#1 Rambo, Klej, Diego - anticki junaci
Posted: 01/04/2010 04:52
Sta vi mislite o ovim kulturnim junacima? Da li je svaki od njih dotakao vrh u svojoj oblasti?
Rambo kao prototip superjunaka u americkom filmu; klej kao najveci sportista svih vremena i borac za ljudska prava i Diego kao mitolosko bice i predmet obozavanja?
Cikličnost mitova
Široko je raspostranjeno i prihvaćeno stajalište o mitu i ritualu kao izvorima književnosti i umjetnosti. Poznato je da se antička književna tradicija ogromnim dijelom oslanjala na mitove iz svoje kulture. Homer u Ilijadi detaljno opisuje rat između Grka i Trojanaca. Glavni lik Ilijade je Ahilej, lik koji će postati arhetipom "snagatora" u književnosti i umjetnosti, čovjek koji sve rješava fizičkom superiornošću. "Ahilova peta" utkaće se u kolektivne svijesti mnogih kultura kao metafora za čovjekovu "slabu tačku". Dobar primjer bi bio serijal filmova o Džon Rambu - uvođenje super junaka koji prvenstveno mišićima pobjeđuje neprijatelje. U drugom velikom djelu slijepi pjesnik prikazuje Odiseja. Oružje kojim Odisej savladava svoje prepreke biva zamijenjeno - na mjesto tjelesne moći dolazi moć uma. Odisej je u stalnom lutanju, njegova putovanja i njegova dovitljivost kojom izbjegava nevolje predstavljaju obrazac po kojem nastaje na desetine novih "kulturnih junaka". Roman Robinzon Kruso ili lik miša iz legendarnih crtanih filmova o Tomu i Džeriju samo su neki od brojih primjera.
Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna
Ilijada počinje prepirkom između Agamemnona i Ahileja. Ahilej biva uvrijeđen i odlučuje da se povuče iz rata koji njegova vojska vodi protiv Trojanaca. On osjeća da mu je učinjena nepravda i svoju srdžbu iskazuje tako što grčke vojnike prepušta na "milost i nemilost" neprijateljima. Ahilej je najsnažniji, najvještiji i najbolji grčki borac - bez njega oni nemaju izgleda u tom ratu. Zašto Ahilej postupa tako ? Grčki junak ne razmišlja o kolektivu. Za njega je sasvim nevažno to što cijela zajednica trpi posljedice njegove odluke. Prostor velike individualne slobode koji je bio jedan od glavnih postulata grčkog društva, omogućava junaku i prostor za afirmaciju svog junaštva, podstaknutu isključivo ličnim, subjektivnim motivima. Na samom početku filma, Rambo ulazi u sukob sa šerifov grada u koji je stigao. Grubo dočekan, on uviđa kakav je stav američkog društva prema bivšim vojnicima iz Vijetnama i osjeća nezadovoljstvo, nepravdu. Šerif ga odvodi u policijsku postaju na ispitvanje koje ubrzo prerasta u maltretiranje i Rambo izrevoltiran nadjačava nekoliko službenika i bježi u šumu izvan grada. On je i dalje najsnažniji, najveštiji i najbolji američki vojnik, mnogo superioriniji od skoro svakog policajca i vojnika. Cijela jedinica kreće u šumu da ga uhvati i privede, ali Rambo je neuhvatljiv i nezaustavljiv. U želji da udovolji unutrašnjim nemirima on kreće u "lov" na gradskog šerifa i na tom putu ubija, demolira nekoliko objekata i jasno - zarad ličnog nezadovoljstva nanosi štetu kolektivu. Kada sazna da mu je ubijen najbolji prijatelj, Ahilej ipak odluči da se vrati u rat. Ponovo ponukan krajnje ličnim razlozima on kreće u osvetu. Tom odlukom on pomaže i svojoj vojsci, ali to je samo posljedica Ahilejevog primarnog cilja.
U trećem nastavku Rambo je pozvan od američke vlade da sa još nekoliko komandosa pođe u misiju pomaganja afganistanskim civilima koji su izloženi napadima ruskih jedinica. On bez razmišljanja odbija. Ostaje pri svojoj odluci sve do trenutka kada dozna da se njegov najbolji ( i jedini ) prijatelj i bivši zapovjednik nalazi u ruskom zarobljenišvu. Tada odlazi u Afganistan, spašava svog prijatelja ali i pomaže civlima da se oslobode ruskog terora. S druge strane, u određenim situacijama Rambo se ponaša potpuno suprotno od Ahileja. Njegovi postupci bivaju određeni kolektivnim ciljem. Prostor individualne slobode naglo se sužava i Rambo svu svoju vještinu podređuje zajedničkom dobru. Ovdje već dolazimo do osobina Vergilijevog Eneje. Rim se razvija kao civilizacija, za razliku od Grčke koja svu pažnju usmjerava ka razvoju svoje kulture. Da bi se razvila jaka civilizacija neophodno je ograničiti prostor individualne slobode u cilju napredovanja društva. Ahilejevo shvatanje Ja/Kosmos mijenja se u Enejin stav Ja/kolektiv. Za to vrijeme naš Rambo dobiva novi zadatak. Posjetiti logor sa američkim vojnicima u Vijetnamu za koji se ( rat je gotov prije nekoliko godina) vjeruje da je prazan. Sve što treba da uradi jeste da slika logor sa nekoliko lokacija i tako "smiri" i uvjeri američku javnost da je Vijetnam definitivno prošlost. Rambo odlazi u logor i kada vidi desetine izgladnjelih i izmrcvarenih vojnika koje Vijetnamci i dalje muče, uspijeva spasiti nekoliko njih i helikopterom ih dovesti u Ameriku. Po povratku odbija najveće vojno odlikovanje Medalju časti - pokazujući kako afirmacija ličnog junaštva više nije cilj. Do kraja serijala Rambo će još jednom izabrati zajedničko dobro nad pojedinačnim i tako ipak utemeljiti svoj karakter kao dominatno enejski. Kao i svaki antički heroj i on je kroz sve nastavke filma potpuno sam. Čak i kada je u mogućnosti da stupi u neko poznanstvo on to odbija. Pored ahilejske vanjštine (nevjerovatna fizička snaga) i enejske unutrašnjosti (požrtvovanost, nesebičnost), za Rambov lik vežem i nešto što je jedno od obilježja Odiseje; od samog početka Rambo je u pokretu, putuje od zemlje do zemlje. Na kraju, baš kao i Odisej, vraća se u kraj koji je tako davno napustio.
Odisej : Um caruje, snaga klade valja
Odisej je svijetu predstavio ljudski um kao najmoćnije oružije koje čovjek posjeduje. Odisejevim "otkrićem" sredstvo za ostvarivanje određenog cilja postaje razmišljanje, mudrost a ne tijelo. Odisej savladava prepreke koje niko prije njega nije. Odolijeva pjesmi prelijepih sirena, preživljava brodolome, uspijeva pobjeći od kiklopa Polifema. Iako snažan i okretan borac Odisej je znao da se sa Polifemom ne moze fizički obračunati. Zato mu je dao vino kako bi ga mogao oslijepiti kopljem. Prije toga, kad ga je Polifem pitao kako se zove, Odisej mu je rekao da se zove Niko. Tako je Polifem dozivao ostale kliklope u pomoc, ali kad su ga pitali ko mu je naudio on je odgovarao Niko. Kiklopi su pomislili da je Polifem poludio pa su mu rekli da se moli Posejdonu. Od bezbroj primjera iz skorije prošlosti u kojima se jasno očituje moć Odisejevog "oružja" meni su ova dva posebno upečatljiva i snažna : Maradonina Božja ruka i Alijev ples na konopcima. Možda zato što je riječ o sportu, a tu tjelesna snaga ipak ima veću ulogu od psihičke. Argentina je u četvrtfinalu igrala protiv Engleske. Svjetsko prvenstvo u Meksiku 1986. godine. Utakmica je imala dodatni značaj i zbog "zategnutih" međunarodnih odnosa između te dvije zemlje. Argentinski tim je bio u napadu i jedan vezni igrač je poslao loptu prema protivničkom kaznenom prostoru. Na svom putu loptu je nespretno zahvatio engleski branić pa je promijenila pravac i dobila veći luk. Vidjevši to golman Šilton je krenuo prema lopti kako bi je uhvatio. Sa druge strane trčao je Diego. Znao je da je engleski golman viši za ravno dvadeset centimetara i da u skoku nema nikakve šanse. Na tribinama je bilo preko trideset hiljada argentinskih navijača. Lopta je padala u kazneni prostor a Šilton je skočio da je uhvati u naručje. Maradona je također bio u skoku i shvatio je da loptu ne može dohvatiti glavom. Do lopte je stigao prije engleskog golmana, vješto odglumio udarac glavom i loptu rukom poslao u mrežu. Jedan dio engleskog tima se čudio kako je omaleni Diego uspio nadskočiti njihovog golmana, drugio dio je protestvovao kod sudije. Maradona je počeo sa slavljem govoreći svojim igračima da mu se pridruže inače sudija neće priznati pogodak. Tunižanin je pokazao na centar terena a na semaforu je pisalo: Argentina 1 - Engleska 0.
Drugi primjer bi bio boks meč između Muhamed Alija i Džordža Formana. Neću se osvrtati na karijere ovih sportista, ali je bitno pomenuti da je Ali zbog nesuglasica sa vlastima bio tri godine van ringa. Imao je trideset i dvije godine i ulogu izrazitog autsajdera. Forman je imao dvadeset i pet godina, skor od trideset sedam nokauta i velikog Džoa Frejzera na podu. Malo ko je vjerovao da će Ali izdržati duže od pet rundi. Što se odnosa stilova tiče, jedan novinar je to nazvao tučom pećinskog čovjeka i musketira. Forman je protivnike naprosto izbacivao iz ringa svojim strahovito snažnim udarcima. Ali je svoju karijeru gradio na tehnici, brzini i svom tako prepoznatljivom plesu. Ipak, znao je da ga u trideset drugoj noge ne služe kao prije desetetak godina. Forman je bio Polifem, Ali Odisej. Ali nam je u toj pokazao nešto što će se decenijama kasnije prepričavati. Od početka je odabrao jako čudnu taktiku. Naslonjen na konopce čekao je da Forman uputi što više udaraca. Vješto je eskivirao krošee i direkte, a kada bi Forman pokušao sa udarcima u tijelo Ali bi ga obično hvatao u klinč. Naravno, dosta toga je završilo na Alijevom licu ili stomaku, ali Forman je iz runde u rundu postajao sve tromiji, a njegovi udarci su slabili. Igra "mačke i miša" trajala je sve do osme runde. Tu je Forman, što od umora, što od Alijevih povremenih kombinacija, djelovao prilično bezopasno. I dalje je nasrtao na Alija želeći da ga obori, ali ti udarci više nisu imali snagu i prodornost kao u prvih nekoliko rundi. Osma runda se bližila kraju a Forman je i dalje bio naslonjen na Alija, a ovaj na konopce. Tada, tridesetak sekundi prije kraja, Ali sa nekoliko savršeno preciznih udaraca u glavu šalje Formana na pod. Dok je kiklop padao Ali se elegantno izmakao u stranu propustivši priliku da plasira još jedan kroše. Valjda kako ne bi pokvario estetiku tijela u padu.
Rambo kao prototip superjunaka u americkom filmu; klej kao najveci sportista svih vremena i borac za ljudska prava i Diego kao mitolosko bice i predmet obozavanja?
Cikličnost mitova
Široko je raspostranjeno i prihvaćeno stajalište o mitu i ritualu kao izvorima književnosti i umjetnosti. Poznato je da se antička književna tradicija ogromnim dijelom oslanjala na mitove iz svoje kulture. Homer u Ilijadi detaljno opisuje rat između Grka i Trojanaca. Glavni lik Ilijade je Ahilej, lik koji će postati arhetipom "snagatora" u književnosti i umjetnosti, čovjek koji sve rješava fizičkom superiornošću. "Ahilova peta" utkaće se u kolektivne svijesti mnogih kultura kao metafora za čovjekovu "slabu tačku". Dobar primjer bi bio serijal filmova o Džon Rambu - uvođenje super junaka koji prvenstveno mišićima pobjeđuje neprijatelje. U drugom velikom djelu slijepi pjesnik prikazuje Odiseja. Oružje kojim Odisej savladava svoje prepreke biva zamijenjeno - na mjesto tjelesne moći dolazi moć uma. Odisej je u stalnom lutanju, njegova putovanja i njegova dovitljivost kojom izbjegava nevolje predstavljaju obrazac po kojem nastaje na desetine novih "kulturnih junaka". Roman Robinzon Kruso ili lik miša iz legendarnih crtanih filmova o Tomu i Džeriju samo su neki od brojih primjera.
Svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima je slučajna
Ilijada počinje prepirkom između Agamemnona i Ahileja. Ahilej biva uvrijeđen i odlučuje da se povuče iz rata koji njegova vojska vodi protiv Trojanaca. On osjeća da mu je učinjena nepravda i svoju srdžbu iskazuje tako što grčke vojnike prepušta na "milost i nemilost" neprijateljima. Ahilej je najsnažniji, najvještiji i najbolji grčki borac - bez njega oni nemaju izgleda u tom ratu. Zašto Ahilej postupa tako ? Grčki junak ne razmišlja o kolektivu. Za njega je sasvim nevažno to što cijela zajednica trpi posljedice njegove odluke. Prostor velike individualne slobode koji je bio jedan od glavnih postulata grčkog društva, omogućava junaku i prostor za afirmaciju svog junaštva, podstaknutu isključivo ličnim, subjektivnim motivima. Na samom početku filma, Rambo ulazi u sukob sa šerifov grada u koji je stigao. Grubo dočekan, on uviđa kakav je stav američkog društva prema bivšim vojnicima iz Vijetnama i osjeća nezadovoljstvo, nepravdu. Šerif ga odvodi u policijsku postaju na ispitvanje koje ubrzo prerasta u maltretiranje i Rambo izrevoltiran nadjačava nekoliko službenika i bježi u šumu izvan grada. On je i dalje najsnažniji, najveštiji i najbolji američki vojnik, mnogo superioriniji od skoro svakog policajca i vojnika. Cijela jedinica kreće u šumu da ga uhvati i privede, ali Rambo je neuhvatljiv i nezaustavljiv. U želji da udovolji unutrašnjim nemirima on kreće u "lov" na gradskog šerifa i na tom putu ubija, demolira nekoliko objekata i jasno - zarad ličnog nezadovoljstva nanosi štetu kolektivu. Kada sazna da mu je ubijen najbolji prijatelj, Ahilej ipak odluči da se vrati u rat. Ponovo ponukan krajnje ličnim razlozima on kreće u osvetu. Tom odlukom on pomaže i svojoj vojsci, ali to je samo posljedica Ahilejevog primarnog cilja.
U trećem nastavku Rambo je pozvan od američke vlade da sa još nekoliko komandosa pođe u misiju pomaganja afganistanskim civilima koji su izloženi napadima ruskih jedinica. On bez razmišljanja odbija. Ostaje pri svojoj odluci sve do trenutka kada dozna da se njegov najbolji ( i jedini ) prijatelj i bivši zapovjednik nalazi u ruskom zarobljenišvu. Tada odlazi u Afganistan, spašava svog prijatelja ali i pomaže civlima da se oslobode ruskog terora. S druge strane, u određenim situacijama Rambo se ponaša potpuno suprotno od Ahileja. Njegovi postupci bivaju određeni kolektivnim ciljem. Prostor individualne slobode naglo se sužava i Rambo svu svoju vještinu podređuje zajedničkom dobru. Ovdje već dolazimo do osobina Vergilijevog Eneje. Rim se razvija kao civilizacija, za razliku od Grčke koja svu pažnju usmjerava ka razvoju svoje kulture. Da bi se razvila jaka civilizacija neophodno je ograničiti prostor individualne slobode u cilju napredovanja društva. Ahilejevo shvatanje Ja/Kosmos mijenja se u Enejin stav Ja/kolektiv. Za to vrijeme naš Rambo dobiva novi zadatak. Posjetiti logor sa američkim vojnicima u Vijetnamu za koji se ( rat je gotov prije nekoliko godina) vjeruje da je prazan. Sve što treba da uradi jeste da slika logor sa nekoliko lokacija i tako "smiri" i uvjeri američku javnost da je Vijetnam definitivno prošlost. Rambo odlazi u logor i kada vidi desetine izgladnjelih i izmrcvarenih vojnika koje Vijetnamci i dalje muče, uspijeva spasiti nekoliko njih i helikopterom ih dovesti u Ameriku. Po povratku odbija najveće vojno odlikovanje Medalju časti - pokazujući kako afirmacija ličnog junaštva više nije cilj. Do kraja serijala Rambo će još jednom izabrati zajedničko dobro nad pojedinačnim i tako ipak utemeljiti svoj karakter kao dominatno enejski. Kao i svaki antički heroj i on je kroz sve nastavke filma potpuno sam. Čak i kada je u mogućnosti da stupi u neko poznanstvo on to odbija. Pored ahilejske vanjštine (nevjerovatna fizička snaga) i enejske unutrašnjosti (požrtvovanost, nesebičnost), za Rambov lik vežem i nešto što je jedno od obilježja Odiseje; od samog početka Rambo je u pokretu, putuje od zemlje do zemlje. Na kraju, baš kao i Odisej, vraća se u kraj koji je tako davno napustio.
Odisej : Um caruje, snaga klade valja
Odisej je svijetu predstavio ljudski um kao najmoćnije oružije koje čovjek posjeduje. Odisejevim "otkrićem" sredstvo za ostvarivanje određenog cilja postaje razmišljanje, mudrost a ne tijelo. Odisej savladava prepreke koje niko prije njega nije. Odolijeva pjesmi prelijepih sirena, preživljava brodolome, uspijeva pobjeći od kiklopa Polifema. Iako snažan i okretan borac Odisej je znao da se sa Polifemom ne moze fizički obračunati. Zato mu je dao vino kako bi ga mogao oslijepiti kopljem. Prije toga, kad ga je Polifem pitao kako se zove, Odisej mu je rekao da se zove Niko. Tako je Polifem dozivao ostale kliklope u pomoc, ali kad su ga pitali ko mu je naudio on je odgovarao Niko. Kiklopi su pomislili da je Polifem poludio pa su mu rekli da se moli Posejdonu. Od bezbroj primjera iz skorije prošlosti u kojima se jasno očituje moć Odisejevog "oružja" meni su ova dva posebno upečatljiva i snažna : Maradonina Božja ruka i Alijev ples na konopcima. Možda zato što je riječ o sportu, a tu tjelesna snaga ipak ima veću ulogu od psihičke. Argentina je u četvrtfinalu igrala protiv Engleske. Svjetsko prvenstvo u Meksiku 1986. godine. Utakmica je imala dodatni značaj i zbog "zategnutih" međunarodnih odnosa između te dvije zemlje. Argentinski tim je bio u napadu i jedan vezni igrač je poslao loptu prema protivničkom kaznenom prostoru. Na svom putu loptu je nespretno zahvatio engleski branić pa je promijenila pravac i dobila veći luk. Vidjevši to golman Šilton je krenuo prema lopti kako bi je uhvatio. Sa druge strane trčao je Diego. Znao je da je engleski golman viši za ravno dvadeset centimetara i da u skoku nema nikakve šanse. Na tribinama je bilo preko trideset hiljada argentinskih navijača. Lopta je padala u kazneni prostor a Šilton je skočio da je uhvati u naručje. Maradona je također bio u skoku i shvatio je da loptu ne može dohvatiti glavom. Do lopte je stigao prije engleskog golmana, vješto odglumio udarac glavom i loptu rukom poslao u mrežu. Jedan dio engleskog tima se čudio kako je omaleni Diego uspio nadskočiti njihovog golmana, drugio dio je protestvovao kod sudije. Maradona je počeo sa slavljem govoreći svojim igračima da mu se pridruže inače sudija neće priznati pogodak. Tunižanin je pokazao na centar terena a na semaforu je pisalo: Argentina 1 - Engleska 0.
Drugi primjer bi bio boks meč između Muhamed Alija i Džordža Formana. Neću se osvrtati na karijere ovih sportista, ali je bitno pomenuti da je Ali zbog nesuglasica sa vlastima bio tri godine van ringa. Imao je trideset i dvije godine i ulogu izrazitog autsajdera. Forman je imao dvadeset i pet godina, skor od trideset sedam nokauta i velikog Džoa Frejzera na podu. Malo ko je vjerovao da će Ali izdržati duže od pet rundi. Što se odnosa stilova tiče, jedan novinar je to nazvao tučom pećinskog čovjeka i musketira. Forman je protivnike naprosto izbacivao iz ringa svojim strahovito snažnim udarcima. Ali je svoju karijeru gradio na tehnici, brzini i svom tako prepoznatljivom plesu. Ipak, znao je da ga u trideset drugoj noge ne služe kao prije desetetak godina. Forman je bio Polifem, Ali Odisej. Ali nam je u toj pokazao nešto što će se decenijama kasnije prepričavati. Od početka je odabrao jako čudnu taktiku. Naslonjen na konopce čekao je da Forman uputi što više udaraca. Vješto je eskivirao krošee i direkte, a kada bi Forman pokušao sa udarcima u tijelo Ali bi ga obično hvatao u klinč. Naravno, dosta toga je završilo na Alijevom licu ili stomaku, ali Forman je iz runde u rundu postajao sve tromiji, a njegovi udarci su slabili. Igra "mačke i miša" trajala je sve do osme runde. Tu je Forman, što od umora, što od Alijevih povremenih kombinacija, djelovao prilično bezopasno. I dalje je nasrtao na Alija želeći da ga obori, ali ti udarci više nisu imali snagu i prodornost kao u prvih nekoliko rundi. Osma runda se bližila kraju a Forman je i dalje bio naslonjen na Alija, a ovaj na konopce. Tada, tridesetak sekundi prije kraja, Ali sa nekoliko savršeno preciznih udaraca u glavu šalje Formana na pod. Dok je kiklop padao Ali se elegantno izmakao u stranu propustivši priliku da plasira još jedan kroše. Valjda kako ne bi pokvario estetiku tijela u padu.
