Forum Klix.ba

Najčešće se o nevolji razmišlja tek kad stigne, pa tako i o "nemanju" nakon "imanja".Svu nafaku čovjek sebi uzima kao prirodno pravo na ugodan i rahat život, bez da unaprijed pripremi sebe i za teža vremena.

Ne govorim o siromaštvu, bilo bi me zbilja Boga strah da poredim nerazumnost i neoprez sposobnih ljudi sa nečijom nesrećom i od Boga određenom sudbinom, kojoj ne znam razloge niti smisao.
Ako ne vidim smisao patnje, neću biti ni licemjer da je objašnjavam nečim što ni sam ne mogu da dokučim.Tješenje bez pomoći je nekad kao guranje davljenika pod vodu.

Šta da radi čovjek da povrati vjeru kad je izgubi, kad je ne osjeti zbog tjeskobe i nedaća, zbog vlastite slabosti?

Sa tjeskobom se uvijek prisjećam za mene najstrašnijeg proročanstva islamske teologije, sadržanog u hadisu koji zvuči otprilike ovako:
"...Da će čovjek zanoćiti kao vjeran Bogu, a osvanuti(probuditi se) kao nevjernik"

Kakvi god da smo, vezani uz Boga vjerovanjem u njega, ili slobodoumni koji tražimo drugi smisao van religije, kad nas život odsječe od rahatluka, svakodnevnice, udobnosti...postanemo osjetljivi.

Prijatelji,drugovi, poznanici, postoje još samo u imenicima naših telefona ili kao smiješni avatari internetskih programa preko kojih komuniciramo..Roditelja nema, ili su stari, pa čovjeku duša plače jer im ne može dostojno uzvratiti za odgoj.Djeca su još mala ili pak prevelika.Ako su mala, duša boli jer im se ne može ugoditi po redu i običaju, ako su veliki, postanu osorni jer im "nemanje" nabija komplekse i roditelja zamrze jer je nesposoban...

Supružnici...ima i tu jedna tužna izreka iz srednje Bosne: "Nemanje ,gotovo klanje"

Prokleto "imanje" tako dokusuri slaba i površna čovjeka, da kad počne "nemanje" on samo padne i koprca se u prašini.A niko, istina, ne leti ruku da pruži...
Slab i klonuo čovjek kao da u nama probudi strah i gađenje, kao da nas podsjeti da i mi jednog dana,nedajBože, možemo ostat "na ledini"...

Kako povratiti vjeru u Boga i ozdraviti duh, kako leći i zaspati u problemu nadajući se boljem sutra?

Dobar naslov teme. Tačan.

Svi smo u igri. Allah nas sve iskušava.

Na Sudnjem danu On će reći pojedincima:

- ” Bio Sam bolestan, a ti Me nisi obišao.”

Pa će se rob pravdati:

- “ Kako da Te obiđem, a Ti si Gospodar svih svjetova?”

Pa će mu biti rečeno:

- “ Da si posjetio tog i tog bolesnika, našao bi Me kod njega.”

Valja pogledat u ljude.

Biće bolje doktore, biće bolje..ako ne bude na dunjaluku, biće na ahiretu..eto tako..uvijek ima gore od goreg i uvijek može gore od goreg..ja tako učvršćujem svoj iman..
I uvijek se tješim da ću na kraju odgovarati pred Najmilostivjim..

dr.gog wrote: Kako povratiti vjeru u Boga i ozdraviti duh, kako leći i zaspati u problemu nadajući se boljem sutra?

Udjeljuj sa bismilom i kad nemas.

Sadaka je i osmjeh upucen drugom ili lijepa rijec a toga imamo.

Kaze Muhammed s.a.v.s.
Najdraži ljudi Allahu dž.š. jesu oni koji najviše ljudima koriste -
a najdraže djelo Allahu dž.š. jeste radost koju uneseš u srce muslimana''.

Prvo se spominju ljudi zatim muslimani (vjernici).

Samo slusaj i posmatraj ljude sve ce ti se kazati.

Kako dobra tema... !
...a kako malo odgovora !

hmmm...

Kako povratiti vjeru u Boga i ozdraviti duh, kako leći i zaspati u problemu nadajući se boljem sutra?

ovo bi bilo nesto za dzemat - aktion, zar ne ? Dva para zdravih ruku lako podizu jedan par posrnulih, je l' tako ?
...kad hoce, mislim.

Slab i klonuo čovjek kao da u nama probudi strah i gađenje,

Tacno.

ali, evo, u nastavku si vec dao i objasnjenje

kao da nas podsjeti da i mi jednog dana,nedajBože, možemo ostat "na ledini"...

Samo je jedna stvar jaca od ljubavi : strah !

Kako povratiti vjeru u Boga i ozdraviti duh

U društvu sa Allahovim evlijama. Udaljili smo se od njih, a približili se svemu onome što je njihova suprotnost.

osmanlija wrote:

Kako povratiti vjeru u Boga i ozdraviti duh

U društvu sa Allahovim evlijama. Udaljili smo se od njih, a približili se svemu onome što je njihova suprotnost.

Pričao mi je jedan drug o "evlijama"..ali hronično se nema vremena, a tema napretek.

To je kako ja shvatih, ona sorta ljudi ,kojima je svako "dobar", ni na kog se ne ljute, ne dižu glasa, uvijek izgledaju rahat.Niti kome zamjeraju, niti koga ogovaraju, kad se kritikuje...kao da i ne slušaju baš...Da skratim, ako sam kome kao već odrastao čovjek, sklon da zavidim, onda su to takvi ljudi.Mnogo znaju, još više razumiju, a malo govore.Nekad je fino i samo sjediti u njihovom prisustvu.

Temu sam počeo kao priču o velikom broju ljudi koji šute i trpe posljedice vlastitih grešaka i lakomosti.
Psihologija i filozofija su tu neumoljive i brutalne, posebno moderno razmišljanje koje čovjeka svodi i definira kao potpuno samosvojno biće, vlastitog boga i đavola, koje je samo odgovorno za sve u životu, pa i za situaciju kad klone i izgubi nafaku.

Nisam pametan ,da polemišem o nečemu što ima argumente jake kao beton.Ono što vidim kao zlo u takvom svijetu i sistemu razmišljanja, toj bezdušnosti individualizma i borbe za opstanak, jeste upravo nedostatak duhovnosti, nečega "višeg", neuhvatljivog i sveprisutnog...
Nečega čemu se čovjek može prepustiti kad je u problemu i muci koja je van njegovih snaga i sposobnosti...

Tu vidim granicu Vjere(u religijskom smislu) i svjetovnog razmišljanja, hladnog i analitičkog sabiranja uzroka i posljedica.

Za one kojima je u životu još uvijek situacija relativno o.k., dobro je znati šta činiti da tako i ostane, ali zbilja je muka duhu kad se padne, i mora razmišljati o ponovnom stajanju na vlastite noge.

Muka je duhu , kad je u nevolji, slušati i savjete od kojih nema pomoći.Nekad je ,zaista, i lijepa riječ zapravo samo suha pristojnost i maska, jer nevoljnika niko rado ne sluša, ili to iskreno čine samo rijetki..možda "evlije" kako ih islamska misao kratko definira..a njih je nažalost ,jako malo..

dr.gog wrote: To je kako ja shvatih, ona sorta ljudi ,kojima je svako "dobar", ni na kog se ne ljute, ne dižu glasa, uvijek izgledaju rahat.Niti kome zamjeraju, niti koga ogovaraju, kad se kritikuje...kao da i ne slušaju baš...Da skratim, ako sam kome kao već odrastao čovjek, sklon da zavidim, onda su to takvi ljudi.Mnogo znaju, još više razumiju, a malo govore.Nekad je fino i samo sjediti u njihovom prisustvu.

Ukratko Evlije su ljudi koji su dragi Allahu dž.š. radi nečega.

Ovaj tvoj opis ne mora biti tačan jer mogu biti sasvim na izgled obični ljudi cak i izgledati i ponasati se a da uopce ne pomislis da su to evlije.

Tih ljudi ima svuda, to moze biti tvoj prvi komsija, frizer, automehanicar ukratko ljudi kojima se dova prima iz nekog razloga koji samo dragi Allah dž.š. zna a On najbolje sve zna.

Zelja radja vjeru... vjera radja nadu... nada posljednja umire.


Prije nekog vremena procitah nesto o tome koliko je besmisleno gledati u tudju bascu... i koliko je bolje pozabaviti se svojom. Uvijek je nekom trava zelenija... ali tako ima i onih koji uopste nemaju trave.

Kaze... ako vidis da komsija "ima" nesto sto tebi trenutno izgleda nedokucivo razmisli o sljedecem. I on, kao i ti, il' je vjernik il' nevjernik... treceg tu nema. Ako je vjernik a "ima" onda je to sigurno nagrada od Boga na dunjaluku jer je taj to necim dobrim zasluzio. Ako je nevjernik a "ima" onda ima zato sto mu je miliji dunjaluk od ahireta pa je i njemu ispunjena zelja. Identicna stvar nekom moze biti nagrada, a nekom iskusenje... zivimo u relativnom svijetu.

Dzihad je vjerovatno ovdje i pocetak i kraj... licni dzihad, borba protiv samog sebe, svojih strasti i svog razuma. Graditi cast i sabur a kontrolisati ljutnju, pohlepu... zavist. A trnovit je to put... al' opet, kad pomislis da je to put prema dzennetskim bascama, vrijedi truda.