JThomas wrote:e vidiš, s tim se ne bih složio.
ovisi kome pričaš. ako pričaš nekome kome je stalo i ko umije SLUŠATI čovjeka (isto jako podcijenjena stvar u životu), onda bude lakše, barem meni. jer često, kad se čovjek konačno odluči nešto "skinuti s duše", bude iskreniji nego što je dotad bio i prema samom sebi. i onda, ako ništa, prizna samom sebi da ima problem umjesto da potiskuje. a što je uvijek prvi korak prema rješavanju.
...sad cu se ja, ipak, sloziti s tobom ! al' samo djelomicno !
Nekakvo jednokratno "skidanje s duse" je ok. Ali kao takvo, ono se moze desiti samo jednom - trenutak nadahnuca, ono : aha!

U takvom jednom trenutku, kroz pricu o problemu, namece se i put ka rjesenju istog. To je ok !
Slozila bih se i oko "umije slusati"...Ima na ovom svijetu jos uvijek divnih ljudi, koji to umiju.
Nije, znaci, sve tako crno.
Kad tvrdim da pricanje o problemima nije dobro, mislim prevashodno na stalno vracanje na neku traumu, na
piljenje piljevine...

... na
moc glasno izgovorene rijeci, koja, glasno izgovorena, postaje
ziva, te nas prisiljava da
po njoj i djelujemo, da se vrtimo u krug ili tapkamo u mjestu.
Dalje ne bih, jer je prica vise za jedan drugi podforum.
edit : onaj prvi dio naslova je, naravno, bio sarkazam !
