softly wrote:
arzuhal wrote:(Vjernici znaju i vjeruju da je sve od Boga, počev od blagodati samog uvođenja nas iz Ničeg u Nešto, stvaranje naše kroz proces spajanja hude tekućine i jajne ćelije, pa do svih blagodati (govora, razuma, uma..) koje smo dobili, do kabura. U takvom vjerovanju, vjernici samog čovjeka i njegova djela vide minornim spram Božijih djela; svoja djela vide nesavršenim, a Božija savršenim; svoja djela vide ukaljanim nekim interesom (makar to bila samo pohvala, a ne neki materijalni interes), a Božije davanje vide bezinteresnim davanjem Onog Koji nije ni o kome ovisan, itd. Zato vjernici i ne polažu toliko nade u svoja djela, iako znaju da se neprestano moraju truditi i raditi, nego polažu svoje nade u svoje potvrđivanje i zahvalnost na Božijim djelima! I to je ključna razlika odnosa prema dobrim djelima onih koji vjeruju i onih koji ne vjeruju: vjernik i kada čini dobro djelo, on zahvaljuje Bogu koji mu je omogućio da ga čini, dočim onaj koji ne vjeruje zaustavlja se na samom sebi, sebe vidi kao pokretača i uzroka dobrog djela, samom sebi ga pripisuje i pita: a šta je sa MOJIM dobrim djelima? Ja ba..šta je sa tvojim dobrim djelima...)
Vidis, ovo je jedna od kljucnih zabluda - vjernici ne samo da su uvjereni da znaju sta je dobro djelo, oni uz to striktno tvrde da ateista ne moze uciniti dobro djelo. Biva, dobro djelo koje nije "zacinjeno" zahvalom Bogu ne moze biti dobro djelo! Uz sve ovo ide i dobro poznati religijski "patent" - kad se vjerniku omakne nedjelo, automatski se proglasava nevjernikom!
S obzirom na sveukupni efekat ljudskog roda, da li si spreman tvrditi da kolicina dobrih djela korespondira sa brojem vjernika, a blagostanje sa religijskom raspostranjenoscu?!
Prvo da odgovorim na posljednje pitanje: ne branim ja, po svaku cijenu,
ne/djela vjernika, nego islamska načela, zasnovana na Kur'anu i sunnetu posljednjeg poslanika Božijeg, alejhi-selam. Kada govorim o
vjernicima, ne govorim ni o kome konkretno - ponajviše govorim o
vjernicima kakvim ih opisuje Kur'an i sunnet. Mene je, recimo, isuviše puta zaboljela glava od moje braće vjernika, sa kojima dijelim namaski saf, da nema potrebe da idem u bilo čiju drugu avliju...Kao što je, vjerujem, neke vjernike zaboljela glave od mene. Ljudi smo, jel...I ne mislim nužno da količina dobrih djela i blagostanje zavisi, proporcionalno, od broja vjernika ili vjerske rasprostranjenosti. A da bih to istinski znao ili tako mislio, uopće mi ne treba niko o tome govoriti, bio vjernik, nevjernik ili
la-edrijja(agnostik), jer sam Kur'an ukazuje na to, na više mjesta i na različite načine, i kritikuje same vjernike, npr.:
4. A teško onima koji, kada molitvu (namaz) obavljaju,
5. molitvu svoju kako treba ne izvršavaju,
6. koji se samo pretvaraju
7. i nikome ništa ni u naruč ne daju! (sura El-Ma'un)
ili
2. O vjernici, zašto jedno govorite a drugo radite?
3. O, kako je Allahu mrsko kada govorite riječi koje djela ne prate! (sura Saff)
ili
On dobro zna sve o vama, otkad vas je stvorio od zemlje i otkad ste bili zameci u utrobama majki vaših; zato se ne hvališite bezgrešnošću svojom – On dobro zna onoga koji se grijeha kloni. (sura Nedžm)
itd...
Dakle, i vjernika ima svakakvih i bilo bi besmisleno tvrditi da su vjernici svi isti, velikodušni, obazrivi, itd. Pokušavati odbraniti sve takve ljude (i time dokazivati vjeru kao takvu) bio bi sizifovski posao i besmislena priča i diskusija na apsolutno pogrešnim pretpostavkama. Ponavljam: ne branim ja ni sebe, ni druge, nego ukazujem šta islam traži od ljudi, kako i zašto, a ne kako neki vjernici to ne/kontaju, rade ili ne rade po tome. Već sam spominjao u ranijem postu da za sve nas postoji odgovarajuća ahiretska varijanta - nema svaki vjernik isti stepen ni pobožnosti, ni znanja, ni lijepog odnosa prema ljudima na ovom svijetu, pa tako ga neće imati ni na ahiretu...
I da još dodam na ovu temu: kada kažem
vjernici, pod tim mislim najopćenitije na vjernike. Tako, otprilike, tu riječ koriste i nevjernici ili agnostici, kada raspravljaju na ovom forumu. Međutim, uvijek imam na umu tu šarolikost i različitost među samim vjernicima (a razlike postoje i između nevjernika, itd. sasvim normalno), pa tako ponekad (često zalud) tražim i od suprotne strane da to uvaži i da ne gleda kroz ljude vjeru jer ode to u helać...
Što se tiče tvog prigovora da vjernici smatraju da nevjernici ne mogu učiniti dobro djelo - to nije tačno, ma ko šta rekao. Zamisli sad neke nevjernike koji nastoje da prevare Poslanika, alejhi-selam, i čak imaju na umu fizičku likvidaciju poslanika Muhammeda, alejhi-selam, i dogovaraju plan o potpunom uništenje islama i muslimana. Ti sebe, pretpostavljam, nikada ne bi mogao prepoznati u takvim ljudima. Međutim, takva jedna grupa nevjernika je postojala i u Mekki i u Medini, dok je islam još bio u povoju, koja je razrađivala takve planove protiv Poslanika i islama. Pretpostavljaš da bi takvi ljudi, sa takvim namjerama, bili na najgorem položaju kod Boga. Bi. A, pogledaj sad šta o njima takvim govori Allah Uzvišeni, Pravedni, u Kur'anu:
114. Nema kakva dobra u mnogim njihovim tajnim razgovorima, osim kada traže da se milostinja udjeljuje ili da se dobra djela čine ili da se uspostavlja sloga među ljudima. A ko to čini iz želje da Allahovu naklonost stekne Mi ćemo mu, sigurno, veliku nagradu dati. (sura Nisa)
Odsad, kada ti neki vjernik (musliman) kaže kako nevjernici ili
la-edrije ne mogu činiti dobra djela - demantuj ga ovim ajetom. Vidiš da sam Allah priznaje dobra djela ma ko da ih učinio. I On će nagraditi onoga koji ta djela čini shodno samoj namjeri dobročinitelja. Ponekad se može desiti da ''vjernik'' čini neka dobra djela, ne zarad Allahovog zadovoljstva, već zarad nekog priznanja od strane društva, slave, itd. i to može biti uzrokom gubljenja njegove vjere. S druge strane, neki nevjernik ili
la-edrija može činiti dobra djela zato što osjeća unutarnji moralni impuls koji ga tjera na to, bez želje za isticanjem, i to bude razlogom posebne Allahove milosti koja će mu otvoriti srce za vjerom.
arzuhal wrote:(Kako će nevjernik biti zahvalan, kada samog sebe vidi kao dobročinitelja, kao vrhunca evolucije nesvjesne Prirode, kao krunu dijalektičkog gibanja materije (po Marxu) pri čijem se završetku javlja SVIJEST, po prvi put u Prirodi. I gdje je tu Bog? Nema Ga. Ima samo prometejski čovjek koji sebi pripisuje ulogu dobročinitelja...)
Otkud ti ideja da ateista nema osjecaj ZAHVALNOSTI?! Mi nasu ZAHVALNOST manifestujemo na jedan drugaciji nacin - nasom obavezom da nesto ucinimo na ovom dunjaluku bez svakodnevnog papagajskog ponavljanja zahvale. JA kao roditelj bih bio sasvim sretan kad bi mi se dijete jednom zahvalilo za ono sto sam za njega ucinio, ali jos bih sretniji bio kad bi ono svoju zahvalnost za svoje postojanje pokazalo svojim djelima)
Treba uvijek imati na umu da, recimo nas dva, govorimo i pristupamo ovom pitanju iz sasvim različitih koordinatnih sistema, različitih registara.
Neka si naveo primjer roditelja. Sad zamisli da odgojiš, othraniš dijete koje se sutra okrene od tebe, zaboravi te u potpunosti (osim da ostavlja mogućnost da je, ipak, možda nekad imao negdje roditelje...). I to dijete hoda po svijetu i čini neka dobra djela ljudima, a nikad da učini ijedno tebi, potpuno te zaboravi, ne javlja se, ne dolazi, ne pita za tebe...Kako bi se ti, kao roditelj, osjećao?
Ova komparacija ne stoji, naravno.
Napomenuo sam da nas dva različito posmatramo stvar. Za mene, kao vjernika, Allah je Istina (El-Haqq). On je Onaj Koji Jest. On želi da ljudi spoznaju i dokuče Istinu. Zato je odabirao, među ljudima, Svoje poslanike i slao im Svoje Riječi, da ukažu na to. I nema veće Istine od toga da je On Bog, osim kojeg drugog boga nema. Napominjem - ovo govorim kao vjernik, jer kao vjernik i objašnjavam mjesto naših dobrih djela kod Boga.
On je sve stvorio i omogućio (davši mu za to nešto što ga odvaja od ostatka stvorenja) čovjeku da ovladava prirodom i njenim resursima.
On je propisao čovjeku davanje
zekata ili 2,5% od imetka, obavezao imućne, stavio im to kao jednu od najvećih vjerskih dužnosti, da bi se ljudi odbijali od škrtosti i pohlepe i da bi se iskorenjivalo siromaštvo.
On je propisao čovjeku obavljanje
namaza, da bi čovjek svakodnevno imao na umu Njegovu plemenitost, te djelovao u skladu sa tim, ne sileći se, ne uzimajući sebi pravo da gospodari nad bilo kim, kao tiranin.
On je čovjeku propisao
hadždž, gdje bi se susretali ljudi svih rasa, nacija, jezika, i muškarci i žene, da bi se približili jedni drugima, da bi uvidjeli svoju jednakost pred Njim...
On, koji je sve što je potrebno dao čovjeku, od čovjeka traži samo da Njega ima na umu, da bude zahvalan na tome. A ako bude zahvalan - daće mu još neslućeno više!
I ako sad taj čovjek, kojem je On sve dao, okrene leđa od Njega, ne želeći Istinu, već se suprostavlja, negirajući Ga, odbijajući da ima ikakave veze sa Njim - zar time ne postaje najveći nezahvalnik?
Jer nikad, nijedan čovjek na svijetu ne može svojim djelima, ma kakva ona bila, iskazati zahvalnost Allahu na Njegovim blagodatima. Davud, alejhi-selam, je rekao:
- Ne mogu ti iskazati hvalu kakva Ti pripada!, pa je dobio odgovor da je shvatio istinu.
Ateist mora imat za cilj izvuc sve pozitivno iz zivota..jer nema popravke... 
