A. Mladenovic nije razmatrao zapadnu cirilicu kao slozenu kulturno - povijesnu pojavu, nego se iskljucivo suprostavio onim autorima koji su oblike pojedinih slova drzali specificnoscu bosancice. Ne opazajuci da morfoloske razlike ne mogu biti jedinim kriterijem u odredjivanju bosancice, autor je smatrao da u prvom redu valja utvrditi "da li se specificna slova za tzv. 'bosancicu' nalaze i na jugu i na istoku nase jezicke teritorije" (Mladenovic 1965:55).
Takav kriterij zatvorio je Mladenovicu bilo kakvu mogucnost da obogati nase poznavanje cirilskog brzopisa 16.-18. stoljeca, jer je, doduse, s lakocom mogao dokazati da se, na primjer, minuskulno, kvadraticno slovo "b" upotrebljavalo i izvan zapadnocirilskog podrucja (Mladenovic 1965:60), ali je na taj nacin zanemario cjelokupnost zasebnih obiljezja zapadne cirilice koja se ne mogu svesti samo na posebne oblike za neka slova. Uporedi Raukar (1967).
Nasuprot prilozima Nedeljkovica i Mladenovica koji su poricali bilo kakvu posebnost zapadnoj cirilici, bogato i raskosno opremljena "Istorija srpske cirilice" P. ordjica (1971) sadrzi zbir dosadasnjih istrazivanja na podrucju juznoslavenske cirilice, ali i sintezu misljenja o zapadnoj cirilici koja su u srpskoj historiografiji izrecena u toku 20. stoljeca, od V. Vuletica-Vukasovica (1903) i P. Kolendica (1904) do A. Mladenovica (1965).
U skladu s time, ordjevicev rad sadrzi izrazite prednosti i nedostatke. Izlazuci povijseni razvitak juznoslavenske cirilice u cjelini, autor je uzeo u obzir dosadasnje paleografijske rezultate, pa je djelomicno vrlo tocno opisao morfoloska i grafijska obiljezja cirilice na zapadnom podrucju, osobito na bosansko - humskom teritoriju, sto je u usporedbi s radovima B. M. Nedeljkovica i A. Mladenovica bio velik napredak. ordjic se ipak nije bitnije odvojio od opcenitog stava srpske historiografije o zapadnoj cirilici, jer je i on u razmatranju tog pitanja primijenio uski etnicki kriterij, pa je i te specificnosti i zapadnocirilsku pismenost u cjelini uklopio u kulturni razvitak srpskog naroda, sto je jasno doslo do izrazaja vec i u naslovu njegove knjige.
Dodavsi etnickom i konfesionalni kriterij, ordjic je u zapadni brzopis, odnosno zapadnu varijantu cirilskog brzopisa ubrojio samo onaj dokumentarni materijal koji je nastao u pripadnika zapadne crkve, (oric 1971:171) iako to nije tocno. U cjelini uzevsi, ordjevicev rad o juznoslavenskoj cirilici, inace u detaljima dobro napisan i popracen izvanredno bogatom zbirkom faksimila, istice se autorovim sirokim poznavanjem cirilske problematike, ali je ipak svojom koncepcijom ostao u onim okvirima koje je u proucavanju cirilske pismenosti zacrtala srpska historiografija jos u proslom i na pocetku ovog stoljeca.
Na kraju ovog pregleda literature valja spomenuti i dobar prikaz razvitka Cirilice od . Sp. Radojicica (1956) publikovan u "Enciklopediji Jugoslavije". Autor je s pravom upozorio da je pretjerano "kad se od cirilice u Bosni hoce da nacini posebno neko pismo, tzv. bosancica ili bosanica" koje bi bilo suprotno cirilici, ali prilicno iscrpno navodi "hrvatske cirilicke spomenike", od Povaljskog natpisa (12. stoljeca) do cirilskih isprava 17. stoljeca s hrvatskog teritorija, cime se razlikuje od navedenih prikaza o zapadnoj cirilici u srpskoj poslijeratnoj historiografiji.
3. Zakljucna razmatranja
Pregled historiografskih rezultata u proucavanju cirilske pismenosti na zapadnom podrucju pokazuje da su u dosadasnjoj literaturi o tom pitanju izrecena najrazlicitija, redovito sasvim suprotna misljenja. Osnovni nedostatak dosadasnjih misljenja o bosancici bio je u tome sto se tom problemu nije pristupalo paleografijski, nego s unaprijed postavljenim tezama, u kojima su se suprostavljala nastojanja za odredjivanjem etnicke podloge bosancice s konfesionalnim kriterijem i cisto terminoloskim pokusajima.
Rezultat takva pristupa bile su kontraverze o bosancici koje su otezavale paleografijsko istrazivanje tog problema. U dosadasnjoj literaturi o bosancici uglavnom se razlikuju dva glavna misljenja:
bosancica se izdvaja iz cjelovitog razvitka juznoslovenske cirilice i smatra posebnim cirilici suprotnim pismom (Truhelka, Tenor), sa tendencijom da se i zapadna cirilica opcenito i zapadni brzopis (bosancica) identificiraju sa hrvatskom cirilocom (Vladimir Vrana);
zapadnoj cirilici i zapadnom brzopisu se ili odricu sve posebnosti (P.Kolendic, B.M. Nedeljkovic, A. Mladenovic) ili se na njih ipak upozorava (V.Vuletic-Vukasovic), P. oric) ali se u oba slucaja polazi od teze o iskljucivom postojanju srpske cirilice.
Terminoloski pristup vrlo je cest u razmatranju problema bosancice i u postavljanju razlicitih teza o njoj, iako je razumljivo da takav nepaleografski kriterij nije mogao donijeti bilo kakve odredjenije rezultate.
U historiografiji je snaznoj kritici podvrgnut i sam naziv bosancica. Neki autori su smatrali da vec i samim upozorenjem da je taj naziv historiografski, stvoren pred stotinjak godina, a ne izvoran, smiju mimoici osobitosti zapadne cirilice (P.Kolendic, B.M. Nedeljskovic).
Pri tom nisu uzimali u obzir cinjenicu da naziv bosancica ima sasvim sporedno znacenje u razmatranju tog pitanja, jer razliciti nazivi za zapadni brzopis samo upozoravaju na njegovu teritorijalnu prosirenost, a ne mogu nam uopce pomoci u odredjivanju njegovih paleografijskih obiljezja, niti mogu biti kriterij za utvrdjivanje njegove etnicke podloge.
U izvorima, pak, zapadna cirilica, osobito zapadni brzopis, naziva se i hvratskim i bosanskim i srpskim pismom. Iako je naziv "srpski" za cirilski rukopis stariji (dubrovacki pisar Niko Bijelic potpisuje se na jednom dokumentu iz 1364. godine "dijak srpski" (oric 1971:174), ipak se naziv "bosanski" i "hrvatski" za cirilsko pismo pojavljuju, koliko je dosad poznato, vec u 16. stoljecu.
Godine 1530. kaze se za jednu cirilsku ispravu Petra Kruzica da je pisana bosnensibus leteris, dakle, bosanskim pismom, sto ovdje oznacava cirilski kancelarijski brzopis (Laszowski 1914, Hadzijahic 1962), dok je 1538. godine Francus Vilim Postel (Postellus) taj isti brzopis naziva srpskim ili bosanskim pismom (Stefanic 1938:28).
Naziv "hrvatski" za cirilski brzopis, kako mi je poznato, prvi je upotrijebio 1546. godine Jerolim Kaletic. Prepisujuci hrvatsku redakciju "Ljetopisa popa Dukljanina", Jerolim Kaletic na kraju dodaje da je Dmine Papalic nasao "ovo pismo u Krajini u Markovic, u jedne knjige stare, pisane hrvackim pismom", dakle cirilicom, odnosno cirilskim brzopisom (Sisic 1928:382).
Godine 1582. u jednom dokumentu iz Bihaca cirilica se zove Churulika oder Chrabatische Sprache, dakle hrvatsko pismo (Kobol 1945:21), a dodatak "Poljickom statutu" iz 1665. godine takodjer je naziva arvackim pismom (Sisic 1928:160).
Navedeni nazivi, dakako, nemaju vaznost za pitanje o podrijetlu bosancice. Oni su samo dokaz da se cirilski brzopis upotrebljavao, osim u srpskoj pismenosti, i na jednom dijelu hrvatskog teritorija i u srednjovjekovnoj Bosni. Potpuno je razumljivo da je za cirilsko pismo srpska oznaka bila najprosirenija, jer je cirilica u prvom redu bila pismo srpske kulture.
Iako se cirilicom pisao u srednjovjekvonoj Bosni i u jednom dijelu hrvatskih zemalja od 12. stoljeca, ona je bila eminentno srpsko pismo koje se vec od 16. stoljeca sirilo zajedno sa migracijama srpskog stanovnistva, kao sastavni dio crkvene pismenosti, duboko i u hrvatskih teritorij. Zbog toga je podrucje prosirenosti onih tipova cirilice (ustav, poluustav, brzopis) koji su se upotrebljavali u crkvenoj pismenosti ili su bili pod njezinim uticajem, a koje vezujemo za tzv. "istocno podrucje cirilice" bilo vrlo veliko.
Buduci da su ti tipovi cirilice bili izraz srpske kulture, razumljivo je da je i cirilica najcesce nazivana srpskim imenom, ponekad i u Hrvata - npr. S. Budinic 1597. godine i Matija Divkovic 1616. godine - (Stefanic 1938, Kobol 1945:21).
Historiografskoj zbrci i kontraverzama oko problema zapadne cirilice, a napose oko zapadnog brzopisa, pridonijela je i nedosljedna upotreba naziva bosancica i nesigurnost u utvrdjivanju paleografijskih kriterija pri utvrdjivanu tog naziva. Taj naziv je pretezno upotrebljavan za zapadni brzopis, ali i za siri pojam cirilice zapadnoga tipa, pa je kritika s pravom postavila pitanje: sta je u stvari bosancica?
Buduci da je velik broj autora istiocao kao jedini kriterij u odredjivanju bosancice morfoloske posebnosti, specificne oblike za neka slova, kritika je s lakocom dokazala da se tavkvi oblici nalaze i u cirilskim spomenicima izvan juznoslavenskog podrucja (A.Mladenovic)
Problem bosancice ne moze se, dakle, u potpunosti objasniti ni terminoloskim pristupom, ni iskljucivo morfoloskom analizom. Jedini metodicki ispravan postupak jeste sveobuhvatna paleografijska analiza koja u sebi sadrzi morfolosko, grafijsko i jezicno istrazivanje izvorne gradje, a ne zanemaruje i neke druge elemente, npr. opci izgled teksta.
Primjenivs takav metodicki postupak na neospornu cinjenicu o jedinstvenom razvojnom procesu juznoslovenske cirilicke pismenosti, istrazivac utvrdjuje da je cirilice, usprkos zajednickom razvitku, na pojedinim podrucjima, u skladu sa drugacijim kulturno-povijesnim uvjetima dobivala zasebna obiljezja, u morfoloskom, grafijsko i jezicno istrazivanje izvorne građe, a ne zanemaruje i neke druge elemente, npr. opći izgled teksta.
Primjenivši takav metodicki postupak na neospornu cinjenicu o jedinstvenom razvojnom procesu južnoslovenske ćirilicke pismenosti, istraživanje utvrđuje da je ćirilice, usprkos zajednickom razvitku, na pojedinim podrucjima, u skladu sa drugacijim kulturno-povijesnim uvjetima dobivala zasebna obiljezja, u morfolo{kom, grafijskom i jezicnom pogledu. Upravo na temelju takvih posebnosti, u prvom redu s obzirom na grafiju, koje nalazimo u cirilskim spomenicima srednjovjekovne Bosne, Huma, Travunije, Duklje i srednje Dalmacije (kraj 12. i prva polovina 13. stoljeca), u literaturi je stvoren pojam zapadnog podrucja cirilice (Vrana 1955; 1962, V. Moin 1965).
Cirilski spomenici zapadnog podrucja, osobito u srednjevjekovnoj Bosni i Humu, i u kasnijim razdobljima zadržavaju i dalje razvijaju te osobitosti, postajuci osnova zapadnom brzopisu ili bosancici. Iako razvitak zapadnog brzopisa (16.-18. stoljeca) ni do danas nije u svim pojedinostima istrazen, ipak i dosadasnji rezultati omogucavaju da utvrdimo njihovu cistu geneticku povezanost sa spomenicima zapadnog podrucja cirilice i posebno s bosansko-humskom pismenošću 14. i 15. stoljeca.
