Forum Klix.ba

Jednom mi je neko jako pametan rekao : "Ako stojis na mjestu, ti zapravo ides nazad", a stvarno, uvijek sam i sama imala ovakav osjecaj..Zasto je tako tesko ici naprijed, a tako lako i zavodljivo ne raditi nista? npr. uvijek imam osjecaj da sto vise sjedis ispred TV-a i ne razmisljas, to vise imas potrebu sjediti i gledati i ne raditi... Sta uvjetuje da kod covjeka postoji zelja i glad za znanjem ili napretkom? Moze li se ici naprijed bez pritiska, vlastitog ili tudjeg? Razmisljam, da sam isla npr. u skolu kao sto je Sommerville gdje je kolicina znanja pustena meni na vlastitu volju, da li bih ikad osjetila potrebu da predjem svoje granice, da li bih bila zadovoljna i sretna kolicinom svog znanja i sposobnosti, bez pritiska da postignem vise? ili bih svejedno tezila da napredujem?
Kad vjezbam instrument, imam osjecaj da sam u stalnoj borbi sa samom sobom - zelim preci iducu stepenicu, zelim da i moj um i prsti urade to za sta znam da su sposobni - ali u isto vrijeme osjecam otpor, i to od sebe same. Kao kad zavrsim koncert nakon napornog perioda vjezbanja i sve sto zelim je da gledam glupe komedije i buljim u plafon. Lakse bi mi bilo nauciti dva pogresna pokreta u rukama, nego onaj jedan koji je ispravan - mozda zato sto znam da je ispravan, da tako treba, pa me vlastiti um vara. I tako borba svaki dan - vjezbati, uz napor, ili se opustiti, sto je tako lako.
Zasto je tako tesko ispuniti svoj potencijal, za koji kazu da je kod covjeka nesaglediv, iskoristiti vrijeme, upijati... a tako lako uljuljati se u svakodnevnicu i trositi se minimalno? Sta moze uticati na ljude da zele vise?

Ne zelish to dovoljno jako, "biliV mi "

kad god ti se desava ta borba sa samom sobom, vjerovatno se negdje potkrao pogresan pristup, razlog, itd
pa umjesto da uzivas u kreativnom ludilu zapinjes kao buldozer
fol je u tome da svaka situacija ima samo jedna carobna vrata a polje kukuruza je odma' iza njih

najbolje je nikako ne djelovati i samo se opustiti...i pustiti da vrijeme prolazi, ne sekirat se mnogo, ne razmišljat, ne lupat glavu...a kada se javi neka snažna želja da se ide naprijed, vjerovatno neće biti više vremena za njeno ostvarivanje...tako da se, osim kajanja i muke zbog propuštenih i upropaštenih prilika, opet čovjek može opustit i ne razbijat glavu...

arzuhal wrote:najbolje je nikako ne djelovati i samo se opustiti...i pustiti da vrijeme prolazi, ne sekirat se mnogo, ne razmišljat, ne lupat glavu...a kada se javi neka snažna želja da se ide naprijed, vjerovatno neće biti više vremena za njeno ostvarivanje...tako da se, osim kajanja i muke zbog propuštenih i upropaštenih prilika, opet čovjek može opustit i ne razbijat glavu...

"Sta ce biti
nemoj time mucit' sebe
nemoj srce, dusu
morit' bez potrebe
Raduj se i zivot veselo provodi
jer poredak svijeta
pravljen je bez tebe"

Odlicna tema, bas me zanimaju misljenja forumasa. Po uslovom da se iko potrudi da svoje misljenje fino formulise. Ja bih, al sad nemam vremena Al ukratko, mislim da bez neke vrste eksternog pritiska covjek lako upada u apatiju. Suvise lako. Steta sto se ovome problemu ne posvecuje vise paznje...

najbolje je nikako ne djelovati i samo se opustiti...i pustiti da vrijeme prolazi, ne sekirat se mnogo, ne razmišljat, ne lupat glavu...a kada se javi neka snažna želja da se ide naprijed, vjerovatno neće biti više vremena za njeno ostvarivanje...tako da se, osim kajanja i muke zbog propuštenih i upropaštenih prilika, opet čovjek može opustit i ne razbijat glavu...

Gdje si Dude, nismo te prepoznali

Mogli smo po jennu bezalkoholnu, a?

Ok, bez alkohola, ali mozel bar sta zeleno? Duder tesko da bi odbio...

Laganini

dr.Gonzo wrote:Odlicna tema, bas me zanimaju misljenja forumasa. Po uslovom da se iko potrudi da svoje misljenje fino formulise.

Moze li sad to misljenje?
Ja taman mislila da me neko uzeo za ozbiljno

Covjeku treba neko pogonsko gorivo, ciljevi i motivacija za njihovo ostvarivanje. Ja mislim da je uzrok problema koji si opisala nedostatak jasnih ciljeva. To nije nista neuobicajeno, kolko hoces ljudi se nalazi u slicnoj situaciji. To je "bolest" zapadnih drustava. Nakon sto je ispraznost postavljena kao dijagnoza, ostaje da se pronadje lijek.

Na zalost, mislim da ne postoji univerzalno rjesenje, svako mora za sebe pronaci ono sto ga ispunjava i motivise.

Da se za trenutak vratim na ovo:

najbolje je nikako ne djelovati i samo se opustiti...i pustiti da vrijeme prolazi, ne sekirat se mnogo, ne razmišljat, ne lupat glavu...a kada se javi neka snažna želja da se ide naprijed, vjerovatno neće biti više vremena za njeno ostvarivanje...tako da se, osim kajanja i muke zbog propuštenih i upropaštenih prilika, opet čovjek može opustit i ne razbijat glavu...

Salu na stranu, ali rekao bih da je i ovo bolje nego tipicna prica o krizi sredjih godina, mladosti protracenoj u stvaranju nekakve karijere, iluzije o sretnom braku itd. Tu pricu svi znamo.
Ali kvaka je u tome da nije svako ni za ovoga pristupa. Ne moze svako biti The Dude. Tako ja recimo osjecam nelagodnosti kad dugo vremena ne radim nista konstruktivno. Trenutno ljenost nadjacava tu nelagnodnost (i to uveliko ), ali borba je i dalje u toku

Zadovoljna?

skoro

Meni moji ciljevi nisu nejasni, vidi, ja vec godinama i godinama sviram i to je konstantan trud i rad, nemam ni mrvicu manje ljubavi prema instrumentu, samo vise. Ali upravo tada, kada dugo usmjeravas svu paznju i energiju na pomak naprijed, dodje neka protivna sila, bas sam o tome pricala sa kolegama, sto vise tezis tome da nesto navjezbas i sto vise truda ulozis, to je zavodljivije izvaliti se na kauc i gledati sto moze gluplji program. I ako se prepustis tome, moze se desiti da uzasno puno vremena izgubis ovako, i sto si duze u tom stanju, to se teze vratiti natrag na taj put gdje ides naprijed. Mozda malo previse obracam paznju na to, ali to je valjda zato sto ako danas ne sviram, sutra ne mogu nastaviti s istog mjesta, nego sam otisla unazad i moram prvo nadoknaditi, pa onda se potruditi uraditi jos nesto.
Bas sam citala neki tekst o tome koliko filmovi tipa "Karate kid" opasno oblikuju nasu svijest o tome sta znaci potruditi se oko sebe. Znate ono, decko nema pojma o karateu, pa onda ide pet minuta kako uci, vjezba, trudi se, uz neku pjesmu, pa nakon pet minuta on je vec pobijedio na turniru mozda banalan primjer (eto vidis sta ja gledam ) ali u stvarnom svijetu, na taj turnir bi isla djeca koja su od osnovne skole propustala skolske piknike i rodjendane da bi vjezbala karate. I to uz dobru prisilu roditelja Ja znam da bih, da je bilo pusteno meni na volju, vec davno davno davno prestala svirati. Nekako ispada da nam slobodna volja dodje ponekad i kao neprijatelj.

ne treba pretjerivati sa tjeranjem, to može itekako biti kontraproduktivno. ako nekad imaš poriv da ne radiš ništa, prepusti se. ne može se vazda raditi i vježbati instrument, čovjek mora i da se opusti i ohane. a ako je to nešto što te stvarno interesuje i zanima, vratićeš mu se prije ili kasnije.

a uostalom, nije sve ni u radu i trudu. neko može nešto raditi i cijeli život i da opet ne umije

sav taj trud je zbog toga da te od farbanja ograde dovede do figure ''zdral''
a prelaz ne moze biti na silu
i ti stalno hodas po rubu ali nikako da nabasas na carobna vrata
You're just not thinking right

Gdje postoji volja, postoji i nachin

osim ako sezam nije kilometrima LjeVLJE

I opet postoji nachin

sii, but, priznaJJJ!! da neki ciljevi nisu vrijedni truda ocu rec' nisu bura u casi baruta
( to se skuzi usput )

Ispostavi se da vecina ciljeva nije bila vrijedna truda ili da se moglo odluciti za neki drugi, ali ma shta bilo ako se hoce uvijek se uspije Sve zavisi i od pogleda na te ciljeve, jedan cilj za dvije osobe nikako ne podrazumijeva jednak trud......Sve je to, kako neko rece, u oku posmatracha

tome se nema sta dodati
hmm kopka me nesto drugo stvarno ne znam odkud ova misao na filozofiji..ali evo:
roling je jako tesko, mozda najteze nauciti, tehnicki je zahtjevniji ..međutim potpuno izbaciti nekoga iz ravnoteze samo najobicnijom promjenom ruke je virtuoznost..
ne bih dalje da crtam
radite ca ocete s ovim

u košarci?

I kad mislimo da nesto mozemo i kada mislimo da to ne mozemo, u oba sluchaja smo u pravu

pa da, ništa ne znam, a đe da znam...?

To je zemlja gdje se bogatstvo mjeri srećom, a plastične kese i duhan su zabranjeni.