cellisto wrote:
mislim da nam sistem obrazovanja sto se ovoga tice nije bas najbolji. uvijek sam tako ljubomorna kad pomislim na Venezuelu, gdje je u osnovno obrazovanje obavezno uvrsteno da djeca uce i neki instrument. ne mora svako biti talentovano i imati ne znam kakav sluh, ne mora se svako baviti tim ozbiljno - ali upoznavanje s instrumentima donosi nesto posebno u svacijem zivotu, a kad se covjek od malih nogu upozna barem sa osnovama najljepse klasicne muzike, puno je manje sanse da ce kad odraste rezati vene na cece i seke. muzicke skole u bih nemaju adekvatan sistem za one koji se time bave neobavezno, natrpaju svega i svacega u program, a nema dovoljno sadrzaja za djecu koja su posebno talentovana i mogu od toga napraviti karijeru. da ne govorim o nastavi muzickog obrazovanja u drzavnim skolama - jasno mi je kako se nekome klasicna muzika moze uciniti dosadnom ili nerazumljivom
ali nije!!!
to je samo pitanje navike - ako ti se uho naviklo na odredjenu vrstu muzike, smatras je razumljivom i imas osjecaj za dobro/lose. a klasicna muzika je nesto sto se moze istrazivati cijeli zivot i garantovano donosi zadovoljstvo za dusu, samo je pitanje svacije volje i interesa da se s tim upozna.
Vrlo lijepo zapažanje, @cellisto!
U austro-ugarsko vrijeme je u pučkim školama bilo obavezno učiti svirati violinu. Iako imamo lijepu tradicionalnu muziku (sevdalinka je nešto iznimno), mi nemamo tako bogatu tradiciju "školovanja za slušanje muzike". Već u Hrvatskoj je drugačije (zbog čega Hrvati izuzetno dobro pjevaju muziku raznih stilova, žanrova...): od malih nogu se susreću sa partiturama, sa dobrim školskim i vanškolskim programom. Mi čak ne njegujemo kako treba ni ovo što nam je prava riznica.
Medjutim, mislim da postoji medij preko kojega bi klasična muzika opet mogla doprijeti do "širokih narodnih masa",
odnosno do mladih, a to je film. Recimo, kada neki film bude vrlo uspješan, a u njemu se lijepo iskoristi kakvo klasično djelo, ono odmah bude "oživljeno", doživi renesansu. Npr. takav je slučaj sa izvrsnim filmom "The Man Who Cried", kojemu su, iako ima puno lijepe muzike, pečat dala dva klasična djela:
arija "J
e crois entendre encore" iz Bizetove opere "Les pêcheurs de perles (Lovci na biserje)":
http://www.youtube.com/watch?v=5MjnIcxCz8c (ovdje je u meni najljepšoj izvedbi Alaina Vanzoa, i na francuskom je, iako se u filmu pjeva na italijanskom, valjda što onaj je onaj pjevač-fašist što ga glumi John Turturro Italijan)
i meni najdraža arija "
Dido's Lament" iz opere "Didos and Aeneas" (Didona i Eneja) Henryja Purcella:
http://www.youtube.com/watch?v=iTV6F3lTU7o, ovdje u izvedbi Emme Kirkby - najpoznatija, mada ja osobno više volim neke druge.
Mislim da bi se ove muzike mogli sjetiti i oni koji baš i ne vole klasiku. I podijeliti osjećaj sa onima koji je puno vole.
ali evo, troje! sretna sam kao malo dijete 
u antologijskoj izvedbi Elgara s BBC orkestrom i Barenboimom
