Tesko. MAda - nisu svi isti, i nisu sve bolesti gubitka memorije iste (ovo naglasavam iz prostog razloga sto je nekad dementija bila 'popularna' bolest, pa su svi stariji ljudi koji zaboravljaju bili dementni, a danas svi imaju alzheimer).
JA sam sticajem okolnosti vidjala i provodila dosta vremena i sa totalno dementnom osobom (kao student radila kao asistent jednoj dementnoj bakici) a danas imam svekrvu kojoj alzeimer uzima sve vise i vise maha. Jednu sam upoznala krajem bolesti, drugu pocetkom. Nije mi bas najjasnije kakve su - i kako se ocituju - razlike u tim bolestima.
Dementna bakica koju sam poznavala je bila potpuno povucena u sebe i nikakav kontakt sa okolinom nije postojao. Ta je bakica samo lezala na krevetu, kao beba, apsolutno nesvjesna icega sto se oko nje zbiva. Neki joj se film vjerovatno vrtio u glavi jer bi se razljutila kada bih je u tom lezanju poremetila, ali je ostalo potpuno nejasno da li ona bila svjesna icega sto se oko nje dogadjalo. Jedino bi ponekad prepoznala jednu od svoje dvije kcerke i tada bi - mada i dalje ne aktivno ucestvovala u komunikaciji - barem slusala sta se od nje trazi (tipa - hajde mama da jedemo).
Ne znam kako je bilo u pocetku njene bolesti. Ali znam da je jako tesko bilo porodici. Kcerke su dolazile svakog dana da je obidju, vodile racuna o ishrani, presvlacenju, pranju itd... uredile su socijalnu pomoc u vidu mog dolaska i visesatnog boravka kod nje.... Ali se sve to na kraju zavrsilo razvodom jedne kcerke, a kada se brak druge kcerke poceo klimati i djeca pocela traziti mamino prisustvo u vlastitoj kuci - bakica je bila smjestena u jedan dom. Par mjeseci kasnije je umrla. I, ma koliko su se kcerke zaista trudile i zaista davale sve od sebe da pomognu, osjecaj krivice je bio ogroman nakon sto je bakica otisla. Pretpostavljam da je neki osjecaj olaksanja takodje bio tu, ali onda je osjecaj krivice bio jos gori.
Sta god i kako god da radis, pretpostavljam da je neki osjecaj krivice uvijek tu. Tesko je reci nekome drugome sta da radi. Ja samo mogu reci da bih ja, danas, kada sam potpuno svjesna svega, voljela da me se - ukoliko ikada potpuno posenilim - ostavi na miru. Pa ako treba da sjedim u vlastitom izmetu - ako ce me to ciniti zadovljnom, ja bih da me se pusti da sjedim u vlastitom izmetu. Ako cu umrijeti od gladi (a hrana u frizideru) - voljela bih da me se pusti da na miru umrem od gladi. Ako sam toliko pobudalila da spalim kucu - pustite me da je spalim, moja je! Ali to je nemoguce zahtijevati od djece. JA sam svojima (bez ikakve sale) cak napisala i onaj testament za slucaj nesposobnosti, ali zaista ne mogu da zamislim da bi neko mogao ostaviti svoju majku da tek tako - umre na miru. No, sa druge strane se tjesim da, s obzirom da je moja volja, i da je sve po zakonu, ma kako im tesko bilo, ako su na to prinudjeni - mozda bas i nece imati tako groznu griznju savjesti...
Sa mojom svekrvom je drugacije. Mada sam potpuno sigurna da je bolest i ovako i onako cucala u prikrajku i cekala da se razvije, isto tako sam potpuno ubjedjena da je 'obarac' koji je bolest iznio na povrsinu - bio njen odlazak u bolnicu uzrokovan tumorom na pankreasu.
Prvo ( i to je praksa u sve tri hebene zemlje u kojima sam zivjela) - svi starci u bolnicama se apsolutno bespotrebno kljukaju antidepresivima, sedativima i pilulama za spavanje. Sjecam se u Svedskoj studije i skadala koji izbio kada se pokazalo da se kojih dvije trecine staraca u bolnicama i u gerijatrijskim klinikama bez ikakvog medicinskog opravdanja kljuka antidepresivima. PIlule za spavanje im daju da ih ne bi uznemiravali nocu (stariji ljudi bas ne spavaju 8 sati na noc), a sedativi valjda dodju kao bonus. No, stariji ljudi ponekad, bas kao i mala djeca (klinicki potvrdjeno) reaguju upravo suprotno na sedative. Umjesto da ih smire - sedativi ih jos vise uznemire. Kao sto je bio slucaj sa mojoj svekrvom. Plus, povrh svega, su joj jos davali kodein - zbog bolova u stomaku ( U ovoj sugavoj zemlji znaju samo za Tylenol i morfin. Kao da nema nista izmedju to dvoje
). Elem svaki dobar narkoman bi pozavidio tom boravku u bolnici.
Sta da ti kazem, nemala me huja uhvatila kada jednog petka navece dodjoh da obidjem moju svekrvu, a ona jadnica svezana za krevet. Ruke svezane za one drske sa strane, a preko stomaka kais. Kaze dezurna sestra - ona je dementna i agresivna, i imala je halucinacije (odnosno, nije znala gdje je i htela je ici kuci) morali smo je svezati. Kunem ti se, pobudalila sam. Rekoh: Koji je doktor i kada dijagnosticirao dementiju? Kaze ona, ma nije, nego mi to znamo.... Rekoh: odvezuj, i dezurnog mi doktora dovedi, inace ti zovem policiju, i novinare, i kunem ti se takvu cu ti frku napraviti, da neces znati gdje ti je dupe a gdje glava....A moja jadna svekrva, ne samo da nikada nije nikakvu agresivnost nipremakome pokazivala, nego je susta suprotnost. Dobrica da ne moze biti veca!
Eh, frka je nastala kad je dezurni ljekar dosao i ustanovio da ja nisam najbliza porodica (ni supruznik ni dijete) i jos mi pokusao objasniti da - posto ona nije 'njegov' pacijent - on ne moze promijeniti medikaciju. (A prije toga je na moje pitanje da li je moguce da neki od ili kombinacija lijekova koje prima izazivaju takvo ponasanje - mrtav hladan odgovorio da jeste moguce, cak i veoma vjerovatno - na sta sam ja zahtijevala da joj se medikacija promijeni)...
Eh, tu ti ja mrtva hladna izadjem da nazovem muza i ostalu mu bracu i sestre, vratim se nazad i pocnem odvezivati svoju svekrvu.... KAzem doktoru da moze zvati policiju, ako mu se ne svidja, ali moja svekrva tog trena izlazi iz bolnice.
Na kraju je dezurni ljekar ipak promijenio medikaciju, ukinuo i kodein i antidepresive. Moja svekrva je jos 24 sata halucinirala... MIslila je da je u soping centru i da je bila pljacka banke, i sta ti ja jos znam sta sve ne.... ali je drugog dana prestala halucinirati. Mi smo na smjenu sjedili kod nje sve do ponedjeljka kada je 'njen ljekar' dosao i - zamisli - otpustio je iz bolnice. Kasnije smo je vodili u drugu bolnicu radi tog tumora koji se na kraju pokazao dobrocudnim.
Medjutim, ona vise nikada nakon tog nemilog dogadja, nije bila ona ista. Tacno mozes prstom pokazati u kalendar i reci : moja svekrva je toga dana pocela razvijati alzheimer. U pocetku je to bilo samo nedostatak rijeci. Kao kada ljudi nakon mozdanog udara misle 'stolica' a kazu 'saksija' ... Onda je pocela putovati u proslost... Buditi se ujutro i pitati gdje su joj mama i tata. Pocela je zaboravljati kako se koristi stednjak... masina za ves i slicno. Danas, nakon dvije godine, najveca briga joj je da je mrak pao, a djeca jos nisu usla u kucu. Ponekad pomogne da se s njom prica preko telefona, a ponekad cak i ne prepozna vlastitu djecu. Moj svekar radi sve u kuci, kuha, pere, cisti, mijenja joj pelene (da, i to se pocelo dogadjati... ona zna da treba da ide, ali ne stigne na vrijeme)...
Svi mi, u porodici, imamo drugacije taktike. Na primjer, moj svekar pokusava da igra na povjerenje. Na primjer : "moras mi vjerovati kada ti kazem da su djeca odrasla, i da je to samo bolest koja cini da se ti ne sjecas". No to slabo pali kada se ponekad dogodi da ni njega ne prepoznaje. MOj muz (koji joj je najveca briga jer je najmladje od djece) se samo ukaze i ona ga uglavnom prepozna.
Ja sam primijetila slijedece: ma koliko joj memorija bila izgubljena, racio je jos uvijek prisutan. I neka 'bazna memorija' je jos uvijek tu. Tako ja danas, kada se dogodi da ona jadna ludi jer misli da su joj djeca kidnapovana - radim slijedece. Primijetila sam da ona uvijek zna kako se zove, koliko joj je godina i te neke stvari. Onda ja lijepo sa njom razgovaram:
- Sto se vi sekirate?
- jer je mrak i djeca nisu u kuci.
- Koliko godina imaju djeca?
- 12 (najcesci odgovor)
- koliko godina imate vi?
- 79 (tacan odgovor)
- sta vi mislite, moze li zena od 79 imati djecu od 12?
- ne moze!
- koliku djecu ima zena od 79?
- odraslu.
- Koliko vi imate godina?
- 79.
- KOlika su vasa djeca?
muk.... memorija joj govori jedno, ali razum govori drugo. Nakon toga joj se moze objasniti da su joj djeca velika, da su pozenjeni i poudavani, da sam ja snaha itd. Jos uvijek je malo zbunjena, ali dovoljno se uzdrmala njena 'memorija' da se dalje moze ubjedjivati. No, to i dalje ne sprjecava da ona unisti ves masnu stavljajuci svoje pelene unutra, susilicu - stavljajuci vodu unutra, itd... Nisu u pitanju materijalne stvari, ali moj svekar to ipak mora sve prezivljavati, kupovati novo, bdjeti nad njom svakog trena. Sada smo instalirali onaj 'baby alarm' na sve kucne aparate i ulazna vrata. On ne zeli da je 'smjesti' - dok god moze. No i njemu je preko 80 i nece moci jos dugo. Neka nam je svima bog na pomoci, ja zaista ne znam ni kako ni sta cemo. Samo sam zahvalna da odluka nije na meni.
do sada je bilo 0,50KM/komad.