#1 HOJRAT
Posted: 07/05/2010 12:52
genijalan tekst valerijana zuje, majstor pisanja i veliki poznavatelj grada 
posto je clanak prevelik, inace ide u SB u serijalu pod naslovom Neprijatelji sarajeva, stavicu samo najvaznije im meni najzanimljivije dijelove
HOJRAT PROTIV SARAJEVA
Bilo je, ima i uvijek će biti licitiranja na temu: Ko je najveći dušmanin Sarajeva!? Poveliko je to društvo, u rasponu od Eugenija palikuće, do bezobzirnog i surovog Durmitorca. Kad čovjek obuzda emocije, onda mu se kao neuporedivo najveći neprijatelj ovoga grada ukaže hojrat i njegova višestoljetna rabota izobličavanja, podrivanja i rastakanja svega urbanog. Da ne bude zabune, jasno i oštro razlikujem ruralno i antiurbano. Nije, dakle, riječ o seljacima, o svim ljudima porijeklom sa sela. Taman posla. Riječ je o neprijateljima grada. Oni su u talasima zapljuskivali Sarajevo u vrijeme krupnih promjena i odsustva reda i zakona. Da opet ne bude zabune, ne mislim na muhadžire, na tužne izbjeglice, što bijegom spasiše glavu. Mislim na bezočne, gramzljive i pogane tipove, čiji je životni plan bio domoći se Sarajeva i čvrsto ga zajahati. Od vremena do vremena, njihov je broj bivao podnošljivo malen, pa bi hojratsko ponašanje služilo kao izuzetak, koji potvrđuje pravilo. Ali, česti društveni potresi, redovno su potiskivali sve urbano i hvale vrijedno, a nanosili ovome gradu, kao i svakom gradu, oprečne običaje. Ono što je protivno gradu, ono što ga nagriza i postupno rastače, širili su ljudi ogrezli u hojratluk. Istina, niko se ne može zakleti, da je sve discipline i predmete škole gradskog života položio sa odličnim uspjehom.
Neprilagođeni stanovnici žive sa mutnom idejom da se stalno nečega odriču, da nešto stalno daruju komšiluku, okolini...da časte i nagrađuju...Čovjek iz predjela "koji nisu grad", čovjek ukoso postavljen prema gradu, pored kompleksa manje vrijednosti (što je počesto sasvim osnovano), boluje i od kompleksa više vrijednosti. On drži i do vlastitog smeća. Žar i lug iz peći posipa po ulici i kad nema leda. Istresa smeće teatralno i važno. Kad iz kanta i "kontejnera" pokulja dim, hojrat je sretan. On je "zaslužan" za to. Gori smeće. To je njegov doprinos čistoći grada, njegov higijenski napor. Valja uništiti kontejner. Sagorjeti gumene dijelove, ogoljeti i hrđi izložiti lim, skinuti točkove. Tek tada je, ova glomazna i nezgrapna sprava dostojna smeća. Ona sama je postala smeće, olupina.
Tramvaj i odnos prema njemu, prvorazredan su test gradskog ponašanja. Nema ništa gradskije od tramvaja. Ovaj dobroćudni mastodont nezamisliv je u bestragijama, u nedođijama gdje je ozbiljna zadaća u svakom trenutku održati ravnotežu, ostati na nogama. Mjera vrijednosti tramvaja u Sarajevu, nije samo u skaski u tome kako je najstariji u Evropi (jedan između poznatijih sarajevskih mitova), nego u očiglednoj prednosti ovakvog prijevoza u duguljastom gradu, čija se najvažnija saobraćajnica proteže dvanaestak kilometara, od Čaršije, do Ilidže. Mjera vrijednosti tramvaja u tek minulom ratu, bijaše svaki njegov pokušaj da uspostavi normalan red stvari i radost s kojom smo te pokušaje dočekivali. Kako je agresija na Sarajevo bila u osnovi hojratska, nije čudo što su dušmani grada sa naročitom strašću i upornošću pucali upravo na tramvaj. Hojrata u tramvaju manje ljuti obaveza da plati kartu, nego činjenica da vrata otvara vozač, jer je vozačeva procjena najbolja. Hojrat, obavezno, vrata tramvaja pokuša (najčešće i uspije) otvoriti silom...rukama, nogama... Građanin, Sarajlija, u potpunosti je svjestan i vrijednosti i važnosti i moći tramvaja. Ta pitoma i korisna naprava, na strogo zadatoj i reguliranoj putanji, ugrožava samo nervozne, nestrpljive, osione, neodgojene, kabadahije... Valja imati na umu da je negradski stvor u stanju i ovoj čeličnoj grdosiji dohakati, ne samo u ratu...
Između brojnih savjeta i uputa koje hojrat u mladosti dobiva, naročitu težinu ima jedna eliptična rečenica sa prizvukom zakletve: "Ne daj na se!" U prvi mah se može učiniti razumljivim i prihvatljivim "ne dati na sebe", oduprijeti se tlačenju i ponižavanju. Međutim, ovu rečenicu, moguće je i drugačije pročitati. Ne daj na se...hojratu znači: Ti budi "onaj gornji!" Hojrat ne poznaje sredinu i kompromis. Ili gore ili dolje! Ovakvo shvatanje ima pogubne posljedice na ukupnost odnosa među ljudima i njihovim zajednicama. U tom sistemu vrijednosti, primjerice, biti ravnopravan, znači biti dominantan. Mi smo ravnopravni samo onda kada nas ima toliko, da se o svemu pitamo i o svemu odlučujemo. Stvarna ravnopravnost, naš je poraz. Hojrat je natopljen prastarim strahom da će biti prevaren...zaogrnut je pranoidnom idejom da svi rade protiv njega i povazdan smišljaju kako će mu nauditi i kako će ga zakinuti. Njegova se promućurnost i vitalnost sastoji u tome da dušmane preduhitri. Uradi ti njima, da ne bi oni uradili tebi! Nije pri tome važno jesu li prijetnje stvarne ili imaginarne. Neka sam ih ojadio! Ako mi nisu ni smišljali kakav dušmanluk i poganštinu, a kamoli uradili, nije važno. Mogli su! Što nisu! S glavom u kojoj stanuju ovakve ideje, teško je hodati gradom...bilo kojim gradom, a posebno Sarajevom. Jedan pjesnik osrednjeg talenta porijeklom iz predjela oštro različitih od grada i gradu na mnogo načina suprotstavljenih, iskazao je svojevremeno u stihovima (koje navodim po sjećanju), svu dramu ruralnog čovjeka, kada upadne u zamke gradskog življenja.
Hojrat grubo presađen u grad, iščupan iz pejzaža u kojem je sazrio, jednostavno "visi u zraku". Istina, nije visoka zgrada najsretniji izum. I samo ime "neboder" i "oblakoder" ima ružan prizvuk...moguće je čitati i kako: "dere nebo"..."dere oblake". Ali, visoka zgrada jest dio urbanog pejzaža. Ona jest prepoznatljiv simbol grada. Stanovnik visoke zgrade mora živjeti u skladu sa njenom tehnologijom, mora poštivati posebnost takvog življenja. Visoka zgrada je zadaća za gradskog čovjeka, test koji on mora svakodnevno polagati. Hojrat toj zadaći nije dorastao. Za njega je visoka zgrada "čardak ni na nebu, ni na zemlji". Hojrat "visi u zraku". Kada pogleda sa desetog sprata, sa petnaestog sprata, on po logici stvari vidi sićušne ljude, automobile-igračke, drveće kao iz crtanke... To je čovjek na putu, nesretno stvorenje, koje je otišlo iz rodne zabiti, ali psihološki nikada nije stiglo u grad. Grad mu jest cilj, ali on još nije doputovao. Njemu je sve uz put i usput i malo ga zanima. Kao da vječno putuje vozom. Zarad te perspektive, hojrat bez dvoumljenja u taj daleki prostor baca smeće, boce, istresa deke...u težim slučajevima baca šerpe, sanduke, sulunare etc...etc... Ono što izbaci u toaletu voza ili kroz prozor, ostaje daleko iza njega. Veliku zgradu u gradu, posebice neboder, hojrat upravo doživljava kao voz. Dugi hodnik i brojni kupei. Ni pozor ni sanitarije njega previše ne obavezuju. To je tužna storija o čovjeku, koji je mogao postati ne samo stanovnikom grada, stanovnikom Sarajeva, nego i Sarajlijom. Da je tako svjedoče deponije smeća uz visoke zgrade. Hojrat je žrtva optičke varke. On brka ono što je duboko i ono što je daleko. Bacajući nepotrebne stvari kroz prozor, on to čini vjerujući da ih baca daleko od sebe. Ništa nije naučio iz činjenice, da ga vlastito smeće uvijek dočeka kraj ulaza u zgradu. Teško je i zamisliti koliki napor je potreban hojratu da shvati, da pristojan čovjek, čovjek dorastao životu u gradu, kroz prozor baca samo pogled, te pokoju mrvicu ili zrno pticama...
posto je clanak prevelik, inace ide u SB u serijalu pod naslovom Neprijatelji sarajeva, stavicu samo najvaznije im meni najzanimljivije dijelove
HOJRAT PROTIV SARAJEVA
Bilo je, ima i uvijek će biti licitiranja na temu: Ko je najveći dušmanin Sarajeva!? Poveliko je to društvo, u rasponu od Eugenija palikuće, do bezobzirnog i surovog Durmitorca. Kad čovjek obuzda emocije, onda mu se kao neuporedivo najveći neprijatelj ovoga grada ukaže hojrat i njegova višestoljetna rabota izobličavanja, podrivanja i rastakanja svega urbanog. Da ne bude zabune, jasno i oštro razlikujem ruralno i antiurbano. Nije, dakle, riječ o seljacima, o svim ljudima porijeklom sa sela. Taman posla. Riječ je o neprijateljima grada. Oni su u talasima zapljuskivali Sarajevo u vrijeme krupnih promjena i odsustva reda i zakona. Da opet ne bude zabune, ne mislim na muhadžire, na tužne izbjeglice, što bijegom spasiše glavu. Mislim na bezočne, gramzljive i pogane tipove, čiji je životni plan bio domoći se Sarajeva i čvrsto ga zajahati. Od vremena do vremena, njihov je broj bivao podnošljivo malen, pa bi hojratsko ponašanje služilo kao izuzetak, koji potvrđuje pravilo. Ali, česti društveni potresi, redovno su potiskivali sve urbano i hvale vrijedno, a nanosili ovome gradu, kao i svakom gradu, oprečne običaje. Ono što je protivno gradu, ono što ga nagriza i postupno rastače, širili su ljudi ogrezli u hojratluk. Istina, niko se ne može zakleti, da je sve discipline i predmete škole gradskog života položio sa odličnim uspjehom.
Neprilagođeni stanovnici žive sa mutnom idejom da se stalno nečega odriču, da nešto stalno daruju komšiluku, okolini...da časte i nagrađuju...Čovjek iz predjela "koji nisu grad", čovjek ukoso postavljen prema gradu, pored kompleksa manje vrijednosti (što je počesto sasvim osnovano), boluje i od kompleksa više vrijednosti. On drži i do vlastitog smeća. Žar i lug iz peći posipa po ulici i kad nema leda. Istresa smeće teatralno i važno. Kad iz kanta i "kontejnera" pokulja dim, hojrat je sretan. On je "zaslužan" za to. Gori smeće. To je njegov doprinos čistoći grada, njegov higijenski napor. Valja uništiti kontejner. Sagorjeti gumene dijelove, ogoljeti i hrđi izložiti lim, skinuti točkove. Tek tada je, ova glomazna i nezgrapna sprava dostojna smeća. Ona sama je postala smeće, olupina.
Tramvaj i odnos prema njemu, prvorazredan su test gradskog ponašanja. Nema ništa gradskije od tramvaja. Ovaj dobroćudni mastodont nezamisliv je u bestragijama, u nedođijama gdje je ozbiljna zadaća u svakom trenutku održati ravnotežu, ostati na nogama. Mjera vrijednosti tramvaja u Sarajevu, nije samo u skaski u tome kako je najstariji u Evropi (jedan između poznatijih sarajevskih mitova), nego u očiglednoj prednosti ovakvog prijevoza u duguljastom gradu, čija se najvažnija saobraćajnica proteže dvanaestak kilometara, od Čaršije, do Ilidže. Mjera vrijednosti tramvaja u tek minulom ratu, bijaše svaki njegov pokušaj da uspostavi normalan red stvari i radost s kojom smo te pokušaje dočekivali. Kako je agresija na Sarajevo bila u osnovi hojratska, nije čudo što su dušmani grada sa naročitom strašću i upornošću pucali upravo na tramvaj. Hojrata u tramvaju manje ljuti obaveza da plati kartu, nego činjenica da vrata otvara vozač, jer je vozačeva procjena najbolja. Hojrat, obavezno, vrata tramvaja pokuša (najčešće i uspije) otvoriti silom...rukama, nogama... Građanin, Sarajlija, u potpunosti je svjestan i vrijednosti i važnosti i moći tramvaja. Ta pitoma i korisna naprava, na strogo zadatoj i reguliranoj putanji, ugrožava samo nervozne, nestrpljive, osione, neodgojene, kabadahije... Valja imati na umu da je negradski stvor u stanju i ovoj čeličnoj grdosiji dohakati, ne samo u ratu...
Između brojnih savjeta i uputa koje hojrat u mladosti dobiva, naročitu težinu ima jedna eliptična rečenica sa prizvukom zakletve: "Ne daj na se!" U prvi mah se može učiniti razumljivim i prihvatljivim "ne dati na sebe", oduprijeti se tlačenju i ponižavanju. Međutim, ovu rečenicu, moguće je i drugačije pročitati. Ne daj na se...hojratu znači: Ti budi "onaj gornji!" Hojrat ne poznaje sredinu i kompromis. Ili gore ili dolje! Ovakvo shvatanje ima pogubne posljedice na ukupnost odnosa među ljudima i njihovim zajednicama. U tom sistemu vrijednosti, primjerice, biti ravnopravan, znači biti dominantan. Mi smo ravnopravni samo onda kada nas ima toliko, da se o svemu pitamo i o svemu odlučujemo. Stvarna ravnopravnost, naš je poraz. Hojrat je natopljen prastarim strahom da će biti prevaren...zaogrnut je pranoidnom idejom da svi rade protiv njega i povazdan smišljaju kako će mu nauditi i kako će ga zakinuti. Njegova se promućurnost i vitalnost sastoji u tome da dušmane preduhitri. Uradi ti njima, da ne bi oni uradili tebi! Nije pri tome važno jesu li prijetnje stvarne ili imaginarne. Neka sam ih ojadio! Ako mi nisu ni smišljali kakav dušmanluk i poganštinu, a kamoli uradili, nije važno. Mogli su! Što nisu! S glavom u kojoj stanuju ovakve ideje, teško je hodati gradom...bilo kojim gradom, a posebno Sarajevom. Jedan pjesnik osrednjeg talenta porijeklom iz predjela oštro različitih od grada i gradu na mnogo načina suprotstavljenih, iskazao je svojevremeno u stihovima (koje navodim po sjećanju), svu dramu ruralnog čovjeka, kada upadne u zamke gradskog življenja.
Hojrat grubo presađen u grad, iščupan iz pejzaža u kojem je sazrio, jednostavno "visi u zraku". Istina, nije visoka zgrada najsretniji izum. I samo ime "neboder" i "oblakoder" ima ružan prizvuk...moguće je čitati i kako: "dere nebo"..."dere oblake". Ali, visoka zgrada jest dio urbanog pejzaža. Ona jest prepoznatljiv simbol grada. Stanovnik visoke zgrade mora živjeti u skladu sa njenom tehnologijom, mora poštivati posebnost takvog življenja. Visoka zgrada je zadaća za gradskog čovjeka, test koji on mora svakodnevno polagati. Hojrat toj zadaći nije dorastao. Za njega je visoka zgrada "čardak ni na nebu, ni na zemlji". Hojrat "visi u zraku". Kada pogleda sa desetog sprata, sa petnaestog sprata, on po logici stvari vidi sićušne ljude, automobile-igračke, drveće kao iz crtanke... To je čovjek na putu, nesretno stvorenje, koje je otišlo iz rodne zabiti, ali psihološki nikada nije stiglo u grad. Grad mu jest cilj, ali on još nije doputovao. Njemu je sve uz put i usput i malo ga zanima. Kao da vječno putuje vozom. Zarad te perspektive, hojrat bez dvoumljenja u taj daleki prostor baca smeće, boce, istresa deke...u težim slučajevima baca šerpe, sanduke, sulunare etc...etc... Ono što izbaci u toaletu voza ili kroz prozor, ostaje daleko iza njega. Veliku zgradu u gradu, posebice neboder, hojrat upravo doživljava kao voz. Dugi hodnik i brojni kupei. Ni pozor ni sanitarije njega previše ne obavezuju. To je tužna storija o čovjeku, koji je mogao postati ne samo stanovnikom grada, stanovnikom Sarajeva, nego i Sarajlijom. Da je tako svjedoče deponije smeća uz visoke zgrade. Hojrat je žrtva optičke varke. On brka ono što je duboko i ono što je daleko. Bacajući nepotrebne stvari kroz prozor, on to čini vjerujući da ih baca daleko od sebe. Ništa nije naučio iz činjenice, da ga vlastito smeće uvijek dočeka kraj ulaza u zgradu. Teško je i zamisliti koliki napor je potreban hojratu da shvati, da pristojan čovjek, čovjek dorastao životu u gradu, kroz prozor baca samo pogled, te pokoju mrvicu ili zrno pticama...
Ne želimo uopšte da se svađamo sa njim nego trpimo uz hladni osmijeh i šta sad čovjek da radi a ne spusti se na isti nivo nego da se pravi lud i parkira dalje niz ulicu ,c c c c .......ja što mi diže pritisak ova tema
