Forum Klix.ba

zelenashica wrote:Kad' polako odlaze prijatelji jedino što ostaje je pitanje :A koja/koji sam ja po redu?
Ne bitno je da li ga sustigne bolest ili nesretan slučaj,što bi rekli subina(počinjem da vjerujem u sudbinu)....jednostavno samo bude jedan KLIK i osoba nestane.
Nestane u ovozemaljskom životu ali ostane u mislima,sjećanjima,ostanu rečene riječi,osmijeh.......
Jutros,onako tek kad pomislih da mi je dan krenuo kako treba slomi me vijest, samo presječe noge .....izgubih prijatelja. Godinama i istoj mahali u istoj školi,razredu........i sad' odjednom praznina. ....ostaju samo sjećanja na gitaru,muziku,smijeh,....sve najednom stade,ostane samo opet praznina.


Ne znam zašto pišem uopšte kad je dovoljno samo reći da je otišao neko drag,neko s' kim si u društvu proveo mnogo vremena.Neko ko je bio prijatelj i kad se pjevalo i kad' se plakalo.


Ne otvaram temu za diskusije,niti pitanja "Zašto je moralo ovo,...a zašto ono"....ne ostavljam nimalo prostora za pitanja o razlozima prihvatanja rizika,želji za više,niti pitanja...ostavljam samo mjesto gdje mogu zaviriti kad' izgubim dragu osobu,prijatelja,....gdje mogu osjetiti osjećaje drugih i tiho ispustiti svoje,gdje mogu shvatiti da smo još uvijek ljudi i da suosjećamo sa tuđom boli.

Almire,neka je vječni rahmet tvojoj duši dobrog Čovjeka. ..neka ti Allah podari lijepi Džennet....a tvojim roditeljima sabur.

R.I.P.

Razumijem te i znam kako ti je.
Samo kad se sjetim koga sam sve izgubio od '92 pa do danas.
Skoro cijela jedna generacija je nestala, iz školskih klupa, iz moje ulice i iz prijeratnih kafića.
Još kada tome dodam one koji su otišli vani u ratu i poslije rata..........

Školska drugarica

sheilak wrote:Ja se tjesim mislju i osjecajem da su oni prije nas ispunili svoju zadacu ovdje i otisli.

uvjek dobar gost wrote:

sheilak wrote:Ja se tjesim mislju i osjecajem da su oni prije nas ispunili svoju zadacu ovdje i otisli.

.....

zagazaga wrote:Odlaze prijatelji i drage osobe, ostaju sjećanja i tuga

Uvijek kad se sjetim nekog koga sam izgubila, osim tuge imam neki gorak osjećaj da nisam dovoljno pokazala privrženost i ljubav......kao da sam još nešto htjela reći a nisam........

Bojim se da današnjim načinom života nedovoljno pokazujemo osjećaje

realna do boli wrote:Ja cu se ovdje sjetiti svog VELIKOG prijatelja koji je otisao prosle godine...
Covjeka koji je imao petnaest zivota i testirao ga je do krajnjih granica, u padobranstvu, planinarenju, turno skijanju, nocenju pod zvijezdama za novu godinu.....i onda automobilska nesreca i kraj.. kraj, prvo jednog divnog covjeka a onda i kraj jednog prekrasnog prijateljstva radi kojeg sam se uvijek svadjala tvrdeci da muskarac i zena mogu biti prijatelji.
Brane moj, ako tamo negdje gore imas vremena za virnuti na ovozemaljski svijet ..znaj da te se cesto sjetim....falis mi.

sarajevo1984 wrote: Svi mi koji smo izgubili nekoga..ne mora biti mrtav... prijatelji nam se razilaze po bijelom svijetu svaki dan... sad imam prijatelje...sutra se rastajemo po aerodromima, po autobuskim stanicama... pricamo po skajpovima, cekamo mejlove...zar to nije priblizno kao da smo ih izgubili???? Ja sam jedna od njih i vrlo dobro znam kako je, nazalost.

Na Zapadu ljudi idu psihijatru da se 'olaksaju', a na Balkanu prijatelju na kaficu....

Zivilo prijateljstvo !

NeyDan wrote:

sarajevo1984 wrote: Svi mi koji smo izgubili nekoga..ne mora biti mrtav... prijatelji nam se razilaze po bijelom svijetu svaki dan... sad imam prijatelje...sutra se rastajemo po aerodromima, po autobuskim stanicama... pricamo po skajpovima, cekamo mejlove...zar to nije priblizno kao da smo ih izgubili???? Ja sam jedna od njih i vrlo dobro znam kako je, nazalost.

Na Zapadu ljudi idu psihijatru da se 'olaksaju', a na Balkanu prijatelju na kaficu....

Zivilo prijateljstvo !

Ovo je nazalost tacno sto si napisala. Svako ide za svojom srecom, ljudi koji ostanu moraju se okrenuti drugim ljudima i u njima pokusati pronaci prijatelja kojeg su imali u tom sto je otisao i obratno.

exliberal wrote:takav je zivot.
uskoro cemo trazit prijatelje u cituljama ne na facebook

sarajevo1984 wrote: Svi mi koji smo izgubili nekoga..ne mora biti mrtav... prijatelji nam se razilaze po bijelom svijetu svaki dan... sad imam prijatelje...sutra se rastajemo po aerodromima, po autobuskim stanicama... pricamo po skajpovima, cekamo mejlove...zar to nije priblizno kao da smo ih izgubili???? Ja sam jedna od njih i vrlo dobro znam kako je, nazalost.

Na Zapadu ljudi idu psihijatru da se 'olaksaju', a na Balkanu prijatelju na kaficu....

Zivilo prijateljstvo !

zelenashica wrote:Kad' polako odlaze prijatelji jedino što ostaje je pitanje :A koja/koji sam ja po redu?
Ne bitno je da li ga sustigne bolest ili nesretan slučaj,što bi rekli subina(počinjem da vjerujem u sudbinu)....jednostavno samo bude jedan KLIK i osoba nestane.
Nestane u ovozemaljskom životu ali ostane u mislima,sjećanjima,ostanu rečene riječi,osmijeh.......
Jutros,onako tek kad pomislih da mi je dan krenuo kako treba slomi me vijest, samo presječe noge .....izgubih prijatelja. Godinama i istoj mahali u istoj školi,razredu........i sad' odjednom praznina. ....ostaju samo sjećanja na gitaru,muziku,smijeh,....sve najednom stade,ostane samo opet praznina.


Ne znam zašto pišem uopšte kad je dovoljno samo reći da je otišao neko drag,neko s' kim si u društvu proveo mnogo vremena.Neko ko je bio prijatelj i kad se pjevalo i kad' se plakalo.


Ne otvaram temu za diskusije,niti pitanja "Zašto je moralo ovo,...a zašto ono"....ne ostavljam nimalo prostora za pitanja o razlozima prihvatanja rizika,želji za više,niti pitanja...ostavljam samo mjesto gdje mogu zaviriti kad' izgubim dragu osobu,prijatelja,....gdje mogu osjetiti osjećaje drugih i tiho ispustiti svoje,gdje mogu shvatiti da smo još uvijek ljudi i da suosjećamo sa tuđom boli.

Almire,neka je vječni rahmet tvojoj duši dobrog Čovjeka. ..neka ti Allah podari lijepi Džennet....a tvojim roditeljima sabur.

R.I.P.


Školska drugarica

sarajevo1984 wrote:Sve to ima svojih pozitivnih i negativnih strana. Vlastito iskustvo te najbolje nauci. Zivim u inostranstvu vec skoro godinu, jos uvijek nisam nasla (jako se i sad trudim) da nadjem nekoga kad ga nazovem (kao sto sam to radila i kod nas u Bosni) i kazem: haj naleti na kafu imam ti nesto ispricat..il; ono: e, gdje si ? Ako si u gradu haj naleti il da ja naletim tu i tu.. da se vidimo malo, nismo SE VIDJELI 3 DANA. NEMA TOGA vise. Svi odose nestadose, zure... Naravno da se prijateljstvo stvara i cuva obostrano, ali kad nisi tu-nema te, nisi vise dio njihovih zivota ma koliko se trudili da budemo i to moramo prihvatiti da je tako. Najlakse je sa rajom preko jeb**og FB, svako moze tipkat u svako doba